U Bosni i Hercegovini, na osnovu pokazatelja u privredi, nisu shvaćeni snaga i uloga preduzetništva.
Dok neke zemlje Evropske unije u svakom trenutku znaju stanje na tržištu rada i u duhu preduzetništva usmjeravaju mlade da sami osnivaju firme i obezbjeđuju radna mjesta sebi i drugima, odluke bh vlasti na državnom i lokalnom nivou i dalje čine da je domaće preduzetništvo na „staklenim nogama“.
Izvršni direktor Zanatsko-preduzetničkog udruženja „Preduzetnik“ iz Bijeljine Milorad Stević boravio je nekoliko puta u Zanatskoj komori u njemačkom gradu Koblenc. Dok Nijemci u svakom trenutku znaju koliko će da školuju vodoinstalatera ili frizera, Stević kaže da u BiH mnogi i ne znaju šta im preduzetništvo omogućava.
„Dobar i uspješan preduzetnik je danas srećan zadovoljan, zaposlen, ekonomski samostalan. Vi se danas kod dobrog automehaničara, kozmetičara, kod niza zanatlija, najavljujete i čekate kada će moći da vas prime, a s druge strane imate apsurdnu situaciju i ubjeđenje kako je sramota biti zanatlija. Generacije mladih ljudi koji upisuju fakultete ulažu i po 10.000 maraka, a onda kad završe budu priučeni konobari i trgovci“, kaže Stević
Zaključak preduzetnika u Bosni i Hercegovini je da se sa najmanje 5.000 maraka može pokrenuti preduzetnička radnja, a podaci iz biroa za zapošljavanje, na primjer iz bijeljinskog, govore da trenutno na posao čeka 390 pravnika, od kojih će većina vjerovatno uskoro potražiti posao van struke u Evropskoj uniji.
„Sa 5.000 maraka možete otvoriti u prosjeku jedan frizerski salon. Znači, možete i niz drugih zanatskih djelatnosti otvoriti i pokrenuti, a recimo Zavod za zapošljavanje vam daje 4.000, znači vaš ulog bi trebao biti još 1.000 maraka, toliko možete pozajmiti od prijatelja i da riješite osnovni egzistencijalni problem. Ganjati privatne fakultete po svaku cijenu, imati zvanje sa kojim, što bi naš narod rekao žargonski, možete da se slikate, to ne vodi ničemu, to nije rješenje. Pogledajte koliki je Bijeljina grad - nemate nijedne vodoinstalaterske radnje i postavlja se pitanje ko održava instalacije u ovolikom gradu? Nemate elektroinstalaterske radnje, i tako dalje“, čudi se Stević.
S druge strane, onaj ko se odluči na otvaranje preduzetničke radnje susreće se sa bh realnošću - visokom cijenom struje, vode, te plaćanjem poreza i doprinosa u visini od 66 odsto, što ni u kom slučaju nisu olakšice. Za to vrijeme, Zanatska komora u njemačkom Koblencu, koju je Stević posjetio nekoliko puta, zapošljava 2.000 ljudi koji izvode generacije preduzetnika.
Stević: U BiH mnogi i ne znaju šta im preduzetništvo omogućava.
„Treba vidjeti taj njihov nastavni centar koji je jedan veliki kompleks, preko milion eura su oni uložili, a koji, recimo, što je ilustrativno, isključivo funkcioniše na sistemu alternativnih sistema energije. Jedna učionica je podijeljena na dva dijela. U sredini je nastavnik sa nastavnom pločom. Učenici za to vrijeme sjede u lijevoj strani učionice, on ispredaje, oni zapišu, i odmah potom, i on i oni prelaze u drugi dio učionice - tu imaju određenu opremu i mašine na kojima odmah demonstriraju to što su učili“, o svojim iskustvima govori Milorad Stević.
Nakon što u Njemačkoj zanatlije završe kurseve u preduzetničkim komorama, slijedi obavljanje prakse u zanatskim radionicama, gdje od statusa šegrta, pa do zvanja majstora dobijaju različite novčane naknade za rad. Tek im majstorski ispit koji polože daje mogućnost da otvore svoju radnju, dok u Bosni i Hercegovini zanatsku radnju mogu da otvore oni koji nisu položili ispit.
„Vi imate, recimo, kroz čitav grad, na svakoj većoj raskrsnici, ogromne bilborde gdje je mlad čovjek ili grupa mladih ljudi u uniformama sa radnim alatom, i dole piše ’Morgen Meister’ - Sutra majstor. Naravno da oni prate zahjeve tržišta rada i produkuju i izvode kadar za određena zanimanja. I opet im nedostaje zanatskih zanimanja, i gotovo da sva zanatska zanimanja odavde mogu naći posao u Njemačkoj, iako imaju takav sistem!“
Još jedan od paradoksa sistema u BiH je to da dozvole za otvaranje ili potvrde o odjavljivanju, izdaju organi opštinske ili gradske uprave, pa Komora nema direktan uvid u broj ili vrstu preduzetništva. U zemljama Evropske unije jednim klikom na računaru stiče se uvid koliko preduzetnika se školuje, šta su potrebe tržišta, kratkoročne i dugoročne.
„Hrvati i Slovenci su to doveli do savršenstva, ustrojili i po djelatnostima, i po gradovima u kojima se djelatnost obavlja. Bosna i Hercegovina je definitivno jedina, ponavljam jedina, i u tom smislu je crna rupa na mapi Evrope, u kojoj organ uprave, otuđen od Komore, od sistema, daje dozvolu za rad i kod koga se odjavljujete, a registar vodi APIF. Nama su praktično vezane ruke, mi kao Komora kako ćemo pomoći nekome ako ne znamo da postoji? Svrha toga da Komora daje dozvolu za rad je upravo u tome da preduzetnik u startu sazna gdje je njegova Komora, kome može da se obrati, ko štiti njegova prava, ko može da mu pruži pomoć!“, zaključuje Milorad Stević.