Zanimljiva je priča o prvobitnom nastanku džamije u Međurječju kod Čajniča. Nakon što je oštećena u zemljotresu, sultan je u Bosnu poslao novac za obnovu džamije na Samoboru, srednjevjekovnom gradu iznad Goražda. Samobor u stijenama – teško pristupačan, i majstorima i vjernicima, pa Maldovan Ali-paša, rođen u ovom kraju, odluči da zloupotrijebi svoj položaj. Vjerovatno je zbog toga na poziciji namjesnika bosankog ejaleta ostao samo godinu dana.
"On je riješio da ovdje, na svom posjedu, napravi džamiju koja je pristupačna svim ljudima. Onda su ga ovi mještani tužili i te su spletke napravljene i njega su smijenili. Oduzeli mu i imanje. Možda bi ga i ubili ili objesili, ali je bio na neki način od njega i voljen. Ali-paša je onda bio uvrijeđen, prodao je neka imanja i on je dovršio džamiju, svojim novcima je obnovio onu na Samoboru, ali je i ovu dovršio", kaže Kasim Čeljo, jedan od potomaka Ali-paše Čelja.
Tokom rata, džamija u Međurječju porušena je po treći put. Kao i ranije, obnavljaju je mještani, a najviše truda ulažu upravo članovi porodice Čeljo.
Prelijepi objekat gradi se u izvornom obliku, od drveta i kamena, jer je 2008. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Obnovi se raduju i komšije srpske nacionalnosti, jer i njih je ostalo tek nekolicina, u kraju u kojem ništa više ne izgleda kao nekad.
"Ovdje sam petu, šestu godinu. Nikad nama ti ljudi nisu napravili nijednu štetu. K'o s braćom, k'o s rođacima. Razgovaraju, obiđu, oni dođu ovdje, pa sjede", kaže Kasim Čeljo, a Nazif Čeljo ističe: "Kad smo prvu akciju napravili, jedna nam donijela lonac od deset litara kafe, a kiša pada".
Bezbroj je primjera komšijske brige. U većim bi mjestima možda bili manje bitni, ali u selu, koje je daleko od grada i u kojem ne žive bogati ljudi, u državi u kojoj mržnja nikako da napusti ovaj prostor, i sitnica nekada puno znači.
"Radili su ovdje radnici, ne znam šta, ne mogu se sjetiti, ja sam iz Sarajeva došao i donio sam ručak. Sve donio. Ja dolazim tu, kad Nada donijela radnicima tepsiju sirnice pite i punjene paprike. Niko to nije od nje tražio", sjeća se Kasim Čeljo.
"To se pamti", dodaje Nazif Čeljo.
Komšije za poželjeti
Nada Mičević najbliža je gradilištu. Bolešljiva starica, tek je došla iz bolnice, pa joj je sunce uništilo povrće u vrtu o kojem se niko nije brinuo. U mjestu, iz kojeg ni Čajniče ni Goražde nisu blizu, život nije jednostavan, ali o komšijama i radnicima nedaleko od njene kuće ima samo lijepe riječi.
"Vala, i oni su za mene dobri, ne mogu bolje biti. Ja, kol'ko sam mogla za njih. Došli majstori da prave, a nema vode. Rekoh: evo vam voda, ako imate šlauf, uključite ovdje, u kupatilo. Nekad sam im prinosila i kafu. Ovo sad, ne vidim dobro, nema mosta. Rijeka je odnijela most, a pravili mi ga oni. Inače, i ranije smo komšije bile. Ovo, rat malo zafrk'o, kod svakoga", riječi su Nade Mičević.
Zbog ovakvoga odnosa komšija, članovi građevinskog odbora odlučili su da na drveni minaret, kada radovi budu završeni, razglas na struju neće biti postavljen.
Mujezin će na molitvu pozivati učenjem ezana kao što je decenijama i stoljećima ranije bilo, pojašnjava Kasim Čeljo.
"Ja neću da moje komšije uznemiravam. Dođe neko, pritisne za inat. Jesi došao da klanjaš, efendija? Na munaru, i ukuiši kao čovjek. To mojim komšijama ne smeta", zaključuje Kasim Čeljo.