Nakon negativnih odgovora Osnovnog i Kantonalnog suda u Mostaru, te Vrhovnog suda Federacije BiH, Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske predao je početkom sedmice apelaciju Ustavnom sudu BiH u Sarajevu protiv Fonda PIO Federacije tražeći da on preuzme u svoju nadležnost i nastavi isplaćivati penzije korisnicima koji su do 30. aprila 1992. godine penzijski staž ostvarili na području Federacije, ali im sada penzije isplaćuje RS.
Apelaciju je predao glasnogovornik Fonda PIO RS Tihomir Joksimović, a nakon toga novinarima rekao da, i pored prethodnih negativnih presuda, očekuje pozitivno i brzo rješenje Ustavnog suda BiH. U protivnom, obratit će se Sudu za ljudska prava u Strazburu, najavio je Joksimović. Evo šta je izjavio za našu emisiju:
„Mi smo upravo predali apelaciju Ustavnom sudu. Bilo je sve u redu, propisno. Treba samo reći da je apelacija sačinjena u proteklih mjesec dana – radi se o dokumentu na desetak stranica, 26 priloga kao aneks tom dokumentu. Ono što je suština apelacije su argumenti koje smo isticali i kod podnošenja tužbe kod prvostepenog Suda u Mostaru, potom kod Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Suština je da apelacijom tražimo da se korisnici koji su ostvarili pravo na penziju do 30. aprila 1992. godine vrate u Federalni fond PIO kao korisnici, odnosno njegovi penzioneri, budući da se zalažemo da se ostvarivanje penzije realizuje tamo gdje je penzija stečena, odnosno tamo gdje su ljudi radili. To je opšteprihvaćen evropski, svjetski princip i na tome suštinski insistiramo.
Ipak mislimo da će Ustavni sud kao najveća pravosudna instanca uvažiti našu argumentaciju i postupiti onako kako se postupilo u predmetu Duška Karanovića, jer je pravni osnov isti. Podsjetiću: Duško Karanović je penzioner koji je stekao pravo na penziju na području Federacije, ali ga je isplaćivao Fond PIO RS. On je pojedinačno tužio, proces je godinama trajao, ali je Evropski sud prošle godine u januaru odlučio da je on suštinski korisnik Federalnog fonda i na kraju je vraćen tamo. Mi na tome temeljimo našu apelaciju i mislimo da će ona sada biti uvažena.“
O broju penzionera na koji se odnosi podnesena apelacija, Joksimović kaže:
„Kad je podnesena tužba bilo ih je 38.000. Realno, tih ljudi je danas manje. Procjene su da ih je 34-35 hiljada, radi se o starijim ljudima i oni umiru. Nama je to dopunski element, gledano i sa moralne strane. Tih ljudi je iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec manje. Ako bi se proces i dalje odugovlačio, a mi se iskreno nadamo da će Ustavni sud ovu apelaciju uzeti u prioritet, onda bi to bilo nepovoljno za te korisnike, a također i za Fond. Od aprila 2005. godine traje ovaj proces, to je već četiri godine. Ako se još produži, to je jako nepovoljno za ove korisnike, a nepovoljno je i za nas. Suštinski, pored ovog principa – zalaganje za princip da se penzija ostvaruje prema mjestu njene zarade – jeste također i poštivanje ljudskih prava koje je Evropski sud za ljudska prava istaknuo u presudi za Duška Karanovića.
Treba napomenuti da je sličnih predmeta bilo upravo pred Ustavnim sudom BiH i pred Komisijom za ljudska prava Ustavnog suda, i ranije takođe pred Domom za ljudska prava. Mi imamo te predmete, to je 14-15 ljudi koji su takođe ostvarili to pravo, ali u samoj realizaciji tih odluka Doma za ljudska prava bilo je jako puno teškoća. Nama ostaje da se nadamo da Ustavni sud to riješi. Drugi elemenat koji smo istakli, i ranije smo ga isticali, je finansijska šteta koju Fond ima. Aproksimativno mi mjesečno gubimo oko šest miliona maraka. Radi se, naime, o cifri od 35.000 korisnika, ali treba imati u vidu i da bi u suprotnom smjeru, od korisnika Federalnog fonda oko 18.000 došlo u Fond PIO RS, tako da bi oko 20.000 korisnika došlo na Federalni fond, to puta prosječna penzija u RS od 320 KM, to iznosi oko šest miliona maraka na mjesečnom nivou. To su veliki novci.
Ono što je istaknuto u tom smislu je i obeštećenje od 175 miliona maraka, bez kamate. Ali, nije novac nešto što je prioritet u ovoj tužbi. Riječ je o principima. Upravo se ovom apelacijom, kao i prethodnim tužbenim zahtjevima, zalažemo za principe, za poštivanje ljudskih prava. Ako vi ne isplaćujete čovjeku penziju tamo gdje ju je on zaradio, odnosno on dobije marku, dvije, pet, deset manje, vi ugrožavate njegovo ljudsko pravo. Čak je u presudi rečeno da se radi o elementima diskriminacije, što je nedopustivo u današnje vrijeme. Još jedan argrument je da norme evropske Konvencije o ljudskim pravima, vezano za ovu presudu u Strazburu, imaju prednost nad bilo kojim nacionalnim zakonom, odnosno nad bilo kojim članom nacionalnog zakona. Mi polažemo puno nade i to. Ako ne uspijemo na krajnjoj domaćoj pravosudnoj instanci, pred Ustavnim sudom - Fond je odlučan, istrajan, principijelan i uporan u ovome – moraćemo ići pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.“
Bratislav Mrdić, Fond PIO RS:
„Mi očekujemo da Ustavni sud usvoji našu apelaciju i da udovolji našem tužbenom zahtjevu u postupcima koji su vođeni pred Opštinskim i Kantonalnim sudom u Mostaru, te da te argumente i povrede prava koje smo mi naveli u apelaciji Sud nepristrano razmotri i nađe osnova da istu usvoji. Mi imamo povjerenja u Ustavni sud BiH i nadamo se da će stručno i kvalitetno odraditi svoj posao."
O dosadašnjim tužbama Mrdić kaže:
„Tužba je podnesena 2005. godine i proces je vođen pred Opštinskim sudom u Mostaru kao mjesno nadležnim zbog sjedišta Federalnog fonda koji je u Mostaru. Po žalbi je prošla je redovna procedura – Kantonalni sud u Mostaru, kasnije Vrhovni sud FBiH. U tim presudama tužba Fonda PIO RS je odbijena uz argumentacije koje smo mi, naravno, pobijali, za koje smo, da kažem, suštinu primjedbi i pravni osnov iznijeli u apelaciji koju smo predali Ustavnom sudu. Mi se ipak nadamo da će Ustavni sud to da riješi kako treba."
U Federalnom fondu imaju sasvim drugačije mišljenje. Govori šefica sektora za sistem i provođenje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja PIO – MIO FBiH, Envera Kudić:
„Vjerujemo u sudstvo Federacije BiH, koje je u ranijem postupku već donijeli negativne odluke, dakle, odbijena je tužba Fonda RS prvostepenom presudom Suda od 20.11.2007. godine. Nakon toga je odbijena i žalba izjavljena protiv ove presude, a takođe i Vrhovni sud je reviziju uloženu od strane Fonda RS odbio 14.05.2009. godine. Smatramo da je apelacija u cjelosti neosnovana i vjerujemo da će Ustavni sud slijedom presuda donešenih u ranijem postupku takođe odlučiti u korist Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje. Predmet ovog spora, kao što vam je poznato, jeste naknada štete. Federalni zavod stoji na stanovištu da nije učinio nikakvu štetu Fondu Republike Srpske isplaćujući penzije onim korisnicima kojima je Fond RS isplaćivao. Napokon, Federacija BiH i drugi entitet, Republika Srpska, podijelili su korisnike penzija koji su ostvarili pravo na penziju do 6. 4. 1992. godine putem sporazuma koji je funkcionisao i koji se još uvijek primjenjuje.“
Na pitanje šta ako se desi da Ustavni sud pozitivno odgovori na apelaciju Fonda PIO RS, Envera Kudić kaže:
„To bi, naravno, bilo pogubno za Fond federalnog zavoda PIO, a korisnici penzija iz RS koji se nadaju da će ostvariti veća prava, dakle veći iznos mirovine u odnosu na onu koju primaju u RS, bi bili takođe zakinuti, jer prenošenje iz jednog Fonda u drugi Fond određenog broja korisnika, odrazio bi se na ukupna sredstva Federalnog zavoda, što znači da bi totalno oborio koeficijent isplate penzija, tako da očekivanja osiguranika, odnosno korisnika iz RS, ne bi se ostvarila, a naravno, to bi dovelo do pada mirovina u Federalnom zavodu PIO/MIO u svakom trenutku, a pogotovo ove godine, ovog trenutka, kad Zavod ima nedostatna sredstva, odnosno bori se za provedbu isplate penzija po postojećem koeficijentu od 1,65 posto.“
Senada Dizdar, stanovnica kolektivnog izbjegličkog centra u Hrasnici kod Sarajeva, priča o svom životu. U ovom, kao i u drugim centrima uglavnom su smješteni ljudi koji su prije rata bili podstanari, pa im se njihova privatna imovina ili društveni stan ne mogu vratiti. Evo kako Senada doživljava svoj život u kolektivnom centru:
„To je nužni smještaj. Ono što ću ja reći, s obzirom na moj životni put, sve ovisi od tog kako ste živjeli prije toga. Znači, ja sam radila, imala sam lični dohodak i očekivala sam rješenje stambenog pitanja, kao i svi ljudi u to vrijeme. Normalo i regularno. Bila sam čak i prva na rang-listi za stan jer sam bila već 15 godina zaposlena. I nikad prije toga nisam živjela a da nisam obaveze – režije, stanarinu. Sad ne plaćam. I zahvalna sam. Zahvaljujući činjenici da ja ne moram izdvojiti sredstva za krov, za režije, ja mislim da sam na neki način privilegovana jer od 1993. godine nikad nisam ostvarila nekakvo pristojno zaposlenje kojim bih mogla obezbijediti barem jedan dio za nužnu egzistenciju. Ne normalnu, nego nužnu. Ako pođemo od tog da ne plaćam i da bih bila na ulici da nije ovog, stvarno ne znam šta da kažem, bez obzira na sve uslove. A kako mi je? Malo imaš prava na privatni život. Malo imaš pravo na svoj mir. Ja sam rođena Jezerka, kod Jajca, iz porodice privatnika. Nikad u životu nismo bili beskućnici.
Danas je moja kompletna porodica raseljena. Snalaze se kako se snalaze. Otac, majka, dva brata, dvije sestre. Ja sam poslije završene gimnazije u Jajcu otišla da studiram u Banjaluku, i tako sam ostala. Radila, rađala, zaposlila se, dobila dva sina i ostala do '92. Tamo sam bila podstanar, kao i većina ljudi koji nisu dobili stan. Grad je to, ja sam mlada bila, očekivala sam rješenje stambenog pitanja, čak sam vodila i referat stambenih odnosa. Sve je bilo sasvim normalno. Da je nekim slučajem rat počeo '94. , ja bih uselila, ušla u kredite, namjestila, i opet morala bježati. Ali, eto, počeo je '92. U tom momentu meni je bilo bitno, s obzirom da sam ja mislila da će to stati za nekih 5-6 dana, da ja djecu moju izvučem odatle.
Nisam se slagala s tom politikom i nisam imala šta tu da tražim. Onda sam otišla po bijelom svijetu, svi koje znam su se raselili. Jedno vrijeme sam bila u Njemačkoj. Onda su tamo rekli da je ovamo sve lijepo i gotovo i da mi možemo u našu zemlju doći. Došli smo ovdje i onda je počeo još onaj dodatni problem, moj, lično moj, moje porodice. Moj muž je obolio, otišao je da se liječi, napustio je mene i porodicu. Ostali smo bez novaca, ostali smo na ulici, zaposlenje nismo mogli dobiti. Gdje god sam tražila da se zaposlim bila su pitanja, uobičajena i aktuelna: gdje si bila, ko ti je bio u ratu, na kojoj si bila strani. Ja na sve to nisam imala odgovor. Moja djeca su završavala osnovnu školu. Ja sam se jednog momenta bukvalno, ali baš bukvalno, našla na ulici. Bez zaposlenja, bez stana, bez prava čak ni na kuhinju, jer ne možete ni kuhinju dobiti ako nemate neki status. Mi smo dobili status raseljenih, ali su nam ga i ukinuli istovremeno. Isti koji su nam dali taj status, oni su ga i ukinuli.
Pošto ja imam nekih administrativnih iskustava, pa i pravnih, ja nisam htjela da se složim sa činjenicom bespravne države, vladaju ovi, vladaju oni. Ja sam pokušavala da dođem do nekih svojih ljudskih prava na neki način, zajedno s još nekim ljudima koji su još uvijek profesionalni, jer kako mi može jedna te ista organizacija, bez ikakvih promijenjenih činjenica, dati status, i ukinuti ga, istovremeno. Tad kad mi ga je dala, nije mi ništa uz to dala, jer je sve bilo kao „rasprodano“, a onda kad su mi ukinuli, onda su mi rekli: eh, da imaš status, ti bi imala pravo na smještaj. A ukinuli su mi status raseljenog lica s obrazloženjem da sam bila podstanar i da ja nemam pravo na taj status jer, pobogu, ja nisam imala svoju privatnu imovinu.
Zamislite vi sad, ispade da su svi u našoj zemlji imali privatnu imovinu, regularno, ono – kroz papire, zemljišno-knjižne izvode, šta ja znam šta sve ne – a mi dan-danas imamo imovinskih problema, boli glava. Onda sam se ja žalila, tuživala, pet godina bila na sudu. I vratili status. Meni je to bila nekakva lična satisfakcija. Ja sam bila pod statusom „ostali“. Ko su „ostali“? Ja nemam pojma šta spada pod „ostali“.“
Šta očekuje Senada Dizdar?
„Ja samo očekujem nadoknadu za moj prekinut normalan život. Ja sam jako dugo očekivala i nadoknadu što ne radim jer ja nisam svojom voljom dala otkaz. Svima je jasno zašto sam otišla. Svima je jasno zašto sam povela dva djeteta. U tom momentu meni je samo to bilo bitno, a stvarno sam osjećala da ja nisam pristalica politike u Banjaluci i da ja tu nemam šta da tražim. Ja sam napravila korak kojim sam dokazala da nisam pristalica i od tog sam spasila i svoju djecu. Ali, danas više nikom nisam bitna. Danas me više niko ne pita kako se osjećam.
Po nekim šablonskim pravilima ja nemam pravo ni na šta. Ja nemam pravo na donacije, jer ja nikad ništa nisam imala. To što sam ja radila u jednoj jedinoj elektronskoj firmi u Bosni i Hercegovini, što sam odvajala za stambeni fond i što sam čekala rješenje stambenog pitanja, to sad više nikom nije bitno, a to se može tako lako provjeriti. Nije Banjaluka selo. Banjaluka je veliki grad. Nisu uništene knjige i dokumrnti. Sve to postoji. To što je prekinut moj normalan životni tok pa ja nisam mogla ga nastaviti, i to se može provjeriti. Ja očekujem, na neki način, da ostarim u nekoj garsonjeri, u nekom stanu, da izađem iz kolektivnog centra, jer smatram da oni s mnogo gorom situacijom od moje treba da su ovdje.
Ja sam radila i živjela od svog rada. To je meni najveća uvreda. Meni je najviše žao što mi je oteto pravo na rad. To mi treba neko nadoknaditi, a sve drugo mislim da je normalno da se nadoknadi. Pitali ste me da li bih htjela stan u Banjaluci. Zašto ne? Bih. Samo neka nema rata. Ovdje imam smještaj. Sad sam na putu da riješim tu neku invalidsku penziju, opet zahvaljujući nekim ljudima koji su imali sluha. Neka mi daju stan tamo gdje sam ga ja trebala dobiti. Mene to uopšte neće smetati. Ili, neka mi nekako riješe ti neki, koji su rekli da je sve završeno i da mi sada možemo fino da se vratimo, da je sve kako treba. Osnovno čovjekovo pravo je na kruh, krov i rad. Ili, da kažem: rad, kruh, krov. Vi kad radite, imate pravo na želje, na život. A onog momenta kad vam neko kaže: „Nema“ – nije bitno ko – šta ste vi tad? Vi ste automatski ovisnik od nečije pomoći.“
Predstavnici Uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog Kantona, donirali su stanovnicima izbjegličkog naselja Mihatovići, u blizini Tuzle, odjevne predmete koje su inspektori zaplijenili u akcijama kontrole nelegalne trgovine na ovom području.
Svake godine, ova uprava zaplijeni robu u vrijednosti od milion KM. Dio robe se uništava, dio prodaje, a prema važećem kantonalnom zakonu, dio se donira.
Na osnovu triju sudskih presuda, roba koju su kantonalni inspektori oduzeli jer vlasnici objekata nisu imali potrebnu dokumentaciju za njenu prodaju, donirana je raseljenim stanovnicima u Mihatovićima. Učinjeno je tako po okončanju sudskih postupaka i odluke da se zaplijenjeni artikli doniraju.
Prema nekim podacima, ovakve robe na depoima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine ima u vrijednosti od 50 miliona maraka.
Apelaciju je predao glasnogovornik Fonda PIO RS Tihomir Joksimović, a nakon toga novinarima rekao da, i pored prethodnih negativnih presuda, očekuje pozitivno i brzo rješenje Ustavnog suda BiH. U protivnom, obratit će se Sudu za ljudska prava u Strazburu, najavio je Joksimović. Evo šta je izjavio za našu emisiju:
„Mi smo upravo predali apelaciju Ustavnom sudu. Bilo je sve u redu, propisno. Treba samo reći da je apelacija sačinjena u proteklih mjesec dana – radi se o dokumentu na desetak stranica, 26 priloga kao aneks tom dokumentu. Ono što je suština apelacije su argumenti koje smo isticali i kod podnošenja tužbe kod prvostepenog Suda u Mostaru, potom kod Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Suština je da apelacijom tražimo da se korisnici koji su ostvarili pravo na penziju do 30. aprila 1992. godine vrate u Federalni fond PIO kao korisnici, odnosno njegovi penzioneri, budući da se zalažemo da se ostvarivanje penzije realizuje tamo gdje je penzija stečena, odnosno tamo gdje su ljudi radili. To je opšteprihvaćen evropski, svjetski princip i na tome suštinski insistiramo.
Ipak mislimo da će Ustavni sud kao najveća pravosudna instanca uvažiti našu argumentaciju i postupiti onako kako se postupilo u predmetu Duška Karanovića, jer je pravni osnov isti. Podsjetiću: Duško Karanović je penzioner koji je stekao pravo na penziju na području Federacije, ali ga je isplaćivao Fond PIO RS. On je pojedinačno tužio, proces je godinama trajao, ali je Evropski sud prošle godine u januaru odlučio da je on suštinski korisnik Federalnog fonda i na kraju je vraćen tamo. Mi na tome temeljimo našu apelaciju i mislimo da će ona sada biti uvažena.“
O broju penzionera na koji se odnosi podnesena apelacija, Joksimović kaže:
Riječ je o principima
„Kad je podnesena tužba bilo ih je 38.000. Realno, tih ljudi je danas manje. Procjene su da ih je 34-35 hiljada, radi se o starijim ljudima i oni umiru. Nama je to dopunski element, gledano i sa moralne strane. Tih ljudi je iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec manje. Ako bi se proces i dalje odugovlačio, a mi se iskreno nadamo da će Ustavni sud ovu apelaciju uzeti u prioritet, onda bi to bilo nepovoljno za te korisnike, a također i za Fond. Od aprila 2005. godine traje ovaj proces, to je već četiri godine. Ako se još produži, to je jako nepovoljno za ove korisnike, a nepovoljno je i za nas. Suštinski, pored ovog principa – zalaganje za princip da se penzija ostvaruje prema mjestu njene zarade – jeste također i poštivanje ljudskih prava koje je Evropski sud za ljudska prava istaknuo u presudi za Duška Karanovića.
Kad je podnesena tužba bilo ih je 38.000. Realno, tih ljudi je danas manje. Procjene su da ih je 34-35 hiljada, radi se o starijim ljudima i oni umiru. Nama je to dopunski element, gledano i sa moralne strane.
Treba napomenuti da je sličnih predmeta bilo upravo pred Ustavnim sudom BiH i pred Komisijom za ljudska prava Ustavnog suda, i ranije takođe pred Domom za ljudska prava. Mi imamo te predmete, to je 14-15 ljudi koji su takođe ostvarili to pravo, ali u samoj realizaciji tih odluka Doma za ljudska prava bilo je jako puno teškoća. Nama ostaje da se nadamo da Ustavni sud to riješi. Drugi elemenat koji smo istakli, i ranije smo ga isticali, je finansijska šteta koju Fond ima. Aproksimativno mi mjesečno gubimo oko šest miliona maraka. Radi se, naime, o cifri od 35.000 korisnika, ali treba imati u vidu i da bi u suprotnom smjeru, od korisnika Federalnog fonda oko 18.000 došlo u Fond PIO RS, tako da bi oko 20.000 korisnika došlo na Federalni fond, to puta prosječna penzija u RS od 320 KM, to iznosi oko šest miliona maraka na mjesečnom nivou. To su veliki novci.
Ono što je istaknuto u tom smislu je i obeštećenje od 175 miliona maraka, bez kamate. Ali, nije novac nešto što je prioritet u ovoj tužbi. Riječ je o principima. Upravo se ovom apelacijom, kao i prethodnim tužbenim zahtjevima, zalažemo za principe, za poštivanje ljudskih prava. Ako vi ne isplaćujete čovjeku penziju tamo gdje ju je on zaradio, odnosno on dobije marku, dvije, pet, deset manje, vi ugrožavate njegovo ljudsko pravo. Čak je u presudi rečeno da se radi o elementima diskriminacije, što je nedopustivo u današnje vrijeme. Još jedan argrument je da norme evropske Konvencije o ljudskim pravima, vezano za ovu presudu u Strazburu, imaju prednost nad bilo kojim nacionalnim zakonom, odnosno nad bilo kojim članom nacionalnog zakona. Mi polažemo puno nade i to. Ako ne uspijemo na krajnjoj domaćoj pravosudnoj instanci, pred Ustavnim sudom - Fond je odlučan, istrajan, principijelan i uporan u ovome – moraćemo ići pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.“
Bratislav Mrdić, Fond PIO RS:
„Mi očekujemo da Ustavni sud usvoji našu apelaciju i da udovolji našem tužbenom zahtjevu u postupcima koji su vođeni pred Opštinskim i Kantonalnim sudom u Mostaru, te da te argumente i povrede prava koje smo mi naveli u apelaciji Sud nepristrano razmotri i nađe osnova da istu usvoji. Mi imamo povjerenja u Ustavni sud BiH i nadamo se da će stručno i kvalitetno odraditi svoj posao."
O dosadašnjim tužbama Mrdić kaže:
„Tužba je podnesena 2005. godine i proces je vođen pred Opštinskim sudom u Mostaru kao mjesno nadležnim zbog sjedišta Federalnog fonda koji je u Mostaru. Po žalbi je prošla je redovna procedura – Kantonalni sud u Mostaru, kasnije Vrhovni sud FBiH. U tim presudama tužba Fonda PIO RS je odbijena uz argumentacije koje smo mi, naravno, pobijali, za koje smo, da kažem, suštinu primjedbi i pravni osnov iznijeli u apelaciji koju smo predali Ustavnom sudu. Mi se ipak nadamo da će Ustavni sud to da riješi kako treba."
U Federalnom fondu drugačije mišljenje
U Federalnom fondu imaju sasvim drugačije mišljenje. Govori šefica sektora za sistem i provođenje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja PIO – MIO FBiH, Envera Kudić:
„Vjerujemo u sudstvo Federacije BiH, koje je u ranijem postupku već donijeli negativne odluke, dakle, odbijena je tužba Fonda RS prvostepenom presudom Suda od 20.11.2007. godine. Nakon toga je odbijena i žalba izjavljena protiv ove presude, a takođe i Vrhovni sud je reviziju uloženu od strane Fonda RS odbio 14.05.2009. godine. Smatramo da je apelacija u cjelosti neosnovana i vjerujemo da će Ustavni sud slijedom presuda donešenih u ranijem postupku takođe odlučiti u korist Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje. Predmet ovog spora, kao što vam je poznato, jeste naknada štete. Federalni zavod stoji na stanovištu da nije učinio nikakvu štetu Fondu Republike Srpske isplaćujući penzije onim korisnicima kojima je Fond RS isplaćivao. Napokon, Federacija BiH i drugi entitet, Republika Srpska, podijelili su korisnike penzija koji su ostvarili pravo na penziju do 6. 4. 1992. godine putem sporazuma koji je funkcionisao i koji se još uvijek primjenjuje.“
Federalni zavod stoji na stanovištu da nije učinio nikakvu štetu Fondu Republike Srpske isplaćujući penzije onim korisnicima kojima je Fond RS isplaćivao.
Na pitanje šta ako se desi da Ustavni sud pozitivno odgovori na apelaciju Fonda PIO RS, Envera Kudić kaže:
„To bi, naravno, bilo pogubno za Fond federalnog zavoda PIO, a korisnici penzija iz RS koji se nadaju da će ostvariti veća prava, dakle veći iznos mirovine u odnosu na onu koju primaju u RS, bi bili takođe zakinuti, jer prenošenje iz jednog Fonda u drugi Fond određenog broja korisnika, odrazio bi se na ukupna sredstva Federalnog zavoda, što znači da bi totalno oborio koeficijent isplate penzija, tako da očekivanja osiguranika, odnosno korisnika iz RS, ne bi se ostvarila, a naravno, to bi dovelo do pada mirovina u Federalnom zavodu PIO/MIO u svakom trenutku, a pogotovo ove godine, ovog trenutka, kad Zavod ima nedostatna sredstva, odnosno bori se za provedbu isplate penzija po postojećem koeficijentu od 1,65 posto.“
"Danas me više niko ne pita kako se osjećam"
Senada Dizdar, stanovnica kolektivnog izbjegličkog centra u Hrasnici kod Sarajeva, priča o svom životu. U ovom, kao i u drugim centrima uglavnom su smješteni ljudi koji su prije rata bili podstanari, pa im se njihova privatna imovina ili društveni stan ne mogu vratiti. Evo kako Senada doživljava svoj život u kolektivnom centru:
„To je nužni smještaj. Ono što ću ja reći, s obzirom na moj životni put, sve ovisi od tog kako ste živjeli prije toga. Znači, ja sam radila, imala sam lični dohodak i očekivala sam rješenje stambenog pitanja, kao i svi ljudi u to vrijeme. Normalo i regularno. Bila sam čak i prva na rang-listi za stan jer sam bila već 15 godina zaposlena. I nikad prije toga nisam živjela a da nisam obaveze – režije, stanarinu. Sad ne plaćam. I zahvalna sam. Zahvaljujući činjenici da ja ne moram izdvojiti sredstva za krov, za režije, ja mislim da sam na neki način privilegovana jer od 1993. godine nikad nisam ostvarila nekakvo pristojno zaposlenje kojim bih mogla obezbijediti barem jedan dio za nužnu egzistenciju. Ne normalnu, nego nužnu. Ako pođemo od tog da ne plaćam i da bih bila na ulici da nije ovog, stvarno ne znam šta da kažem, bez obzira na sve uslove. A kako mi je? Malo imaš prava na privatni život. Malo imaš pravo na svoj mir. Ja sam rođena Jezerka, kod Jajca, iz porodice privatnika. Nikad u životu nismo bili beskućnici.
Danas je moja kompletna porodica raseljena. Snalaze se kako se snalaze. Otac, majka, dva brata, dvije sestre. Ja sam poslije završene gimnazije u Jajcu otišla da studiram u Banjaluku, i tako sam ostala. Radila, rađala, zaposlila se, dobila dva sina i ostala do '92. Tamo sam bila podstanar, kao i većina ljudi koji nisu dobili stan. Grad je to, ja sam mlada bila, očekivala sam rješenje stambenog pitanja, čak sam vodila i referat stambenih odnosa. Sve je bilo sasvim normalno. Da je nekim slučajem rat počeo '94. , ja bih uselila, ušla u kredite, namjestila, i opet morala bježati. Ali, eto, počeo je '92. U tom momentu meni je bilo bitno, s obzirom da sam ja mislila da će to stati za nekih 5-6 dana, da ja djecu moju izvučem odatle.
Bez zaposlenja, bez stana, bez prava čak ni na kuhinju, jer ne možete ni kuhinju dobiti ako nemate neki status. Mi smo dobili status raseljenih, ali su nam ga i ukinuli istovremeno.
Pošto ja imam nekih administrativnih iskustava, pa i pravnih, ja nisam htjela da se složim sa činjenicom bespravne države, vladaju ovi, vladaju oni. Ja sam pokušavala da dođem do nekih svojih ljudskih prava na neki način, zajedno s još nekim ljudima koji su još uvijek profesionalni, jer kako mi može jedna te ista organizacija, bez ikakvih promijenjenih činjenica, dati status, i ukinuti ga, istovremeno. Tad kad mi ga je dala, nije mi ništa uz to dala, jer je sve bilo kao „rasprodano“, a onda kad su mi ukinuli, onda su mi rekli: eh, da imaš status, ti bi imala pravo na smještaj. A ukinuli su mi status raseljenog lica s obrazloženjem da sam bila podstanar i da ja nemam pravo na taj status jer, pobogu, ja nisam imala svoju privatnu imovinu.
Zamislite vi sad, ispade da su svi u našoj zemlji imali privatnu imovinu, regularno, ono – kroz papire, zemljišno-knjižne izvode, šta ja znam šta sve ne – a mi dan-danas imamo imovinskih problema, boli glava. Onda sam se ja žalila, tuživala, pet godina bila na sudu. I vratili status. Meni je to bila nekakva lična satisfakcija. Ja sam bila pod statusom „ostali“. Ko su „ostali“? Ja nemam pojma šta spada pod „ostali“.“
Očekujem nadoknadu za prekinut normalan život
Šta očekuje Senada Dizdar?
„Ja samo očekujem nadoknadu za moj prekinut normalan život. Ja sam jako dugo očekivala i nadoknadu što ne radim jer ja nisam svojom voljom dala otkaz. Svima je jasno zašto sam otišla. Svima je jasno zašto sam povela dva djeteta. U tom momentu meni je samo to bilo bitno, a stvarno sam osjećala da ja nisam pristalica politike u Banjaluci i da ja tu nemam šta da tražim. Ja sam napravila korak kojim sam dokazala da nisam pristalica i od tog sam spasila i svoju djecu. Ali, danas više nikom nisam bitna. Danas me više niko ne pita kako se osjećam.
Vi kad radite, imate pravo na želje, na život. A onog momenta kad vam neko kaže: „Nema“ – nije bitno ko – šta ste vi tad? Vi ste automatski ovisnik od nečije pomoći.
Ja sam radila i živjela od svog rada. To je meni najveća uvreda. Meni je najviše žao što mi je oteto pravo na rad. To mi treba neko nadoknaditi, a sve drugo mislim da je normalno da se nadoknadi. Pitali ste me da li bih htjela stan u Banjaluci. Zašto ne? Bih. Samo neka nema rata. Ovdje imam smještaj. Sad sam na putu da riješim tu neku invalidsku penziju, opet zahvaljujući nekim ljudima koji su imali sluha. Neka mi daju stan tamo gdje sam ga ja trebala dobiti. Mene to uopšte neće smetati. Ili, neka mi nekako riješe ti neki, koji su rekli da je sve završeno i da mi sada možemo fino da se vratimo, da je sve kako treba. Osnovno čovjekovo pravo je na kruh, krov i rad. Ili, da kažem: rad, kruh, krov. Vi kad radite, imate pravo na želje, na život. A onog momenta kad vam neko kaže: „Nema“ – nije bitno ko – šta ste vi tad? Vi ste automatski ovisnik od nečije pomoći.“
Zaplijenjeni odjevni predmeti uručeni izbjeglicama u izbjegličkom centru
Predstavnici Uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog Kantona, donirali su stanovnicima izbjegličkog naselja Mihatovići, u blizini Tuzle, odjevne predmete koje su inspektori zaplijenili u akcijama kontrole nelegalne trgovine na ovom području.
Svake godine, ova uprava zaplijeni robu u vrijednosti od milion KM. Dio robe se uništava, dio prodaje, a prema važećem kantonalnom zakonu, dio se donira.
Na osnovu triju sudskih presuda, roba koju su kantonalni inspektori oduzeli jer vlasnici objekata nisu imali potrebnu dokumentaciju za njenu prodaju, donirana je raseljenim stanovnicima u Mihatovićima. Učinjeno je tako po okončanju sudskih postupaka i odluke da se zaplijenjeni artikli doniraju.
Prema nekim podacima, ovakve robe na depoima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine ima u vrijednosti od 50 miliona maraka.