Tonino Picula, hrvatski zastupnik u Evropskom parlamentu, a odnedavno i potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za odnose s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom i Kosovom, u intervjuu za naš program ukazao je kako EU neće više gledati kroz prste nijednoj zemlji, te da će put ka članstvu biti sve teži. Bosna i Hercegovina – savjetuje – trebala bi da prevaziđe dejtonski ustav, te da političari nađu najbolje rješenje.
Picula: Kada govorimo o situaciji u Bosni i Hercegovini, imamo pred očima sve ono što se nije uspjelo napraviti – onda ne treba gajiti pretjerani optimizam da se stvari u Bosni i Hercegovini preko noći, dramatično na bolje promijeniti, ali nažalost, mogu se dramatično na gore promijeniti. Bili smo svjedoci proteklih nekoliko decenija – kada se politički stvari ne rješavaju, što se može dogoditi na terenu. Danas doista situacija nije tako dramatična, međutim, ovo iscrpljivanje traje već predugo i čini mi se da je i Evropska unija – s obzirom na blizinu vlastitih izbora iduće godine – odlučila primijeniti jednu novu strategiju koja će sigurno dati određeni rezultat. Pitanje je, naravno, hoće li se to zaista i dogoditi, da li će se očekivanja i ovoga puta zaista iznevjeriti ili ćemo doista biti svjedoci da je moguće preskočiti tu dejtonsku sjenu koja prati Bosnu i Hercegovinu već petnaestak godina, koja praktički onemogućava da funkcionira normalno na unutrašnjopolitičkoj sceni, ali jednako tako i da ne napreduje i na međunarodnom planu, i to čak nakon što su neki drugi otvoreni problemi u regiji – odnosi između Srbije i Kosova – naprosto pokazali da se uz određenu političku volju i pravo posredovanje međunarodne zajednice može zabilježiti napredak.
RSE: Vrlo često kažete da dejtonski poredak na izvjestan način drži kao taoca evropsku budućnost Bosne i Hercegovine.
Picula: Evropska unija ima doista raznolika iskustva sa primanjem članica koje u startu nisu zadovoljavale one temeljne kriterije. Sjetimo se primjera Grčke iz sedamdesetih, kada je komisija dala negativno mišljenje o šansama Grčke da uđe u Evropsku uniju. Primjer broj dva je Cipar – država čija vlada ne kontrolira sav svoj teritorij, što je jedan od preduvjeta. Ali, kako vrijeme prolazi, pogotovo u vrijeme krize, u vrijeme kada pitanje proširenja više nije prioritetno ni za jedno predsjedništvo Evropske unije, te neke anomalije koje neka zemlja ima sve teže prolaze. Zato bi bilo dobro da dejtonski poredak, koji je u jednom trenutku doista osigurao kraj rata, doista na neki način remontira kako bi se Bosna i Hercegovina kao država prilagodila ne samo evropskim kriterijima, nego jednostavno da funkcionira kao svaka druga normalna država koja je multinacionalna, multikulturalna, po definiciji izrazito pluralna. Naravno, tome treba prilagoditi pravni, pravosudni, politički poredak. Čini mi se da doista dejtonski ustav 'drži za noge' evropsku budućnost Bosne i Hercegovine, ali naravno, promjene moraju biti usaglašene unutar Bosne i Hercegovine i donesene na temelju jednog normalnog konsenzusa.
Picula: Tako je. To je jedan skup pretpolitičkih pitanja koje Bosna i Hercegovina mora riješiti – bez obzira na ambicije da postane jednog dana članica EU. Utoliko ta pitanja doista treba riješiti kako bi zemlja došla u jednu pozitivnu nultu poziciju, a onda bi se počela nositi sa onim svim vrlo ozbiljnim problemima, otvorenim pitanjima koja čekaju svaku zemlju kandidatkinju. Hrvatska je pokazala koje sve traume dolaze u domaćoj politici kad jednom sjedne za stol, a s druge strane je Evropska komisija. To naravno čeka i Bosnu i Hercegovinu. Prema tome, ne treba prodavati iluzije. Put Bosne i Hercegovine, kao i svih drugih zemalja, bit će težak, čak teži od hrvatskog, kao što je hrvatski put bio teži od puta kojeg su prešle Rumunjska i Bugarska. Ja uvijek volim reći da je bilo puno lakše osnovati Evropsku ekonomsku zajednicu u pedesetima nego ući u članstvo Evropske unije 2013.
Picula: Bio sam prvi put u tom svojstvu na službenom putu u Albaniji, bili smo u Tirani, a bili smo i na Kosovu. To su zemlje koje sigurno neće ni brzo ni lako ući u Evropsku uniju, iako je Albanija već odmakla u odnosu na Kosovo, iz poznatih razloga, međutim, to su zemlje koje su riješile neka pretpitanja, ja bih rekao identifikacijska, i sada se nose sa gomilom problema koje čekaju svaku zemlju kandidatkinju – od pravosuđa, borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i svega onoga što treba u pregovorima s Evropskom unijom rješavati. Ali, puno je bolje to rješavati kao zemlja-kandidat i u procesu pregovaranja za članstvo, nego ne biti u nikakvom statusu i rješavati probleme bez ili izvan pregovaranja.
Međutim, Bosna i Hercegovina i Makedonija ostaju već predugo vrijeme na poziciji na kojoj su već godinama, s tim da ja tu lučim razliku jer makedonska pozicija, koja je jedno vrijeme bila prethodnica eurointegriranja na Balkanu – sjećam se 2000. godine kada je Makedonija bila u izrazitoj prednosti pred Hrvatskom – međutim, makedonski problem je kombinacija unutrašnjih neravnoteža koje u ovom slučaju nisu presudne, ali i međunarodne pozicije Makedonije koju pritišće njezina prva susjeda koja jest članica Evropske unije, koja se i sama nalazi u krizi, koja ne odustaje lako od tog da Makedonija mijenja ime.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je u prošlosti doista trpjela ugrožavanje izvana, iz Srbije pogotovo, ali ni hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini nije bila čista, međutim, ovoga trenutka Hrvatska jeste članica Evropske unije, Srbija se silno trudi da nadoknadi propušteno i nemaju aspiracije prema Bosni i Hercegovini kao što su ih imali prije petnaestak godina. Ne zaboravimo, tu je i Crna Gora koja već godinu i nešto dana dobro pregovara sa Evropskom komisijom. Bosnu i Hercegovinu ovog trenutka, izvan tog očekivanog trenutka pregovaranja, doista dijele unutrašnjopolitički problemi, odnosno domaći političari koji nose najveći dio odgovornosti da se stvari maknu s mrtve točke. To je ono što razlikuje situaciju od makedonske.
Picula: Ono sve dobro što se ovog trenutka događa u Hrvatskoj je posljedica dugotrajnih pregovora koji su mijenjali cijeli niz zakonskih i podzakonskih materijalnih pretpostavki da zemlja uopće uđe u članstvo Evropske unije. Međutim, treba isto tako reći da se ekonomski boljitak nakon ulaska u Evropsku uniju ne osjeća. Hrvatska je, nažalost, svi to kažu, prva zemlja koja je ušla u Evropsku uniju a da se to odmah nije osjetilo i na gospodarskoj konjunkturi, a ako nije na gospodarskoj, ne može ni na socijalnoj jer, ne zaboravimo, u Evropsku uniju 1. srpnja ušla je jedna zemlja, ne u paketu, koja je u krizi, ali je ušla u Evropsku uniju koja je u krizi. Građani Hrvatske još ne osjećaju u svakodnevnom životu boljitak od članstva, međutim, ušli su u jedan uređeni prostor koji, ja vjerujem, neće ostati predugo u krizi, neke stvari će se mijenjati i u samoj zemlji. Nadam se da će i hrvatska vlada i gospodarstvo iskoristiti ono što Evropska unija nudi. Ako je možda i manje novaca, ali zato je to prostor koji doista onima koji znaju što hoće pruža puno.
RSE: Sastanak pet političkih lidera iz Federacije BiH sa komesarom za proširenje završio je bez konkretnog sporazuma, uz određene napretke. Najavljen je novi sastanak na ekspertnom nivou u Briselu, nakon toga i u Bosni i Hercegovini, na kojem bi se trebalo donijeti konačno rješenje kada je u pitanju presuda Sejdić-Finci. Da li ste optimista?
Picula: Kada govorimo o situaciji u Bosni i Hercegovini, imamo pred očima sve ono što se nije uspjelo napraviti – onda ne treba gajiti pretjerani optimizam da se stvari u Bosni i Hercegovini preko noći, dramatično na bolje promijeniti, ali nažalost, mogu se dramatično na gore promijeniti. Bili smo svjedoci proteklih nekoliko decenija – kada se politički stvari ne rješavaju, što se može dogoditi na terenu. Danas doista situacija nije tako dramatična, međutim, ovo iscrpljivanje traje već predugo i čini mi se da je i Evropska unija – s obzirom na blizinu vlastitih izbora iduće godine – odlučila primijeniti jednu novu strategiju koja će sigurno dati određeni rezultat. Pitanje je, naravno, hoće li se to zaista i dogoditi, da li će se očekivanja i ovoga puta zaista iznevjeriti ili ćemo doista biti svjedoci da je moguće preskočiti tu dejtonsku sjenu koja prati Bosnu i Hercegovinu već petnaestak godina, koja praktički onemogućava da funkcionira normalno na unutrašnjopolitičkoj sceni, ali jednako tako i da ne napreduje i na međunarodnom planu, i to čak nakon što su neki drugi otvoreni problemi u regiji – odnosi između Srbije i Kosova – naprosto pokazali da se uz određenu političku volju i pravo posredovanje međunarodne zajednice može zabilježiti napredak.
RSE: Vrlo često kažete da dejtonski poredak na izvjestan način drži kao taoca evropsku budućnost Bosne i Hercegovine.
Picula: Evropska unija ima doista raznolika iskustva sa primanjem članica koje u startu nisu zadovoljavale one temeljne kriterije. Sjetimo se primjera Grčke iz sedamdesetih, kada je komisija dala negativno mišljenje o šansama Grčke da uđe u Evropsku uniju. Primjer broj dva je Cipar – država čija vlada ne kontrolira sav svoj teritorij, što je jedan od preduvjeta. Ali, kako vrijeme prolazi, pogotovo u vrijeme krize, u vrijeme kada pitanje proširenja više nije prioritetno ni za jedno predsjedništvo Evropske unije, te neke anomalije koje neka zemlja ima sve teže prolaze. Zato bi bilo dobro da dejtonski poredak, koji je u jednom trenutku doista osigurao kraj rata, doista na neki način remontira kako bi se Bosna i Hercegovina kao država prilagodila ne samo evropskim kriterijima, nego jednostavno da funkcionira kao svaka druga normalna država koja je multinacionalna, multikulturalna, po definiciji izrazito pluralna. Naravno, tome treba prilagoditi pravni, pravosudni, politički poredak. Čini mi se da doista dejtonski ustav 'drži za noge' evropsku budućnost Bosne i Hercegovine, ali naravno, promjene moraju biti usaglašene unutar Bosne i Hercegovine i donesene na temelju jednog normalnog konsenzusa.RSE: Da se vratimo na ovu presudu Sejdić-Finci. Naravno, jasno je da se kroz nju pokušava riješiti hrvatsko pitanje. No, s druge strane, u bh. javnosti stvari su postavljene tako da nakon rješenja ovog pitanja dolaze ozbiljni razgovori sa Evropskom unijom.
Picula: Tako je. To je jedan skup pretpolitičkih pitanja koje Bosna i Hercegovina mora riješiti – bez obzira na ambicije da postane jednog dana članica EU. Utoliko ta pitanja doista treba riješiti kako bi zemlja došla u jednu pozitivnu nultu poziciju, a onda bi se počela nositi sa onim svim vrlo ozbiljnim problemima, otvorenim pitanjima koja čekaju svaku zemlju kandidatkinju. Hrvatska je pokazala koje sve traume dolaze u domaćoj politici kad jednom sjedne za stol, a s druge strane je Evropska komisija. To naravno čeka i Bosnu i Hercegovinu. Prema tome, ne treba prodavati iluzije. Put Bosne i Hercegovine, kao i svih drugih zemalja, bit će težak, čak teži od hrvatskog, kao što je hrvatski put bio teži od puta kojeg su prešle Rumunjska i Bugarska. Ja uvijek volim reći da je bilo puno lakše osnovati Evropsku ekonomsku zajednicu u pedesetima nego ući u članstvo Evropske unije 2013.
RSE: Spomenuli ste jednom kako su dva najveća problema Balkana Bosna i Hercegovina i Makedonija. Kako danas vidite te odnose, s obzirom da ste potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za odnose s ovim zemljama?
Picula: Bio sam prvi put u tom svojstvu na službenom putu u Albaniji, bili smo u Tirani, a bili smo i na Kosovu. To su zemlje koje sigurno neće ni brzo ni lako ući u Evropsku uniju, iako je Albanija već odmakla u odnosu na Kosovo, iz poznatih razloga, međutim, to su zemlje koje su riješile neka pretpitanja, ja bih rekao identifikacijska, i sada se nose sa gomilom problema koje čekaju svaku zemlju kandidatkinju – od pravosuđa, borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i svega onoga što treba u pregovorima s Evropskom unijom rješavati. Ali, puno je bolje to rješavati kao zemlja-kandidat i u procesu pregovaranja za članstvo, nego ne biti u nikakvom statusu i rješavati probleme bez ili izvan pregovaranja.
Međutim, Bosna i Hercegovina i Makedonija ostaju već predugo vrijeme na poziciji na kojoj su već godinama, s tim da ja tu lučim razliku jer makedonska pozicija, koja je jedno vrijeme bila prethodnica eurointegriranja na Balkanu – sjećam se 2000. godine kada je Makedonija bila u izrazitoj prednosti pred Hrvatskom – međutim, makedonski problem je kombinacija unutrašnjih neravnoteža koje u ovom slučaju nisu presudne, ali i međunarodne pozicije Makedonije koju pritišće njezina prva susjeda koja jest članica Evropske unije, koja se i sama nalazi u krizi, koja ne odustaje lako od tog da Makedonija mijenja ime.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je u prošlosti doista trpjela ugrožavanje izvana, iz Srbije pogotovo, ali ni hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini nije bila čista, međutim, ovoga trenutka Hrvatska jeste članica Evropske unije, Srbija se silno trudi da nadoknadi propušteno i nemaju aspiracije prema Bosni i Hercegovini kao što su ih imali prije petnaestak godina. Ne zaboravimo, tu je i Crna Gora koja već godinu i nešto dana dobro pregovara sa Evropskom komisijom. Bosnu i Hercegovinu ovog trenutka, izvan tog očekivanog trenutka pregovaranja, doista dijele unutrašnjopolitički problemi, odnosno domaći političari koji nose najveći dio odgovornosti da se stvari maknu s mrtve točke. To je ono što razlikuje situaciju od makedonske.
RSE: Na kraju – koliko su se doista stvari promijenile u Hrvatskoj nakon ulaska u Evropsku uniju?
Picula: Ono sve dobro što se ovog trenutka događa u Hrvatskoj je posljedica dugotrajnih pregovora koji su mijenjali cijeli niz zakonskih i podzakonskih materijalnih pretpostavki da zemlja uopće uđe u članstvo Evropske unije. Međutim, treba isto tako reći da se ekonomski boljitak nakon ulaska u Evropsku uniju ne osjeća. Hrvatska je, nažalost, svi to kažu, prva zemlja koja je ušla u Evropsku uniju a da se to odmah nije osjetilo i na gospodarskoj konjunkturi, a ako nije na gospodarskoj, ne može ni na socijalnoj jer, ne zaboravimo, u Evropsku uniju 1. srpnja ušla je jedna zemlja, ne u paketu, koja je u krizi, ali je ušla u Evropsku uniju koja je u krizi. Građani Hrvatske još ne osjećaju u svakodnevnom životu boljitak od članstva, međutim, ušli su u jedan uređeni prostor koji, ja vjerujem, neće ostati predugo u krizi, neke stvari će se mijenjati i u samoj zemlji. Nadam se da će i hrvatska vlada i gospodarstvo iskoristiti ono što Evropska unija nudi. Ako je možda i manje novaca, ali zato je to prostor koji doista onima koji znaju što hoće pruža puno.