Azilantski centar u Rakovici privremenog je karaktera i funkcionira od 1998. U prihvatnom centru trenutno boravi 14 osoba, ponajviše sa Kosova. Svi su aplicirali za odlazak u treće zemlje ili azil u BiH. Da bi dobili međunarodnu zaštitu, moraju dokazati određenu vrstu diskriminacije, što u uslovima mira i sigurnosti koju jamče međunarodne organizacije nije lako uraditi. U očekivanju odgovora stranih amabasada, prijeti im deportacija. Povratka se najviše plaše.
Samir H. odbio se priključiti OVK-u, kaže nije mogao ostaviti staru, bolesnu majku i otići u rat. Nakon tortura koje je preživio, označen kao izdajnik svog naroda, prebjegao je u BiH, gdje je upoznao Fahiru. Uvjeren da su se stvari na Kosovu promijenile, 2001. odlučio je pokušati ponovo u svom rodnom kraju. Strahote koja je prošla njegova porodica primorale su ga da po drugi put zaštitu potraži u BiH.
„Mi smo došli da zaštitimo sebe. Nažalost, tamo su bile razne torture. Tukli mi majku, slomili joj rebra. Meni su prijetili. Ja sam se vratio dobrovoljno 2012. Opet su mi prijetili Albanci. Tukli su mi sestru bolesnu. Imam ženu, mi smo miješani brak - žena mi je Romkinja, ja sam Albanac. Svašta je bilo do nas. Nema šta nisu radili", priča Samir.
„Dole je bilo svašta kod nas. Bilo silovanje, pa bilo nožem na nogu, imam ranu. Nema šta nisam preživjela", kaže Fahira.
Nakon što je odlukom Vijeća ministara BiH 2007. godine ukinut status privremenog prihvata, Samir je zatražio azil u BiH i dobio negativno rješenje. U međuvremenu je putem UNHCR-a aplicirao za odlazak u Kanadu. Ukoliko odgovor bude negativan, on i njegova porodica biće deportovani za Kosovo. Povratka se najviše plaši:
„I gdje ću ja sad? Nemam gdje. Bilo šta da mi da - ili da idem dalje ili ostanak, ja sam zadovoljan. Zbog sigurnosti ja ne smijem da se vratim dole.“
Azilantski centar u Rakovici privremenog je karaktera i funkcionira od 1998. U njemu trenutno boravi 14 osoba - po jedna iz Crne Gore, Sirije i Kuvajta, svi ostali s područja Kosova.
„Imamo osobe koje dolaze u BiH tražeći azil. Zemlje iz kojih dolaze osobe tražiti međunarodnu zaštitu u BiH su, abecednim redom, iz Afganistana, Alžira, Burme, Egipta, Eritreje, Etiopije, Irana, Kameruna, Libije, Maroka, Moldavije, Nigerije, Pakistana, Palestine, Sirije, Somalije, Srbije i Tunisa", navodi Mustafa Pašalić, šef Odsjeka za prihvat i program u Sektoru za azil Ministarstva sigurnosti BiH.
"Svi mi pomognu"
Azil su u ovoj godini zatražile 34 osobe – nijedna sa Kosova nije ga dobila. Da bi dobili međunarodnu zaštitu, tražitelji azila moraju dokazati određenu vrstu diskriminacije, što u uslovima mira i sigurnosti koju jamče i međunarodne organizacije nije lako uraditi:
„Teret dokazivanja potrebe za međunarodnom zaštitom je definitivno na osobama koje traže međunarodnu zaštitu. Znači da azilant mora organima BiH, konkretno Ministarstvu sigurnosti, u proceduri koja ima određeni intervju, iznošenje dokaznih materijala ili činjenica, podataka, uvjeri nas da je osoba koja u zemljim porijekla ima bilo koji vid diskriminicije, odnosno da joj je život u zemlji porijekla ugrožen.“
Tražitelji međunarodne zaštite u BiH imaju pravo na prihvat i smještaj, ishranu, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Budući da nemaju pravo na zapošljavanje, muškarci pomažu susjedima u obrađivanju zemlje, a zauzvrat dobiju voće ili povrće.
„Prilikom dolaska u centar obezbijedi im se smještaj, dobiju paket hrane i higijene za mjesec dana, participaciju mjesečnu od 20 maraka po članu za svježu hranu, sad će to biti povećano na 30 maraka. Osnovno školovanje imaju obezbijeđeno, mogu i u srednju školu i na fakultet. Iako je sve to tako, nisu ni blizu onoga što su naučili kući imati, nemaju mir i tišinu, ali opet su se nekako uspijevali uklopiti", kaže Dževad Kostović, upravnik Centra.
Barake neprijatnog, ustajalog mirisa sadrže zajedničku kuhinju i odvojena kupatila za muškarce i žene. Iako su uslovi života u Rakovici daleko od idealnih, za Fahiru i Samira predstavljaju sve:
„Svi mi pomognu. Nema ko da ne donese nešto meni ovdje. Dođu svaki dan u posjetu. Krompir mi donesu, i svašta. Ovdje je dobro. Samo kažem da me ne vrate dole, samo to. Da ovo dijete nema strah. Ja ne tražim ništa, samo da me puste ovdje, da mi daju papir, meni svjedeno. Ja ne tražim dalje.“
************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Samir H. odbio se priključiti OVK-u, kaže nije mogao ostaviti staru, bolesnu majku i otići u rat. Nakon tortura koje je preživio, označen kao izdajnik svog naroda, prebjegao je u BiH, gdje je upoznao Fahiru. Uvjeren da su se stvari na Kosovu promijenile, 2001. odlučio je pokušati ponovo u svom rodnom kraju. Strahote koja je prošla njegova porodica primorale su ga da po drugi put zaštitu potraži u BiH.
„Mi smo došli da zaštitimo sebe. Nažalost, tamo su bile razne torture. Tukli mi majku, slomili joj rebra. Meni su prijetili. Ja sam se vratio dobrovoljno 2012. Opet su mi prijetili Albanci. Tukli su mi sestru bolesnu. Imam ženu, mi smo miješani brak - žena mi je Romkinja, ja sam Albanac. Svašta je bilo do nas. Nema šta nisu radili", priča Samir.
„Dole je bilo svašta kod nas. Bilo silovanje, pa bilo nožem na nogu, imam ranu. Nema šta nisam preživjela", kaže Fahira.
Nakon što je odlukom Vijeća ministara BiH 2007. godine ukinut status privremenog prihvata, Samir je zatražio azil u BiH i dobio negativno rješenje. U međuvremenu je putem UNHCR-a aplicirao za odlazak u Kanadu. Ukoliko odgovor bude negativan, on i njegova porodica biće deportovani za Kosovo. Povratka se najviše plaši:
„I gdje ću ja sad? Nemam gdje. Bilo šta da mi da - ili da idem dalje ili ostanak, ja sam zadovoljan. Zbog sigurnosti ja ne smijem da se vratim dole.“
Azilantski centar u Rakovici privremenog je karaktera i funkcionira od 1998. U njemu trenutno boravi 14 osoba - po jedna iz Crne Gore, Sirije i Kuvajta, svi ostali s područja Kosova.
„Imamo osobe koje dolaze u BiH tražeći azil. Zemlje iz kojih dolaze osobe tražiti međunarodnu zaštitu u BiH su, abecednim redom, iz Afganistana, Alžira, Burme, Egipta, Eritreje, Etiopije, Irana, Kameruna, Libije, Maroka, Moldavije, Nigerije, Pakistana, Palestine, Sirije, Somalije, Srbije i Tunisa", navodi Mustafa Pašalić, šef Odsjeka za prihvat i program u Sektoru za azil Ministarstva sigurnosti BiH.
"Svi mi pomognu"
Azil su u ovoj godini zatražile 34 osobe – nijedna sa Kosova nije ga dobila. Da bi dobili međunarodnu zaštitu, tražitelji azila moraju dokazati određenu vrstu diskriminacije, što u uslovima mira i sigurnosti koju jamče i međunarodne organizacije nije lako uraditi:
„Teret dokazivanja potrebe za međunarodnom zaštitom je definitivno na osobama koje traže međunarodnu zaštitu. Znači da azilant mora organima BiH, konkretno Ministarstvu sigurnosti, u proceduri koja ima određeni intervju, iznošenje dokaznih materijala ili činjenica, podataka, uvjeri nas da je osoba koja u zemljim porijekla ima bilo koji vid diskriminicije, odnosno da joj je život u zemlji porijekla ugrožen.“
Tražitelji međunarodne zaštite u BiH imaju pravo na prihvat i smještaj, ishranu, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Budući da nemaju pravo na zapošljavanje, muškarci pomažu susjedima u obrađivanju zemlje, a zauzvrat dobiju voće ili povrće.
„Prilikom dolaska u centar obezbijedi im se smještaj, dobiju paket hrane i higijene za mjesec dana, participaciju mjesečnu od 20 maraka po članu za svježu hranu, sad će to biti povećano na 30 maraka. Osnovno školovanje imaju obezbijeđeno, mogu i u srednju školu i na fakultet. Iako je sve to tako, nisu ni blizu onoga što su naučili kući imati, nemaju mir i tišinu, ali opet su se nekako uspijevali uklopiti", kaže Dževad Kostović, upravnik Centra.
Barake neprijatnog, ustajalog mirisa sadrže zajedničku kuhinju i odvojena kupatila za muškarce i žene. Iako su uslovi života u Rakovici daleko od idealnih, za Fahiru i Samira predstavljaju sve:
„Svi mi pomognu. Nema ko da ne donese nešto meni ovdje. Dođu svaki dan u posjetu. Krompir mi donesu, i svašta. Ovdje je dobro. Samo kažem da me ne vrate dole, samo to. Da ovo dijete nema strah. Ja ne tražim ništa, samo da me puste ovdje, da mi daju papir, meni svjedeno. Ja ne tražim dalje.“
************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.