U Bosni i Hercegovini živi oko 15% osoba sa invaliditetom. Kažu da nisu zadovoljni odnosom vlasti prema ovoj populaciji jer, uprkos brojnim zakonima i strategijama koje donosi, država nije u stanju da riješi njihove svakodnevne probleme. I ne samo to. Bh. institucije su napravile izvještaj o primjeni Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, koji će biti predstavljen u UN-u, a u kojem, kako navode predstavnici 65 organizacija koje okupljaju ovu populaciju, nisu predstavljene njihove stvarne potrebe. To je razlog zbog kojeg su ove organizacije sastavile Alternativni izvještaj.
Ira Adilagić ima 24 godine i trenutno pohađa master studij iz psihologije u Tuzli. Ima oštećenje sluha i ubraja se među 15% osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Najveći joj je problem, kako kaže, komunikacija sa ljudima:
„Komunikacija sa drugim ljudima je, ustvari, barijera jer se sve svodi na komunikaciju u svim segmentima života, u zapošljavanju, u obrazovanju, i u porodičnom i svakom segmentu", kaže Ira Adilagić.
Fikret Zuko ima oštećenje vida i svakodnevno se susreće sa brojnim barijerama u Sarajevu. Prema njegovim riječima, najneophodnija pomagala slijepim osobama su ona koja se odnose na njihovo bezbjedno kretanje:
„Jedan od veoma važnih problema za slijepe ljude je samo kretanje. Prvo, nije riješena obuka za kretanje, a drugo, prostor, ulice, zgrade itd. nisu pristupačni slijepim ljudima", naglašava Zuko.
„Moj glavni problem je vanjska pristupačnost, odnosno šetnja gradom. Iako sam svakodnevno aktivna u duštvenom životu, taj problem je naizraženiji. Tuzla je u vezi sa pitanjem pristupačnosti važila za jedan od najpristupačnijih gradova u BiH. Međutim, nakon rekonstrukcije i popravka puteva, to se više ne može reći", priča Fikreta Hasanović.
Ono zbog čega su osobe sa invaliditetom posebno ogorčene je što se zakoni, podzakonski akti i strategije u Bosni i Hercegovini ne provode.
Apsurd predstavlja činjenica da na svim nivoima vlasti ima preko 160 zakona i podzakonskih akata u kojima se pominje ova populacija. Ali, kako navodi Fikret Zuko, to ništa ne znači, jer se ne primjenjuju:
„Jako puno zakona propisuje prava po standardima koja se primjenjuju u Evropi, ali podzakonski akti na terenu a ni svijest ljudi nisu na tom nivou da se to implemenitira. Bez obzira što neki zakoni propisuju određena prava ili status osoba sa invaliditetom, u budžetima nisu planirana sredstva za implementaciju, pa ti zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru. Strategije, koje su usvojene u oba entiteta prije dvije godine, do sada nisu polučile nijedan efekat. Po tim strategijama nije donesen nijedan dokument koji bi unaprijedio položaj osoba sa invaliditetom", naglašava Zuko.
Diskriminacija po svim osnovama
Osobe sa invaliditetom navode i kako su diskriminisane po svakom osnovu, ali i da samo pitanje definicije osoba sa invaliditetom nije riješeno.
„To neproglašavanje osobe sa invaliditetom je problem jer ona ne može da koristi beneficije pri zapošljavanju - jer su zakoni u BiH rekli da, recimo, mirnodopski invalidi preko 70 posto, ratni vojni invalidi preko 60 posto u Federaciji, u RS-u preko 40 posto, a ako u intervjuu nađemo osobu koja nema rješenje o invaliditetu, a mi vidimo da je u kolicima, ili čak smo imali žene koje su imale amputacije obadvije dojke a nemaju rješnje da su to žene sa inavliditetom - onda je to veliki problem", navodi Milorad Jović iz Koalicije „Kolosi“ Bijeljina.
Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom u martu 2010. Prije godinu dana je poslala svoj izvještaj o primjeni Konvencije.
No osobe sa invaliditetom ocjenjuju kako Konvencija ne oslikava stvarno stanje na terenu. To je razlog zbog kojeg je 65 organizacija koje okupljaju ovu populaciju, sastavilo Alternativni izvještaj.
„Alternativni izvještaj se ne bi radio da nismo u Pokretu osoba sa invaliditetom smatrali da izvještaj BiH ne oslikava stvarno stanje na terenu. I ovaj se izvještaj komotno mogao zvati Ništa o nama bez nas. Dakle, mi ovim izvještajem želimo da kažemo da se ne mogu odluke o osobama sa invaliditetom, da se ne mogu planovi, politike raditi bez učešća i samih osoba sa invaliditetom", kaže Lejla Somun Krupalija, koordinatorica projekta.
Osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini kažu kako su svjesne da kršenja prava ove populacije ima u svim zemljama u svijetu, ali ono što je specifično za ovu državu, kako navode, je to što je ovdje diskriminacija ozakonjena.
Ove osobe su u BiH diskriminisane i po teritorijalnom principu s obzirom da se njihova prava različito ostvaruju u zavisnosti u kojem entitetu, odnosno kantonu žive, a niti jedan nivo vlasti, navode, nema mehanizme kako ove probleme riješiti.
Ira Adilagić ima 24 godine i trenutno pohađa master studij iz psihologije u Tuzli. Ima oštećenje sluha i ubraja se među 15% osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Najveći joj je problem, kako kaže, komunikacija sa ljudima:
„Komunikacija sa drugim ljudima je, ustvari, barijera jer se sve svodi na komunikaciju u svim segmentima života, u zapošljavanju, u obrazovanju, i u porodičnom i svakom segmentu", kaže Ira Adilagić.
Fikret Zuko ima oštećenje vida i svakodnevno se susreće sa brojnim barijerama u Sarajevu. Prema njegovim riječima, najneophodnija pomagala slijepim osobama su ona koja se odnose na njihovo bezbjedno kretanje:
„Jedan od veoma važnih problema za slijepe ljude je samo kretanje. Prvo, nije riješena obuka za kretanje, a drugo, prostor, ulice, zgrade itd. nisu pristupačni slijepim ljudima", naglašava Zuko.
Fikreta Hasanović
Fikreta Hasanović iz Tuzle ima povredu kičme i s obzirom da živi u kući, sama je prilagodila uslove za kretanje. Problem je što se van doma teško kreće, jer ništa nije prilagođeno osobama u invalidskim kolicima:„Moj glavni problem je vanjska pristupačnost, odnosno šetnja gradom. Iako sam svakodnevno aktivna u duštvenom životu, taj problem je naizraženiji. Tuzla je u vezi sa pitanjem pristupačnosti važila za jedan od najpristupačnijih gradova u BiH. Međutim, nakon rekonstrukcije i popravka puteva, to se više ne može reći", priča Fikreta Hasanović.
Ono zbog čega su osobe sa invaliditetom posebno ogorčene je što se zakoni, podzakonski akti i strategije u Bosni i Hercegovini ne provode.
Apsurd predstavlja činjenica da na svim nivoima vlasti ima preko 160 zakona i podzakonskih akata u kojima se pominje ova populacija. Ali, kako navodi Fikret Zuko, to ništa ne znači, jer se ne primjenjuju:
„Jako puno zakona propisuje prava po standardima koja se primjenjuju u Evropi, ali podzakonski akti na terenu a ni svijest ljudi nisu na tom nivou da se to implemenitira. Bez obzira što neki zakoni propisuju određena prava ili status osoba sa invaliditetom, u budžetima nisu planirana sredstva za implementaciju, pa ti zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru. Strategije, koje su usvojene u oba entiteta prije dvije godine, do sada nisu polučile nijedan efekat. Po tim strategijama nije donesen nijedan dokument koji bi unaprijedio položaj osoba sa invaliditetom", naglašava Zuko.
Diskriminacija po svim osnovama
Osobe sa invaliditetom navode i kako su diskriminisane po svakom osnovu, ali i da samo pitanje definicije osoba sa invaliditetom nije riješeno.
„To neproglašavanje osobe sa invaliditetom je problem jer ona ne može da koristi beneficije pri zapošljavanju - jer su zakoni u BiH rekli da, recimo, mirnodopski invalidi preko 70 posto, ratni vojni invalidi preko 60 posto u Federaciji, u RS-u preko 40 posto, a ako u intervjuu nađemo osobu koja nema rješenje o invaliditetu, a mi vidimo da je u kolicima, ili čak smo imali žene koje su imale amputacije obadvije dojke a nemaju rješnje da su to žene sa inavliditetom - onda je to veliki problem", navodi Milorad Jović iz Koalicije „Kolosi“ Bijeljina.
Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom u martu 2010. Prije godinu dana je poslala svoj izvještaj o primjeni Konvencije.
No osobe sa invaliditetom ocjenjuju kako Konvencija ne oslikava stvarno stanje na terenu. To je razlog zbog kojeg je 65 organizacija koje okupljaju ovu populaciju, sastavilo Alternativni izvještaj.
„Alternativni izvještaj se ne bi radio da nismo u Pokretu osoba sa invaliditetom smatrali da izvještaj BiH ne oslikava stvarno stanje na terenu. I ovaj se izvještaj komotno mogao zvati Ništa o nama bez nas. Dakle, mi ovim izvještajem želimo da kažemo da se ne mogu odluke o osobama sa invaliditetom, da se ne mogu planovi, politike raditi bez učešća i samih osoba sa invaliditetom", kaže Lejla Somun Krupalija, koordinatorica projekta.
Osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini kažu kako su svjesne da kršenja prava ove populacije ima u svim zemljama u svijetu, ali ono što je specifično za ovu državu, kako navode, je to što je ovdje diskriminacija ozakonjena.
Ove osobe su u BiH diskriminisane i po teritorijalnom principu s obzirom da se njihova prava različito ostvaruju u zavisnosti u kojem entitetu, odnosno kantonu žive, a niti jedan nivo vlasti, navode, nema mehanizme kako ove probleme riješiti.