Radić: Hollywood je uvijek bio politički aktivan, samo je to danas vidljivije

Glasanje za nagradu Oscar Američke akademije filmskih umjetnosti smatra se jednim od najdemokratičnijih jer glasa blizu deset hiljada filmskih radnika iz Sjedinjenih Država i širom svijeta.

Pored ove naglašene demokratičnosti Oscar se, naročito posljednjih godina, našao između umjetnosti i aktivizma, filma i poruke.

Pozornica ceremonije dodjele nagrade bila je mjesto sa kojeg su se glasno odašiljale poruke pokreta poput #MeToo ili Time’s Up koji u fokus stavljaju seksualno uznemiravanje i zlostavljanje žena, a pokrenule su ih i promovisale neke od slavnih filmskih zvijezda današnjice - Reese Wintherspoon, dobitnica Oscara za film Hod po rubu ili Natalie Portman takođe dobitnica za glavnu ulogu u filmu Darrena Aronofskog, Crni labud.

U govorima zahvale za dodijeljenu prestižnu filmsku nagradu govorilo se o migrantima, problemima sa nasiljem i oružjem, rasizmu…

"Točka preokreta u Hollywoodu zbila se 2017. kad je apsolutni favorit, raskošna mjuzikl produkcija po dominantnom holivudskom ukusu La La Land izgubio Oscara za najbolji film od niskobudžetne društveno-kritičke drame rasne tematike Moonlight, iza koje je stajala afroamerička autorska ekipa", ukazuje Damir Radić, filmski kritičar i autor iz Zagreba u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Ove godine, na ceremoniji dodjele filmska drama ‘na točkovima’ Zemlja nomada (Nomadland), trijumfovao je sa pobjedama za najbolji film, najbolju glavnu glumicu (Frances McDormand) i istorijskim Oscarom za najbolju režiserku Chloé Zhao koja je tako postala prva nebijela žena dobitnica i tek druga režiserka koja je je ikada pobijedila u ovoj kategoriji.

Dodjela Oscara sama po sebi je veliki događaj koji prati milionska publika i koja, svakako donosi veliki profit, ali koliki je njegov stvarni aktivistički potencijal i dalje je stvar debate i rasprave za i protiv.

Film, ponajviše hollywoodske produkcije veliki je biznis zabave. Najviše se brine o prihodu koji donose veliki filmski hitovi, blockbusteri, te i dalje pitanje koliko nagrađeni filmovi pokreću stvarnu promjenu u socijalnim miljeima na koje se referišu ostaje da visi u vazduhu.

Za mnoge tu je i ocjena da film prije svega treba shvatati i posmatrati kao umjetnost, što ističe i naš sagovornik.

RSE: Koliko je važno da se film bavi političkim aktivizmom? Odnosno koliko se može govoriti o afirmativnoj i/ili aktivističkoj prirodi filma s aspekta aktivizma u Hollywoodu – koliko je to trend a koliko stvarna potreba? Ovdje bi se možda moglo govoriti i o istoriji dodjeljivanja nagrade Oscar koje su takve teme zapravo, do unazad par godina i izbjegavale. Ako idemo korak dalje u istoriju i o problematičnoj tematici Građanina Kanea koji nije dobio Oscara a smatra se jednim od boljih filmova u istoriji.

Radić: Film prije svega vidim kao umjetnost i stoga mi je osobno irelevantno bavi li se političkim aktivizmom. Može i ne mora baviti se njime, bitno je koju razinu umjetničke kvalitete dosiže.

Dakako, film se svrstava u sferu popularne umjetnosti i kulture i gledajući iz te perspektive može se reći da nije svejedno kakve ideopolitičke poruke šalje. No kako je riječ o umjetničkom mediju, najvažnije je na koji (estetski) način ih šalje.

Damir Radić, filmski kritičar i autor

Što se tiče Hollywooda, rekao bih da je aktualni politički aktivizam prije trend nego potreba, ali ne bih potcijenio ni potonje, tim prije što je Hollywood zapravo uvijek bio politički aktivan, na ovaj ili onaj način (pojednostavljeno rečeno, lijevi/liberalni i desni/konzervativan).

Na primjer, u vrijeme liberalnih šezdesetih, u Hollywoodu su se itekako snimali angažirani filmovi o rasnoj problematici, a pojedini autori i producenti (npr. Samuel Fuller, Stanley Kramer) njome su se bavili i ranije. Tako je još 1958. Kramer snimio film Defiant One (u Jugoslaviji igrao pod naslovom Bijeg u lancima), u kojem se protagonisti koje igraju Tony Curtis i Sidney Poitier međusobno zbliže i prevladaju rasne predrasude kroz zajednički bijeg iz zatvora; taj je film bio vrlo zapažen, hvaljen i nagrađen Oscarima za najbolji izvorni scenarij i crno-bijelu fotografiju, a ukupno je imao čak devet nominacija uključujući one za najbolji fim, režiju i dvije nominacije za najboljeg glavnog glumca (u istoj su kategoriji bili nominirani i Curtis i Poitier).

Spomenuli ste Građanina Kanea, no ne bih rekao da je to film reprezentativan za politički aktivizam, iako je imao stanovite probleme zbog aluzija na stvarnog novinskog magnata. Film je to koji je prije svega izrazito umjetnički motiviran, njegov kritički angažman ipak je u drugom planu, a na dodjeli Oscara nije prošao blistavo vjerojatno baš zbog umjetničke ambicioznosti, a ne stanovite kritičnosti. S tim da za američku Akademiju filmskih umjetnosti i znanosti nije problem umjetnička ambicioznost sama po sebi, nego kad ona ne ide ruku pod ruku s prijemčivosti filma za široku publiku.

Zato su te 1942. dva glavna Oscara (za najbolji film i režiju) pripala ostvarenju Kako je bila zelena moja dolina neupitnog klasika Johna Forda, koji nema manje istaknuto mjesto u povijesti filma od autora Građanina Kanea, Orsona Wellesa.

Dakle, Fordov je film pobijedio ne zato što je bio manje kvalitetan po umjetničkim kriterijima, nego zato što je njegova vrsta umjetničkog izričaja holivudskoj logici i publici bila bliža. Ali ne zaboravite da je i Građanin Kane bio nominiran za devet Oscara te da je na kraju krajeva jednog i osvojio, i to u prestižnoj kategoriji najboljeg izvornog scenarija (inače, mit o Wellesovom debiju kao genijalnom filmu počet će se razvijati tek nakon Drugog svjetskog rata).

RSE: Koliko je aktivizam zamijenio zabavu i zašto i kako je došlo do ovog obrata, poseno u američkoj filmskoj industriji? Od #MeToo, Time’s Up, bojkota afroameričkih glumaca i filmskih radnika ceremojne dodjeljivanja…

Radić: Kako sam prethodno odgovorio, aktivizam nije nova stvar u Hollywoodu. On je možda danas vidljiviji zbog sveopćeg i vrlo intenzivnog medijskog nadiranja aktivista za ženska i crnačka prava (ali ne zaboravite da su i u drugoj polovici šezdesetih oba ta aktivizma bila silno jaka i medijski vidljiva, s tim da feministička agenda tada nije bila in u Hollywoodu kao što je danas, a i crnački utjecaj bio je daleko manji).

Do obrata u odnosu na neposredno prethodeće razdoblje je došlo zato što se desetljećima društveno uzgajao koncept političke korektnosti, i on sada daje rezultate. I u pozitivnom smislu, kao progresivna snaga, i u negativnom, kao potencijal za, reći ću tako, novi staljinizam.

Točka preokreta u Hollywoodu zbila se 2017. kad je apsolutni favorit, raskošna mjuzikl produkcija po dominantnom holivudskom ukusu La La Land izgubio Oscara za najbolji film od niskobudžetne društveno-kritičke drame rasne tematike Moonlight, iza koje je stajala afroamerička autorska ekipa.

Pobjeda potonjeg filma bila je toliko nevjerojatna da ju je pratila i nehotična posebna simbolika - čuvena zamjena koverta Warrena Beattyja.

Ta se senzacija desila prije Black Lives Matter pokreta, ali poslije intenzivne kampanje Spikea Leeja i drugih crnačkih prvaka američke kinematografije, kampanje koja je upozorila na dugu tradiciju omalovažavanja vrijednosti dometa afroameričkih filmaša.

RSE: Kako postići taj balans između političkog aktivizma i umjetnosti i zabave kojoj pripada filmska industrija posebno u odnosu na nagradu Oscar? Da li se to radi, npr. ovogodišnjim velikim brojem žena režiserki u kompeticiji ili kako vi to vidite?

Radić: Ja to vidim tako da nikakav balans nije potreban, odnosno vraćam se na odgovor na prvo pitanje, na shvaćanje filma primarno kao umjetnosti, a ne kao industrijskog proizvoda za trgovanje i/ili poligona za politički aktivizam. No uvažavajući činjenicu filma kao popularne umjetnosti koja može imati stanovit ideologijski utjecaj, razumijem vaše pitanje, ali odgovor ne znam.

Tek napominjem da to što je netko ženskog spola i/ili crne rase samo po sebi za progresivne društvene tendencije ne znači ništa. Sve polazi od pojedinaca, njihovih svjetonazora, a u sferi umjetnosti (ipak o njoj ovdje govorimo) ključan je talent, ne pripadnost ovom ili onom kolektivitetu (koji uostalom i ne postoji kao neka homogena cjelina).

Glumica Frances McDormand i režiserka Chloe Zhao filma Zemlja nomada

RSE: Zašto se govori o 'krizi identiteta' nagrade Oscar? Govorilo se da publika ne voli da sluša previše političke govore sa pozornice tokom dodjele, pad rejtinga i sl. problemi Oscara i kao nagrade, ali i kao ceremonije koja je sama po sebi zabavni događaj...

Radić: Iskreno rečeno, nisam stručnjak za nagradu Oscar sagledanu iz te perspektive. Uopće mi je svaka ceremonijalnost daleka, pa i ta bogatih i slavnih ljudi koji na glamurozan način slave sebe i svoje djelovanje, zabavljajući pritom mase ljudi širom znatnog dijela svijeta.

Dobro je poznato da je Oscar bio i ostao nagrada kojom američka fimska industrija nagrađuje i promovira sebe i svoje proizvode, te da su, s povremenim izuzecima, kriteriji usklađeni s (profitnom kapitalističkom) logikom te industrije.

Nemam nikakav interes za pad ili rast rejtinga televizijskih prijenosa dodjele Oscara, njihovih prezentere i slično, a također nisam naročito zainteresiran za političke govore političkih amatera. O takozvanoj krizi identiteta te nagrade mogli bi govoriti sociolozi, kulturolozi, masmedijski stručnjaci, ja sam samo filmski kritičar (i autor).

RSE: Ovogodišnja, 93. po redu ceremonija dodjele nagrade Oscar najavljivana je kao “bitka između političke ispravnosti i filmske izvrsnosti”. Zašto? Npr. filmovi Zemlja nomada, dokumentarac Kamp bogalja (Crip Camp), kao i bh. film, Quo vadis, Aida? spadale bi u tu politički ispravnu, ne nužno korektnu kategoriju, po nekim ocjenama. Filmska nagrada Oscar, Američke akademije filmskih umjetnosti dodeljuje se, prema propozicijama same Akademije za umjetničke i tehničke dosege u filmskoj industriji. Šta je izvrsnost u filmu danas?

Radić: Pretpostavljam da se o toj, kako citirate, bitki govorilo zato što su se među nominiranima u glavnim kategorijama našli i filmovi kojima, po kvaliteti, tu očito nije bilo mjesto (Juda i crni mesija, Čikaška sedmorka).

Trendovski termin izvrsnost jako mi je stran, ali ako govorimo o principu kvalitete, onda ne znam što bi posebno sporno trebalo biti oko Zemlje nomada ili Quo vadis, Aida?. Nijedan od ta dva filma ne smatram vrhunskim, ali ne dvojim da su u konkretnoj konkurenciji oba dostatne kvalitete za nominacije.

Da se mene pitalo, nominirana bi bila i Prva krava (First Cow) Kelly Reichardt, po meni bolji film od svih nominiranih u glavnoj kategoriji, no eto, taj film u središtu ima dvojicu prijatelja a ne dvojicu ljubavnih partnera, također je lišen iole značajnijeg ženskog lika iako mu je autorica žena, pa je možda zato bio deficitiran (dok mu je s druge strane prikaz prvobitne akumulacije kapitala kao pljačke bio, za holivudske standarde, mogući ideologijski višak, jer ne zaboravimo da je u Zemlji nomada eksplicitna kritika kapitalizma u podtekstu relativizirana i time prihvatljivija).

Ali “politička ispravnost” Zemlje nomada i Quo vadis, Aida? nipošto ne znači da nije istovremeno riječ o umjetnički relevantnim filmovima.

A takozvana izvrsnost u filmu danas jest ono što je uvijek bila – umjetnička izvrsnost. Kako na to gledaju Hollywood i aktivisti političke korektnosti irelevantno je iz autentično umjetničke perspektive.

RSE: Kako vidite cijelu situacija na Balkanu od prije par mjeseci - kada su dva filma pokrenula prepucavnje oko istorijskih činjenica? Kada film postaje propaganda a kada uspostavlja odnos prema nedavnoj istoriji – ovdje je slučaj dakako o Quo vadis, Aida? bh. filmu koji je ušao u konkurenciju i Dara iz Jasenovca, srbijanskom filmu koji se nije uspio plasirati. Kako komentarišete kampanje koje su se vodile na Balkanu – film kao instrument u pravim i krivim rukama, ako se može tako reći? I uloga Hollywooda u tome? Da li je i dalje Oscar ultimativna nagrada u filmskoj industriji pa tako donosi i ultimativni prestiž?

Radić: Oscar odavno nije nagrada koja donosi ultimativni prestiž, posebno ne umjetnički. Ali i dalje je daleko najpopularnija i jedina filmska nagrada za koju zna gotovo svatko, te je za takozvane obične gledatelje glavni orijentir.

Prema tome, ima svoju važnost i film okićen njome pobuđuje (znatno) veća očekivanja kod nespecijalizirane publike. A mislim da i kod one stručne, kod mnogih od takvih gledatelja, ako ništa drugo pobuđuje nostalgiju za vremenima kad su bili djeca i vrlo mladi ljudi, i kad im je Oscar bio pojam za nešto najvrednije u sferi filma.

Što se tiče odnosa filma i propagande, to dvoje nije nužno u sukobu. Tomislav Gotovac znao je govoriti da je svaki američki film propaganda kapitalizma i da s te strane ne valja ništa; ali, i da se filmovi, kao i sva umjetnička djela, ne gledaju izolirano ideopolitički nego kao formalno-sadržajne cjeline, odnosno da je forma ta iz koje proizlazi (ili ne) onaj bitan sadržaj i umjetnička vrijednost.

Problem nastaje kad se propaganda (ideologija) odvoji i bode oči, kad vrijeđa primitivnošću svoje prezentacije.

To nipošto ne znači da u umjetnički vrijednim filmovima propaganda može funkcionirati samo ako je suptilna – filmovi Sergeja Ejzenštejna, na primjer, bili su eksplicitna ideopolitička propaganda, ali ta eksplicitnost bila je savršeno usklađena sa senzacionalnošću njihova formalnog izričaja, propagandna bombastičnost proizlazila je iz bombastičnosti stila (u najboljem smislu riječi).

Kad je riječ o takozvanom Zapadnom Balkanu, o filmovima Jasmile Žbanić i Predraga Antonijevića, pravim i krivim rukama, smatram naravno da film nikad ne treba, ne smije biti instrument bilo čega drugog osim sebe samog (kao umjetničkog djela).

• Jasna Đuričić: 'Quo vadis, Aida?' je film o svim majkama
• Bajrović: Nismo napravili film za jednu noć i za jedan uspjeh

Mene, u krajnjoj liniji, ne zanimaju eventualne propagandne namjere autora i onih koji filmove financiraju, zanima me konačni umjetnički domet. Na tom čistom tlu Quo vadis, Adia? kvalitetan je uradak s iznimno snažnim emotivnim udarom, posve zasluženo nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg internacionalnog filma, a komotno je mogao biti nominiran i za najbolju glavnu glumicu jer Jasna Đuričić doista je pružila izuzetnu izvedbu. S druge strane Dara iz Jasenovca slab je film (ne toliko loš kao što bi neki htjeli), i tu prestaje svaka rasprava.