Autor: Stephen Pollard, Daily Telegraph; prevela: Ena Stevanović
Nedavno sam čitao komentare predsjednika Huge Chaveza vezane uz njegov rak. Navodno se radi o pokušaju ubistva, za koji je naravno odgovorna Amerika. Pitam se je li se to isto desilo i meni prošle sedmice. Uhvatio me neki virus i proveo sam Božić u krevetu. Sve to sam pripisao nesretnim okolnostima. Ali, može biti da se radi o nečem ozbiljnijem. Iako me ne možete nazvati diktatorom, možda ipak postoje ljudi koji žele da prestanem pisati...
Ništa nije tako iskreno kao bolest, čak i ako ste diktator. Predsjednici Argentine Cristini Fernandez de Kichner je ove sedmice dijagnosticiran rak štitnjače.
Diktatori, međutim, misle drugačije. Oni žive u oblaku paranoje. Kada je Hugi Chavezu u junu dijagnosticiran rak, on to nije pripisao božjoj sudbini niti nesretnim okolnostima, već imperijalističkom napadu i pokušaju ubistva od strane Sjedinjenih Država.
„Vrlo je teško objasniti, koristeći zakon vjerovatnoće, šta se to dešava nekima u Južnoj Americi“, rekao je u svom ovosedmičnom govoru.
„Ne bih se čudio da su izumili neku tehnologiju za širenje raka za koju mi nećemo znati ni za 50 godina. Ja samo govorim svoje mišljenje o tome i mislim da je sve to vrlo, vrlo čudno.“
Predsjednik Chavez je otkrio da ga je Fidel Castro, njegov bliski saveznik, upozorio: „Chavez, budi oprezan, oni su razvili tehnologiju, budi oprezan šta jedeš, mogu te pogoditi malom iglom.“
Castro je živi dokaz da, čak i ako ste paranoični, ne znači da vas se neko neće dočepati. Jedan od čuvara bivšeg kubanskog diktatora je prije nekoliko godina objavio knjigu u kojoj tvrdi da je Castrov život bio u opasnosti čak 28 puta, uključujući i slučaj sa eksplozivnom cigaretom koja je trebala raznijeti njegovo lice.
Iracionalni strahovi
Ostali pokušaji ubistva nisu došli ni u fazu ostvarivanja. Moj omiljeni je luđački plan CIA u vrijeme predsjednika Clintona da se morski mekušci ispune eksplozivom i oboje ludim bojama kako bi privukli Castra dok roni.
Diktatorskom paranojom se opravdavaju mnogi grijesi. Naprimjer, Kim Jong-il želio je da vjerujemo kako mu njegova strast da se vozi vozom zapravo pomagala
Strah od atentata je prilično razuman oblik diktatorske paranoje, ako uzmemo u obzir sve okolnosti. Ali ostale luđačke ideje mogu imati puno veće proporcije. Bivši lider Burme Ne Win je imao iracionalni strah od broja 100. Stoga je jednostavno ukinuo novčanicu od 100 kyata i zamijenio je novčanicom od 90 kyata.
Than Shwe, također bivši lider Burme je otišao još dalje kada je 2006. promijenio glavni grad s Yangona (bivšeg Rangoona) u grad koji se zove Naypyidaw, u sred džungle, bez struje i tekuće vode. Njegov lični astrolog mu je rekao da bi izgubio moć da to nije uradio.
Lako se smijati ovim totalitarnim pothvatima ukoliko ne živite u istom.
Međutim, mračni oblici paranoje se pojavljuju onda kada je diktator na vlasti dugi niz godina. Iz očitih razloga, on vidi neprijatelje na raznim stranama. Rijetki su diktatori koji se u nekom momentu, u želji da se osvete za nelojalnost, nisu okrenuli protiv Jevreja.
Najstrašnija epizoda za vrijeme Staljina je tzv. „Urota liječnika“ iz 1952., godinu dana prije njegove smrti. Skupina uglednih moskovskih liječnika je nazvana „urotnicima“ koji imaju u planu izvršiti atentat na sovjetske lidere. Uslijedili su sudski postupci, antisemitska propaganda i stotine jevreja je otpušteno sa svojih radnih mjesta i poslato na egzekuciju u Gulag. Cijela priča je, kako je kasnije otkrio Kruščov, bila izmišljena.
Međutim, ne pate samo diktatori od paranoje. Malo koji lider je bio toliko paranoičan kao Richard Nixon. „Nikad ne zaboravi, mediji su neprijatelj, mediji su neprijatelj,“ rekao je Nixon Henriju Kissingeru i Alexandru Haigu u snimljenom razgovoru iz 1972. „Institucije su neprijatelj, profesori su neprijatelj, profesori su neprijatelj. Napišite to na tablu 100 puta.“
Možda je Nixon kriv što sam Božić proveo u krevetu.
Nedavno sam čitao komentare predsjednika Huge Chaveza vezane uz njegov rak. Navodno se radi o pokušaju ubistva, za koji je naravno odgovorna Amerika. Pitam se je li se to isto desilo i meni prošle sedmice. Uhvatio me neki virus i proveo sam Božić u krevetu. Sve to sam pripisao nesretnim okolnostima. Ali, može biti da se radi o nečem ozbiljnijem. Iako me ne možete nazvati diktatorom, možda ipak postoje ljudi koji žele da prestanem pisati...
Ništa nije tako iskreno kao bolest, čak i ako ste diktator. Predsjednici Argentine Cristini Fernandez de Kichner je ove sedmice dijagnosticiran rak štitnjače.
Dilma Rousseff, 2010.
Dilma Rousseff, predsjednica Brazila je također imala rak, kao i njen prethodnik Luiz Inacio Lula Da Silva. I paragvajski lider Fernando Lugo. No, svi ovi južnoamerički lideri su demokrate. I niti jedan nije pripisao svoju bolest bilo čemu drugom nego nesretnim okolnostima.Diktatori, međutim, misle drugačije. Oni žive u oblaku paranoje. Kada je Hugi Chavezu u junu dijagnosticiran rak, on to nije pripisao božjoj sudbini niti nesretnim okolnostima, već imperijalističkom napadu i pokušaju ubistva od strane Sjedinjenih Država.
„Vrlo je teško objasniti, koristeći zakon vjerovatnoće, šta se to dešava nekima u Južnoj Americi“, rekao je u svom ovosedmičnom govoru.
„Ne bih se čudio da su izumili neku tehnologiju za širenje raka za koju mi nećemo znati ni za 50 godina. Ja samo govorim svoje mišljenje o tome i mislim da je sve to vrlo, vrlo čudno.“
Predsjednik Chavez je otkrio da ga je Fidel Castro, njegov bliski saveznik, upozorio: „Chavez, budi oprezan, oni su razvili tehnologiju, budi oprezan šta jedeš, mogu te pogoditi malom iglom.“
Predsjednik Chavez je otkrio da ga je Fidel Castro, njegov bliski saveznik, upozorio: „Chavez, budi oprezan, oni su razvili tehnologiju, budi oprezan šta jedeš, mogu te pogoditi malom iglom.“
Castro je živi dokaz da, čak i ako ste paranoični, ne znači da vas se neko neće dočepati. Jedan od čuvara bivšeg kubanskog diktatora je prije nekoliko godina objavio knjigu u kojoj tvrdi da je Castrov život bio u opasnosti čak 28 puta, uključujući i slučaj sa eksplozivnom cigaretom koja je trebala raznijeti njegovo lice.
Iracionalni strahovi
Ostali pokušaji ubistva nisu došli ni u fazu ostvarivanja. Moj omiljeni je luđački plan CIA u vrijeme predsjednika Clintona da se morski mekušci ispune eksplozivom i oboje ludim bojama kako bi privukli Castra dok roni.
Diktatorskom paranojom se opravdavaju mnogi grijesi. Naprimjer, Kim Jong-il želio je da vjerujemo kako mu njegova strast da se vozi vozom zapravo pomagala
Kim Jong Il tokom jednog od putovanja, avgust 2011.
da se približi narodu. Istina je da se on bojao letenja jer je strahovao od atentata. Stoga je odbijao letjeti avionom, bez obzira koliko to bilo nezgodno. Međutim, kada je trebao posjetiti Moskvu, to je značilo da je morao letjeti 24 sata tamo i nazad.Strah od atentata je prilično razuman oblik diktatorske paranoje, ako uzmemo u obzir sve okolnosti. Ali ostale luđačke ideje mogu imati puno veće proporcije. Bivši lider Burme Ne Win je imao iracionalni strah od broja 100. Stoga je jednostavno ukinuo novčanicu od 100 kyata i zamijenio je novčanicom od 90 kyata.
Than Shwe, također bivši lider Burme je otišao još dalje kada je 2006. promijenio glavni grad s Yangona (bivšeg Rangoona) u grad koji se zove Naypyidaw, u sred džungle, bez struje i tekuće vode. Njegov lični astrolog mu je rekao da bi izgubio moć da to nije uradio.
Lako se smijati ovim totalitarnim pothvatima ukoliko ne živite u istom.
Mračni oblici paranoje se pojavljuju onda kada je diktator na vlasti dugi niz godina. Iz očitih razloga, on vidi neprijatelje na raznim stranama.
Najstrašnija epizoda za vrijeme Staljina je tzv. „Urota liječnika“ iz 1952., godinu dana prije njegove smrti. Skupina uglednih moskovskih liječnika je nazvana „urotnicima“ koji imaju u planu izvršiti atentat na sovjetske lidere. Uslijedili su sudski postupci, antisemitska propaganda i stotine jevreja je otpušteno sa svojih radnih mjesta i poslato na egzekuciju u Gulag. Cijela priča je, kako je kasnije otkrio Kruščov, bila izmišljena.
Međutim, ne pate samo diktatori od paranoje. Malo koji lider je bio toliko paranoičan kao Richard Nixon. „Nikad ne zaboravi, mediji su neprijatelj, mediji su neprijatelj,“ rekao je Nixon Henriju Kissingeru i Alexandru Haigu u snimljenom razgovoru iz 1972. „Institucije su neprijatelj, profesori su neprijatelj, profesori su neprijatelj. Napišite to na tablu 100 puta.“
Možda je Nixon kriv što sam Božić proveo u krevetu.