Pred kraj prošle godine, na Međunarodni dan ljudskih prava (10.12), u Zenici je osnovano udruženje 'Opstanak u Bosni i Hercegovini', s idejom da bh. evropske integracije mogu uspjeti samo ako budu uređeni odnosi i unaprijeđen kvalitet života građana u BiH.
„S obzirom na vrlo tešku ekonomsku situaciju i bezizlazni mračni politički tronožac, obični mali ljudi su pronašli svoj izlaz u zbijanju redova i u međusobnom osloncu jednih na druge”, rečeno je na osnivačkoj Skupštini.
Udruženje će, s osloncem na vlastite snage, tražiti rješenje ekonomskog, političkog i ekološkog opstanka u Bosni i Hercegovini, izjavili su osnivači, koji smatraju da bh. evropske integracije mogu uspjeti samo ako budu uređeni odnosi i unaprijeđen kvalitet života građana u BiH.
„Osnovni motiv je da se mala raja okupi, vezano za probleme koje imamo po pitanju opstanka, ne samo naroda u Bosni i Hercegovini, nego opstanka kao čovjeka, kao ličnosti. Bez obzira na vjeru, na naciju – mi smo se svi našli u istim problemima – problemima nezaposlenosti, problemima ovog ekonomskog mračnog političkog tronošca. S obzirom na postojanje mnogih nevladinih organizacija ili udruženja koja su, nažalost, više na papiru
nego što rade, mi smo odlučili osnovati udruženje koje će, nasuprot ovim ostalim, dati maksimalno od sebe i raditi na zaštiti i promociji ljudskih prava.
Preko milion i po ljudi u Bosni i Hercegovini živjelo bi i radilo, samo da im se stvore uslovi za normalan život i normalan rad. Međutim, postoje grupe ljudi koje lagodno žive na račun nezaposlenih, na račun ove bijede, ovog običnog čovjeka, običnog radnika. Danas imamo situaciju da radnike iskorištavaju, po dvanaest sati se radi, na crno se radi, siva ekonomija cvjeta, kriminal, korupcija, mito... Tome treba stati ukraj. Mi – kao mala grupa ljudi – nećemo to moći da spriječimo, ali ćemo, oslonjeni jedni na druge, pomoći prvenstveno svojim članovima, a mislim i šire“, predsjednik udruženja, Muhamed Pivić.
Ne bježati od posla
Zamjenik predsjednika ovog udruženja građana, Goran Jerkić, objašnjava zbog čega udruženje nosi naziv “Opstanak u BiH”, a na pitanje da li je to moguće ostvariti, odgovara:
„Je li moguć opstanak? Pa jeste, ali da ne ulazimo u priču o političarima. Imam osjećaj da oni ne znaju ni što ćemo mi njima, a kamoli kako da nas
Svako od nas ima kuću, stan, dvorište, njivu – gdje može raditi neku djelatnost. Zašto bježati od toga da se neko prihvati posla i pravi opanke, da neko melje brašno u mlinu, da neko suši šljive, neko peče rakiju... To su normalni bosanski poslovi. Nema tu ništa ni ružno ni strašno. Evropska unija nudi nam Evropu. Fino. A šta Evropska unija može dobiti od nas? Dakle, šta Evropa mora da ispuni da bismo mi htjeli ući u Evropu? Govorim o našim kruškama – o jeribasmama, o karamutu, o šestalijama, senabijama, petrovkama, jabukama i kruškama. To je bogatstvo voća kojeg mi imamo, a kojeg Evropa ne vidi. Gdje je opstanak u Bosni i Hercegovini? Znate li da Bosna i Hercegovina ima preko 70 vrsta sireva? Da Evropa nema pojma o bijelim sirevima koji su kod nas sasvim normalna stvar? Evropa nema pojma šta je to bestilj. Eko proizvodnja?
Ma bestilj su proizvodili naši stari, to je stari turski recept – fino išćepaš šljive, staviš ih u kazan, miješaš, miješaš, dok on ne spadne s varjače, dok ne spada u komadima, i ti dobiješ bestilj – pekmez koji je bez šećera. Šećeraši ga mogu
jesti. Pa zar to nije proizvod za Evropsku uniju!? Jedan od proizvoda kojeg Evropa traži od Bosne i Hercegovine je kantarionovo ulje. Znate li vi koliko kantariona raste na našim njivama?! Pa to nije normalno! Dakle, i to je opcija u kojoj se možemo naći. Na kraju krajeva, Bosna u svom imenu nosi vodu. Na staroslavenskom jeziku 'bos' znači 'voda'. Dakle, ono osnovno što Evropi možemo ponuditi, to je voda.“
RSE: Jesu li to razlozi za okupljanje “malog udruženja s velikim ambicijama”, kako ste najavili prilikom osnivanja vaše nevladine organizacije, i šta se može učiniti da se Bosna i Hercegovina što bolje predstavi Evropi? Mogu li u tome uspjeti naši političari?
Goran Jerkić: Mi imamo političare koje imamo, za koje smo glasali – neko je glasao, neko nije, neko za ovog, neko za onog, ali oni nas predstavljaju – ali oni veze nemaju šta to BiH ima ili ne žele da znaju jer ih trgovački lobiji drže u varijanti da je bolje prodavati recimo jabuku ajdared, uvoz iz Slovenije. Zadnjih desetak godina, ako kupite jabuku, vi kupujete slovenačku jabuku koja u BiH košta 56 feninga kilogram. Na to se dodaju trgovački interesi, procenti. A gdje je naša, bosanska jabuka? I senabija, i lederica, i dusinka, i frutača...
RSE: Da li je moguće da bh. poljoprivrednici vlastitom proizvodnjom odgovore potrebama bh. tržišta?
Goran Jerkić: Grad Zenica je grad od 120.000 stanovnika, kojem svaki dan treba pedesetak tona voća i povrća. Toliko zemlje na prostoru opštine Zenica ima u privatnom vlasništvu, da bi 30.000 ljudi moglo da živi samo od proizvodnje voća. Samo od proizvodnje. Nema prerade, nema transporta, nema skladištenja. Dakle, tridesetak hiljada ljudi – to je puno veća cifra nego li onih 24.000 što je radilo u Željezari Zenica. Naši političari ne razmišljaju o kvalitetnom – kako i šta od ove hrane ponuditi Evropi. A ako Crna Gora može biti ekološka država, što to ne bi bila i Bosna i Hercegovina?
„S obzirom na vrlo tešku ekonomsku situaciju i bezizlazni mračni politički tronožac, obični mali ljudi su pronašli svoj izlaz u zbijanju redova i u međusobnom osloncu jednih na druge”, rečeno je na osnivačkoj Skupštini.
Udruženje će, s osloncem na vlastite snage, tražiti rješenje ekonomskog, političkog i ekološkog opstanka u Bosni i Hercegovini, izjavili su osnivači, koji smatraju da bh. evropske integracije mogu uspjeti samo ako budu uređeni odnosi i unaprijeđen kvalitet života građana u BiH.
„Osnovni motiv je da se mala raja okupi, vezano za probleme koje imamo po pitanju opstanka, ne samo naroda u Bosni i Hercegovini, nego opstanka kao čovjeka, kao ličnosti. Bez obzira na vjeru, na naciju – mi smo se svi našli u istim problemima – problemima nezaposlenosti, problemima ovog ekonomskog mračnog političkog tronošca. S obzirom na postojanje mnogih nevladinih organizacija ili udruženja koja su, nažalost, više na papiru
"Preko milion i po ljudi u Bosni i Hercegovini živjelo bi i radilo, samo da im se stvore uslovi za normalan život i normalan rad", kaže Muhamed Pivić.
Preko milion i po ljudi u Bosni i Hercegovini živjelo bi i radilo, samo da im se stvore uslovi za normalan život i normalan rad. Međutim, postoje grupe ljudi koje lagodno žive na račun nezaposlenih, na račun ove bijede, ovog običnog čovjeka, običnog radnika. Danas imamo situaciju da radnike iskorištavaju, po dvanaest sati se radi, na crno se radi, siva ekonomija cvjeta, kriminal, korupcija, mito... Tome treba stati ukraj. Mi – kao mala grupa ljudi – nećemo to moći da spriječimo, ali ćemo, oslonjeni jedni na druge, pomoći prvenstveno svojim članovima, a mislim i šire“, predsjednik udruženja, Muhamed Pivić.
Ne bježati od posla
Zamjenik predsjednika ovog udruženja građana, Goran Jerkić, objašnjava zbog čega udruženje nosi naziv “Opstanak u BiH”, a na pitanje da li je to moguće ostvariti, odgovara:
„Je li moguć opstanak? Pa jeste, ali da ne ulazimo u priču o političarima. Imam osjećaj da oni ne znaju ni što ćemo mi njima, a kamoli kako da nas
Članovi Udruženja Opstanak' u berbi
vode. Grad Zenica je grad koji je prije rata imao 24.000 stanovnika koji su direktno radili u Željezari Zenica. 24.000 porodica je živjelo od toga. Danas je to nekih četiri hiljade. Gdje je onih dvadeset hiljada? Političari, od rata na ovamo, nisu napravili plan šta s tim ljudima. Ne trebaju nama tržni centri. Nama trebaju proizvodni pogoni. Opstanak u Bosni i Hercegovini je moguć.Svako od nas ima kuću, stan, dvorište, njivu – gdje može raditi neku djelatnost. Zašto bježati od toga da se neko prihvati posla i pravi opanke, da neko melje brašno u mlinu, da neko suši šljive, neko peče rakiju... To su normalni bosanski poslovi. Nema tu ništa ni ružno ni strašno. Evropska unija nudi nam Evropu. Fino. A šta Evropska unija može dobiti od nas? Dakle, šta Evropa mora da ispuni da bismo mi htjeli ući u Evropu? Govorim o našim kruškama – o jeribasmama, o karamutu, o šestalijama, senabijama, petrovkama, jabukama i kruškama. To je bogatstvo voća kojeg mi imamo, a kojeg Evropa ne vidi. Gdje je opstanak u Bosni i Hercegovini? Znate li da Bosna i Hercegovina ima preko 70 vrsta sireva? Da Evropa nema pojma o bijelim sirevima koji su kod nas sasvim normalna stvar? Evropa nema pojma šta je to bestilj. Eko proizvodnja?
Ma bestilj su proizvodili naši stari, to je stari turski recept – fino išćepaš šljive, staviš ih u kazan, miješaš, miješaš, dok on ne spadne s varjače, dok ne spada u komadima, i ti dobiješ bestilj – pekmez koji je bez šećera. Šećeraši ga mogu
"Gdje je opstanak u Bosni i Hercegovini? Znate li da Bosna i Hercegovina ima preko 70 vrsta sireva? Da Evropa nema pojma o bijelim sirevima koji su kod nas sasvim normalna stvar?", kaže Goran Jerkić.
RSE: Jesu li to razlozi za okupljanje “malog udruženja s velikim ambicijama”, kako ste najavili prilikom osnivanja vaše nevladine organizacije, i šta se može učiniti da se Bosna i Hercegovina što bolje predstavi Evropi? Mogu li u tome uspjeti naši političari?
Goran Jerkić: Mi imamo političare koje imamo, za koje smo glasali – neko je glasao, neko nije, neko za ovog, neko za onog, ali oni nas predstavljaju – ali oni veze nemaju šta to BiH ima ili ne žele da znaju jer ih trgovački lobiji drže u varijanti da je bolje prodavati recimo jabuku ajdared, uvoz iz Slovenije. Zadnjih desetak godina, ako kupite jabuku, vi kupujete slovenačku jabuku koja u BiH košta 56 feninga kilogram. Na to se dodaju trgovački interesi, procenti. A gdje je naša, bosanska jabuka? I senabija, i lederica, i dusinka, i frutača...
RSE: Da li je moguće da bh. poljoprivrednici vlastitom proizvodnjom odgovore potrebama bh. tržišta?
Goran Jerkić: Grad Zenica je grad od 120.000 stanovnika, kojem svaki dan treba pedesetak tona voća i povrća. Toliko zemlje na prostoru opštine Zenica ima u privatnom vlasništvu, da bi 30.000 ljudi moglo da živi samo od proizvodnje voća. Samo od proizvodnje. Nema prerade, nema transporta, nema skladištenja. Dakle, tridesetak hiljada ljudi – to je puno veća cifra nego li onih 24.000 što je radilo u Željezari Zenica. Naši političari ne razmišljaju o kvalitetnom – kako i šta od ove hrane ponuditi Evropi. A ako Crna Gora može biti ekološka država, što to ne bi bila i Bosna i Hercegovina?