Akademkinja Adila Pašalić Kreso nezadovoljna je postojećim odnosom vlasti prema naučnicima, te neznantnim sredstvima koja se izdvajaju za naučnoistraživački rad. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, profesorica Pašalić Kreso navodi kako je obrazovna politika koja se provodi u Bosni i Hercegovini rezultat neznanja političkih elita koji ne žele da konsultuju akademsku zajednicu, a zbog čega najviše štete imaju mlade generacije koje dobijaju loše predznanje i znanje u školama. Istovremeno, profesorica se protivi i podijeljenom obrazovnom sistemu u BiH.
Pašalić Kreso: Mnoge zemlje kada izdvajaju iz budžeta, izdvajaju za nauku otprilike između 1,5 do 3 posto. I predratna Jugoslavija je izdvajala, odnosno BiH unutar te Jugoslavije, negdje oko 1,5 posto iz budžeta, a danas, kako mi imamo informacije, to nije ni 00,3 posto. To znači da se skoro i ne finansira naučnoistraživački rad, nego je to u okviru nekog individualnog rada kada ljudi uspijevaju da izdvoje neka vlastita sredstva, ili su povremeno potpomognuti vrlo malim sredstvima od 10 do 20 hiljada od federalnog i kantonalnih ministarstava. A to znači da vi ne možete da radite fundamentalna istraživanja. Ne može se za 10 i 20 hiljada napraviti neki ozbiljan istraživački rad i ponuditi državi, društvu, na osnovu istraživanja neka rješenja koja bi bila dobra da se pokrenu. Drugo, nije pitanje samo u novcu. Ima mnogo pojedinaca, zajednica, fakulteta, institucija, instituta koji raspolažu znanjem, koji su resursi znanja, a koje niko ne pita. Ja govorim ne samo za sebe nego za mnoge moje kolege, doktore pedagoških nauka - po 20, 30 godina su bili dokori pedagoških nauka, a kada smo poslije rata kreirali ovaj obrazovni sistem niko nas nije ništa pitao.
Pašalić Kreso: Oba ova faktora su razlozi zašto nam je obrazovanje ovakvo, ili zašto nam je općenito u društvu ovakva situacija. Imate ljude na vlasti - neću ih proglasiti neukim generalno, ali koji su neuki za poziciju na kojoj su se našli i zasjeli, ali istovremeno i koji se ne bore da se ta određena djelatnost koju vode finansira na adekvatan način. Mora biti sredstava za jedan muzej, za objekte kulture - jer oni su istovremeno i jako važan resurs za odgoj i obrazovanje. Oni nisu samo tu da pokažemo strancima da imamo i muzej i galeriju i više muzeja i zbirki, nego je to nešto na čemu se odgajaju mlade generacije, a mi na to ne obraćamo pažnju.
RSE: Koji su problemi osnovnog obrazovanja i vaspitanja?
Pašalić Kreso: Koliko god pokušavamo da napravimo jedan korak sa evropskim trendovima, mi imamo jednu veliku boljku u našem obrazovnom sistemu da još uvijek radimo sa djecom na klasični način koji se svodi na reprodukciju prenesenog znanja od strane nastavnika. Ja to mogu odgovorno da tvrdim zato što moji studenti kada dođu na fakultet zapisuju i hoće da odgovaraju samo ono što su zapisali, kao moju riječ.
Pašalić Kreso: Tvrdim da ih je to škola naučila - jer mnogi nastavnici traže od učenika samo ono što su im oni rekli. To proizvodi ne samo loše znanje nego i nesigurnost, neslobodu i mlade ljude koji su nekreativni. Imamo i drugi problem - da smo povećali osnovno obrazovanje na devet godina i time smo, ja slobodno tvrdim, samo povećali broj godina školovanja i poskupjeli osnovno obrazovanje za jednu godinu u jednom siromašnom društvu, u kojem je, inače, s ovim podjelama na kantone i entitete, obrazovni sistem jako skup.
Pašalić Kreso: Zrelost djeteta za polazak u školu od antičkih vremena se vezuje za sedmu godinu, ili negdje između šeste i sedme godine. Kada gledamo taj klasični start u školu, onda naravno da nisu zrela sa pet i po, ili sa jedva navršenih šest godina. Ali ako gledamo da djeci treba ujednačena priprema da svi startaju sa istog strata u školu i da se ne osjeti ko dolazi iz siromašnije, oskudnije sredine, onda Engleska ima, recimo, start već sa navršene četiri godine, tako da se dvije ili tri godine s njima radi neobavezno, ali jako puno i jako kvalitetno. Nisam sigurna da smo mi shvatili da to tako treba raditi u prvoj godini. Ja znam i vidjela sam da mnogo djece odmah sjeda u klupe, jedno drugom iza leđa, što su mnogi školski sistemi napustili – djeca sjede u krug, sjede na podu ako treba, gledaju jedni druge, sarađuju, lakše se kreću.
Pašalić Kreso: To je još jedan naš problem. Kad radim sa studentima imam jedan predmet koji se zove komparativna pedagogija i kada poredimo druge evropske zemlje, obrazovne sisteme ili neke intencije, tendencije Vijeća Evrope i drugih evropskih i međunarodnih tijela kako da se obrazovanje inovira i razvija, onda često kažem mojim studentima da su sve greške koje se javljaju u teorijskom analiziranju obrazovnih sistema se pojavile kod nas u postdejtonskoj BiH. Podjela škola prema nacionalnom kurikulumu ili nacionalnoj grupi predmeta je najveće kukavičije jaje koje nam je podmetnuto u BiH. Jezičke specifičnosti - svi lingvisti tvrde da nisu različiti jezici, ali ako i treba da djeca usvoje specifičnosti kraja ili svoje etničke pripadnosti, onda je to moguće uz dodatna jedan, dva časa - ali u BiH uvijek su djeca učila sve varijante i razumijevala su i lako čitala i ćirilicu i latinicu, čitali su i srpske pisce na ekavici, i hrvatske, i bosanske sa nekim arhaičnim izrazima. I to ih je samo moglo obogatiti. To nikako nije bilo nešto što bi ih zbunjivalo ili što bi pravilo od njih neke jezičke mješavine. Proizvesti još nacionalnu geografiju, nacionalnu historiju, nacionalnu muziku - to je još stravičnije.
Pašalić Kreso: Radi se o jednoj zatvorenosti. Ja sam to nazvala kapsuliziranost djece i škola, izolacijom koja njih drži da su samo oni važni, da su oni drugi lošiji, da im je nekvalitetan jezik, loš, loša kultura - i ne znam kakvi se sve još teži izrazi upotrebljavaju za one druge kulture, naročito u onim zajednicama gdje su se pojavile dvije škole pod jednim krovom. Ja nisam za to.
RSE: Kakav država danas ima odnos prema nauci i naučnoistraživačkom radu?
Pašalić Kreso: Mnoge zemlje kada izdvajaju iz budžeta, izdvajaju za nauku otprilike između 1,5 do 3 posto. I predratna Jugoslavija je izdvajala, odnosno BiH unutar te Jugoslavije, negdje oko 1,5 posto iz budžeta, a danas, kako mi imamo informacije, to nije ni 00,3 posto. To znači da se skoro i ne finansira naučnoistraživački rad, nego je to u okviru nekog individualnog rada kada ljudi uspijevaju da izdvoje neka vlastita sredstva, ili su povremeno potpomognuti vrlo malim sredstvima od 10 do 20 hiljada od federalnog i kantonalnih ministarstava. A to znači da vi ne možete da radite fundamentalna istraživanja. Ne može se za 10 i 20 hiljada napraviti neki ozbiljan istraživački rad i ponuditi državi, društvu, na osnovu istraživanja neka rješenja koja bi bila dobra da se pokrenu. Drugo, nije pitanje samo u novcu. Ima mnogo pojedinaca, zajednica, fakulteta, institucija, instituta koji raspolažu znanjem, koji su resursi znanja, a koje niko ne pita. Ja govorim ne samo za sebe nego za mnoge moje kolege, doktore pedagoških nauka - po 20, 30 godina su bili dokori pedagoških nauka, a kada smo poslije rata kreirali ovaj obrazovni sistem niko nas nije ništa pitao.
RSE: Je li to jedan od razloga ovakve, kako mnogi cijene, katastrofalne obrazovne politike koja se vodi u BiH?
Pašalić Kreso: Oba ova faktora su razlozi zašto nam je obrazovanje ovakvo, ili zašto nam je općenito u društvu ovakva situacija. Imate ljude na vlasti - neću ih proglasiti neukim generalno, ali koji su neuki za poziciju na kojoj su se našli i zasjeli, ali istovremeno i koji se ne bore da se ta određena djelatnost koju vode finansira na adekvatan način. Mora biti sredstava za jedan muzej, za objekte kulture - jer oni su istovremeno i jako važan resurs za odgoj i obrazovanje. Oni nisu samo tu da pokažemo strancima da imamo i muzej i galeriju i više muzeja i zbirki, nego je to nešto na čemu se odgajaju mlade generacije, a mi na to ne obraćamo pažnju.
RSE: Koji su problemi osnovnog obrazovanja i vaspitanja?
Pašalić Kreso: Koliko god pokušavamo da napravimo jedan korak sa evropskim trendovima, mi imamo jednu veliku boljku u našem obrazovnom sistemu da još uvijek radimo sa djecom na klasični način koji se svodi na reprodukciju prenesenog znanja od strane nastavnika. Ja to mogu odgovorno da tvrdim zato što moji studenti kada dođu na fakultet zapisuju i hoće da odgovaraju samo ono što su zapisali, kao moju riječ.RSE: Ko je kriv za to?
Pašalić Kreso: Tvrdim da ih je to škola naučila - jer mnogi nastavnici traže od učenika samo ono što su im oni rekli. To proizvodi ne samo loše znanje nego i nesigurnost, neslobodu i mlade ljude koji su nekreativni. Imamo i drugi problem - da smo povećali osnovno obrazovanje na devet godina i time smo, ja slobodno tvrdim, samo povećali broj godina školovanja i poskupjeli osnovno obrazovanje za jednu godinu u jednom siromašnom društvu, u kojem je, inače, s ovim podjelama na kantone i entitete, obrazovni sistem jako skup.
RSE: Jesu li djeca zrela sa šest godina da kreću u prvi razred osnovne škole?
Pašalić Kreso: Zrelost djeteta za polazak u školu od antičkih vremena se vezuje za sedmu godinu, ili negdje između šeste i sedme godine. Kada gledamo taj klasični start u školu, onda naravno da nisu zrela sa pet i po, ili sa jedva navršenih šest godina. Ali ako gledamo da djeci treba ujednačena priprema da svi startaju sa istog strata u školu i da se ne osjeti ko dolazi iz siromašnije, oskudnije sredine, onda Engleska ima, recimo, start već sa navršene četiri godine, tako da se dvije ili tri godine s njima radi neobavezno, ali jako puno i jako kvalitetno. Nisam sigurna da smo mi shvatili da to tako treba raditi u prvoj godini. Ja znam i vidjela sam da mnogo djece odmah sjeda u klupe, jedno drugom iza leđa, što su mnogi školski sistemi napustili – djeca sjede u krug, sjede na podu ako treba, gledaju jedni druge, sarađuju, lakše se kreću.
RSE: Jedan od problema u BiH su različita viđenja odgojno-obrazovnog procesa od kantona do kantona, od entiteta do entitea.
Pašalić Kreso: To je još jedan naš problem. Kad radim sa studentima imam jedan predmet koji se zove komparativna pedagogija i kada poredimo druge evropske zemlje, obrazovne sisteme ili neke intencije, tendencije Vijeća Evrope i drugih evropskih i međunarodnih tijela kako da se obrazovanje inovira i razvija, onda često kažem mojim studentima da su sve greške koje se javljaju u teorijskom analiziranju obrazovnih sistema se pojavile kod nas u postdejtonskoj BiH. Podjela škola prema nacionalnom kurikulumu ili nacionalnoj grupi predmeta je najveće kukavičije jaje koje nam je podmetnuto u BiH. Jezičke specifičnosti - svi lingvisti tvrde da nisu različiti jezici, ali ako i treba da djeca usvoje specifičnosti kraja ili svoje etničke pripadnosti, onda je to moguće uz dodatna jedan, dva časa - ali u BiH uvijek su djeca učila sve varijante i razumijevala su i lako čitala i ćirilicu i latinicu, čitali su i srpske pisce na ekavici, i hrvatske, i bosanske sa nekim arhaičnim izrazima. I to ih je samo moglo obogatiti. To nikako nije bilo nešto što bi ih zbunjivalo ili što bi pravilo od njih neke jezičke mješavine. Proizvesti još nacionalnu geografiju, nacionalnu historiju, nacionalnu muziku - to je još stravičnije.
RSE: Kakve ćemo generacije proizvesti s obzirom na sve ove probleme koje ste pobrojali?
Pašalić Kreso: Radi se o jednoj zatvorenosti. Ja sam to nazvala kapsuliziranost djece i škola, izolacijom koja njih drži da su samo oni važni, da su oni drugi lošiji, da im je nekvalitetan jezik, loš, loša kultura - i ne znam kakvi se sve još teži izrazi upotrebljavaju za one druge kulture, naročito u onim zajednicama gdje su se pojavile dvije škole pod jednim krovom. Ja nisam za to.