Zmijanjski vez nominovan je na UNESCO-vu preliminarnu reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Vez koji potiče sa zmijanjske visoravni planine Manjača pored Banjaluke, kandidovan je, jer je od sredine 19. vijeka do danas zadržao ornamentalnu formu, specifične je izrade, uvijek tamno-plave boje i jedinstvene tehnike u njegovoj izradi.
Malo je onih koje ne bi očarao pogled na zmijanjsku visoravan. Bezvremenska ljepota pokazuje i surovost prema onima koji tamo žive. Hladni vjetrovi visoravni uz prizvuke frula nadaleko su pronijeli jauke Zmijanjaca kroz djela tribuna Petra Kočića. Težak život iznjedrio je i bogatu kulturnu zaostavštinu. Dio toga čini Zmijanjski vez, jedinstven na Balkanu, prepoznatljiv u Evropi, a mogao bi osvojiti i cijeli svijet ako dospije na UNESCO-vu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa.
Zmijanjka Grozda Regodić, prosvjetna radnica u penziji, zapise o kulturi Zmijanja i čuvenom vezu za sva vremena sačuvala je u svoje tri knjige.
„U strukturi Zmijanjskog veza zastupljeni su stilizovani geometrijski ornamenti, ukrasni detalji. Naučnici koji su se bavili istraživanjem Zmijanjskog veza konstatuju da taj vez vodi porijeklo još iz neolitske umjetnosti, tj. iz mlađeg kamenog doba. Najzastupljeniji ornament je kolo, to je ustvari stilizovani romb. Ti ornamenti su tako postavljeni u kompoziciji veza i motivu, da je postignuta izuzetna međusobna harmonija, do same perfekcije.“
Da bi Zmijanjski vez uopšte bio kandidovan za UNESCO-vu listu, valjalo je dokazati da je još živ. A to svakako i jeste. Lijepo je vidjeti kada se okupe žene u
Humanitarnom udruženju žena „Duga“ u Banjaluci, gdje uče kako se veze. Predsjednica tog udruženja Galina Marjanović kaže da „Duga“ posljednjih 18 godina aktivno nastoji očuvati sjećanje na to nasljeđe.
„Ideja nam je sinula još u vrijeme rata zato što je došlo do masovnih migracija stanovništva. U tom periodu mi smo, osim humanitarnih aktivnosti, shvatile da bi se tradicionalna narodna kultura, vezovi i tkanje, to znanje koje su donijele stare žene sa sobom iz tih seoskih krajeva u gradske izbjegličke centre, ipak moglo sačuvati.“
Gotovo deceniju i po svog života čuvenom vezu posvetila je i Banjalučanka Radenka Jungić. Godine 2011. na sajmu „Eureka“ u Briselu s njim je osvojila zlatnu medalju. Njen atelje doslovno je ukrašen vezom na način kojim se prošlost spaja sa sadašnjošću.
„Ja se trudim, zna se već godinama, kroz razne dokumentarne filmove i priloge, da ovaj vez predstavim ovoj civilizaciji u jednom novom svjetlu. To jesu košulje, to jesu autentični ornamenti sa zmijanjskih ženskih košulja, ali ih ja kao autor prevodim u nove forme.“
Za Zmijanjski vez može se reći da je već osvojio svijet. Upis na listu UNESCO-a potvrdio bi to i papirološki. Ženska košulja ukrašena vezom sa Zmijanja, još je 1936. godine proglašena najljepšom na sajmu narodnih nošnji u Parizu. Jednobojni, i to tamnoplavi, vez na bijelom platnu specifičnost je Zmijanjskog veza. Jednobojnost nije uticala na maštovitost Zmijanjki u njegovoj izradi, no, pravila se moraju poštovati, kaže Radenka Jungić:
„Važno je da – ma kolika slika bila vezena, ma koliki ornament bio, svaka dobra vezilja zna da svaki bod, svaki krstić mora biti uvijek i uvijek u jednu stranu.“
Zmijanje je danas gotovo opustilo. O tome dovoljno govori podatak da u male škole Kočićevih sela ide tek oko 60 učenika. Prije četrdesetak godina školska dvorišta krasilo je više od 900 đaka. Zmijanjci pozdravljaju kandidaturu veza ali su svjesni da on više nije dio njihovog svakodnevnog života.
Vaš browser nepodržava HTML5
Vez nekada i sada
Plavi vez na bijelom platnu preživio je mnoge vihore burne prošlosti. Entuzijazam ne posustaje, pa se pokreću i sekcije u školama na području Zmijanja da se njegovo nasljeđe prenese na nove naraštaje.
Naredne godine UNESCO će donijeti konačnu odluku o tome hoće li Zmijanjski vez postati neizbrisivi dio svjetske kulturne baštine. Bez obzira kakva odluka bila, i sama država morala bi da čuva i njeguje taj dragulj sopstvene kulture i tradicije.
