Bosna i Hercegovina potpisala je i ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom u martu 2010. godine. Međutim, nedostavljanje posljednjeg izvještaja na vrijeme, kao i podaci sa terena, jasno govore da na ovom polju u posljednjih sedam godina nije učinjeno mnogo.
Tehnički sekretar Koalicije „Kolosi“ iz Bijeljine Milorad Jović kaže da je od 2010. godine i potpisivanja UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom očekivao da će nastupiti interakcija sa svim nivoima vlasti i da će problemi ove populacije polako, ali sistemski biti rješavani. Međutim, ni neke od njihovih osnovnih potreba nisu zadovoljene.
„UN Konvencija kaže da prostor za osobe sa invaliditetom u javnim institucijama mora biti pristupačan. Smatramo da u BiH po tom pitanju nije mnogo urađeno. Evo imamo u gradu Bijeljini mnogo javnih institucija - ako kažemo da Osnovni i Okružni sud nije prilagođen, da Urbanizam nije prilagođen, da nije Pošta prilagođena, da nije Muzej, da nije Centar javne bezbjednosti, da nije Gradska uprava prilagođena osobama sa invaliditetom... a ako bi išli dalje, određene banke, privatni objekti, pogotovo nisu prilagođeni, znači UN Konvencija na terenu nije zaživjela“, kaže Jović.
Jović kao jedan od najvećih problema ističe finansiranje. UN Konvencija i priča o Evropskoj uniji, kako kaže, doveli su do toga da udruženja više ne mogu da očekuju stalna primanja iz budžeta, već moraju da se takmiče sa ostalim podnosiocima različitih projekata, koji su nerijetko mlađi, informacioni i tehnički osposobljeniji.
Milorad Jović i Boris Cvjetković: Daleko smo mi od Evrope
„Ovdje je problem UN Konvencije gdje se mala udruženja u kojima su osobe sa težim vrstama invaliditeta, gdje imaju manji broj ljudi a imaju teški invaliditet, oni ne mogu da pišu projekte, oni ne mogu da se uključe prema EU. Mogu da kažem da smo prije UN Konvencije imali i neka prava na finansiranje u budžetima, da smo imali određena sredstva veća za projekte, međutim, donošenjem UN Konvencije i prelazeći na ove projekte EU, sad smo mi u položaju da moramo sa studentima, sa umjetnicima, sa nadarenom djecom, folklorima, sportskim klubovima, da pišemo projekte“, dodaje.
Bijeljinski „Kolosi“ pokrenuli su sa ostalim udruženjima iz Federacije i Brčko distrikta inicijativu za Pravilnik o pravima na medicinska sredstva. Htjeli su da preuzmu na sebe ono što je država Bosna i Hercegovina trebalo da uradi mnogo ranije, da obezbijede adekvatna pomagala za normalan život osoba sa invaliditetom, ali, nažalost, njihov trud nije zavrijedio ni nečije obične odgovore.
„Mi smo napisali nacrte te, što je obaveza države, ponudili smo se kao partneri, prepoznali smo gdje su ti problemi, međutim, mi smo evo to prošle godine predali u Fond zdravstva, što se tiče naše koalicije i dobojske, Fond zdravstvenog osiguranja, gdje se oni nisu našli za shodno, iako ih na to UN Konvencija obavezuje, nisu našli za shodno ni da nas pozovu“.
Jović kaže da su osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini još daleko od Evropske unije i prava i uslova koje njihove kolege koriste u evropskim zemljama.
„Daleko smo mi od Evrope, nažalost, mi smo razočarani i na EU koja je, ako su već UN i svijet donijele tu konvenciju, da sedam godina poslije toga ništa nije urađeno. To se samo piše na papiru, ali pomaci na terenu, ima ih, ne mogu dakažem, ali sve zahvaljujući samim osobama sa invaliditetom, a ne da je to država uzela. Mi bi voljeli recimo da država na Osnovnom sudu u Bijeljini napravi lift! Mi se ne možemo popet’ u prijavnicu, a na 4. spratu je Pravobranilaštvo gdje bi trebalo da se brane prava osoba sa invaliditetom. Kroz UN Konvenciju, osoba sa invaliditetom se ne može popeti stepenicama“.
Predsjedavajući Koalicije „Kolosi“ Boris Cvjetković inače se bavi sportom, košarkom u kolicima. Njegova iskustva u domaćem sportu i u Evropi možda najbolje dopunjuju sliku o uspostavljenosti UN konvencije i o tome kakav je odnos Evropske unije, a kakav Bosne i Hercegovine prema osobama sa invaliditetom.
„Prošle godine sam imao priliku da prisustvujem Fajnal foru Evrolige u Berlinu i to je putovanje koje je trajalo četiri dana. Nijednog trenutka ja i drug,koji je takođe u kolicima, za ta četiri dana koja smo proveli u Berlinu, nijednom nismo imali potrebu da upalimo auto i odemo bilo gdje. Na sva moguća mjesta, i turistički i na koja smo trebali da odemo, smo uspjeli da dođemo gradskim prevozom, bilo da je u-banom, bilo da je tramvajem, bilo da je autobusom“.
Cvjetković, na kraju, ističe i sopstveni primjer. „Recimo, ja nisam mogao zadnju utakmicu da igram zato što su pukle četiri žice na točku, a ljudi imaju begove sa pet felni rezervnih, i rezervne ramove, avionima putuju na utakmice, mi idemo privatnim automobilima, oni su doveli svoje porodice u hotel, navijače, neuporedivi su uslovi. Meni su se ljudi smijali kada sam pitao gdje mogu da servisiram felnu? Pa, kao, servisiraćeš kad dođeš kući. Ja kažem - nemam drugu. Šta da ti kažem - ne možeš da igraš dalje utakmicu“.