Priče o zločinima, koji su u počinjeni u BiH, i zločincima, koji zaslužuju kaznu, u drugi plan potisnule su primjere nesebičnog žrtvovanja ljudi koji su i u najtežim vremenima rizikovali i vlastiti život da bi pomogli komšiji druge nacionalnosti.
Bosna i Hercegovina jedina je zemlja na svijetu u kojoj se o zlu govori javno i posredstvom svih medija, a o dobru gotovo nikako ili šapatom.
Priča iz Goražda, kada je u opkoljenom gradu život sugrađanina Jusufa Dacića spasio Radomir Nedimović, jedna je od mnogih u ovom gradu i cijeloj Bosni i Hercegovini, koja svjedoči da mržnja nije sudbina stanovnika ove zemlje.
Braća Rizo i Jusuf Dacić po zanimanju su inžinjeri i radili su u Pobjedi, odnosno bivšoj Fabrici azotnih jedinjenja u Goraždu. Zajedno sa komšijama srpske nacionalnosti nemoćno su gledali jačanje nacionalizma, pokušaje podjele policijske stanice, a potom i cijelog grada od strane SDS-a, dočekali prve barikade i početak rata 4. maja 1992. godine.
„Ja sam bio tu sam. On je bio sa svojom porodicom. Ženu i toje djece je imao - imao je malog sina, tek mu bilo govinu dana, beba. Ja njemu kažem: ’Ja odoh gore u brdo do naših prijatelja u selu Milanoviće da vidim gore kakva je situacija.’ A on kaže:’Biću ja u stanu.’ Nekoliko dana nisam se javljao - nije tada bilo nikakvih ni mobitela, niti kakve veze. Jedan dan smo bili gore, ukopavali nekakve rovove, nastojali smo da neku liniju odbranu oformimo, kad je došao neki moj drugar i kaže mi da trebam hitno otići u grad. Kaže:’Ranjen ti je brat i moraš dole ići da vidiši šta je'", priča Rizo Dacić.
Sluteći najgore, Rizo je sa linije odbrane sišao u grad, ali brata nije zatekao. Nakon prvog bezuspješnog pokušaja da ga transportuje do Pljevalja, sugrađanin Radomir Nedimović odlučio se da ga, sa još jednim pacijentom, prebaci u Užice. U Goraždu je postojao samo Dom zdravlja, svi operativni zahvati su se radili u susjednoj Foči, koja je tada bila u plamenu, te je Užice bilo jedini mogući izbor za čovjeka teško ranjenog gelerima granate.
„Čovjek je pokupio moga brata i još jednog pacijenta, sa onim infuzijama, sa svim onim čudima medicinskim koje su visile odozgo. I uspio je da prođe nekako da Ustiprače. Na Ustiprači su ga, dole na mostu, zaustavili, maltretirali, htjeli da ga ubiju. Međutim, pošto su bili zaokupljeni drugim aktivnostima - htjeli su da napadaju ovamo Kopače i Goražde, onda su rekli:’Hajde ti prođi dalje, dolje ćete već neko likvidirati.’ Neki komandir je rekao: ’Pustite vi dolje njega, on će dolje završiti svakako’“, prisjeća se Rizo.
Nakon još jednog zaustavljanja u Međeđi, slijedeći punkt bio je na Mostu Mehmed paše Sokolovića u Višegradu. Rizo Dacić sjeća se riječi brata Jusufa:
„Izveli obadvojicu pacijenata, s onim infuzijama i svime onim, na most i htjeli su da ih strijeljaju. I vjerovatno da je tu isto bio Lukićm, ona ekipa Lukićeva - i umalo da nije došlo do egzekucije tu, do tog strijeljanja, međutim, u tom momentu pojavio se neki viši oficir srpski koji je toj grupi nešto naredio - da moraju ići gore na Bikavac. Nastao je neki metež, oni su htjeli da strijeljaju, a on je samo rekao:’Kupite u kola i gonite dalje gdje si pošao.’ Vjerovatno nešto im se desilo, pa su morali da reaguju hitno ti štabovi da puvuku tu vojsku.“
Jusufov bijeg iz užičke bolnice posebna je priča. Teškom mukom stigao je u Njemačku odakle odlučuje da se vrati u Goražde i pomogne u odbrani grada.
„Mi smo, naravno, dok je tu bio, išli i posjetili čika Raša, izrazili mu zahvalnost, divljenje za to što je on uradio. Hiljadu je tu mojih prijatelja bilo - Bošnjaka i drugih, niko se nije usudio to da uradi. On je izložio svoj život velikom riziku. Nije to mali bio rizik. 99 posto je bila vjerovatnoća da će da će i on nastradati. I pored svega toga, čovjek je tako bio human, ljudski bio, nije ga njegov život uopšte interesovao, samo je htio pacijenta i ranjenika da spasi. I mi smo bilio zahvalni njemu na tome svemu. Posjećivali smo tu porodicu. On je krajem rata evakuisan odavdje, i otišao je - odselio je u Kanadu gdje živi njegov sin“, kaže Rizo Dacić.
Jusuf Dacić poginuo je u redovima ARBiH u najtežim borbama za odbranu Goražda 14. aprila 1994. godine, ali uspomenu na plemenitog Rašu Nedimovića čuva njegova porodica. Svjestan da se mržnja u ovoj zemlji vještački proizvodi u interesu političara i njihovih stranaka, Rizo Dacić odlučio je boriti se, riječima i -ovom pričom o prijateljstvu koje ne poznaje nacionalnost. Zna da ova priča nije jedina i nada se da će doći vrijeme kada će obični, a veliki ljudi zamijeniti one koje svakodnevno slušamo i gledamo u medijima.
„Kad smo mogli u tako teškim uslovima biti zajedno, zašto danas ne možemo? Nikako mi nije jasno kako u glavi nekog poštenog čovjeka, Srbina, Bošnjaka, Hrvata, može biti ta ideja da se moramo razdovjiti, da ne možemo zajedno. Kako? To mi ne može biti nikako jasno. Ja sada vidim dobre primjere vezano za ovog Srđana iz Trebinja, daju mu naziv ulice u Beogradu - budi se svijest tog naroda, ali malo je je takvih primjera. Mi moramo više propagirati te pozitivne stvari i preko medija. To treba da uđe u udžbenike“, ocjenjuje Dacić.
Priča iz Radomirovog ugla
Radomir Nedimović danas živi u Kanadi. Prije 18 godina vodila ga je ljudskost.
„Ljekari su zamolili da bude neki Srbin koji može da vozi ranjenike u Užice ili negdje, i ja sam se primio toga.“
Dobrovoljno je pristao prevesti ranjenike iz goraždanskog Doma zdravlja, kojima se nije tu moglo pomoći, po cijenu da i sam pogine.
„Ja sam se prihvatio tog i ja sam ih odvezao dole do Užica i primio me komandant, otišao sam njemu, Užičkog korpusa. Ja sam njega zamolio da to nisu nikakvi borci, to su ranjenici koji su u gradu nastradali: ’Ja bih vas zamolio da tamo javite da im ne bi šta tamo napravili.’ Kaže: ’Dobro, ne sekirajte se. Hoćete li vi da idete u Užice?’ Rekoh: ’Pa ne bih ja, puna mi je kuća i mojih i muslimana. Ne bih htio da ih ostavim, ja ću se vratiti. A njih primite u Užice, učinite što možete i zamolite ih, upozorite da im se ne bi šta desilo.’ On kaže: ’Dobro, nemajte brige. Uzmite auto, evo vam stoji ovdje, pun je goriva, vi ga vratite, a ovaj vaš krš neka ostane ovdje’ - inače je bio loš auto. I ja sam tako učinio, došao u Goražde, vratio se“, priča Radomir.
Put, ipak, nije bio bez prepreka, ali Radomir šturo govori o njima. Na vozilo sa ranjenicima te ’92. godine pucali su svi, kaže - i Srbi i Bošnjaci.
„Pucali su na nas i s brda i preko mosta. Svi su pucali na nas. Ja ne znam ko je pucao - da li naši ili vaši, da tako kažem, ali ja sam prošao nekako i donji most, onaj željeznički. Tu je najgore bilo. Pa me zaustave vaši, uperili puške na mene: ’Šta ti, koga ti to voziš?’ ’Pa vozim vaše ljude, šta vam je’, rekoh,’ljudi božiji?’ I tako dalje, bilo je tih strahova, ali šta ću. Na to sam računao. Dobro sam prošao“, kaže on.
Na pitanje šta ga je motivisalo da u vremena kada je svačiji cilj bio spasiti vlastitu glavu, odluči rizikovati, Radomir kaže.
„Ja sam takav po prirodi. Ja sam više puta ulijetao u sigurnu opasnost, i u smrtnu opasnost, ali nekako se uvijek izvukao, pa i ovaj put. Računao sam ako me se to desi, nek se desi. Bolje na tome na tome nego da nekako drukčije bude. Kad je moj sin Duško odlazio, kad smo se rastajali, ja njemu kažem: ’Duško, mi se sada rastajemo. Ti idi, bježi kud znaš, ja ću ostati ovdje. Ako poginemo, rat je rat, nemoj da ti padne na pamet da se svetiš nekome - i nikome.’ To je moje bilo životno geslo i ja sam uvijek takav bio. I to me motivisalo. Znao sam toga Riza. Mi smo lovili pomalo skupa, družili se. I učinio sam to sa voljom i željom da pomognem. Ja inače o tome ponekad razmišljam - da je glupo uopšte svetiti se. Nekada ubijaš nekoga, znači, ko bi možda spasao onoga tvoga ubijenog. To je glupo, greška velika ko tako radi, ko se tako ponaša“, rekao je Radomir.
Sada u Kanadi pomaže sinu oko porodične firme. Nada se da će se jednom vratiti u Goražde. Čistog obraza i čiste savjesti:
„Pravo da vam kažem i taj život - meni je već 84 godine, želim da umrem čiste savjesti. To je moja želja.“
*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH - samo u radijskom programu RSE svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)
Napori koje ulažu pravosudni organi Bosne i Hercegovine u borbi protiv nekažnjivosti za djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjena na ovom teritoriju, neophodni su kako bi se osigurala pravda za žrtve, učvrstila vladavina prava, te se pokazalo svim građanima da mogu i trebaju imati povjerenja u njih.
Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH. Urednici programa Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Više priloga možete naći OVDJE
Bosna i Hercegovina jedina je zemlja na svijetu u kojoj se o zlu govori javno i posredstvom svih medija, a o dobru gotovo nikako ili šapatom.
Priča iz Goražda, kada je u opkoljenom gradu život sugrađanina Jusufa Dacića spasio Radomir Nedimović, jedna je od mnogih u ovom gradu i cijeloj Bosni i Hercegovini, koja svjedoči da mržnja nije sudbina stanovnika ove zemlje.
Braća Rizo i Jusuf Dacić po zanimanju su inžinjeri i radili su u Pobjedi, odnosno bivšoj Fabrici azotnih jedinjenja u Goraždu. Zajedno sa komšijama srpske nacionalnosti nemoćno su gledali jačanje nacionalizma, pokušaje podjele policijske stanice, a potom i cijelog grada od strane SDS-a, dočekali prve barikade i početak rata 4. maja 1992. godine.
„Ja sam bio tu sam. On je bio sa svojom porodicom. Ženu i toje djece je imao - imao je malog sina, tek mu bilo govinu dana, beba. Ja njemu kažem: ’Ja odoh gore u brdo do naših prijatelja u selu Milanoviće da vidim gore kakva je situacija.’ A on kaže:’Biću ja u stanu.’ Nekoliko dana nisam se javljao - nije tada bilo nikakvih ni mobitela, niti kakve veze. Jedan dan smo bili gore, ukopavali nekakve rovove, nastojali smo da neku liniju odbranu oformimo, kad je došao neki moj drugar i kaže mi da trebam hitno otići u grad. Kaže:’Ranjen ti je brat i moraš dole ići da vidiši šta je'", priča Rizo Dacić.
Sluteći najgore, Rizo je sa linije odbrane sišao u grad, ali brata nije zatekao. Nakon prvog bezuspješnog pokušaja da ga transportuje do Pljevalja, sugrađanin Radomir Nedimović odlučio se da ga, sa još jednim pacijentom, prebaci u Užice. U Goraždu je postojao samo Dom zdravlja, svi operativni zahvati su se radili u susjednoj Foči, koja je tada bila u plamenu, te je Užice bilo jedini mogući izbor za čovjeka teško ranjenog gelerima granate.
„Čovjek je pokupio moga brata i još jednog pacijenta, sa onim infuzijama, sa svim onim čudima medicinskim koje su visile odozgo. I uspio je da prođe nekako da Ustiprače. Na Ustiprači su ga, dole na mostu, zaustavili, maltretirali, htjeli da ga ubiju. Međutim, pošto su bili zaokupljeni drugim aktivnostima - htjeli su da napadaju ovamo Kopače i Goražde, onda su rekli:’Hajde ti prođi dalje, dolje ćete već neko likvidirati.’ Neki komandir je rekao: ’Pustite vi dolje njega, on će dolje završiti svakako’“, prisjeća se Rizo.
Nakon još jednog zaustavljanja u Međeđi, slijedeći punkt bio je na Mostu Mehmed paše Sokolovića u Višegradu. Rizo Dacić sjeća se riječi brata Jusufa:
„Izveli obadvojicu pacijenata, s onim infuzijama i svime onim, na most i htjeli su da ih strijeljaju. I vjerovatno da je tu isto bio Lukićm, ona ekipa Lukićeva - i umalo da nije došlo do egzekucije tu, do tog strijeljanja, međutim, u tom momentu pojavio se neki viši oficir srpski koji je toj grupi nešto naredio - da moraju ići gore na Bikavac. Nastao je neki metež, oni su htjeli da strijeljaju, a on je samo rekao:’Kupite u kola i gonite dalje gdje si pošao.’ Vjerovatno nešto im se desilo, pa su morali da reaguju hitno ti štabovi da puvuku tu vojsku.“
Jusufov bijeg iz užičke bolnice posebna je priča. Teškom mukom stigao je u Njemačku odakle odlučuje da se vrati u Goražde i pomogne u odbrani grada.
„Mi smo, naravno, dok je tu bio, išli i posjetili čika Raša, izrazili mu zahvalnost, divljenje za to što je on uradio. Hiljadu je tu mojih prijatelja bilo - Bošnjaka i drugih, niko se nije usudio to da uradi. On je izložio svoj život velikom riziku. Nije to mali bio rizik. 99 posto je bila vjerovatnoća da će da će i on nastradati. I pored svega toga, čovjek je tako bio human, ljudski bio, nije ga njegov život uopšte interesovao, samo je htio pacijenta i ranjenika da spasi. I mi smo bilio zahvalni njemu na tome svemu. Posjećivali smo tu porodicu. On je krajem rata evakuisan odavdje, i otišao je - odselio je u Kanadu gdje živi njegov sin“, kaže Rizo Dacić.
Jusuf Dacić poginuo je u redovima ARBiH u najtežim borbama za odbranu Goražda 14. aprila 1994. godine, ali uspomenu na plemenitog Rašu Nedimovića čuva njegova porodica. Svjestan da se mržnja u ovoj zemlji vještački proizvodi u interesu političara i njihovih stranaka, Rizo Dacić odlučio je boriti se, riječima i -ovom pričom o prijateljstvu koje ne poznaje nacionalnost. Zna da ova priča nije jedina i nada se da će doći vrijeme kada će obični, a veliki ljudi zamijeniti one koje svakodnevno slušamo i gledamo u medijima.
Rizo Dacić: moramo više propagirati te pozitivne stvari i preko medija. To treba da uđe u udžbenike.
„Kad smo mogli u tako teškim uslovima biti zajedno, zašto danas ne možemo? Nikako mi nije jasno kako u glavi nekog poštenog čovjeka, Srbina, Bošnjaka, Hrvata, može biti ta ideja da se moramo razdovjiti, da ne možemo zajedno. Kako? To mi ne može biti nikako jasno. Ja sada vidim dobre primjere vezano za ovog Srđana iz Trebinja, daju mu naziv ulice u Beogradu - budi se svijest tog naroda, ali malo je je takvih primjera. Mi moramo više propagirati te pozitivne stvari i preko medija. To treba da uđe u udžbenike“, ocjenjuje Dacić.
Priča iz Radomirovog ugla
Radomir Nedimović danas živi u Kanadi. Prije 18 godina vodila ga je ljudskost.
„Ljekari su zamolili da bude neki Srbin koji može da vozi ranjenike u Užice ili negdje, i ja sam se primio toga.“
Dobrovoljno je pristao prevesti ranjenike iz goraždanskog Doma zdravlja, kojima se nije tu moglo pomoći, po cijenu da i sam pogine.
„Ja sam se prihvatio tog i ja sam ih odvezao dole do Užica i primio me komandant, otišao sam njemu, Užičkog korpusa. Ja sam njega zamolio da to nisu nikakvi borci, to su ranjenici koji su u gradu nastradali: ’Ja bih vas zamolio da tamo javite da im ne bi šta tamo napravili.’ Kaže: ’Dobro, ne sekirajte se. Hoćete li vi da idete u Užice?’ Rekoh: ’Pa ne bih ja, puna mi je kuća i mojih i muslimana. Ne bih htio da ih ostavim, ja ću se vratiti. A njih primite u Užice, učinite što možete i zamolite ih, upozorite da im se ne bi šta desilo.’ On kaže: ’Dobro, nemajte brige. Uzmite auto, evo vam stoji ovdje, pun je goriva, vi ga vratite, a ovaj vaš krš neka ostane ovdje’ - inače je bio loš auto. I ja sam tako učinio, došao u Goražde, vratio se“, priča Radomir.
Put, ipak, nije bio bez prepreka, ali Radomir šturo govori o njima. Na vozilo sa ranjenicima te ’92. godine pucali su svi, kaže - i Srbi i Bošnjaci.
„Pucali su na nas i s brda i preko mosta. Svi su pucali na nas. Ja ne znam ko je pucao - da li naši ili vaši, da tako kažem, ali ja sam prošao nekako i donji most, onaj željeznički. Tu je najgore bilo. Pa me zaustave vaši, uperili puške na mene: ’Šta ti, koga ti to voziš?’ ’Pa vozim vaše ljude, šta vam je’, rekoh,’ljudi božiji?’ I tako dalje, bilo je tih strahova, ali šta ću. Na to sam računao. Dobro sam prošao“, kaže on.
Na pitanje šta ga je motivisalo da u vremena kada je svačiji cilj bio spasiti vlastitu glavu, odluči rizikovati, Radomir kaže.
„Ja sam takav po prirodi. Ja sam više puta ulijetao u sigurnu opasnost, i u smrtnu opasnost, ali nekako se uvijek izvukao, pa i ovaj put. Računao sam ako me se to desi, nek se desi. Bolje na tome na tome nego da nekako drukčije bude. Kad je moj sin Duško odlazio, kad smo se rastajali, ja njemu kažem: ’Duško, mi se sada rastajemo. Ti idi, bježi kud znaš, ja ću ostati ovdje. Ako poginemo, rat je rat, nemoj da ti padne na pamet da se svetiš nekome - i nikome.’ To je moje bilo životno geslo i ja sam uvijek takav bio. I to me motivisalo. Znao sam toga Riza. Mi smo lovili pomalo skupa, družili se. I učinio sam to sa voljom i željom da pomognem. Ja inače o tome ponekad razmišljam - da je glupo uopšte svetiti se. Nekada ubijaš nekoga, znači, ko bi možda spasao onoga tvoga ubijenog. To je glupo, greška velika ko tako radi, ko se tako ponaša“, rekao je Radomir.
Sada u Kanadi pomaže sinu oko porodične firme. Nada se da će se jednom vratiti u Goražde. Čistog obraza i čiste savjesti:
„Pravo da vam kažem i taj život - meni je već 84 godine, želim da umrem čiste savjesti. To je moja želja.“
*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH - samo u radijskom programu RSE svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)
Pred licem pravde - Zločin i kazna
Pred licem pravde - Zločin i kaznaNapori koje ulažu pravosudni organi Bosne i Hercegovine u borbi protiv nekažnjivosti za djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjena na ovom teritoriju, neophodni su kako bi se osigurala pravda za žrtve, učvrstila vladavina prava, te se pokazalo svim građanima da mogu i trebaju imati povjerenja u njih.
Zločin i Kazna (procesuiranje ratnih zločina, istrage, glas žrtava, tranzicijska pravda, zaštita svjedoka) - program Radija Slobodna Evropa i misije OSCE u BiH. Urednici programa Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Više priloga možete naći OVDJE