Svake godine mala grupa stanovnika iz sibirskog grada Tomsk putuje 550 kilometara sjeverozapadno prema ostrvu Nazinski, koje se nalazi usred rijeke Ob, kako bi položili vijenac pored drvenog krsta. To je gesta sjećanja na žrtve stravičnih događaja koji su se odigrali u ljeto 1933. godine na tom riječnom ostrvu, piše Radio Slobodna Evropa.
"Svake godine u junu stavimo vijenac na krst koji je postavljen na ovom ostrvu 1933. godine,“ kaže Valeria Štatolkin za RSE. "Ali ove godine nismo mogli da idemo. Voda je bila previsoka i ostrvo je bilo gotovo sasvim poplavljeno."
Njihova posvećenost ovom hodočašću dio je napora da se zemljacima, Rusima, ukaže na eksperiment u društvenom inženjeringu i samoodrživosti koji se okončao tragično za mnoge od “naseljenika” koje je ovdje namamila sovjetska vlast Jozefa Staljina – čije je brutalne ispade često umanjivala trenutna vlast u Rusiji zarad ublaženih istorijskih interpretacija Staljinove tridesetogodišnje vladavine.
Prije osamdeset i pet godina u maju, mala flota drvenih brodova doplovila je do ostrva Nazinski i iskrcala otprilike 3.000 “naseljenika” s naredbom da izgrade “specijalno naselje”, kao jedan mali kutak Staljinovih GULAGA – mreže radnih logora koji su se protezali širom Sovjetskog saveza, gdje su milioni ljudi bili pod represijom i ubijani – eufemistički nazvanih radnim kampovima za naseljenike. Najmanje 23 zarobljenika već su bila mrtva kada su stigli.
Bez oruđa, skloništa ili hrane, okruženi naoružanim stražarima koji su pucali na bilo koga ko je pokušao da zakorači prema ledenoj rijeci, zarobljenici su brzo postali žrtve izgladnjivanja, zaraze, nasilja i ekstremnih vremenskih uslova.
Uprkos svemu, brodovi tegljači su nastavili da se iskrcavaju na riječno ostrvo.
Izvještavano je o brojnim stravičnim incidentima kanibalizma. Toliko mnogo, zapravo, da su ovo ostrvo sami lokalci prozvali Ostrvo ljudoždera ili Ostrvo smrti.
Do avgusta, najmanje 4.000 ljudi je bilo mrtvo ili nestalo. Prema sovjetskim dokumentima koji datiraju iz 20. avgusta 1933. godine, bilo je svega 2.200 preživjelih od 6.700 ljudi poslanih u Nazinski, nisku, močvarnu riječnu prevlaku dužine tri kilometra i širine 600 metara.
Drveni krst koji je podignut na ostrvu Nazinski u sjećanje na žrtve iz 1933.
Za svega 300 preživjelih se smatralo da su sposobni za budući rad.
“Jednom je jedna žena s Ostrva smrti bila dovedena u našu kuću,” sjeća se Feofila Bjlina, stanovnica sela Nazino na sjevernoj obali rijeke Ob, u dokumentima oralne istorije zabilježene 1989. godine. “Bila je odvedena u drugi logor… Žena je odvedena u sobu da tu provede noć, vidjela sam da su joj listovi na nogama bili odsječeni. Pitala sam je o tome i ona mi je rekla, ‘To su mi uradili na Ostrvu smrti – odsjekli su ih i skuhali’ – svo meso na njenim listovima na nogama bilo je isječeno. Zbog toga su joj se noge smrzavale i ona ih je zamotala u rite. Mogla je sama da se kreće. Izgledala je kao starica, ali je imala nešto više od 40 godina.”
Tragedija na ostrvu Nazinski bila je produkt nemilosrdne sovjetske učinkovitosti.
Jednog su pitali da li je jeo “ljudsko meso”. “Ne, to nije istina,” odgovorio je. “Jeo sam samo jetru i srce.”
Šef tajne policije Genrih Jagoda i Matvej Berman koji je rukovodio sistemom GULAG, sanjali su o surovom projektu društvenog inženjeringa koji je imao za cilj da “preseli” najmanje dva miliona ljudi u zabačene dijelove Sibira i sovjetskog Kazahstana. Ideja je bila da “naseljenici” kultivišu milione hektara zemlje i razviju samoodržive zajednice u okviru dvije godine. Jednim dijelom, plan je ciljao na pokrivanje velike gladi koja je u to vrijeme vladala u Ukrajini i drugim dijelovima ove velike zemlje.
Kako bi sakupili “naseljenike”, vlada je ponovo uspostavila omrzli sistem domaćih pasoša koji je bio zabranjen poslije 1917. i boljševičke pobune.
Gotovo odmah, policija je širom zemlje počela da okuplja sve one koji su se našli na nekom drugom mjestu od onoga na kojem su bili registrovani.
“’Kako ste ovdje završili?’ pitali smo jednog mladog čovjeka,” prisjeća se Bjlina u dokumentu iz oralne istorije. “Rekao nam je: ‘Nisam ništa uradio. Bio sam student u Moskvi. Preko vikenda sam otišao u posjetu tetki koja živi u Moskvi. Otišao sam do njenog stana i pokucao na vrata, ali prije nego je ona otvorila vrata, zgrabili su me na mjestu. Bio sam uhapšen zato što nisam imao pasoš kod sebe'.”
Vera Panovaja, stanovnica sela Ust-Tima, koja je isto govorila za oralnu istoriju 1989. godine, sjeća se kako je srela čovjeka po imenu Kuzma Salnikov, koji je bio na Ostrvu ljudoždera.
“Bio je rudar iz Novokuznetska. Oženjen, s dvoje djece. Jednom je krenuo za Novosibirsk i zaustavio se na centralnoj tržnici,” sjeća se Panovaja. “U tom trenutku, tržnica je opkoljena, postavljena je mreža za hvatanje i svako ko nije nosio dokument bio je uhapšen. Svako – uključujući žene i djecu – bili su ukrcani na brodice i poslani na ostrvo Nazinski.”
“Nije bilo hrane,” nastavlja. “Ljude su mučili glađu. Stražari su im bacali komade hljeba dok su patrolirali ostrvom. Ako biste dobili komad, jeli biste. Ostali nisu imali ništa… Salnikov je bio tamo, ali je uspio da pobjegne. Preplivao je rijeku i uspio da preko močvare dođe so sela. Nakon toga je radio na zadružnoj farmi.”
Policija je, međutim, radila sve brže i brže. Kada je prvih 25.000 ljudi stiglo u Tomsk u aprilu 1933. godine, njihov kamp još nije bio izgrađen. Nastavilo se sa sakupljanjem zatvorenika, ali oni nisu mogli biti dalje transportovani jer su rijeke Ob i Tom bile pod ledom.
Svaki četvrti ili peti dan malo raženog žita je dostavljeno na otok i podijeljeno naseljenicima, svakome po nekoliko stotina grama. Nakon što bi dobili sljedovanje, ljudi su trčali po vodu i miješali je s brašnom u svojim kolibama i jeli. Mnogo njih je jelo samo brašno bez vode, a pošto je bilo mljeveno, mnogi su se ugušili jer su ga udisali...
Uobičajena praksa u sistemu GULAG bila je da se obični kriminalci miješaju s političkim zatvorenicima kao jedan od načina kojim se održavala atmosfera straha i terora.
Sovjetski dokumenti sačuvani u muzeju GULAG u Tomsku bilježe ispitivanja nekih od kriminalaca koji su bili na ostrvu Nazinski.
Jednog su pitali da li je jeo “ljudsko meso”.
“Ne, to nije istina,” odgovorio je. “Jeo sam samo jetru i srce.”
Pitan o detaljima, odgovorio je: “Bilo je veoma jednostavno. Kao šašlik (jelo od ovčetine). Napravili smo ražnjiće od vrbinih grana, isjekli na komade, naboli na ražnjiće i pekli na logorskoj vatri.”
“Izabrao sam one koji su bili ni živi ni mrtvi,” dodao je. “Bilo je očigledno da će uskoro umrijeti – da će za dan ili dva odustati. I njima je tako bilo lakše. Odmah. Brzo. Bez patnje još narednih nekoliko dana.”
Drugi su opisivali žene koje su bile zavezane za drveće dok su muškarci sjekli njihove grudi, listove na nogama i druge dijelove tijela.
Još jedan obični kriminalac čija dokumentacija o ispitivanju je preživjela hvalio se da je tukao zatvorenike kako bi izvukao zlatne zube ako su ih imali.
“Da bismo dobili cigarete,” odgovorio je na pitanje zašto je to radio. “Ljudi moraju da puše. Od stražara si mogao dobiti kesu duhana ili dvoje cijelih novina koje su služile za motanje cigareta.”
Vasilij Veličko
Katastrofa na Ostrvu ljudoždera bila je toliko zastrašujuća da je lokalni komunistički komesar po imenu Vasilij Veličko u julu 1933. samoinicijativno krenuo da istražuje glasine koje je čuo. Intervjuisao je na desetke ljudi i napisao izvještaj na jedanaest stranica koji je poslao u Moskvu, Novosibirsk i centar distrikta Narim. Njegov izvještaj je označen kao “državna tajna” i u javnosti se pojavio tek 1995. godine.
“Ljudi su počeli da umiru,” napisao je. “Spalili su žive ljude koji su spavali blizu vatre. Umirali su od iscrpljenosti i hladnoće.”
“Nakon snijega i leda nastupila je kiša i hladni vjetar,” pisao je Veličko. “A ljudi su i dalje bili ostavljeni bez hrane. Svaki četvrti ili peti dan malo raženog žita je dostavljeno na otok i podijeljeno naseljenicima, svakome po nekoliko stotina grama. Nakon što bi dobili sljedovanje, ljudi su trčali po vodu i miješali je s brašnom u svojim kolibama i jeli. Mnogo njih je jelo samo brašno bez vode, a pošto je bilo mljeveno, mnogi su se ugušili jer su ga udisali.”
Ostrvo Nazinski konačno je evakuisano u julu 1933. Kada je Veličko došao u avgustu, svi “naseljenici” su već bili otišli.
“Trava na ostrvu bila je visine čovjeka,” napisao je u izvještaju. “Ali lokalni žitelji koji su dolazili na ostrvo da skupljaju jestive bobice vratili su se pošto su otkrili leševe u travi i napuštene kolibe od pruća pune kostura.”
Godine 1989. Odjeljenje Memorijalne grupe za ljudska prava uputilo se na ekspediciju u Nazinski kako bi sakupilo i dokumentovalo oralnu istoriju.
“Otišla sam tamo iz Tveritinkaja da kosim sijeno,” rekla je stanovnica Nazina Taisija Čokarevaja timu Memorijalne grupe o njenom putu u Nazinski nakon što je radni logor bio napušten. “Vidjela sam ljude kako peru ruke. Zapušila sam nos i pomislila, šta to rade... Oprali bi ruke i onda se trkom vratili gore. Vidjela sam da su sakupljali zlatne zube… u Aleksandrovsku je bila jedna državna radnja. Tamo su nosili zlatne zube. Ko god je imao zlato, nosio ga je tamo. Oni su imali lijepu odjeću, makarone, dobru hranu.“
Učesnici ekspedicije u Nazinski ispred Memorijalne grupe za ljudska prava iz 1989. godine na lokaciji radnog logora.
Veličkov izvještaj izazvao je senzaciju u Moskvi. Komunistička partija poslala je specijalnu komisiju u Nazino da istražuje i činjenice predstavljene u izvještaju su potvrđene. Nekoliko zvaničnika bivšeg kampa je ukoreno i kažnjeno zatvorskom kaznom u rasponu od jedne do tri godine. Veličkov izvještaj označen je kao tajni i zaturen negdje u arhivima.
Veličko je otpušten sa svog posla u partiji. Kasnije je postao novinar i stekao slavu kao dopisnik iz II svjetskog rata. Putovao je sa Crvenom armijom na njihovom putu do Berlina.
Nakon rata napisao je nekoliko romana koji su naveliko hvalili transformaciju Sibira pod sovjetskom vlašću. Nikada nije napisao ništa o Ostrvu ljudoždera.