Početkom rata, ali i mnogo godina kasnije, stanovnici Bulogovine kod Srebrenice otišli su iz svog sela. Među onima koji su se razasuli širom svijeta, bila je i porodica Nurifa Ademovića. Njegova djeca su sada u Sarajevu, ali i u Americi. On ih stalno obilazi, ali je njegova duša u rodnom selu, u koje se sve češće vraća i u kome sve duže i duže boravi.
Nurif na svojim plećima nosi 67 godina. Nosi i tugu za svojom djecom koja su na nekoliko različitih strana svijeta. Svaki trenutak koristi da ih posjeti i da se druži sa njima. Kako ga godine pristižu, sve je češće u svom rodnom selu Bulogovina, nadomak Srebrenice. Obnovio je kuću, a uredio i poveliko imanje.
„Zimi sam u Americi, ljeti sam u Bosni. Živi se, hoda se. Imam zlatnu djecu, prezlatnu. Time se najviše ponosim. Djeca su mi najveće bogatstvo. Obilazim ih. Odem u Ameriku, budem koliko hoću, vratim se u Bosnu, odem kod djece u Sarajevo. Evo, sad sam doš'o iz Sarajeva“, govori Nurif.
Nurif se skućio u Americi, ali ga zavičaj vuče u svoje krilo. „Sad smo u Šarloti. Sin ove godine isplaćuje kredit za kuću, a uskoro će početi da pravi novu u Kentakiju“, dodaje Nurif.
Nurifov brat Ahmo jedini je povratnik u Bulogovinu. Ne kaje se što skoro cijele godine sam boravi ovdje. „Otkako sam došao sa šatorima, od tada pa do danas sam na svom imanju. Kasnije smo dobili kuću, prije 15 godina. Inače, prošao sam i ja svijeta prije rata. Radio sam u Beogradu 25 godina, ali sam riješio da se vratim u Bulogovinu. U izbjeglištvu sam bio, ali nigdje nema bolje nego na svom, u svojoj kući. Ne kajem se što sam svjetla velegrada zamijenio za ovu svoju ljepotu, svoje selo, svoju Bulogovinu. Ovdje sam se rodio, ovdje očima progledao, došao sam ovdje i da zažmirim“, kazuje Ahmo.
Nurif kazuje da je u Bulogovini baš zbog brata i želi da sa njim provodi staračke dane. „Ja sad duže boravim ovdje zato što mi je žao da moj brat bude tolike godine sam ovdje. Dugo samuje, pa nam je lakše dok smo zajedno“, napominje Nurif.
Može Nurif da ostane u Americi, ali, on sebe vidi baš ovdje, baš u Bulogovini. „Deset godina sam u Americi. Meni je lijepo i u Americi. Amerika je 'obećana' zemlja ali samo za one koji hoće da rade. A ko neće da se prihvati posla, njemu je teško gdje god da je. Ove zime nisam htio otići jer sam prošle godine riješio da zasadim malo voće, da kalemim, da uredim imanje. Hoću to da radim jer je meni Bosna – sve. Pogotovo ovo, Srebrenica, ovaj naš kraj. Ja sam se ovdje rodio, othranio me rahmetli babo, mati je rano umrla. Vuče me rodni kraj. Ali, vuče me i Amerika jer su mi djeca i tamo. Vuče me, jer srce boli. Imam ja dvoje i u Sarajevu. Kad nisam sa njima, mene srce boli. Sa sinom u Americi sam vozario, ima on svoje kamione. Sad već dvije godine ne vozari, on nalazi posao, ljudi rade za njega. Mene vuče Bulogovina. Boli me duša, 'razapeta' je na tri strane svijeta! Ali, rekao sam svojima, mene Bulogovina vuče, to je moja majka i ja se vraćam njoj. Ja sad mogu otići za Ameriku, ali – Bulogovina je Bulogovina! Za mene. Mlađa raja voli gdje im je bolje, ali lično meni, nema nigdje bolje k'o u Bosni", kaže Nurif.