Priznavanje opozicionog lidera kao privremenog predsjednika Venecuele od strane Sjedinjenih Država, što su podržale i neke južnoameričke zemlje čiji je demokratski kredibilitet sve slabiji, je možda ustavno utemeljeno ali otvara pitanja o mogućim dvostrukim standardima vanjske politike Washingtona, pišu komentatori u svjetskim medijima.
"Opozicija ne poziva na državni udar"
Odluka venecuelanske Narodne skupštine pod vodstvom opozicije da proglasi predsjednika Nikolasa Madura (Nicolas) nelegitimnim, te na njegovo mjesto privremeno postavila predsjednika skupštine Huana Guaida (Juan) – šokirao je svijet, piše ugledni američki časopis za spoljnu politiku Forin Afers (Foreign Affairs), ističući da je opozicija napravila iznenadni preokret u trenutku kada se činilo da je Maduro jači no ikada.
"Zvaničnici Trampove (Donald Trump) administracije već su bili isfrustrirani neuspjehom ekonomskih sankcija čiji je cilj bilo slabljenje Madurovog režima. No, venecuelanska opozicija je Trampovoj administraciji ponudila novi pristup - pravnu teoriju po kojoj je SAD mogao priznati Guaida kao legitimnog lidera Venecuele. Naime, opozicija je tvrdila da je Madurov reizbor bio nelegitiman, te je njegova kancelarija od 10. januara, odnosno od kraja njegovog prvog mandata, bila prazna, a prema članu 233. venecuelanskog ustava, ako je predsjedništvo prazno, onda predsjednik Narodne skupštine postaje privremeni predsjednik i poziva na nove izbore."
Priznavši Guaida, Sjedinjene Države i druge zemlje su napravile veoma rizičan diplomatski potez koji će se teško moći poništiti, piše FA i naglašava da su najmanje dva razloga za skepsu kada je u pitanju strategija opozicije: prvo, Madurova administracija i dalje uživa podršku svojih najvažnijih međunarodnih saveznika – Kine, Kube, Rusije i Turske, a drugo je činjenica da su vojne starješine javno podržale Madura.
Nikolas Maduro, koji je dužnost preuzeo 2013. godine, je uprkos visokoj stopi siromaštva, lošoj ekonomiji koja je oslabila za skoro 50 odsto, gdje je proizvodnja nafte pala na nivo koji nije viđen od 1950. godine i venecuelanskoj migrantskoj krizi, vladao čvrsto - uz pomoć finansiranja iz Rusije i Kine, obavještajne podrške Kube, te prodaje zlata Turskoj.
Preokret se desio, jer je opozicija, barem privremeno, prevazišla tendenciju ka samo-sabotiranju i podjeli; razvila je novi pristup mobilizaciji nezadovoljnih građana protiv vlade; i obećala je oružanim snagama, koje čine stub Madurogov režima, da će oficiri biti amnestirani za bilo koji ranije počinjen zločin ukoliko budu podržali tranziciju ka demokratiji.
"Opozicija je, zapravo, počela koristiti svoju zakonodavnu moć u Narodnoj skupštini da bi signalizirala vojsci da neće biti ugrožena demokratskom tranzicijom, te je 15. januara usvojila zakon o amnestiji... Guaido je jasno stavio do znanja da opozicija ne poziva na državni udar, ali preferira da oružane snage u cjelini ostanu u svojim kasarnama i odupiru se naredbama za represiju protiv trenutnih protesta."
"Ipak jeste državni udar"
"Ono što se desilo u Venecueli treba nazvati pravim imenom - državni udar", napisao je Oskar Guardiola - Rivera (Oscar), profesor ljudskih prava i filozofije na londonskom Univerzitetu za Gardijan (The Guardian).
On smatra kako izjava potpredsjednika Majka Pensa (Mike Pence) da "iako Tramp ne voli da interveniše na drugim mjestima, on uvijek ima sasvim drugačiji pogled na našu hemisferu" zapravo podsjeća na doktrinu Džejmsa Monroa (James Monroe) prema kojoj je SAD smatrao svojom obavezom da interveniše u Amerikama, na koje gledaju kao na svoje dvorište".
Gardijan piše i kako je Tramp brzo priznao Guaida kao privremenog predsjednika Venecuele, što je potom učinila i skupina predsjednika iz Latinske Amerike – "potpuno bijelih pripadnika viših slojeva društva koji predvode novi reakcionarnki talas u regiji – predsjednici Brazila, Kolumbije i Čilea, samoproglašeni zaštitnici demokratije i humanizma", napisao je Guardiola - Rivera, koji tvrdi da je venecuelasnki udar prijetnja cijelom svijetu.
"Mnogo je razloga zbog kojih Madurov režim zaslužuje kritiku: pogrešne ekonomske mjere, korupcija, nagomilavanje moći. Ali ove kritike ne mogu prikriti puč ili opravdati intervenciju koja bi se, ako i kada dođe, odrazila na sve nas. Tramp se oslanja na Ivana Dukea (Duque) u Kolumbiji i brazilske neofašiste da to podrže, nudeći svoje trupe ako bude potrebe. Ta kombinacija je otrovna", napisao je Oscar Guardiola - Rivera.
Mogućnost građanskog rata
Kolumnista Edvard Lukas (Edward Lucas) u londonskom Tajmsu (The Times) ističe kako su neizbježne optužbe o dvostrukim standardima vođenja vanjske politike SAD, gdje je "Tramp sretan da se druži sa Kim Džong Unom (Kim Jong Un), koji vodi najbrutalniji režim na Planeti", i da nisu samo cinici ti koji sumnjaju da je Tramp u potrazi za prikladnom distrakcijom od njegove neadekvatne domaće agende umotavajući to u govore o slobodi, demokratiji i ljudskim pravima.
Prekidanje diplomatskih odnosa sa režimom koji vam se ne dopada je simbolička taktika u međunarodnim odnosima, iako obično neefikasna.
Međutim, davanje diplomatskog priznanja političkoj sili koja ne kontroliše nijednu državnu granicu, policiju, vojsku ili sudove, neobično je rizično, navodi list i dodaje da je konfiskacija stranih sredstava venecuelanske države, kao što je zlato u Banci Engleske i njegovo dostavljanje opoziciji, novi potez i kao neugodan presedan "bi mogao navesti mnoge zemlje da se zapitaju da li bi trebali čuvati novac negdje sigurnije, na primjer u Švicarskoj".
List postavlja pitanje šta će se desiti ukoliko Maduro odbije da ode s vlasti: "Šta se dešava ako ruski 'privatni vojni izvođači' (nasljednici 'sovjetskih savjetnika' iz doba Hladnog rata) učvrste Madurov režim? Šta se dešava ako Kinezi krenu spašavati njegov režim? Umjesto urednog puča, mogli bismo završiti s građanskim ratom, uz snažne lokalne potpore, u sirijskom stilu, od strane moćnih autsajdera."
Ako dođe do situacije u kojoj SAD i druge zemlje intervenišu "kao i u Iraku, najveće žrtve će biti lokalne, ali i saveznici će platiti veliku cijenu... Vlade koje učestvuju u neuspjeloj američkoj vojnoj avanturi mogu platiti veliku, možda fatalnu, političku cijenu kod kuće - pitajte Tonija Blera (Tony Blair)", zaključuje Lukas.