U Bosni i Hercegovini više od deset godina provodi se Bolonjski proces na univerzitetima, ali u njegovoj primjeni još uvijek ima mnogo problema. Država je zakazala na više aspekata, u prvom redu loša je komunikacija između akademske zajednice i predstavnika vlasti. Brojne obaveze u ovom sektoru još uvijek nisu ispunjene. Za reformu visokog obrazovanja u BiH duži niz godina zalaže se i Europska unija, koja čini sve napore da se europski sistem visokog obrazovanja što prije provede u BiH.
Prije šest godina usvojen je okvirni zakon o visokom obrazovanju i od tada nisu ispunjene brojne obveze za koje su političari Bosne i Hercegovine preuzeli odgovornost, kaže Boris Ćurković, ekspert Vijeća Europe.
„Mi smo se otvorili privatnom sektoru, bez neke dobre regulative. Država – mislim na sve razine vlasti – nije donijela adekvatnu regulativu. Recimo, akreditacija kasni više od četiri godine zato što nadležna ministarstva nisu donijela potrebne dokumente, nemamo pravilnik o akademskim zvanjima koji je propisan da se donese 2007. godine. Te godine donesen je okvirni zakon, rečeno je da će se donijeti zakoni u kantonima i entitetima – posljednji je donesen 2013. godine. Dakle, kad su u pitanju ove obrazovne politike iz oblasti visokog obrazovanja i Bolonjskog procesa, tu je država zakazala“, ocjenjuje Ćurković.
Najbolji model za unaprjeđenje visokog obrazovanja u jednoj zemlji jeste uspostaviti suradnju države, univerziteta i tržišta rada, dodaje Ćurković.
„Koliko je naše visoko obrazovanje relevantno za tržište rada i koliko naše visoko obrazovanje uopće konsultira tržište rada kada pravi nastavne planove i programe, pa konsekventno i kakve kvalifikacije imaju svršeni studenti – očigledno je da se tu može jako puno pomaka napraviti, da se univerziteti moraju više okrenuti tržištu rada, studijski programi da konsultiraju svako svoje predstavnike tržišta rada kad izrađuju nastavne planove i programe, kako bi studenti dobili što bolje kvalifikacije i kako bi se povećala njihova zapošljivost.“
Prednosti Bolonje
Europska unija punih trinaest godina daje financijsku potporu reformi visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Trenutačno je fokusirana na područje osiguranja kvaliteta, što je mnogo važno, kaže Natalia Dianiskova, šefica sekcije za socijalni razvoj, građansko društvo i prekograničnu suradnju Delegacije EU u BiH.
„Osiguranje kvaliteta podrazumijeva da mladi ljudi koji prolaze kroz proces visokog obrazovanja ne dobijaju samo teoretska već i praktična znanja. Važno je da oni ta znanja mogu upotrijebiti na tržištu rada i da su ona uporediva sa znanjima njihovih kolega iz Evropske unije. Također je jako važno da oni budu konkurentni na tržištu rada, odnosno da su u stanju ne samo zaposliti se, nego i stvarati nova radna mjesta“, ističe Dianiskova.
Rektor sarajevskog Univerziteta Muharem Ahvdispahić ističe da Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini nema alternativu. On se primjenjuje u više od 70 zemalja iz cijelog svijeta. Na pitanje zašto njegova primjena u BiH nije dovoljno efikasna, Avdispahić je odgovorio.
Mary-Ann Hennessey, šefica ureda Vijeća Europe u BiH naglašava kako je problem loše provedbe Bolonjskog procesa u BiH veoma široko pitanje. Tome doprinosi fragmentiranost visokog obrazovanja i nepostojanje jedinstvene nadležnosti za donošenje strategije u ovoj oblasti. Ali ovakav sistem ima i svojih prednosti, dodaje Hennessy.
„Prednost ovakvog sistema je što on omogućava univerzitetima, kao i nastavnom osoblju i studentima, da mogu raditi na vlastitim strategijama. Na pravi način mogu koristiti autonomiju unutar univerziteta kako bi išli prema zajediničkom cilju, a to je primjena europskog prostora visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini.“
Europska unija je usvojila strategiju da do 2020. godine ukupan broj visokoobrazovanih stanovnika bude 40 posto. U Bosni i Hercegovini taj procenat je manji od 10 posto. Jedan od problema je i to što u Bosni i Hercegovini više od pola ukupno upisanih studenata ne završi školovanje do kraja.
Prije šest godina usvojen je okvirni zakon o visokom obrazovanju i od tada nisu ispunjene brojne obveze za koje su političari Bosne i Hercegovine preuzeli odgovornost, kaže Boris Ćurković, ekspert Vijeća Europe.
„Mi smo se otvorili privatnom sektoru, bez neke dobre regulative. Država – mislim na sve razine vlasti – nije donijela adekvatnu regulativu. Recimo, akreditacija kasni više od četiri godine zato što nadležna ministarstva nisu donijela potrebne dokumente, nemamo pravilnik o akademskim zvanjima koji je propisan da se donese 2007. godine. Te godine donesen je okvirni zakon, rečeno je da će se donijeti zakoni u kantonima i entitetima – posljednji je donesen 2013. godine. Dakle, kad su u pitanju ove obrazovne politike iz oblasti visokog obrazovanja i Bolonjskog procesa, tu je država zakazala“, ocjenjuje Ćurković.
„Koliko je naše visoko obrazovanje relevantno za tržište rada i koliko naše visoko obrazovanje uopće konsultira tržište rada kada pravi nastavne planove i programe, pa konsekventno i kakve kvalifikacije imaju svršeni studenti – očigledno je da se tu može jako puno pomaka napraviti, da se univerziteti moraju više okrenuti tržištu rada, studijski programi da konsultiraju svako svoje predstavnike tržišta rada kad izrađuju nastavne planove i programe, kako bi studenti dobili što bolje kvalifikacije i kako bi se povećala njihova zapošljivost.“
Prednosti Bolonje
Europska unija punih trinaest godina daje financijsku potporu reformi visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Trenutačno je fokusirana na područje osiguranja kvaliteta, što je mnogo važno, kaže Natalia Dianiskova, šefica sekcije za socijalni razvoj, građansko društvo i prekograničnu suradnju Delegacije EU u BiH.
„Osiguranje kvaliteta podrazumijeva da mladi ljudi koji prolaze kroz proces visokog obrazovanja ne dobijaju samo teoretska već i praktična znanja. Važno je da oni ta znanja mogu upotrijebiti na tržištu rada i da su ona uporediva sa znanjima njihovih kolega iz Evropske unije. Također je jako važno da oni budu konkurentni na tržištu rada, odnosno da su u stanju ne samo zaposliti se, nego i stvarati nova radna mjesta“, ističe Dianiskova.
Rektor sarajevskog Univerziteta Muharem Ahvdispahić ističe da Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini nema alternativu. On se primjenjuje u više od 70 zemalja iz cijelog svijeta. Na pitanje zašto njegova primjena u BiH nije dovoljno efikasna, Avdispahić je odgovorio.
Mary-Ann Hennessey
„Univerziteti su po svojoj prirodi tradicionalni. Te tenzije koje se stvaraju vezane su za sam izvor. 1999. deklaraciju su potpisali ministri obrazovanja a ne rektori univerziteta, ali, kao što znate, svake dvije godine se drže ministarski skupovi. Odmah je postalo jasno da Bolonjski proces, da bi imao budućnost, mora biti u ingerencijama akademske zajednice. Evropska asocijacija univerziteta je ta koja priređuje temeljne dokumente za svaki od tih ministarskih sastanaka. Otpori koji se javljaju često su vezani za neupućenost u samu bit Bolonjskog procesa“, naglašava on.Mary-Ann Hennessey, šefica ureda Vijeća Europe u BiH naglašava kako je problem loše provedbe Bolonjskog procesa u BiH veoma široko pitanje. Tome doprinosi fragmentiranost visokog obrazovanja i nepostojanje jedinstvene nadležnosti za donošenje strategije u ovoj oblasti. Ali ovakav sistem ima i svojih prednosti, dodaje Hennessy.
„Prednost ovakvog sistema je što on omogućava univerzitetima, kao i nastavnom osoblju i studentima, da mogu raditi na vlastitim strategijama. Na pravi način mogu koristiti autonomiju unutar univerziteta kako bi išli prema zajediničkom cilju, a to je primjena europskog prostora visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini.“
Europska unija je usvojila strategiju da do 2020. godine ukupan broj visokoobrazovanih stanovnika bude 40 posto. U Bosni i Hercegovini taj procenat je manji od 10 posto. Jedan od problema je i to što u Bosni i Hercegovini više od pola ukupno upisanih studenata ne završi školovanje do kraja.