U sklopu 19. Sarajevskih večeri muzike (SVEM) u petak naveče nastupio je svjetski priznati kontrabasista Božo Paradžik. Muzicirao je sa mnogim čuvenim orkestrima i muzičarima, a odskočna daska mu se desila 2000. godine kada je sa pijanistom Ulrichom Rademacherom snimio prvi CD muzike za kontrabas, koji je objavila vodeća izdavačka kuća EMI/Virgin Classics. Božo Paradžik već godinama živi na relaciji Njemačka - Švajcarska gdje predaje na priznatim univerzitetima, a nastupa i kao solista i kamerni kontrabasista.
Paradžik: Kvalitet obrazovanja na sarajevskoj muzičkoj školi uopće nije bio loš. Tada, 80-ih godina, bilo je izvrsnih pedagoga koji su predavali muzičku teoriju, a imao sam i sjajnog pedagoga za kontrabas Tihomira Vidovića, koji sad, nažalost, više ne predaje u Sarajevu. Trudio sam se da puno naučim, tako da nisam imao problema prilikom polaganja prijemnog ispita na HAMU-u. Korak u Prag je bio velika promjena, kao što sam i očekivao, jer ima više izvanrednih orkestara i muzičara. Znam da sam za prve korake u Sarajevu dobio vrhunsko obrazovanje, međutim, dalji razvoj ne bi bio moguć da nisam otišao u svjetski centar kakav je Prag.
Paradžik: Kontrabas je doživio potpunu afirmaciju u simfonijskom orkestru i u jazzu, odnosno u raznim muzičkim stilovima. Jedino je na području klasične muzike malo zaostao iza ostalih instrumenata. Međutim, to su trendovi koji se mijenjaju - do prije 100 godina bilo je, recimo, potpuno nenormalno da klavir svira cjelovečernji recital, što je počelo tek sa Franzom Lisztom. Tako je bilo i sa violončelom do 30-ih i 40-ih godina, koji se nije smatrao naročito solističkim instrumentom. Stoga nije čudno ni za kontrabas. Ovaj instrument je već po dimenzijama strahovito težak za savladati, što čovjeka tjera na granice ljudskih mogućnosti. Međutim, danas se kvalitet žica modernizirao i djelomice je lakše svirati kontrabas. Nadam se da će mladi ljudi sve više početi svirati kontrabas, kao što je to slučaj sa klavirom, violinom ili violončelom. Uočavam sve veći broj mladih talenata, koji niču kao gljive poslije kiše, a i nivo sviranja je daleko kvalitetniji. Veliko doba kontrabasa nastupiće sljedećih godina kada amaterski muzičari širom svijeta shvate da je ovo izuzetno interesantan instrument, puno interesantniji od violine, violončela i klavira, ukoliko govorimo o solističkim instrumentima, zato što sa vrlo malo truda, u usporedbi s ostalim instrumentima, mogu doći do jednog nivoa da mogu sa tim instrumentom nastupati u ansamblima. Rekao bih da je kontrabas zaista pravi izbor za prve muzičare.
Paradžik: To je jedan dugotrajan proces - jer svirati instrumente, bez iznimke, traži ogroman rad. U pitanju je ogroman rad jer su to teške operacije za ljudski mozak i treba dio po dio učiti i savladati dok se autmatiziraju procesi. Ali duh današnjeg vremena se promijenio. Više nisu interesantne stvari za koje treba uložiti truda. Danas mladi žele doći do uspjeha bez ikakvih ulaganja, truda i interesa, oni žele biti, takoreći, već otkriveni. Ne znam može li se govoriti o tajni uspjeha, ali potreban je i zdrav organizam, te je potrebno voditi uredan život, onakav poput sportaša. Takav život vodim i sam. Kad sam došao u Sarajevo, odmah sam otišao do obale Miljacke i protrčao nekoliko kilometara. Ostati u kondiciji je zaista vrlo važno.
Paradžik: Literatura za kontrabas je velika. Međutim, takva djela čak ni kontrabasisti, uglavnom, ne sviraju jer ih ne poznaju, tako da sam ja počeo kombinirati djela napisana za druge instrumente i kontrabas, što je ujedno bio izazov i za publiku koja zna ta djela svjetske literature na drugim instrumentima. Zapravo, to je bio prozor i prema kontrabasu i prema literaturi za kontrabase.
Paradžik: Ta djela upravo sviram i ona su tehnički užasno teška - iako tako ne zvuče. Čak se moja supruga čudi kad joj se požalim kako je težak određeni komad. Uopće niko ne može prepoznati da je teško za muzicirati, što je i cilj - ne trebaju ljudi biti opsjednuti tehnikom i brzinom prstiju nego uživati u muzici.
Paradžik: Pedagoški rad je već godinama postao moje glavno područje, jer sam smanjio broj koncerata. Smatram da je veoma važno da svoje znanje što više direktno pokažem, jer mladi na takav način najbolje mogu poboljšati svoje muziciranje. U obje svoje klase, u Freiburgu i Luzernu, uzimam često vrlo mlade talente, i to već sa 16 ili 17 godina. Moji studenti već sada nižu uspjehe. Već trinaestu godinu predajem i svi moji bivši studenti sada su uvaženi muzičari i zaposleni na odličnim pozicijama.
Paradžik: Do sad sam se jako trudio frekventije biti na području cijele bivše Jugoslavije, prije svega u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Želio bih i ovdašnjim mladim muzičarima ukazati i kvalitativno u kojem smjeru trebaju raditi. Nadam se da će se muzički razvoj desiti i ovdje kroz taj moj skromni uticaj i kroz te master časove.
Paradžik: Najdraže mi je provoditi vrijeme sa svojom suprugom. Mi se volimo baviti oko naših biljki. Na terasi imamo mnogo cvijeća, a rad oko biljaka je jako lijepo provedeno vrijeme. Moram priznati da u slobodno vrijeme malo slušam muziku jer kroz sve te decenije sa muzikom želio bih izbjeći potpuno prezasićenje. Zapravo, ne slušam muziku na taj način kako sam ranije slušao, jer čovjek postane perfekcionist tijekom profesije i onda u svakom snimku zapaža neke sitnice koje običan slušatelj neće uočiti, a koje, na neki način iritiraju i smetaju. S druge strane, ne sviđa mi se svjetski trend u kojem uočavam da se umjetnost jako komercijalizirala. Sada su simfonijski orkestri pod velikim pritiskom i vremenski - i moraju što prije pripremiti zahtjevne programe. U zapadnoj Europi se takvi programi pripremaju sa svega dvije do tri probe. U principu, svi ti veliki muzičari i dirigenti su primorani u najkraćem mogućem vremenu dovesti u red najosnovnije muzičke stvari. Ne postoji vrijeme za neko dublje traženje intepretacije. Stoga mi se više sviđa komorna muzika jer mi je to nekako puno bliže tom cijelom izvoru muzike, a to je umjetnost.
Paradžik: Smatram da sam ostvario sve o čemu sam prije sanjao. Možda je točno i to da nisam neki naročito ambiciozan muzičar, ali sam vrlo zadovoljan svime što sam ostvario. Iskreno, polako razmišljam o povlačenju prije nego o ekspanziji svog solističkog stvaralaštva. Međutim, jako bih volio do kraja sprovesti svoje projekte i izdati još više tonskih i video zapisa onih djela koja još uvijek mogu izvesti na vrhunskom nivou. A tko zna kako će biti za nekoliko godina, jer je ipak literatura koju sada sviram nevjerovatno zahtjevna. Niko od nas ne zna gdje su granice ljudskog tijela. Tako je i u svim vrhunskim sportovima gdje je tijelo izloženo velikim naporima. Postoji određeni životni vijek gdje je zenit dosegnut i gdje nakon toga čovjek samo počinje gubiti tu moć. Ja sam potpuno siguran da ću se prije tog trenutka povući. Hoće li to biti ove ili sljedeće godine, ili za dvije ili tri godine, u ovom trenutku ne mogu reći.
RSE: Rođeni ste u Hrvatskoj, a školovali ste se u Sarajevu gdje ste završili Srednju muzičku školu, odsjek kontrabas. Potom ste upisali studij na HAMU – praškoj muzičkoj akademiji. Koliko vam je iskustvo sarajevske škole pomoglo u vašem daljem muzičkom razvoju?
Paradžik: Kvalitet obrazovanja na sarajevskoj muzičkoj školi uopće nije bio loš. Tada, 80-ih godina, bilo je izvrsnih pedagoga koji su predavali muzičku teoriju, a imao sam i sjajnog pedagoga za kontrabas Tihomira Vidovića, koji sad, nažalost, više ne predaje u Sarajevu. Trudio sam se da puno naučim, tako da nisam imao problema prilikom polaganja prijemnog ispita na HAMU-u. Korak u Prag je bio velika promjena, kao što sam i očekivao, jer ima više izvanrednih orkestara i muzičara. Znam da sam za prve korake u Sarajevu dobio vrhunsko obrazovanje, međutim, dalji razvoj ne bi bio moguć da nisam otišao u svjetski centar kakav je Prag.
RSE: Historijski posmatrano, kontrabas je tokom razvoja muzičkog stvaralaštva bio nedovoljno shvaćen instrument. Međutim, savremeni autori sve više daju primat ovom najvećem gudačkom instrumentu. Zbog čega je to tako?
Paradžik: Kontrabas je doživio potpunu afirmaciju u simfonijskom orkestru i u jazzu, odnosno u raznim muzičkim stilovima. Jedino je na području klasične muzike malo zaostao iza ostalih instrumenata. Međutim, to su trendovi koji se mijenjaju - do prije 100 godina bilo je, recimo, potpuno nenormalno da klavir svira cjelovečernji recital, što je počelo tek sa Franzom Lisztom. Tako je bilo i sa violončelom do 30-ih i 40-ih godina, koji se nije smatrao naročito solističkim instrumentom. Stoga nije čudno ni za kontrabas. Ovaj instrument je već po dimenzijama strahovito težak za savladati, što čovjeka tjera na granice ljudskih mogućnosti. Međutim, danas se kvalitet žica modernizirao i djelomice je lakše svirati kontrabas. Nadam se da će mladi ljudi sve više početi svirati kontrabas, kao što je to slučaj sa klavirom, violinom ili violončelom. Uočavam sve veći broj mladih talenata, koji niču kao gljive poslije kiše, a i nivo sviranja je daleko kvalitetniji. Veliko doba kontrabasa nastupiće sljedećih godina kada amaterski muzičari širom svijeta shvate da je ovo izuzetno interesantan instrument, puno interesantniji od violine, violončela i klavira, ukoliko govorimo o solističkim instrumentima, zato što sa vrlo malo truda, u usporedbi s ostalim instrumentima, mogu doći do jednog nivoa da mogu sa tim instrumentom nastupati u ansamblima. Rekao bih da je kontrabas zaista pravi izbor za prve muzičare.
RSE: Nakon studija u Pragu nastupali ste na mnogim evropskim pozornicama. Kakva je vaša formula uspjeha?
RSE: Pobornik ste ideje da se kvalitet interpretacije na kontrabasu izjednači sa najvišim nivoom ostalih instrumenata. Istovremeno, na svojim koncertima izvodite i ona djela koja nisu izvorno napisana za kontrabas. Kako to uspijevate?
Paradžik: Literatura za kontrabas je velika. Međutim, takva djela čak ni kontrabasisti, uglavnom, ne sviraju jer ih ne poznaju, tako da sam ja počeo kombinirati djela napisana za druge instrumente i kontrabas, što je ujedno bio izazov i za publiku koja zna ta djela svjetske literature na drugim instrumentima. Zapravo, to je bio prozor i prema kontrabasu i prema literaturi za kontrabase.
RSE: Da li vam je problem izvoditi takva djela?
Paradžik: Ta djela upravo sviram i ona su tehnički užasno teška - iako tako ne zvuče. Čak se moja supruga čudi kad joj se požalim kako je težak određeni komad. Uopće niko ne može prepoznati da je teško za muzicirati, što je i cilj - ne trebaju ljudi biti opsjednuti tehnikom i brzinom prstiju nego uživati u muzici.
RSE: Uporedo i predajete kontrabas u njemačkom Freiburgu i švajcarskom Luzernu. Da li ste se oduvijek željeli okušati i kao pedagog?
Paradžik: Pedagoški rad je već godinama postao moje glavno područje, jer sam smanjio broj koncerata. Smatram da je veoma važno da svoje znanje što više direktno pokažem, jer mladi na takav način najbolje mogu poboljšati svoje muziciranje. U obje svoje klase, u Freiburgu i Luzernu, uzimam često vrlo mlade talente, i to već sa 16 ili 17 godina. Moji studenti već sada nižu uspjehe. Već trinaestu godinu predajem i svi moji bivši studenti sada su uvaženi muzičari i zaposleni na odličnim pozicijama.
RSE: Hoće li takvu sreću imati i studenti iz rodne Hrvatske i ostalih zemalja susjedstva? Namjeravate li intenzivnije držati master časove za studente regije zapadnog Balkana?
Paradžik: Do sad sam se jako trudio frekventije biti na području cijele bivše Jugoslavije, prije svega u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Želio bih i ovdašnjim mladim muzičarima ukazati i kvalitativno u kojem smjeru trebaju raditi. Nadam se da će se muzički razvoj desiti i ovdje kroz taj moj skromni uticaj i kroz te master časove.
RSE: U slobodno vrijeme slušate li neku muziku ili birate neki drugi oblik relaksacije?
Paradžik: Najdraže mi je provoditi vrijeme sa svojom suprugom. Mi se volimo baviti oko naših biljki. Na terasi imamo mnogo cvijeća, a rad oko biljaka je jako lijepo provedeno vrijeme. Moram priznati da u slobodno vrijeme malo slušam muziku jer kroz sve te decenije sa muzikom želio bih izbjeći potpuno prezasićenje. Zapravo, ne slušam muziku na taj način kako sam ranije slušao, jer čovjek postane perfekcionist tijekom profesije i onda u svakom snimku zapaža neke sitnice koje običan slušatelj neće uočiti, a koje, na neki način iritiraju i smetaju. S druge strane, ne sviđa mi se svjetski trend u kojem uočavam da se umjetnost jako komercijalizirala. Sada su simfonijski orkestri pod velikim pritiskom i vremenski - i moraju što prije pripremiti zahtjevne programe. U zapadnoj Europi se takvi programi pripremaju sa svega dvije do tri probe. U principu, svi ti veliki muzičari i dirigenti su primorani u najkraćem mogućem vremenu dovesti u red najosnovnije muzičke stvari. Ne postoji vrijeme za neko dublje traženje intepretacije. Stoga mi se više sviđa komorna muzika jer mi je to nekako puno bliže tom cijelom izvoru muzike, a to je umjetnost.
RSE: Vaši planovi za budućnost?
Paradžik: Smatram da sam ostvario sve o čemu sam prije sanjao. Možda je točno i to da nisam neki naročito ambiciozan muzičar, ali sam vrlo zadovoljan svime što sam ostvario. Iskreno, polako razmišljam o povlačenju prije nego o ekspanziji svog solističkog stvaralaštva. Međutim, jako bih volio do kraja sprovesti svoje projekte i izdati još više tonskih i video zapisa onih djela koja još uvijek mogu izvesti na vrhunskom nivou. A tko zna kako će biti za nekoliko godina, jer je ipak literatura koju sada sviram nevjerovatno zahtjevna. Niko od nas ne zna gdje su granice ljudskog tijela. Tako je i u svim vrhunskim sportovima gdje je tijelo izloženo velikim naporima. Postoji određeni životni vijek gdje je zenit dosegnut i gdje nakon toga čovjek samo počinje gubiti tu moć. Ja sam potpuno siguran da ću se prije tog trenutka povući. Hoće li to biti ove ili sljedeće godine, ili za dvije ili tri godine, u ovom trenutku ne mogu reći.