Ove sedmice u Sarajevu je boravila bh. etnomuzikologinja Ankica Petrović koja već godinama živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama, najduže u Los Angelesu. Ona je stručnjak za karakterističnu pjesmu sa područja Hercegovine - gangu, a intenzivno istražuje i sefardsku muzičku tradiciju. Predavala je na sarajevskoj Muzičkoj akademiji od 1978. do 1993. godine, a na nekadašnjem Radio Sarajevu producirala dokumentarce o tradicionalnoj muzici naroda jugoistočne Evrope.
Ankica Petrović u intervjuu za Radio Slobodna Evropa, između ostalog, govori o tome koliko su ondašnje, a i sadašnje vlasti u BiH marginalizovale značaj etnomuzikologije, te da je ova zemlja zakasnila zaštititi svoje muzičko blago na Listu nematerijalne baštine UNESCO-a.
Petrović: Tada još uvijek, srećom, nije bilo ovih problema koje smo imali za vrijeme i nakon rata. Tradicija je još uvijek bila uveliko sačuvana, i za nas mlade ljude, koji smo dolazili iz grada, to je bilo atraktivno i egzotično, kao da smo išli u Afriku ili negdje u daleka područja. Zapravo, bili smo relativno blizu od kuće a opet u nekom drugom svijetu koji je bio, manje-više, nepoznat u gradovima. Interesantno je da veliki broj gradskog stanovništva, recimo iz Sarajeva, potiče iz seoskih sredina. Oni su se oklopili u gradske norme života, ali, intimno, još uvijek su njegovali, barem prva generacija, tu seosku kulturu unutar svojih obitelji ili prijateljskih veza. I gradovi su bili izvorišta za proučavanje seoske kulture ali mi smo, prvenstveno, željeli da se ambijentalno susretnemo sa tim kulturama. Na terenu smo sakupljali, transkribirali i analizirali pjesme. Međutim, mene je interesovalo nešto više. Šta leži iza te muzike, zašto oni tako pjevaju, zašto - kao osoba koja potiče iz grada - imam odbojnost prema takvoj muzici? Imala sam brojna pitanja. Ali, kada bih došla u selo, vidim sasvim drugu situaciju - da ljudi koji izvode te seoske pjesme imaju visok stupanj poštovanja prema tim oblicima. Željela sam saznati suštinu vrijednosti muzike koju oni izvode, te da sama sa sobom razriješim taj problem - zašto sam inferiorna i odbojna prema toj muzici. Mislila sam da ne mogu sjesti i uživati kao, recimo, kada slušam Beethovena ili Mozarta, a ovo što je sasvim blizu mene - nisam u stanju da uživam na taj način kao ljudi koji to izvode. Kroz moj doktorski studij na Queen's University u Belfastu sa profesorom Johnom Blackingom, gdje sam doktorirala gangu, dobila sam slobodu da razmišljam na drugačiji način i da sebi odgovorim na pitanje - zašto su ti oblici takvi i šta je njihova vrijednost da bi ih ljudi, koji ih izvode, toliko cijenili.
Petrović: Upravo taj stupanj poznavanja kod lokalnih ljudi svoje tradicije, vrijednosti svoje tradicije ali i stupanj poznavanja drugih. Zapravo, ustanovila sam da ljudi poznaju tuđu kulturu u tolikom domenu u kolikom oni komuniciraju sa tim drugim selima, i svakome je njegova pjesma najljepša i najvrjednija. Ali, opet su bili u stanju da daju određena mišljenja, manje ili više pozitivna, o muzičkim oblicima stanovništva iz drugih sela i da prepoznaju odakle potiče pjesma. Po samo jednom malom uvodnom motivu, možda samo dva tona, oni su mogli već da znaju odakle dolazi takva pjesma. Istovremeno, oni su mogli i da uoče razlike između svog i stila drugih. Mi smo ove ljude smatrali, na neki način, muzički nepismenim, te da nisu u stanju da odgovore na pitanja o vrijednosti te muzičke tradicije. Međutim, pokazalo se da su oni jako senzibilni, da dobro poznaju elemente svoje tradicije, da su jako kritični jer ne može svako da pjeva, već samo onaj koji dobro usvoji tradiciju, pogotovo u okviru višeglasnog pjevanja, ali, isto tako, da uočava razlike između svog stila i stila pjevanja ili muziciranja drugih seoskih grupa sa kojima su komunicirali.
Petrović: To je interesantno pitanje. Ja sam došla za vrijeme rata u SAD, mada sam i prije dolazila kao gostujući profesor. Ranije su u Americi, sve do razbijanja Berlinskog zida, imali veliki interes za istočnoevropske kulture. Ali, kako su i Amerikanci znatno doprinijeli razbijanju Zida, onda više nije bilo ni političkog interesa za proučavanje kulture Slavena i ljudi iz jugoistočne Evrope. Bilo je značajno to što je, dok sam predavala na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, profesor Mark Slobin, jedan od koautora knjige „The World Music“, došao da piše poglavlje o istočnoevropskoj muzici i izabrao je upravo Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je kontaktirao isključivo sa mnom, uzeo je i gangu kao jedan obrazac predstavljanja istočnoevropske kulture i citirao neke moje izjave, te se služio mojim primjerima. Kasnije je moja bivša studentkinja Mirjana Laušević došla na njegov Univezitet u Wesleyan i ona je doprinijela u korigiranju, odnosno stvaranju novih verzija o istočnoevropskoj muzici. Taj udžbenik, koji je bio jedan od obaveznih udžbenika za studije muzike širom Sjedinjenih Američkih Država, na neki način je propagirao gangu. Interesantno je i to da ganga ranije nije bila predstavljana na programima Radio Sarajeva, ove pjesme mogle su se jedino čuti u emisiji „Selo veselo“. Kada sam se sa završenim doktoratom vratila u Sarajevo, onda sam u okviru Trećeg a kasnije i Prvog programa Radio Sarajeva ukazala na specifičnu vrijednost gange. Kasnije sam na međunarodnim etnomuzikološkim i muzikološkim kongresima i simpozijima predstavljala gangu i, općenito polifonu muziku Bosne i Hercegovine i dinarskog kulturnog područja. Ganga je odjednom postala poznata u svijetu, čak sam dobivala pisma iz Japana i Južnoafričke Republike da im pošaljem snimke. Rekla bih da je ganga uveliko afirmirala polifoniju, ne samo u Hercegovini nego, generalno, na području Jugoslavije i Balkana.
Petrović: To je ono što me uveliko iritira jer, naprimjer, nedavno je kao takva vrijednost i ganga predstavljena i priznata od UNESCO-a kao isključivo hrvatski oblik, a ona je, prvenstveno, prisutna na teritoriji Hercegovine, dijelova Bosne, te na pograničnim prostorima Hrvatske. Bosna i Hercegovina kasni sa takvim prijedlozima. Smatram da članovi komisije nisu upoznati sa tim problemom. Ja sam prije desetak godina bila pozvana da dam procjenu projekta koji je Srbija izložila za prepoznavanje gusli i guslarske tradicije kao srbijanskog fenomena. Ja sam bila ocjenjivač tog prijedloga i odbila sam ga, zato što ta tradicija podjednako intenzivno postoji i na području Bosne i Hercegovine, te nije pravo da se ta tradicija isključivo prepoznaje kao srbijanska vrijednost, a ne i kao vrijednost muslimanske tradicije. Moramo imati u vidu kada su poznati istraživači Milman Parry i Albert Lord snimali 30-ih i 40-ih godina na području Balkana da su najvrjednije oblike epske guslarske tradicije i najviše oblika našli upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz tih razloga sam taj prijedlog odbila.
Petrović: To treba da bude nijemo kolo. Sa gangama smo zakasnili. Mislim da su i ojkalice već priznate, a to su kod nas potresalice ili ustresalice. I sa tim smo zakasnili. Mislim da su Hrvati preporučili i bećarac - i tu kasnimo. Ali, sevdalinka je svakako nešto što treba što prije predložiti kao izuzetna vrijednost. Za ova kašnjenja treba okriviti kulturnu politiku i lidere u kulturnoj politici.
Petrović: Upravo tako. Mi smo imali institute i katedre etnomuzikologije, ali većina predmeta su bili u domenu zapadnog muzičkog obrazovanja. I danas je to uveliko tako. Mi smo to ex cathedra proučavali. Nije bilo žive komunikacije sa tom praksom. Sjećam se da je 1985. bila Godina evropske muzike. Ja i nekoliko kolega smo organizirali u Skenderiji veliki koncert tradicionalne muzike Bosne i Hercegovine i doveli grupe iz cijele zemlje, bilo je oko 300 učesnika, a samo 20 posjetilaca. Znači, ta muzika nije približena narodu, pa i većina naših ranih istraživača je radila studije i prezentirala na naučnim skupovima, ali, kada je trebalo javno prezentirati muziku, onda su to prezentirali u obliku obrada ili modernih kompozicija inspirisanih folklorom, a ne izvorno. Mislim da je grupa Etnoakademik, koja i danas postoji - a počela je djelovati krajem 80-ih godina - bila prva akademska grupa koja je kod nas počela da izvodi izvorne napjeve.
Petrović: Imam odbojan odnos prema tome i uvijek sam imala. Kao neko ko je djelovao u Sjedinjenim Državama ne bih smjela da imam takav odnos, već bih trebala da prihvatim i da se odnosim jednako prema svemu. Ali, dozvoljavam i da imam svoj ukus, te da se distanciram od toga.
Petrović: Vjerujem da hoće. Sjećam se da sam na Wesleyan Univerzitetu govorila o sevdalinci. U okviru jednog predavanja predstavila sam primjer „Gondže ružo“, mislim da je Safet Isović bio izvođač, i jedan student je zaplakao slušajući ovu pjesmu. On uopće nije razumio tekst, ali je toliko bio dirnut muzikom i mislim da sevdalinka ima veliku moć da se prihvati, te da nju možemo porediti sa nekim drugim značajnim fenomenima u svijetu kao što je flamenko u Španiji.
Petrović: Možda jesu geografski, ali mislim da sa mnogih aspekata još nije istraženo. Međutim, vjerujem da će novije generacije to uraditi, odnosno već i rade.
Ankica Petrović u intervjuu za Radio Slobodna Evropa, između ostalog, govori o tome koliko su ondašnje, a i sadašnje vlasti u BiH marginalizovale značaj etnomuzikologije, te da je ova zemlja zakasnila zaštititi svoje muzičko blago na Listu nematerijalne baštine UNESCO-a.
RSE: U naučnom pristupu etnomuzikologije veoma je prisutan rad na terenu. Prema Vašem iskustvu, opišite nam kako je ranije bilo ići u manje sredine i bilježiti tradicionalno muzičko stvaralaštvo?
Petrović: Tada još uvijek, srećom, nije bilo ovih problema koje smo imali za vrijeme i nakon rata. Tradicija je još uvijek bila uveliko sačuvana, i za nas mlade ljude, koji smo dolazili iz grada, to je bilo atraktivno i egzotično, kao da smo išli u Afriku ili negdje u daleka područja. Zapravo, bili smo relativno blizu od kuće a opet u nekom drugom svijetu koji je bio, manje-više, nepoznat u gradovima. Interesantno je da veliki broj gradskog stanovništva, recimo iz Sarajeva, potiče iz seoskih sredina. Oni su se oklopili u gradske norme života, ali, intimno, još uvijek su njegovali, barem prva generacija, tu seosku kulturu unutar svojih obitelji ili prijateljskih veza. I gradovi su bili izvorišta za proučavanje seoske kulture ali mi smo, prvenstveno, željeli da se ambijentalno susretnemo sa tim kulturama. Na terenu smo sakupljali, transkribirali i analizirali pjesme. Međutim, mene je interesovalo nešto više. Šta leži iza te muzike, zašto oni tako pjevaju, zašto - kao osoba koja potiče iz grada - imam odbojnost prema takvoj muzici? Imala sam brojna pitanja. Ali, kada bih došla u selo, vidim sasvim drugu situaciju - da ljudi koji izvode te seoske pjesme imaju visok stupanj poštovanja prema tim oblicima. Željela sam saznati suštinu vrijednosti muzike koju oni izvode, te da sama sa sobom razriješim taj problem - zašto sam inferiorna i odbojna prema toj muzici. Mislila sam da ne mogu sjesti i uživati kao, recimo, kada slušam Beethovena ili Mozarta, a ovo što je sasvim blizu mene - nisam u stanju da uživam na taj način kao ljudi koji to izvode. Kroz moj doktorski studij na Queen's University u Belfastu sa profesorom Johnom Blackingom, gdje sam doktorirala gangu, dobila sam slobodu da razmišljam na drugačiji način i da sebi odgovorim na pitanje - zašto su ti oblici takvi i šta je njihova vrijednost da bi ih ljudi, koji ih izvode, toliko cijenili.
RSE: Bosna i Hercegovina ima bogatu muzičku tradiciju koja se razlikuje od sela do sela. Šta Vas u tom domenu najviše fascinira?
Petrović: Upravo taj stupanj poznavanja kod lokalnih ljudi svoje tradicije, vrijednosti svoje tradicije ali i stupanj poznavanja drugih. Zapravo, ustanovila sam da ljudi poznaju tuđu kulturu u tolikom domenu u kolikom oni komuniciraju sa tim drugim selima, i svakome je njegova pjesma najljepša i najvrjednija. Ali, opet su bili u stanju da daju određena mišljenja, manje ili više pozitivna, o muzičkim oblicima stanovništva iz drugih sela i da prepoznaju odakle potiče pjesma. Po samo jednom malom uvodnom motivu, možda samo dva tona, oni su mogli već da znaju odakle dolazi takva pjesma. Istovremeno, oni su mogli i da uoče razlike između svog i stila drugih. Mi smo ove ljude smatrali, na neki način, muzički nepismenim, te da nisu u stanju da odgovore na pitanja o vrijednosti te muzičke tradicije. Međutim, pokazalo se da su oni jako senzibilni, da dobro poznaju elemente svoje tradicije, da su jako kritični jer ne može svako da pjeva, već samo onaj koji dobro usvoji tradiciju, pogotovo u okviru višeglasnog pjevanja, ali, isto tako, da uočava razlike između svog stila i stila pjevanja ili muziciranja drugih seoskih grupa sa kojima su komunicirali.
RSE: Otići na selo i zamoliti ljude da vam pjevaju u mikrofon je svojevrsni podvig. Biste li podijelili neku zanimljivu priču sa terenskih istraživanja?
Tradicionalni muzički instrumenti
Petrović: Pamtim lijepa i interesantna iskustva. Možda da izdvojim jedan primjer. Čula sam od seljana iz sela Podorašac kod Konjica da djevojke na planini Visočica jako lijepo pjevaju i da bi vrijedilo otići gore i snimiti njihovu gangu jer je to, kako su mi rekli, najmoćnija ganga. Onda sam se uputila ka Visočici krećući se prema platou planine. Oko 20 kilometara sam pješačila sa mojim tonskim saradnikom, pokojnim Predragom Lazarevićem koji je poderao cipele od teškog pješačenja. Predveče smo došli u zaselak i ušli u jednu kuću gdje nas je primila domaćica i nekoliko njenih kćerki. Rekli smo im da želimo čuti cure iz porodice koju smo tražili. Domaćica je poslala svog sina da iz pozove. Poslije nekoliko sati on se vratio i rekao da djevojke koje tražim ne žele ovdje doći, već žele da ja idem njima. Pošto je mrak već pao, domaćica se dosjeti i kaže: „Znam kako ćemo ih dozvati! I moje cure znaju pjevati. Neka one pjevaju, pa kad ih one čuju, onda će i one doći!“ I zaista, kada su djevojke čule djevojke mojih domaćina, onda su same prišle i imali smo divnu sesiju snimanja i dobili fantastične primjere pjevanja. Tu je nastalo i jedno takmičenje između obje grupe djevojaka i pokazalo se da su i jedne i druge izuzetno vrijedne.RSE: Dugo godina ste predavali na univerzitetima širom Sjedinjenih Američkih Država, pogotovo na Univerzitetu u Los Angelesu. Koliko su bili zainteresovani američki studenti za muzičku tradiciju južnih Slavena?
Petrović: To je interesantno pitanje. Ja sam došla za vrijeme rata u SAD, mada sam i prije dolazila kao gostujući profesor. Ranije su u Americi, sve do razbijanja Berlinskog zida, imali veliki interes za istočnoevropske kulture. Ali, kako su i Amerikanci znatno doprinijeli razbijanju Zida, onda više nije bilo ni političkog interesa za proučavanje kulture Slavena i ljudi iz jugoistočne Evrope. Bilo je značajno to što je, dok sam predavala na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, profesor Mark Slobin, jedan od koautora knjige „The World Music“, došao da piše poglavlje o istočnoevropskoj muzici i izabrao je upravo Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je kontaktirao isključivo sa mnom, uzeo je i gangu kao jedan obrazac predstavljanja istočnoevropske kulture i citirao neke moje izjave, te se služio mojim primjerima. Kasnije je moja bivša studentkinja Mirjana Laušević došla na njegov Univezitet u Wesleyan i ona je doprinijela u korigiranju, odnosno stvaranju novih verzija o istočnoevropskoj muzici. Taj udžbenik, koji je bio jedan od obaveznih udžbenika za studije muzike širom Sjedinjenih Američkih Država, na neki način je propagirao gangu. Interesantno je i to da ganga ranije nije bila predstavljana na programima Radio Sarajeva, ove pjesme mogle su se jedino čuti u emisiji „Selo veselo“. Kada sam se sa završenim doktoratom vratila u Sarajevo, onda sam u okviru Trećeg a kasnije i Prvog programa Radio Sarajeva ukazala na specifičnu vrijednost gange. Kasnije sam na međunarodnim etnomuzikološkim i muzikološkim kongresima i simpozijima predstavljala gangu i, općenito polifonu muziku Bosne i Hercegovine i dinarskog kulturnog područja. Ganga je odjednom postala poznata u svijetu, čak sam dobivala pisma iz Japana i Južnoafričke Republike da im pošaljem snimke. Rekla bih da je ganga uveliko afirmirala polifoniju, ne samo u Hercegovini nego, generalno, na području Jugoslavije i Balkana.
RSE: Autorka ste nekoliko dokumentarnih filmova. Između ostalog, snimili ste Flory Jagodu, bh. umjetnicu koja njeguje tradicionalnu sefardsku muziku, i Johna Filcicha koji je rodom iz Hrvatske. Ovi ljudi godinama žive u Sjedinjenim Državama i strastveno promovišu muziku naroda jugoistočne Evrope. Koliko su uspjeli u toj misiji?
Dani Evropskog kulturnog nasljeđa, BiH, 2009.
Petrović: Jako mnogo. Oni su više doprinijeli nego oficijelni ambasadori njihovih zemalja. Zapravo, muzika ima veliku moć promoviranja kulture, i u filmu Flory Jagoda na jednom mjestu kaže da je u Americi, tokom rata u BiH, bio veliki interes za njeno pjevanje. Ona dolazi iz jedne manje sredine. Jevreji su manjina u Bosni i Hercegovini. Međutim, ona je došla u situaciju da sa svojom muzikom i interpretacijom kulture i društva u kojoj je ta muzika živjela, promovira bh. kulturu i to je bilo od izuzetnog značaja za Bosnu i Hercegovinu.RSE: Kako komentarišete to da je Hrvatska svoje nematerijalno blago zaštitila na Listi nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, dok je Bosna i Hercegovina još u začetku ovog procesa?
Petrović: To je ono što me uveliko iritira jer, naprimjer, nedavno je kao takva vrijednost i ganga predstavljena i priznata od UNESCO-a kao isključivo hrvatski oblik, a ona je, prvenstveno, prisutna na teritoriji Hercegovine, dijelova Bosne, te na pograničnim prostorima Hrvatske. Bosna i Hercegovina kasni sa takvim prijedlozima. Smatram da članovi komisije nisu upoznati sa tim problemom. Ja sam prije desetak godina bila pozvana da dam procjenu projekta koji je Srbija izložila za prepoznavanje gusli i guslarske tradicije kao srbijanskog fenomena. Ja sam bila ocjenjivač tog prijedloga i odbila sam ga, zato što ta tradicija podjednako intenzivno postoji i na području Bosne i Hercegovine, te nije pravo da se ta tradicija isključivo prepoznaje kao srbijanska vrijednost, a ne i kao vrijednost muslimanske tradicije. Moramo imati u vidu kada su poznati istraživači Milman Parry i Albert Lord snimali 30-ih i 40-ih godina na području Balkana da su najvrjednije oblike epske guslarske tradicije i najviše oblika našli upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz tih razloga sam taj prijedlog odbila.
RSE: Šta Bosna i Hercegovina iz domena tradicionalne muzike može predložiti UNESCO-u da zaštiti?
Petrović: To treba da bude nijemo kolo. Sa gangama smo zakasnili. Mislim da su i ojkalice već priznate, a to su kod nas potresalice ili ustresalice. I sa tim smo zakasnili. Mislim da su Hrvati preporučili i bećarac - i tu kasnimo. Ali, sevdalinka je svakako nešto što treba što prije predložiti kao izuzetna vrijednost. Za ova kašnjenja treba okriviti kulturnu politiku i lidere u kulturnoj politici.
RSE: Radili ste u zlatno doba nekadašnjeg Radio Sarajeva. Da li i tadašnji donosioci odluka nisu imali sluha prema bh. tradicionalnoj muzici?
Dani Evropskog kulturnog nasljeđa, BiH, 2009.
Petrović: Nisu imali razumijevanja. Zapravo, bila je paradoksalna situacija - s jedne strane imali smo redakcije u kojima se mnogo novca ulagalo za istraživački i terenski rad, a sa druge strane su se stidjeli toga. Nabolji primjer je da sam imala puno protivnika na vrhu tadašnje Radio-Televizije Sarajevo. Direktori i glavni urednici su smatrali da je negativno prikazivati i studirati tu primitivnu muziku i da to, zapravo, nije muzika i da se tu nema ništa istraživati, pogotovo raditi doktorat. Onda sam išla na dalje instance, Ministarstvo kulture, i svugdje sam dobila isti odgovor. S jedne strane autoriteti kulturne politike su takvu muziku isticali kao vrijednost, a sa druge strane su se stidjeli. Smatram da je u tome veliki problem.RSE: Što je veliki paradoks jer se civilizovane zemlje diče svojom tradicijom.
Petrović: Upravo tako. Mi smo imali institute i katedre etnomuzikologije, ali većina predmeta su bili u domenu zapadnog muzičkog obrazovanja. I danas je to uveliko tako. Mi smo to ex cathedra proučavali. Nije bilo žive komunikacije sa tom praksom. Sjećam se da je 1985. bila Godina evropske muzike. Ja i nekoliko kolega smo organizirali u Skenderiji veliki koncert tradicionalne muzike Bosne i Hercegovine i doveli grupe iz cijele zemlje, bilo je oko 300 učesnika, a samo 20 posjetilaca. Znači, ta muzika nije približena narodu, pa i većina naših ranih istraživača je radila studije i prezentirala na naučnim skupovima, ali, kada je trebalo javno prezentirati muziku, onda su to prezentirali u obliku obrada ili modernih kompozicija inspirisanih folklorom, a ne izvorno. Mislim da je grupa Etnoakademik, koja i danas postoji - a počela je djelovati krajem 80-ih godina - bila prva akademska grupa koja je kod nas počela da izvodi izvorne napjeve.
RSE: Turbofolk je u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama okruženja, postao opšteprihvaćena pojava. Kako to komentarišete?
Petrović: Imam odbojan odnos prema tome i uvijek sam imala. Kao neko ko je djelovao u Sjedinjenim Državama ne bih smjela da imam takav odnos, već bih trebala da prihvatim i da se odnosim jednako prema svemu. Ali, dozvoljavam i da imam svoj ukus, te da se distanciram od toga.
RSE: Vjerujete li da će se bosanskohercegovačka muzička tradicija u skorije vrijeme naći na listi world music-a?
Petrović: Vjerujem da hoće. Sjećam se da sam na Wesleyan Univerzitetu govorila o sevdalinci. U okviru jednog predavanja predstavila sam primjer „Gondže ružo“, mislim da je Safet Isović bio izvođač, i jedan student je zaplakao slušajući ovu pjesmu. On uopće nije razumio tekst, ali je toliko bio dirnut muzikom i mislim da sevdalinka ima veliku moć da se prihvati, te da nju možemo porediti sa nekim drugim značajnim fenomenima u svijetu kao što je flamenko u Španiji.
RSE: Da li su etnomuzikolozi istražili svaki pedalj Bosne i Hercegovine?
Petrović: Možda jesu geografski, ali mislim da sa mnogih aspekata još nije istraženo. Međutim, vjerujem da će novije generacije to uraditi, odnosno već i rade.