Prije 50 godina, Martin Luther King je naelektrizirao mase svojim čuvenim govorom "I Have a Dream" (Sanjam da...). No, ubrzo nakon njegove smrti, govor je “stavljen pod ključ”. Njegovi nasljednici smatraju da je to privatno vlasništvo i tuže sve koji ih koriste bez da plate autorska prava.
U kasnim poslijepodnevnim satima 28. augusta 1963. Martin Luther King Junior probijao se do govornice. Kad je tamo stigao, direktno ispod statue Abrahama Lincolna, položio je tekst na pult i podigao pogled na 250.000 ljudi koji su se okupili u Washingtonu. Mnogo više nego je ikada mogao i pomisliti.
Vruće je, ljudi s njegove lijeve strane sjede na travi. Ređali su se cijeli dan govornici, pjevala je Mahalia Jackson, ali svi su s nestrpljenjem očekivali glavnog govornika, predsjednika Južne kršćanske konferencije. Masa skandira njegovo ime.
King se nježno nasmiješio i nekoliko puta ponovio "Hvala", ali se pljesak ne smanjuje. On gleda u svoj tekst kojeg je do četiri sata ujutro “peglao” sa saradnicima. Svaka je riječ morala biti na svom mjestu, jer je bilo izuzetno važno šta će biti rečeno na najvećim, ikad održanim, demonstracijama protiv rasne diskriminacije. Televizijske su kuće prekinule redovan program i prenosile skup uživo. King počinje čitati naglas, na svoj propovjednički način: sporo i tečno.
"Sanjam da će jednog dana ovaj narod ustati i živjeti ono u šta vjeruje: da su svi ljudi po rodjenju jednaki. Sanjam da će jednog dana na crvenim brežuljcima Georgie sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika biti sposobni sjediti zajedno, za istim bratskim stolom."
"Sanjam da će moje četvoro djece jednoga dana živjeti u društvu koje ih neće prosudjivati po boji kože, nego po njihovom karakteru. O tome danas sanjam”.
Masa se zatalasala ponesena biranim riječima koje su prodirale do najtananije emocije i stoljetnog ponižavanja. Taj je govor ostao zabilježen u sjećanjima svih generacija, kao i pokreta koji su se borili za izjednačavanje prava bijelaca i crnaca.
Jedan od posljednjih preživjelih govornika koji se obratio masi ispred Lincolnova memoriala u glavnom američkom gradu je i bivši parlamentarac John Lewis. On se danas prisjeća svog odrastanja na američkom Jugu. Bio je svjedokom segregacije i rasne diskriminacije. Okusio gorke plodove rasizma, i nisu mu se svidjali. Gledao je natpise “bijeli muškarci”, "obojeni muškarci”, 'bijele žene", "obojene žene"... Kada bi otišao u dućan u centru grada, ne bi mogao zauzeti mjesto za šankom. Nije mogao ući u biblioteku.
"Divim se tom čovjeku. Volim dr. Kinga. On je postao moj junak, moja inspiracija. I sjećam se jako dobro da sam mu 1957, u dobi od 17 godina, napisao pismo. Rekao sam mu da mi je potrebna njegova pomoć. Otpisao mi je i poslao povratnu autobusku kartu pozvavši me da se sretnemo u Montgomery-ju, u Alabami.
Dok sam slušao njegov govor 'I have a dream', bio sam duboko ganut. Doktor King je održao propovijed za narod, inspirativan govor koji te uzdiže.
On je pretvorio mramorne stube Lincoln Memorial u savremenu propovjedaonicu. I sjećam se kako govori: 'Sanjam danas san koji je dubolo ukorijenjen u američki san'. Ta je rečenica predstavljala nas sve, sve Amerikance. Marš na Washington time je prerastao protest za gradjanska i postao marš za ljudska prava svih”.
Bio je ovo jedan od najvećih govora u američkoj povijesti, koji sanja o slobodi i jednakosti. Prošlo je skoro pola stoljeća prije nego je Martin Luther King dobio svoj spomenik. U augustu 2011. u okviru National Malla podignut je takozvani Zid citata s 14 navoda o ljudskim pravima, čiji je autor King. Ovo je ujedno i prvi spomenik koji su SAD podigle nekom crncu.
Unatoč tom odnosu kod kuće, “I have a dream” slogan inspiracija je mnogima koji se širom svijeta bore za neku od sloboda koja im je uskraćena.
Shirin Ebadi (66) je iranska odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava. Godine 2003, osvojila je Nobelovu nagradu za mir, prva Iranka i prva muslimanka koja je dobila ovo vrijedno priznanje. Ona je vodeća zagovornica prava iranskih žena, koja stoji na čelu pokreta za reformu porodičnog prava u njenoj zemlji, uključujući i uvođenje zaštite za žene i djecu. Živi u egzilu od 2009. i spornog reizbora Mahmuda Ahmadinedžada za predsjednika.
"I ja imam san! Željela bih da se ljudsko srce globalizira na način da svaki pojedinac može osjećati bol i tugu nekog drugog kao da je njegova sopstvena. Umjesto da se globalizira trgovina i ekonomija, trebalo bi globalizirati čovječanstvo! Da, ja imam san! Da umjesto da razdvajaju, granice povezuju ljude jedne s drugima. Imam san da umjesto raskola i neprijateljstva, religije stvaraju empatiju i konsenzus."
Dmitrij Makarov (31) je vođa pokreta mladih za ljudska prava i član pravnog tima, koji pruža pomoć ruskim aktivistima. On je zaslužan za uvođenje ključnih promjena ruskog zakona o odnosu policije prema gradjanima.
"Želim živjeti u zemlji u kojoj su interesi pojedinca, sloboda, pravda i dostojanstvo važniji od teritorija ili bilo kojih nacionalnih i državnih interesa. Poimanje ljudskih prava koje podupirem ne govore o sreći nego o minimumu standarda koji će omogućiti ljudima da se osjećaju dostojanstveno i slobodno. Sanjam da taj minimum vidim u mojoj zemlji. "
Nataša Kandić (67) je aktivistica za ljudska prava i osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo. Njena istraživanja čine ključni dio dokumenata koje koristi Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu. Iako je Kandićeva za Srbiju kontroverzna ličnost, dobitnica je brojnih medjunarodnih priznanja. Godine 2005. ona je imenovana počasnom građankom Sarajeva, a 2006.hrvatski predsjednik ju je odlikovao Ordenom Danice Hrvatske kao priznanje za doprinos u napretku moralnih vrijednosti.
"Uvijek razmišljam o tome kako saznati imena svih žrtava u poslednjem ratu na Balkanu i kako razbiti tišinu o prošlosti i o žrtvama. Sećanja se uvek iskazuju u brojkama, a ne u imenima. I to je moj san, da jednoga dana svi u bivšoj Jugoslaviji i svetu saznaju imena žrtava i ratnih zločina i rata. "
Ramazan Bashardost, 48, je jedan od najpoznatijih branitelja ljudskih prava u Afganistanu. Bio je zastupnik u parlamentu, a 2009.se kandidirao za predsjednika.
"Moj san je postizanje političke, društvene, kulturne, etničke i ekonomske pravde u Afganistanu. Ne govorim o raspodjeli političke moći, ne govorim o tome koliko će ministarstva dobiti Paštuni, Hazari, Tadžikistanci ili Uzbeci... Moj je san da svako ljudsko biće, svaki Afganac, svaka ideja, i svaka vjera treba biti priznata. Pitanja o nacionalnosti, vjeri ili jeziku, nikada ne trebaju biti postavljana.. Ako afganistanski Hindu ima zasluga i prave kvalifikacije, onda ga treba imenovati na najviše pozicije u zemlji.”
Tog 28.augusta 1963.godine odigrao se Marš na Washington, najveće demonstracije za izjednačavanje prava crnaca i bijelaca u SAD, dan na kojem je pastor Martin Luther King junior, održao svoj čuveni govor “I have a dream”. Ubrzo nakon toga, u aprilu 1968. je ubijen, u Memphisu, državi Tennesy, na samom jugu Sjedinjenih država gdje je rasna podvojenost bila izuzetno jaka.
Udovica Martina Luthera iste je godine osnovala Centar za nenasilne društvene promjene, kojeg se kraće naziva i King centar. Ova institucija čuva nasljedje širom svijeta poznatog pastora. Medju ostalim, zaposleni budno prate da se nigdje ne povrijede autorska prava (čitaj besplatno ne koristi) čuveni govor “I have a dream”.
Oni koji su poznavali Martina Luthera juniora tvrde da se taj borac za ljudska prava sigurno “prevrće u grobu” zbog odluke njegovih nasljednika. Jedno je sigurno: King je sebe uvijek vidio kao lik u službi mnogo veće i univerzalnije ideje. Osim toga je govor držao za javnost, a ne za uski krug prijatelja ili poznanika.
Bill Rutherford, bivši direktor Južne kršćanske konferencije kaže: "On je stavio svoj život na kocku za to da ideje komuniciraju. Ne zato da ih se prodaje!”
Porodica po američkim zakonima može to držati pod kontrolom još dvadeset godina, jer se autorska prava okončavaju nakon 70 godina. Dakle, 2038.godine svi će slobodno moći koristiti “I have a dream”, u cjelini ili dijelovima, potpuno je nevažno. Na koncu će govor ipak “postati slobodan”.
U kasnim poslijepodnevnim satima 28. augusta 1963. Martin Luther King Junior probijao se do govornice. Kad je tamo stigao, direktno ispod statue Abrahama Lincolna, položio je tekst na pult i podigao pogled na 250.000 ljudi koji su se okupili u Washingtonu. Mnogo više nego je ikada mogao i pomisliti.
Vruće je, ljudi s njegove lijeve strane sjede na travi. Ređali su se cijeli dan govornici, pjevala je Mahalia Jackson, ali svi su s nestrpljenjem očekivali glavnog govornika, predsjednika Južne kršćanske konferencije. Masa skandira njegovo ime.
King se nježno nasmiješio i nekoliko puta ponovio "Hvala", ali se pljesak ne smanjuje. On gleda u svoj tekst kojeg je do četiri sata ujutro “peglao” sa saradnicima. Svaka je riječ morala biti na svom mjestu, jer je bilo izuzetno važno šta će biti rečeno na najvećim, ikad održanim, demonstracijama protiv rasne diskriminacije. Televizijske su kuće prekinule redovan program i prenosile skup uživo. King počinje čitati naglas, na svoj propovjednički način: sporo i tečno.
"Sanjam da će jednog dana ovaj narod ustati i živjeti ono u šta vjeruje: da su svi ljudi po rodjenju jednaki. Sanjam da će jednog dana na crvenim brežuljcima Georgie sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika biti sposobni sjediti zajedno, za istim bratskim stolom."
"Sanjam da će moje četvoro djece jednoga dana živjeti u društvu koje ih neće prosudjivati po boji kože, nego po njihovom karakteru. O tome danas sanjam”.
Masa se zatalasala ponesena biranim riječima koje su prodirale do najtananije emocije i stoljetnog ponižavanja. Taj je govor ostao zabilježen u sjećanjima svih generacija, kao i pokreta koji su se borili za izjednačavanje prava bijelaca i crnaca.
Jedan od posljednjih preživjelih govornika koji se obratio masi ispred Lincolnova memoriala u glavnom američkom gradu je i bivši parlamentarac John Lewis. On se danas prisjeća svog odrastanja na američkom Jugu. Bio je svjedokom segregacije i rasne diskriminacije. Okusio gorke plodove rasizma, i nisu mu se svidjali. Gledao je natpise “bijeli muškarci”, "obojeni muškarci”, 'bijele žene", "obojene žene"... Kada bi otišao u dućan u centru grada, ne bi mogao zauzeti mjesto za šankom. Nije mogao ući u biblioteku.
"Divim se tom čovjeku. Volim dr. Kinga. On je postao moj junak, moja inspiracija. I sjećam se jako dobro da sam mu 1957, u dobi od 17 godina, napisao pismo. Rekao sam mu da mi je potrebna njegova pomoć. Otpisao mi je i poslao povratnu autobusku kartu pozvavši me da se sretnemo u Montgomery-ju, u Alabami.
Dok sam slušao njegov govor 'I have a dream', bio sam duboko ganut. Doktor King je održao propovijed za narod, inspirativan govor koji te uzdiže.
On je pretvorio mramorne stube Lincoln Memorial u savremenu propovjedaonicu. I sjećam se kako govori: 'Sanjam danas san koji je dubolo ukorijenjen u američki san'. Ta je rečenica predstavljala nas sve, sve Amerikance. Marš na Washington time je prerastao protest za gradjanska i postao marš za ljudska prava svih”.
Bio je ovo jedan od najvećih govora u američkoj povijesti, koji sanja o slobodi i jednakosti. Prošlo je skoro pola stoljeća prije nego je Martin Luther King dobio svoj spomenik. U augustu 2011. u okviru National Malla podignut je takozvani Zid citata s 14 navoda o ljudskim pravima, čiji je autor King. Ovo je ujedno i prvi spomenik koji su SAD podigle nekom crncu.
Povijesni trenuci pokreta za građanska prava
Unatoč tom odnosu kod kuće, “I have a dream” slogan inspiracija je mnogima koji se širom svijeta bore za neku od sloboda koja im je uskraćena.
Shirin Ebadi (66) je iranska odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava. Godine 2003, osvojila je Nobelovu nagradu za mir, prva Iranka i prva muslimanka koja je dobila ovo vrijedno priznanje. Ona je vodeća zagovornica prava iranskih žena, koja stoji na čelu pokreta za reformu porodičnog prava u njenoj zemlji, uključujući i uvođenje zaštite za žene i djecu. Živi u egzilu od 2009. i spornog reizbora Mahmuda Ahmadinedžada za predsjednika.
"I ja imam san! Željela bih da se ljudsko srce globalizira na način da svaki pojedinac može osjećati bol i tugu nekog drugog kao da je njegova sopstvena. Umjesto da se globalizira trgovina i ekonomija, trebalo bi globalizirati čovječanstvo! Da, ja imam san! Da umjesto da razdvajaju, granice povezuju ljude jedne s drugima. Imam san da umjesto raskola i neprijateljstva, religije stvaraju empatiju i konsenzus."
Dmitrij Makarov (31) je vođa pokreta mladih za ljudska prava i član pravnog tima, koji pruža pomoć ruskim aktivistima. On je zaslužan za uvođenje ključnih promjena ruskog zakona o odnosu policije prema gradjanima.
"Želim živjeti u zemlji u kojoj su interesi pojedinca, sloboda, pravda i dostojanstvo važniji od teritorija ili bilo kojih nacionalnih i državnih interesa. Poimanje ljudskih prava koje podupirem ne govore o sreći nego o minimumu standarda koji će omogućiti ljudima da se osjećaju dostojanstveno i slobodno. Sanjam da taj minimum vidim u mojoj zemlji. "
Nataša Kandić (67) je aktivistica za ljudska prava i osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo. Njena istraživanja čine ključni dio dokumenata koje koristi Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu. Iako je Kandićeva za Srbiju kontroverzna ličnost, dobitnica je brojnih medjunarodnih priznanja. Godine 2005. ona je imenovana počasnom građankom Sarajeva, a 2006.hrvatski predsjednik ju je odlikovao Ordenom Danice Hrvatske kao priznanje za doprinos u napretku moralnih vrijednosti.
"Uvijek razmišljam o tome kako saznati imena svih žrtava u poslednjem ratu na Balkanu i kako razbiti tišinu o prošlosti i o žrtvama. Sećanja se uvek iskazuju u brojkama, a ne u imenima. I to je moj san, da jednoga dana svi u bivšoj Jugoslaviji i svetu saznaju imena žrtava i ratnih zločina i rata. "
Ramazan Bashardost, 48, je jedan od najpoznatijih branitelja ljudskih prava u Afganistanu. Bio je zastupnik u parlamentu, a 2009.se kandidirao za predsjednika.
"Moj san je postizanje političke, društvene, kulturne, etničke i ekonomske pravde u Afganistanu. Ne govorim o raspodjeli političke moći, ne govorim o tome koliko će ministarstva dobiti Paštuni, Hazari, Tadžikistanci ili Uzbeci... Moj je san da svako ljudsko biće, svaki Afganac, svaka ideja, i svaka vjera treba biti priznata. Pitanja o nacionalnosti, vjeri ili jeziku, nikada ne trebaju biti postavljana.. Ako afganistanski Hindu ima zasluga i prave kvalifikacije, onda ga treba imenovati na najviše pozicije u zemlji.”
Tog 28.augusta 1963.godine odigrao se Marš na Washington, najveće demonstracije za izjednačavanje prava crnaca i bijelaca u SAD, dan na kojem je pastor Martin Luther King junior, održao svoj čuveni govor “I have a dream”. Ubrzo nakon toga, u aprilu 1968. je ubijen, u Memphisu, državi Tennesy, na samom jugu Sjedinjenih država gdje je rasna podvojenost bila izuzetno jaka.
Udovica Martina Luthera iste je godine osnovala Centar za nenasilne društvene promjene, kojeg se kraće naziva i King centar. Ova institucija čuva nasljedje širom svijeta poznatog pastora. Medju ostalim, zaposleni budno prate da se nigdje ne povrijede autorska prava (čitaj besplatno ne koristi) čuveni govor “I have a dream”.
Oni koji su poznavali Martina Luthera juniora tvrde da se taj borac za ljudska prava sigurno “prevrće u grobu” zbog odluke njegovih nasljednika. Jedno je sigurno: King je sebe uvijek vidio kao lik u službi mnogo veće i univerzalnije ideje. Osim toga je govor držao za javnost, a ne za uski krug prijatelja ili poznanika.
Bill Rutherford, bivši direktor Južne kršćanske konferencije kaže: "On je stavio svoj život na kocku za to da ideje komuniciraju. Ne zato da ih se prodaje!”
Porodica po američkim zakonima može to držati pod kontrolom još dvadeset godina, jer se autorska prava okončavaju nakon 70 godina. Dakle, 2038.godine svi će slobodno moći koristiti “I have a dream”, u cjelini ili dijelovima, potpuno je nevažno. Na koncu će govor ipak “postati slobodan”.