"Ninina kuhinja" u Holandiji

Vrata Evrope, odnosno evropskih zemalja, na najbolji način su otvorili i još uvijek otvaraju Bosanci i Hercegovci koji tamo žive i koji su pravi most između BiH i država Evrope.

Zeničanka, koja je uspješna u Holandiji odnosno u Amsterdamu, Nina Brenjo, (1974.) koja kuha za djecu i odrasle, preferira organsku ishranu, ono što pripremi raznosi ili njeni sugrađani dolaze po svoje vrećice s hranom u “Nininu kuhinju” - (www.ninaskitchen.nl)

Put u Evropu i svijet počeo je u Londonu, kaže Nina.

Brenjo: Otišla sam malo prije kraja rata u London. Tada mi je bilo skoro devetnaest godina. Tamo sam studirala španske i latinoameričke studije i međunarodni biznis. Za tih četiri-pet godina studija živjela sam jednu godinu u Čileu – morali smo provesti godinu dana na usavršavanju jezika. Nakon toga sam
upisala magistarski za međunarodne odnose. Uporedo sam radila u Reutersu, u novinskoj agenciji, ustvari za Reutersovu fondaciju, na jednom od njihovih projekata – website koji je sadržavao vijesti za humanitarne organizacije. U nekom momentu sam se preselila u Amsterdam, prestala raditi za Reuters, a počela raditi u jednom institutu za političko-istraživački rad. Kako se sad tu rodila ideja o „Nininoj kuhinji“? Moja kćerka tada je imala nekih godinu i po dana. Često, kad bih trčala iz kancelarije da je pokupim, razmišljala sam kako bi bilo dobro da ima neko mjesto gdje bih mogla uzeti neku zdravu hranu, a ne raznorazne pice, hamburgere, kebabe i ostalo. Bilo mi je bitno šta moje jednoipogodišnje dijete jede, a ona bi uvijek bila grozno gladna nakon što bih je pokupila iz vrtića. Tad još nisam ozbiljno razmišljala o biznisu, ali sam pomislila da bi bilo super da ima takvo jedno mjesto, a ja baš volim kuhati, kuham i dvaput dnevno, pa bih možda mogla ja to raditi. I eto, tako se polako rodila ideja i došlo do toga da sam registrovala firmu prošle godine.

RSE: Osim zdravih obroka za djecu, što još kuhate?

Brenjo: Kuham zdrave obroke za djecu, za par obdaništa u blizini, jedno od njih je i obdanište moje kćerke. Druga stvar su cattering za razne grupe, za bilo kakve proslave, sastanke itd. Treća, glavna, stvar je da pravim večere - pošto je večera glavni obrok u Holandiji – za ljude koji nemaju vremena ili jednostavno ne žele kuhati. To radim od ponedeljka do četvrtka. Ljudi to naručuju preko dana ili dan prije, pa i u zadnji moment, i onda naveče, između pet i sedam, raznosimo hranu ili ljudi dođu sami uzeti svoju večeru.

Znanje mi je pomoglo

Nina uglavnom kuha sama, a na pitanje kako to uspijeva, odgovara:

Nina na izložbi hrane

„Čovjek se nauči vremenom – kad jednom skuhate ručak za 30-ero ljudi, pa to onda nije tako strašno, pa sljedeći put treba za 50, pa i to ide. Najbitnija je organizacija, planiranje kako, gdje, šta uraditi dan prije, šta na taj dan. Obično ljudi ne vide da u ovom poslu treba sigurno nekoliko sati da se smisli, da se odrede cijene tome, jer svako hoće nešto drukčije. Ja kuham sezonski pa nema paradajza u decembru. Svaki put moram smišljati novi jelovnik i određivati cijene tome. Nastojim da nabavim namirnice koje su proizvedene što bliže Amsterdamu, uglavnom nabavljam namirnice koje su proizvedene ovdje, i da su u sezoni.“

O tome koliko je zadovoljna sadašnjim poslom, Nina kaže:

„Posao sve više raste. Naravno, još nije došao dotle dokle bih ja željela, ali te večere u suštini radim tek nekih šest, sedam mjeseci. Za sad sam zadovoljna, ali, pitajte me za godinu dana, kad budem radila ocjenu svega toga što sam radila u posljednjih godinu dana.“

RSE: A šta je s bosanskim specijalitetima?

Brenjo: Kuham ih s vremena na vrijeme, i onda se, naravno, moji prijatelji Bosanci odmah javljaju: „Rezerviši za mene jednu porciju sarme!“. Par puta sam pravila sarmu, punjene paprike, pite, ali nastojim da kuham jela sa svih strana svijeta. To me interesuje, od indijskih, evropskih, balkanskih, bliskoistočnih jela. Moram reći, dosta prijatelja Bosanaca koji možda nisu navikli na te druge okuse, kad naruče moju hranu iz drugih zemalja, da im se jako sviđa i da sve jedu.

RSE: Tvoji roditelji su u Zenici, sestra u Sarajevu, dolaziš u domovinu često i tako održavaš svoje kontakte sa Bosnom i Hercegovinom. Šta kažu tvoji roditelji koji su te ipak školovali za nešto drugo?

Brenjo: Oni su bili skeptični, sada malo manje. Ali, to je sada nešto drukčije nego što je nekada bilo kod nas, a bilo je - ako nemate ništa drugo da radite, ili ako ste neki izvrsni talenat, išli ste tada u kuhare. Sada se sve to malo više mijenja. Ja još uvijek smatram da nisam bez veze išla u sve te škole. Svo to znanje mi je pomoglo da biram s kojim ću sastojcima raditi, da ono što promovišem kroz svoj posao da ima veze s onim što sam učila u svim tim školama.