Piše: Daisy Sindelar Prevela: Ena Stevanović
Vrlo je riskantno predviđati ishod krize u Ukrajini. Međutim, posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel Ukrajini ovog vikenda je pobudila nadu da će se krvavi konflikt između Ukrajine i Rusije u Donbasu možda konačno završiti. Osvrnuti ćemo se na pet ključnih faktora koji su u igri.
Riječ je ipak o Njemačkoj
Mnogobrojni svjetski zvaničnici su posjetili Ukrajinu otkad je u aprilu ove godine izbio konflikt između pro-ruskih separatista i ukrajinske vojske. Kanadski premijer Stephen Harper, američki potpredsjednik Joe Biden, glavni tajnik NATO Anders Fogh Rasmussen su samo neki od njih.
Međutim, niko nije tako dominantan za pregovaračkim stolom kao što je Merkel, koja je na čelu najveće europske ekonomske sile, koja dominira vanjskom politikom Europske unije i koja, s obzirom na to da govori ruski i da je odrasla u Istočnoj Njemačkoj, ima mnogo bolji kontakt sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom od većine njenih europskih kolega.
Posjeta Merkelove na poziv ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka je veliki poticaj za Kijev nakon mjeseci labavih odnosa sa Europskom unijom. Međutim, njemačka kancelarka je već najavila niz kompromisa. U svom govoru u Rigi 18. augusta Merkel se pozabavila pitanjem ravnoteže između Istoka i Zapada, obećavši reakciju NATO na sve buduće ruske intervencije u Poljskoj ili Baltičkim zemljama, ali isključivši stalno prisustvo Alijanse u regionu. Neki mediji smatraju da ona putuje u Kijev sa prijedlozima koji uključuju obećanja i ustupke za obje strane.
U izvještaju „Independenta“ se navodi da taj plan uključuje predaju Krima Rusiji u zamjenu za povlačenje podrške Kremljina Donbasu te dugoročni ugovor o isporuci plina kojim će se kompenzirati svi prihodi koji su izgubljeni na Krimu, uključujući i zakupninu za Crnomorsku flotu. Sporazum bi također zabranio Moskvi da se miješa u vanjsku politiku Kijeva i integraciju Ukrajine u EU. Kijev bi se, s druge strane, morao odreći članstva u NATO. Međutim, tačnost ovog izvještaja se ne može neovisno potvrditi.
Istorija se ne ponavlja
Posjeta Merkelove Ukrajini se podudara sa dva značajna datuma. Dana 23. augusta se obilježava 75. obljetnica potpisivanja Molotov-Ribbentrop pakta o nenapadanju između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza čiji je zloglasni tajni protokol otvorio vrata sovjetskoj "sferi utjecaja" i prisilnom pripajanju baltičkih zemalja i dijelova Rumunjske, Poljske i Finske Sovjetskom Savezu.
Dan kasnije Ukrajina obilježava 23. godišnjicu nezavisnosti od Sovjetskog Saveza uz tradicionalnu vojnu paradu koja će ove godine imati poseban odjek.
Međutim, historijske slučajnosti ne garantiraju budući razvoj događaja. Ali bilo kakav sporazum koji bi okončao ruske ekspanyionističke težnje u Ukrajini će zasigurno ući u historiju.
Porošenko i Putin licem u lice
Ova dvojica državnika su se posljednji put susreli u junu, kada su se pridružili ostalim svjetskim zvaničnicima u Francuskoj na obilježavanju 70. godišnjice invazije Normandije. Razgovarali su kratko, ali bez rezultata. Sada se ponovo susreću 25. augusta u Minsku, skupa sa izaslanstvom EU, na čelu sa šeficom za vanjsku politiku Catherine Ashton, i Putinova dva glavna regionalna saveznika, Bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukashenkom i Kazahstanskim liderom Nursultanom Nazarbaevim.
Zvaničnici sa obje strane su naveli teme o kojima će se raspravljati, uključujući energetska pitanja, humanitarne potrebe i „šira politička pitanja“, ali još uvijek nije sigurno da li će se Putin i Porošenko sastati licem u lice. Međutim, ukrajinski dužnosnici smatraju da je postignut napredak, a Porošenkov pomoćnik Valerij Čalij je izjavio da „jasan diplomatski plan već poprima oblik koji će omogućiti stranama da razgovaraju o promjeni situacije iz rata ka miru.“
Povlačenje vojne plime
Optimizam ukrajinskih zvaničnika možda nema nikakve veze sa diplomacijom već sa uspjehom na bojnom polju. Ukrajinska vojska, koja je na početku bila loše obučena i opremljena, je imala vrlo loše rezultate u prvim sedmicama borbi u aprilu i maju.
Pro-ruski separatisti, osumnjičen za primanje isporuka oružja i opreme iz Rusije, su brzo zaplijenili veliki dio regije Donbas, uspostavljajući vladu sastavljenu od ruskih agenata. Dva najveća grada u regiji Luhansk i Donjeck su vrlo brzo bila pod kontrolom separatista. Pobunjenici su počeli otmati i ubijati lokalno stanovništvo i obarati ukrajinske vojne avione, uključujući i malezijski putnički avion sa 298 putnika, čije obaranje je izazvalo bijes međunarodne zajednice koja se okomila na Putina i osudila njegovu podršku pro-ruskim pobunjenicima.
Međutim, u proteklih nekoliko sedmica, ukrajinska vojska je napravila nekoliko strateških poteza, probijajući pobunjeničke koridore oko Luhanska i Donjecka i pripremajući se za oslobađanje gradova. No, borbama se još ne nazire kraj jer ruski tenkovi još uvijek dolaze u region. Intenzivno nasilje je rezultiralo mnogobrojnim ljudskim žrtvama koje uključuju više od 2.080 civila i vojnika. Čak i ako se separatističke snage povuku, Kijev se i dalje mora izboriti sa ovom uništenom i ogorčenom regijom.
I Rusija bi se htjela izvući iz ovoga
Moskva je jedno vrijeme profitirala od svoje kampanje u Ukrajini, posebno na Krimu koji je vrlo učinkovito vratila Rusiji kojoj je ovaj poluotok, po mišljenju mnogih njegovih stanovnika, oduvijek i trebao pripasti.
Međutim, rat ju je počeo iscrpljivati. Osim što je optužen za obaranje Malezijskog aviona, Kremljin je pretrpio i niz financijskih poteškoća. Sankcije Sjedinjenih Država i EU su ojadile mnoge najveće Kremljinove pokrovitelje, a Putinova „patriotska“ inicijativa kojom zabranjuje uvoz hrane sa Zapada, je uzrokovala rast cijena i otkrila jadno stanje ruske poljoprivrede. Ruski predsjednik želi izbjeći nezadovoljstvo u vlastitoj državi i mnogi izvještavaju da je Kremljin već spreman da se povuče iz Ukrajine te kao primjer za to navode nedavno povlačenje separatističkog vođe Igora Streljkova za kojeg se smatra da je bio Kremljinov agent u Donbasu.
U neuobičajeno prigušenom govoru na Krimu prošle sedmice, Putin je spomenuo historijsko pravo Rusije na taj teritorij, ali čini se da je shvatio da bi popis želja mogao završiti na tome. Stoga bi sporazum koji bi legitimizirao pravo Moskve na Krim omogućio Putinu da se vrati kući kao pobjednik, čak i kada bi izgubio u Ukrajini.