Pozorišni reditelj, Oliver Frljić, svojim provokativnim predstavama je u celom regionu pokupio mnoge nagrade, ali i izazvao burne reakcije i polemike.
Kako i ne bi, kada je u Srbiji postavio dramu o genocidu u Srebrenici, kada je u Hrvatskoj progovorio o ubistvu porodice Zec, a u BiH o tamošnjim zločinima i govoru mržnje, koje stavlja u okvir Andrićevog pisma iz 1920. godine . Rođen je 1976. godine u Travniku a školovao se u Zagrebu. Nosilac je najvrednijih nagrada na festivalima širom regiona, od Strerijine, do nagrade na sarajevskom MESU. Nabraja nagrade koje je dobio samo u poslednjih nedelju dana.
Frljić: Ove nedjelje sam dobio nekoliko nagrada. Prvo sam dobio nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini, za predstavu Mrzim istinu, a nakon toga sam dobio nagrade za predstave Otac na službenom putu i Pismo iz 1920. na Festivalu u Brčkom. To su neke novosti.
Frljić: Mislim da su ljudi koji daju nagrade zapravo jedna manjina i jedan trezveniji dio našeg društva. Također mislim da tu isto ima logike – toliko je uporan da je najbolje da ga primimo u svoje društvo. Ali činjenica je da društvo dopušta određenu razinu kritike jer se onda time može poslužiti kao nekom vrstom legitimacije. Sva ova društva, koja mi trenutno imamo i koja su nastala raspadom Jugoslavije, zapravo su jako nedemokratska. Društva koja itekako, i dan danas, po potrebi podgrijavaju šovinistički sentiment kod svojih građana. Zadnji primjer sam imao sa predstavom Pisma iz 1920. i cijelim onim medijskim linčem kojemu sam bio izložen od strane bivšeg kantonalnog ministra Emira Hadžihafizbegovića, pokazuje da se jako malo toga dogodilo. Sada kada još gledam što se događa sa E-novinama i Petrom Lukovićem, u zadnje vrijeme, gdje postaje krimen reći za nekoga, ko je stvarno devedesetih bio fašista, da je to zapravo i bio. Takva vrsta javnog govora se medijski progoni. Onda mi je potpuno jasno gdje smo otprilike danas i u kakvom stanju su društva u kojima živimo.
Frljić: Prošla je jako dobro. Mislim da je to predstava koja konfrontira srpsko društvo sa onim što zapravo jesu neki tabui, odnosno nešto što se po meni nije tematiziralo u umjetnosti na pravi način. Toj predstavi sam napravio taj kraj i odustao sam od bilo kakve spektakularizacije. Sveo sam kazališne znakove i kazališni jezik na minimum. Htio sam, umjesto te neke kolektivne tragedije i smrti koju predstavlja Srebrenica, vidjeti što se događa u trenutku kada čujemo imena tih konkretnih ljudi, kada zapravo imamo neko vrijeme da razmislimo o
tim individualnim smrtima koje čine tu kolektivnu tragediju. Mislim da je ta predstava jako precizna i točna, ona je napravila točno ono što je trebala. Počinje Miloševićevim govorom na Gazimestanu, koji se govori unisono.
Dakle, pokušavam pokazati, u kojoj god sredini da radim, da je ono fašistoidno, latentno kolektivno, a ne individualno, da su sve ove individualizacije i odgovornosti jako lijepe, Haški sud i slično, ali postoji ipak i činjenica koja se ne može zaobići, a to je činjenica kolektivne odgovornosti. Koliki procent određenog društva je u jednom trenutku podržavao određenu političku opciju u Hrvatskoj ili Srbiji. To su statistički podaci i mislim da se taj lanac odgovornosti nastavlja time što smo delegirali neke političare da nas zastupaju sljedeće četiri godine. Mi smo amnestirani od odgovornosti za ono što oni u svom mandatu naprave. I to mislim da stalno treba ponavljati ljudima na ovim prostorima. A problem kolektivnog zaborava je nešto što je u cijelom regionu itekako prisutno. Ljudi iz devedesetih su još uvijek na čelnim mjestima, ili medijskih kuća, ili u politici, i niko sa tim zapravo nema problem.
Normalizacija nenormalnog
Frljić: Da. Negiranje kolektivne odgovornosti je kukavičluk. Kada govorim o kolektivnoj odgovornosti, naravno da treba znati da uvijek postoje pojedinci ili grupe koje nisu aktivno participirale u tim procesima. Mogu govoriti na primjeru Hrvatske i raspoloženja na početku devedesetih, gdje sam to vidio iz prve ruke. Onda sam svjedočio i transformaciji tih istih ljudi koji su zagovarali politiku etničkog čišćenja, kako su se mijenjali i kako su i dan danas respektirani građani tog istog društva. Dakle, kukavičluk je zaborav kolektivne odgovornosti.
Frljić: Mislim da većina nije bila pasivna. Većina je aktivno glasala i kada je već glasala, bila je pasivna, obzirom na svoj izbor. To je nešto što ne možemo negirati.
Frljić: Da. To su ti isti ljudi. To su ti naši dobri susjedi koju su svuda oko nas.
Frljić: To je točno. To mogu ilustrirati na primjeru naših trenutnih predsjednika. Tadićeva retorika, a pisali su već određeni autori o tome, na međunarodnoj sceni ili u nekom lokalnom kontekstu, se mijenja po pitanju Kosova kada se obraća domaćoj javnosti. Josipović je također bio spreman otići u Blaiburg i koji na nekoj razini izjednačava antifašistički pokret i ovu drugu stranu. Mi govorimo o normalizaciji, ali nismo raščistili neke od ovih osnovnih problema. Neki ljudi se moraju procesuirati mada nisu direktno ubijali. Ne morate ubit čovjeka samo pucajući mu u glavu, a to je cijela medijska mašinerija. Sjetite se RTS-a tokom rata. Mislim da se na neki način može izračunati koliko je ljudi stradalo upravo zbog RTS-a ili HTV-a u tom vremenu.
Frljić: Nijednom novinaru nije suđeno. Mislim da bi barem trebali postojati nekakvi sudovi časti gdje bi se javno stigmatizirali ti ljudi. Još uvijek rade Hloverka Novak – Srzić, Mirjana Hrga, donedavno Dijana Čuljak, Aleksandar Tijanić sa druge strane. To je apsurdna situacija. Mi plaćamo TV pretplatu da bi ti ljudi i dalje bili na pozicijama na kojima su bili i ranije i koji će se danas-sutra staviti u bilo koji propagandni okvir, ako to bude trebalo. Mene to iskreno plaši. Imam blagu paranoju od svega toga.
Kosovo će dugo biti tema
Frljić: Već u Bosni, tijekom rada na ovoj predstavi, je bilo takvih pokušaja, a taj tekst na žalost nisam pročitao u cjelini. Čuo sam da je izašao u Pečatu. Ta vrsta zloupotrebljavanja je prikladna. Činjenica je da Hadžihafizbegović danas snima u Beogradu i da niko nema problem sa ovim dijelom njegova opusa koji sam ja citirao u svojoj predstavi. Vrlo brzo se uspostavila suradnja među ljudima koji su zapravo bili jako problematični u tom periodu, koji je po meni ključan u našoj recentnijoj povijesti.
Pisma iz 1920. godine sam dosta čitao tokom rata i cijela ova polemika koju imamo oko Andrića, čiji je on zapravo pisac, pokazuje jednu nevjerojatnu
glupost. Mislim da pisac koji primarno uzima nacionalnu legitimaciju, pa tek onda umjetničku, ne može biti dobar pisac, a mislim da je kod Andrića situacija malo drugačija. On je prvenstveno pisac, pa tek onda sve drugo.
Frljić: Kada sam saznao da postoji mogućnost da radim u Subotici, odlučio sam da je to odlična prilika da se tematizira i sam koncept KPGT-a, dakle jedinstvenog jugoslovenskog prostora i recimo nekih pozicija na kojima je Ristić bio tijekom osamdesetih i onoga što se njemu kasnije dogodilo - taj njegov put od KPGT-a do JUL-a. Moja predstava čak u jednom momentu citira njegovu predstavu iz 1986. godine „Šiptar”, koja je na neki način anticipirala ono što se kasnije događalo sa Albancima u Jugoslaviji.
Kada govorimo o Ristiću, uvijek kažem da imam jako ambivalentan odnos prema njemu kao prema čovjeku i njegovom radu. S jedne strane svjestan sam onoga što je napravio u nekom kazališnom polju, ali također sam svjestan onoga što je nažalost napravio i u političkom polju. U Subotici mi se činilo da postoji to neko nasljeđe onoga što je KPGT radio u svojim najboljim godinama, a to je recimo od polovice 80-ih par godina, a onda također i jedno negativno nasljeđe onoga što je KPGT postao početkom 90-ih. Na neki način sam to iskustvo pokušao uklopiti u svoju predstavu.
Ona funkcionira na puno razina, ali na jednoj razini ona baš propituje i koncept političkog pozorišta danas. Mi danas moramo na jedan potpuno drugačiji način promišljati političko pozorište od onoga kako je bilo promišljano u osamdesetim. Mi živimo u jednom potpuno drugačijem političkom kontekstu.
Frljić: Već kroz par dana ću biti u Beogradu. Trebao bih raditi u Ateljeu 212. Prvotna ideja je bila da radim Aristofanove Ptice u adaptaciji Gorana Stefanovskog, ali mislim da ćemo sada ići na neki drugi tekst. Baviti ćemo se odnosom utopije i distpoije. Možete me očekivati sljedeće godine.
Frljić: U svakom slučaju volio bih raditi na tu temu jer mislim da će Kosovo na žalost biti još jako dugo tema, i u Srbiji, i u regionu. Pošto se na nekoj diplomatskoj razini jako teško može govoriti o tome, trebali bi pokušati govoriti, što više i što žešće, u kazalištu. Ako bude nekakve mogućnosti, a nadam se da će biti, volio bih progovoriti o tome.
Kako i ne bi, kada je u Srbiji postavio dramu o genocidu u Srebrenici, kada je u Hrvatskoj progovorio o ubistvu porodice Zec, a u BiH o tamošnjim zločinima i govoru mržnje, koje stavlja u okvir Andrićevog pisma iz 1920. godine . Rođen je 1976. godine u Travniku a školovao se u Zagrebu. Nosilac je najvrednijih nagrada na festivalima širom regiona, od Strerijine, do nagrade na sarajevskom MESU. Nabraja nagrade koje je dobio samo u poslednjih nedelju dana.
Frljić: Ove nedjelje sam dobio nekoliko nagrada. Prvo sam dobio nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini, za predstavu Mrzim istinu, a nakon toga sam dobio nagrade za predstave Otac na službenom putu i Pismo iz 1920. na Festivalu u Brčkom. To su neke novosti.
RSE: Vi ste veoma kritični prema onome što se događa u post-ratnim balkanskim društvima. Činjenica je međutim da Vaše provokativne predstave dobijaju nagradu za nagradom.
Frljić: Mislim da su ljudi koji daju nagrade zapravo jedna manjina i jedan trezveniji dio našeg društva. Također mislim da tu isto ima logike – toliko je uporan da je najbolje da ga primimo u svoje društvo. Ali činjenica je da društvo dopušta određenu razinu kritike jer se onda time može poslužiti kao nekom vrstom legitimacije. Sva ova društva, koja mi trenutno imamo i koja su nastala raspadom Jugoslavije, zapravo su jako nedemokratska. Društva koja itekako, i dan danas, po potrebi podgrijavaju šovinistički sentiment kod svojih građana. Zadnji primjer sam imao sa predstavom Pisma iz 1920. i cijelim onim medijskim linčem kojemu sam bio izložen od strane bivšeg kantonalnog ministra Emira Hadžihafizbegovića, pokazuje da se jako malo toga dogodilo. Sada kada još gledam što se događa sa E-novinama i Petrom Lukovićem, u zadnje vrijeme, gdje postaje krimen reći za nekoga, ko je stvarno devedesetih bio fašista, da je to zapravo i bio. Takva vrsta javnog govora se medijski progoni. Onda mi je potpuno jasno gdje smo otprilike danas i u kakvom stanju su društva u kojima živimo.
RSE: Kako je prošao Kukavičluk u Subotici? Predstava se završava čitanjem imena žrtava srebreničkog genocida.
Frljić: Prošla je jako dobro. Mislim da je to predstava koja konfrontira srpsko društvo sa onim što zapravo jesu neki tabui, odnosno nešto što se po meni nije tematiziralo u umjetnosti na pravi način. Toj predstavi sam napravio taj kraj i odustao sam od bilo kakve spektakularizacije. Sveo sam kazališne znakove i kazališni jezik na minimum. Htio sam, umjesto te neke kolektivne tragedije i smrti koju predstavlja Srebrenica, vidjeti što se događa u trenutku kada čujemo imena tih konkretnih ljudi, kada zapravo imamo neko vrijeme da razmislimo o
Problem kolektivnog zaborava je nešto što je u cijelom regionu itekako prisutno. Ljudi iz devedesetih su još uvijek na čelnim mjestima, ili medijskih kuća, ili u politici, i niko sa tim zapravo nema problem.
tim individualnim smrtima koje čine tu kolektivnu tragediju. Mislim da je ta predstava jako precizna i točna, ona je napravila točno ono što je trebala. Počinje Miloševićevim govorom na Gazimestanu, koji se govori unisono.
Dakle, pokušavam pokazati, u kojoj god sredini da radim, da je ono fašistoidno, latentno kolektivno, a ne individualno, da su sve ove individualizacije i odgovornosti jako lijepe, Haški sud i slično, ali postoji ipak i činjenica koja se ne može zaobići, a to je činjenica kolektivne odgovornosti. Koliki procent određenog društva je u jednom trenutku podržavao određenu političku opciju u Hrvatskoj ili Srbiji. To su statistički podaci i mislim da se taj lanac odgovornosti nastavlja time što smo delegirali neke političare da nas zastupaju sljedeće četiri godine. Mi smo amnestirani od odgovornosti za ono što oni u svom mandatu naprave. I to mislim da stalno treba ponavljati ljudima na ovim prostorima. A problem kolektivnog zaborava je nešto što je u cijelom regionu itekako prisutno. Ljudi iz devedesetih su još uvijek na čelnim mjestima, ili medijskih kuća, ili u politici, i niko sa tim zapravo nema problem.
Normalizacija nenormalnog
RSE: Znači Vaš kukavičluk o kome Vi govorite je negiranje kolektivne odgovornosti? Vi to nazivate kukavičlukom.
Frljić: Da. Negiranje kolektivne odgovornosti je kukavičluk. Kada govorim o kolektivnoj odgovornosti, naravno da treba znati da uvijek postoje pojedinci ili grupe koje nisu aktivno participirale u tim procesima. Mogu govoriti na primjeru Hrvatske i raspoloženja na početku devedesetih, gdje sam to vidio iz prve ruke. Onda sam svjedočio i transformaciji tih istih ljudi koji su zagovarali politiku etničkog čišćenja, kako su se mijenjali i kako su i dan danas respektirani građani tog istog društva. Dakle, kukavičluk je zaborav kolektivne odgovornosti.
RSE: Znači, Vi govorite o onoj većini koja je bila pasivna i koja je ćutala?
Frljić: Mislim da većina nije bila pasivna. Većina je aktivno glasala i kada je već glasala, bila je pasivna, obzirom na svoj izbor. To je nešto što ne možemo negirati.
RSE: To je ona ista većina koja se danas, i svih ovih godina, izruguje onoj manjini koja je digla svoj glas protiv rata u devedesetim.
Frljić: Da. To su ti isti ljudi. To su ti naši dobri susjedi koju su svuda oko nas.
RSE: Danas je verbalno proklamovani cilj normalizacija odnosa u regionu. Vi tu imate drugačiji pogled. Vi to zovete normalizacijom nenormalnog.
Neki ljudi se moraju procesuirati mada nisu direktno ubijali. Ne morate ubit čovjeka samo pucajući mu u glavu, a to je cijela medijska mašinerija.
RSE: A ipak nijednom novinaru nije suđeno!
Frljić: Nijednom novinaru nije suđeno. Mislim da bi barem trebali postojati nekakvi sudovi časti gdje bi se javno stigmatizirali ti ljudi. Još uvijek rade Hloverka Novak – Srzić, Mirjana Hrga, donedavno Dijana Čuljak, Aleksandar Tijanić sa druge strane. To je apsurdna situacija. Mi plaćamo TV pretplatu da bi ti ljudi i dalje bili na pozicijama na kojima su bili i ranije i koji će se danas-sutra staviti u bilo koji propagandni okvir, ako to bude trebalo. Mene to iskreno plaši. Imam blagu paranoju od svega toga.
Kosovo će dugo biti tema
RSE: Znate li da Vas je jedan od RTS-ovih ratnih komentatora, Ratko Dimitrović, pretpostavljam da pamtite to ime, pohvalio zbog predstave u Zenici i prekorio Srbe što nisu smeli da kažu to što ste Vi rekli, citiram: „Srbomrzitelju, sarajevskom glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću”? Da li Vas često tako zloupotrebljavaju čitajući ono šta žele i kako žele Vaše angažovanje?
Frljić: Već u Bosni, tijekom rada na ovoj predstavi, je bilo takvih pokušaja, a taj tekst na žalost nisam pročitao u cjelini. Čuo sam da je izašao u Pečatu. Ta vrsta zloupotrebljavanja je prikladna. Činjenica je da Hadžihafizbegović danas snima u Beogradu i da niko nema problem sa ovim dijelom njegova opusa koji sam ja citirao u svojoj predstavi. Vrlo brzo se uspostavila suradnja među ljudima koji su zapravo bili jako problematični u tom periodu, koji je po meni ključan u našoj recentnijoj povijesti.
RSE: Vi ste koristili delove iz njegove monodrama u vreme rata sa veoma problematičnim porukama. Ali mene interesuje nešto drugo. Zašto ste izabrali baš taj tekst Ive Andrića, koji je naprimer, u Srbiji, u vreme pripreme i početka ratova, bio korišćen kao dokaz da je Bosna i Hercegovina satkana od mržnje, pa da nije potreban Beograd da bi se jedna takva tvorevina raspala? Andrić se na najrazličitije načine upotrebljava i danas. Kako ste Vi pročitali to pismo iz 1920. godine?
Scena iz predstave "Pismo iz 1920." - foto: radiosarajevo.ba
Frljić: Postoji ta vrsta zloupotrebe Andrića, ali postoji i druga, gdje se Andrića titulira kao propagatora genocida - dakle, neko ko je stvorio ideološku bazu za genocid nad Bošnjacima. Mislim da su i ova prva i ova druga teza podjednako stupidne. Ja sam si napravio jednu vrstu demistifikacije tog Andrićevog djela kojeg je navodno Radovan Karadžić prevodio na engleski i davao stranim diplomatima koji su dolazili, kao dokaz ne znam čega. A ne znam čega bi mogao taj tekst biti dokaz, osim toga da je književna fikcija. Moja predstava je zapravo pokušala iz vizure onoga što je Andrić pisao o Bosni vidjeti što je Bosna danas. Koliko god je Andrićeva proza strašna i proročka na određeni način, mislim da ona ne može konkurirati ovoj današnjoj i realnoj Bosni. Čak ne govorim o Bosni za vrijeme rata, već o post-ratnoj Bosni, u kojoj paradoksalno rat još uvijek traje, ali se sada vodi nekim drugim sredstvima. Zbog toga sam se odlučio za Andrića.Pisma iz 1920. godine sam dosta čitao tokom rata i cijela ova polemika koju imamo oko Andrića, čiji je on zapravo pisac, pokazuje jednu nevjerojatnu
Koliko god je Andrićeva proza strašna i proročka na određeni način, mislim da ona ne može konkurirati ovoj današnjoj i realnoj Bosni. Čak ne govorim o Bosni za vrijeme rata, već o post-ratnoj Bosni.
glupost. Mislim da pisac koji primarno uzima nacionalnu legitimaciju, pa tek onda umjetničku, ne može biti dobar pisac, a mislim da je kod Andrića situacija malo drugačija. On je prvenstveno pisac, pa tek onda sve drugo.
RSE: Danas reditelji beže od političkog pozorišta. Vi kaže, za razliku od većine, da pozorište smatrate poljem političke borbe. Da li je izbor Subotice, za jednu od Vaših predstava, slučajan, ili ima neke veze sa projektom političkog pozorišta iz jednog drugog vremena - pozorišta Ljubiše Ristića, čoveka koji je kasnije završio u MIloševićevom naručju?
Frljić: Kada sam saznao da postoji mogućnost da radim u Subotici, odlučio sam da je to odlična prilika da se tematizira i sam koncept KPGT-a, dakle jedinstvenog jugoslovenskog prostora i recimo nekih pozicija na kojima je Ristić bio tijekom osamdesetih i onoga što se njemu kasnije dogodilo - taj njegov put od KPGT-a do JUL-a. Moja predstava čak u jednom momentu citira njegovu predstavu iz 1986. godine „Šiptar”, koja je na neki način anticipirala ono što se kasnije događalo sa Albancima u Jugoslaviji.
Kada govorimo o Ristiću, uvijek kažem da imam jako ambivalentan odnos prema njemu kao prema čovjeku i njegovom radu. S jedne strane svjestan sam onoga što je napravio u nekom kazališnom polju, ali također sam svjestan onoga što je nažalost napravio i u političkom polju. U Subotici mi se činilo da postoji to neko nasljeđe onoga što je KPGT radio u svojim najboljim godinama, a to je recimo od polovice 80-ih par godina, a onda također i jedno negativno nasljeđe onoga što je KPGT postao početkom 90-ih. Na neki način sam to iskustvo pokušao uklopiti u svoju predstavu.
Ona funkcionira na puno razina, ali na jednoj razini ona baš propituje i koncept političkog pozorišta danas. Mi danas moramo na jedan potpuno drugačiji način promišljati političko pozorište od onoga kako je bilo promišljano u osamdesetim. Mi živimo u jednom potpuno drugačijem političkom kontekstu.
RSE: Da li planirate ponovo da radite nešto u Srbiji?
Frljić: Već kroz par dana ću biti u Beogradu. Trebao bih raditi u Ateljeu 212. Prvotna ideja je bila da radim Aristofanove Ptice u adaptaciji Gorana Stefanovskog, ali mislim da ćemo sada ići na neki drugi tekst. Baviti ćemo se odnosom utopije i distpoije. Možete me očekivati sljedeće godine.
RSE: Ima delova u EX-YU u kojima niste radili. Da li Vas provocira Kosovo, tamošnji događaji i ponovni balvani?
Frljić: U svakom slučaju volio bih raditi na tu temu jer mislim da će Kosovo na žalost biti još jako dugo tema, i u Srbiji, i u regionu. Pošto se na nekoj diplomatskoj razini jako teško može govoriti o tome, trebali bi pokušati govoriti, što više i što žešće, u kazalištu. Ako bude nekakve mogućnosti, a nadam se da će biti, volio bih progovoriti o tome.