Tajna uspjeha voditelja na televiziji je poštenje, odnos prema gledateljima i ljubav prema poslu. To nije nešto što nužno sa sobom nosi afere i skandale, kaže za Radio Slobodna Evropa legendarni TV voditelj Oliver Mlakar.
Mlakar: Tako je baš nekako i bilo. Kada je bio raspisan natječaj za spikera na Radio Zagrebu, javio sam se bez velike nade. Pokušao sam i pokušaj je uspio. To je bio moj početak prije 50 godina.
Mlakar: Poslije prve kviz emisije, Poziv na kviz, bio je čitav niz kvizova koje smo radili vrlo često u zajednici sa beogradskom televizijom, naizmjenice tjedno. Mića Orlović i ja smo bili voditelji. Kada smo se osamostalili, kada smo se na neki način razdvojili, HTV je ostala sa jakom uredničkom ekipom, sa Lazom Golužom koji je bio autor Kviskoteke. Krenula je Kviskoteka, koju je prvo vodio Ivan Hetrih. Kada je otišao u mirovinu, ja sam ga naslijedio. To je bio kviz po kojem je i naša televizija na neki način postala poznata, koji je i mene lansirao.
Mlakar: Nije mi žao. Radeći svoj posao spikera i voditelja, pomalo sam se, amaterski, bavio i glumom. I tu sam se iskušao. Nisam bio osobito talentiran i nije mi žao što nisam otišao u glumačke vode. Ko zna kakav bih glumac bio. Ovako znam da sam, sudeći prema kritikama, bio relativno dobar voditelj.
Mlakar: Povukao sam se iz nekih prirodnih razloga jer sam došao do svoje formalne mirovine. Sa 65 godina života čovjek odlazi u mirovinu. To je bilo 2000. godine. Još sam nakon toga nekoliko godina radio Kolo sreće. Kada je završila ta serija, završio sam i ja svoju karijeru na HTV-u. Istina, mogao sam još raditi, ali situacija je bila takva. Često se događa, da vam u kući u kojoj provedete cijeli životni vijek i u kojoj vas drže kao na dlanu, kada dođete na kraj karijere, kažu zbogom, kao da niste nikada ni bili. Ne bih se htio žaliti, niti plakati oko toga, ali to se ne događa u nekim drugim zemljama.
Mlakar: To sam i mislio reći. Imamo najbolji primjer u susjednoj Italiji, gdje je Mike Bongiorno, gotovo do svoje smrti, radio na televiziji. On je imao 85 godina kada je umro. Pippo Baudo , koji je velika zvijezda talijanske televizije, je moj vršnjak. Nikome ne pada na pamet da ga puštaju iz kuće. Uvijek nađu programe za njega i uvijek ga ljudi rado gledaju. To je stvar mentaliteta, neke kulture. Uglavnom, što je, tu je, kako je, tako je.
Mlakar: Svakako da ima više mogućnosti i treba da bude više mogućnosti. Ali i konkurencija je dosta velika. Mislim da ta konkurencija ne stvara kvalitetu, već naprotiv. Televizije trebaju nova, mlada, pogotovo ženska, lijepa lica. Onda se pojavljuju lijepe, mlade djevojke, koje baš nemaju previše toga u glavi. Malo su i mediji tu krivi jer, čim se pojave par puta u nekim najavama ili emisijama, od njih stvaraju zvijezde. Naravno, to nije to. Uvijek treba raditi. Pitali su me kako sam naučio voditeljski posao. Rekao sam - Pomalo, korak po korak i nakon 30 godina sam nešto naučio.
Mlakar: Pa i ne bih rekao, nemam previše pedagoškog talenta. Ne znam kako bih prenio svoje znanje. I sam sam učio gledajući druge. Uvijek savjetujem mlade da gledaju one koji su dobri, da uzmu od svakoga od njih po nešto što je dobro i tako će i sami sebe izgraditi na svoj način.
Mlakar: Mislim da nije ni nužno da opet postoji nekakav takav voditeljski par. Ima tu nekih mladih ljudi koji će ostati. Ima ljudi koji znaju taj posao. Možda će se jednoga dana iskristalizirati baš neka posebna kvaliteta.
Mlakar: Mi smo ga i obnovili na Nova TV, prije nekoliko godina, ali je Nova TV komercijalna televizija i to očito nije program za komercijalnu televiziju. Oni su Kviskoteku punili sa ogromnim brojem reklama i to je odbilo gledatelje. Nisu imali onaj postotak gledanosti koji oni traže. To je program za javnu televiziju. Mislim da je prava šteta da javna televizija, HTV, nema ovakav dobar, pravi kviz znanja, ne sreće, ne neki show u kojem bi bilo dovoljno reći da ispod Savskog mosta teče rijeka Sava, pa osvojiti 10.000 kuna, nego kviz koji će potaknuti mlade na učenje, da pokažu svoje znanje i prenesu ga drugima.
Mlakar: „Milijunaš“ ima nekih elemenata znanja, iako vrlo često dolazi do izražaja i užasno neznanje. Mislim da je to njegova slabost. Često se ljudi, u želji da zarade velike novce, prijavljuju, spremni su se izložiti pogledima milijuna gledatelja i pokazati da uistinu premalo znaju.
Mlakar: Gledao sam ga, ali relativno malo. Inače malo gledam televiziju. Mislim da je izvrsno uradio taj posao, najviše sudeći prema kritikama, i gledatelja i tiska. Jako ga hvale. Na početku mislim da je previše glumio, a poslije je prešao u neki prirodniji način vođenja. Mislim da je voditeljstvo manje gluma, a više nekakav novinarski posao.
Mlakar: U Sloveniji sam sudjelovao u nekim stvarima, iako je tu prepreka jezik. Radio sam u Sarajevu oko godinu i pol dana na OBN TV. Saša Zalepugin, ja i još nekoliko mladih voditeljica i voditelja iz Sarajeva smo vodili Nedjeljno popodne. Saša i ja smo to najviše radili jer je trebalo osposobiti njihovu mladu ekipu, pa su djevojke uz nas pomalo izučile taj zanat. Kada su se osamostalile, onda su nastavile, a mi smo prestali. Dalje se nisam usudio.
Mlakar: Na žalost nisam bio u Zagrebu taj dan kada je bila promocija, ali smo se vidjeli prije toga. Prošle godine smo radili jednu posebnu emisiju, uz 50. godišnjicu Vegete. Tada smo snimili emisiju na način kako smo radili Male tajne. Tada smo se sreli i vrlo srdačno smo se družili, podsjetili smo se tih lijepih dana kada smo radili te recepte.
Mlakar: Čini me sretnim činjenica da sam još uvijek u dobroj kondiciji i pri dobrom zdravlju, da si mogu priuštiti pristojan život. Imam male psiće, patuljaste šnaucere, s kojima moja žena i ja idemo vrlo često na kinološke izložbe po cijeloj Evropi. Bavimo se pomalo i uzgojem, više iz hobija. Najviše iz razloga da sparimo našu staru kujicu, da nam ostane neki lijepi psić s kojim možemo opet ići na izložbe. Gotovo svaki vikend idemo negdje. Ići ćemo u Italiju, u Celje, pa će izložba biti u Zagrebu, pa u Dortmundu, pa ćemo vjerojatno i u Dansku. Naši ljubimci nam pružaju puno radosti. Totalno su nas zaokupili. živimo na selu, u prirodi, na lijepom brijegu. Sretan sam.
Mlakar: Da, neko vrijeme sam se bavio i jahanjem. To je trajalo jedno dvije godine, ali sam na kraju ustanovio da mi je ipak malo previše dva snažna hobija - psići i konji. Cijeli dan bih morao posvetiti njima. Morao sam odustati od jahanja. Otići do kluba, gdje ti se nalazi konj, pa ga opremiti, jahati, raspremiti, ohladiti, prošetati, oprati, očistiti, trebate pola dana. Jako mi je žao da nisam uspio sve skupa uskladiti.
Mlakar: Poklonili smo ga jednoj udruzi za rekreativno i terapijsko jahanje. To je udruga Nada u Vrbovcu, nedaleko Zagreba. Tamo sada naš konj Fabijan radi jedan plemeniti posao. To je udruga za sve one koji su hendikepirani, koji su u kolicima. Postoje tamo ljudi koji se brinu o hendikepiranim, postavljaju ih na konja. To je divan prizor kada vidite mladog čovjeka, koji je cijeli život u kolicima, kako mu lice zasja kada sjedne na konja i konj krene. Mlado stvorenje i doživljava hodanje jer se tijelo kreće u ritmu ljudskoga hoda.
Mlakar: Nisam imao posebnu pomoć. Nisam jurio za trendovima, nastojao sam biti pristojan. Uvijek sam želio imati neku košulju, kravatu i odijelo, kada god sam se pojavljivao u nekim emisijama. To je možda karakteristično za mene. Mislim da bi svi koji se pojavljuju na televiziji morali voditi računa o odijevanju. Ljuti me kada vidim kako ljudi dolaze u majicama, neobrijani ili nepočešljani. To se ne bi smjelo događati, ali nisu oni krivi.
Mlakar: Nema tajne. Morate biti pošteni, poštovati svoju obitelj i raditi svoj posao. To nije posao koji nužno sa sobom nosi neke afere i skandale.
Oliver Mlakar bio je naš on-line gost. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE.
RSE: U studentskim danima, sasvim slučajno, odlazite na audiciju za spikera, da bi ste zaradili mali džeparac. Ne samo da ostajete u toj profesiji cijeli život, već gradite izuzetno uspješnu karijeru.
Mlakar: Tako je baš nekako i bilo. Kada je bio raspisan natječaj za spikera na Radio Zagrebu, javio sam se bez velike nade. Pokušao sam i pokušaj je uspio. To je bio moj početak prije 50 godina.
RSE: Vaše ime, prije svega, veže se za kvizove i počinje daleke 1965. godine sa Pozivom na kviz. Slijedi Kviskoteka, koja je bila jako popularna.
Mlakar: Poslije prve kviz emisije, Poziv na kviz, bio je čitav niz kvizova koje smo radili vrlo često u zajednici sa beogradskom televizijom, naizmjenice tjedno. Mića Orlović i ja smo bili voditelji. Kada smo se osamostalili, kada smo se na neki način razdvojili, HTV je ostala sa jakom uredničkom ekipom, sa Lazom Golužom koji je bio autor Kviskoteke. Krenula je Kviskoteka, koju je prvo vodio Ivan Hetrih. Kada je otišao u mirovinu, ja sam ga naslijedio. To je bio kviz po kojem je i naša televizija na neki način postala poznata, koji je i mene lansirao.
RSE: Mladalačka želja je bila postati glumac. Da li Vam je danas žao što niste „na daskama koje život znače?“
Mlakar: Nije mi žao. Radeći svoj posao spikera i voditelja, pomalo sam se, amaterski, bavio i glumom. I tu sam se iskušao. Nisam bio osobito talentiran i nije mi žao što nisam otišao u glumačke vode. Ko zna kakav bih glumac bio. Ovako znam da sam, sudeći prema kritikama, bio relativno dobar voditelj.
RSE: Devedesetih odlazite sa HTV-a. U medijima se spekuliralo o razlozima Vašeg odlaska. Vi ste niste oglašavali. Zašto ste se povukli?
Često se događa, da vam u kući u kojoj provedete cijeli životni vijek i u kojoj vas drže kao na dlanu, kada dođete na kraj karijere, kažu zbogom, kao da niste nikada ni bili.
RSE: U svijetu je normalno da ljudi u poodmakloj karijeri rade i dalje kao uspješni voditelji i dalje su njihovi televizijski programi popularni. Oni ih drže jer ih publika želi.
Mlakar: To sam i mislio reći. Imamo najbolji primjer u susjednoj Italiji, gdje je Mike Bongiorno, gotovo do svoje smrti, radio na televiziji. On je imao 85 godina kada je umro. Pippo Baudo , koji je velika zvijezda talijanske televizije, je moj vršnjak. Nikome ne pada na pamet da ga puštaju iz kuće. Uvijek nađu programe za njega i uvijek ga ljudi rado gledaju. To je stvar mentaliteta, neke kulture. Uglavnom, što je, tu je, kako je, tako je.
Program za javnu televiziju
RSE: Ne mislite li da HTV malo ulaže u mlade kadrove? Danas su tehnološke mogućnosti veće i lakše je napraviti mladog, uspješnog čovjeka, profesionalca, nego u vrijeme kada ste Vi počinjali. Gdje je tu problem?
Mlakar: Svakako da ima više mogućnosti i treba da bude više mogućnosti. Ali i konkurencija je dosta velika. Mislim da ta konkurencija ne stvara kvalitetu, već naprotiv. Televizije trebaju nova, mlada, pogotovo ženska, lijepa lica. Onda se pojavljuju lijepe, mlade djevojke, koje baš nemaju previše toga u glavi. Malo su i mediji tu krivi jer, čim se pojave par puta u nekim najavama ili emisijama, od njih stvaraju zvijezde. Naravno, to nije to. Uvijek treba raditi. Pitali su me kako sam naučio voditeljski posao. Rekao sam - Pomalo, korak po korak i nakon 30 godina sam nešto naučio.
RSE: Vi biste bili sjajan mentor.
Mlakar: Pa i ne bih rekao, nemam previše pedagoškog talenta. Ne znam kako bih prenio svoje znanje. I sam sam učio gledajući druge. Uvijek savjetujem mlade da gledaju one koji su dobri, da uzmu od svakoga od njih po nešto što je dobro i tako će i sami sebe izgraditi na svoj način.
RSE: Stvaraju se zvijezde preko noći, ali ne traju dugo. Pokušaj da se napravi voditeljski par Mlakar - Vlahović još nije uspio?
Oliver Mlakar: Mislim da je prava šteta da javna televizija, HTV, nema ovakav dobar, pravi kviz znanja, ne sreće, ne neki show u kojem bi bilo dovoljno reći da ispod Savskog mosta teče rijeka Sava, pa osvojiti 10.000 kuna.
Mlakar: Mislim da nije ni nužno da opet postoji nekakav takav voditeljski par. Ima tu nekih mladih ljudi koji će ostati. Ima ljudi koji znaju taj posao. Možda će se jednoga dana iskristalizirati baš neka posebna kvaliteta.
RSE: Mislite li da postoji neka šansa da se ponovo obnovi jedan dobar recept, kao što je Kviskoteka?
Mlakar: Mi smo ga i obnovili na Nova TV, prije nekoliko godina, ali je Nova TV komercijalna televizija i to očito nije program za komercijalnu televiziju. Oni su Kviskoteku punili sa ogromnim brojem reklama i to je odbilo gledatelje. Nisu imali onaj postotak gledanosti koji oni traže. To je program za javnu televiziju. Mislim da je prava šteta da javna televizija, HTV, nema ovakav dobar, pravi kviz znanja, ne sreće, ne neki show u kojem bi bilo dovoljno reći da ispod Savskog mosta teče rijeka Sava, pa osvojiti 10.000 kuna, nego kviz koji će potaknuti mlade na učenje, da pokažu svoje znanje i prenesu ga drugima.
Sretan sam
RSE: Kako vam se čini kvaliteta kviza Milijunaš, koji je u cijeloj regiji dosta popularan?
Mlakar: „Milijunaš“ ima nekih elemenata znanja, iako vrlo često dolazi do izražaja i užasno neznanje. Mislim da je to njegova slabost. Često se ljudi, u želji da zarade velike novce, prijavljuju, spremni su se izložiti pogledima milijuna gledatelja i pokazati da uistinu premalo znaju.
RSE: Za voditelja, HTV je pozvala glumca Tarika Filipovića, koji je također svojoj karijeri puno pomogao uz Milijunaša. Kako Vam se čini kao voditelj?
Mlakar: Gledao sam ga, ali relativno malo. Inače malo gledam televiziju. Mislim da je izvrsno uradio taj posao, najviše sudeći prema kritikama, i gledatelja i tiska. Jako ga hvale. Na početku mislim da je previše glumio, a poslije je prešao u neki prirodniji način vođenja. Mislim da je voditeljstvo manje gluma, a više nekakav novinarski posao.
RSE: Da li ste proteklih godina surađivali u regiji? Da li je bilo nekih poziva?
Mlakar: U Sloveniji sam sudjelovao u nekim stvarima, iako je tu prepreka jezik. Radio sam u Sarajevu oko godinu i pol dana na OBN TV. Saša Zalepugin, ja i još nekoliko mladih voditeljica i voditelja iz Sarajeva smo vodili Nedjeljno popodne. Saša i ja smo to najviše radili jer je trebalo osposobiti njihovu mladu ekipu, pa su djevojke uz nas pomalo izučile taj zanat. Kada su se osamostalile, onda su nastavile, a mi smo prestali. Dalje se nisam usudio.
RSE: Rado se sjećamo Vaše suradnje sa Stevom Karapandžom i poznatog TV serijala „Male tajne velikih majstora kuhinje¨. Nedavno je gospodin Karapandža boravio u Zagrebu jer je izdao svoju knjigu recepata. Da li ste bili na promociji?
Čini me sretnim činjenica da sam još uvijek u dobroj kondiciji i pri dobrom zdravlju, da si mogu priuštiti pristojan život.
RSE: Kako živite danas? Čime se bavite? Što vas čini sretnim?
Mlakar: Čini me sretnim činjenica da sam još uvijek u dobroj kondiciji i pri dobrom zdravlju, da si mogu priuštiti pristojan život. Imam male psiće, patuljaste šnaucere, s kojima moja žena i ja idemo vrlo često na kinološke izložbe po cijeloj Evropi. Bavimo se pomalo i uzgojem, više iz hobija. Najviše iz razloga da sparimo našu staru kujicu, da nam ostane neki lijepi psić s kojim možemo opet ići na izložbe. Gotovo svaki vikend idemo negdje. Ići ćemo u Italiju, u Celje, pa će izložba biti u Zagrebu, pa u Dortmundu, pa ćemo vjerojatno i u Dansku. Naši ljubimci nam pružaju puno radosti. Totalno su nas zaokupili. živimo na selu, u prirodi, na lijepom brijegu. Sretan sam.
Nema tajne
RSE: Rekreativno se bavite i jahanjem?
Mlakar: Da, neko vrijeme sam se bavio i jahanjem. To je trajalo jedno dvije godine, ali sam na kraju ustanovio da mi je ipak malo previše dva snažna hobija - psići i konji. Cijeli dan bih morao posvetiti njima. Morao sam odustati od jahanja. Otići do kluba, gdje ti se nalazi konj, pa ga opremiti, jahati, raspremiti, ohladiti, prošetati, oprati, očistiti, trebate pola dana. Jako mi je žao da nisam uspio sve skupa uskladiti.
RSE: Učinili ste dobro djelo i poklonili ste konja?
Mlakar: Poklonili smo ga jednoj udruzi za rekreativno i terapijsko jahanje. To je udruga Nada u Vrbovcu, nedaleko Zagreba. Tamo sada naš konj Fabijan radi jedan plemeniti posao. To je udruga za sve one koji su hendikepirani, koji su u kolicima. Postoje tamo ljudi koji se brinu o hendikepiranim, postavljaju ih na konja. To je divan prizor kada vidite mladog čovjeka, koji je cijeli život u kolicima, kako mu lice zasja kada sjedne na konja i konj krene. Mlado stvorenje i doživljava hodanje jer se tijelo kreće u ritmu ljudskoga hoda.
RSE: Izgradili ste prepoznatljiv imidž odijevanja tokom profesionalnog rada. Da li ste imali pomoć?
Mlakar: Nisam imao posebnu pomoć. Nisam jurio za trendovima, nastojao sam biti pristojan. Uvijek sam želio imati neku košulju, kravatu i odijelo, kada god sam se pojavljivao u nekim emisijama. To je možda karakteristično za mene. Mislim da bi svi koji se pojavljuju na televiziji morali voditi računa o odijevanju. Ljuti me kada vidim kako ljudi dolaze u majicama, neobrijani ili nepočešljani. To se ne bi smjelo događati, ali nisu oni krivi.
RSE: Proveli ste 40 godina na televiziji. Bili ste u centru interesa medija, a niste imali niti jedan skandal ili neku kompromitirajuću fotografiju. Postoji li neka tajna Vašeg uspjeha?
Mlakar: Nema tajne. Morate biti pošteni, poštovati svoju obitelj i raditi svoj posao. To nije posao koji nužno sa sobom nosi neke afere i skandale.
Oliver Mlakar bio je naš on-line gost. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE.