Dom naroda Parlamenta Federacije BiH usvojio je Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
S obzirom da je iste izmjene prije više od godinu dana usvojio drugi dom – Predstavnički, može se očekivati da će ovaj zakon uskoro biti objavljen u službenom glasniku Izmjene se odnose na vojne stanove, koji su dodijeljeni pripadnicima Vojske i Ministarstva odbrane ovog entiteta, kao i nekim drugim korisnicima, iz bivšeg vojnog stambenog fonda.
Tu je najveći broj korisnika koji su stanove dobili po osnovu radnog odnosa u Vojsci ili Ministarstvu obrane FBiH. Predlagač je poslanik Jasmin Duvnjak, koji objašnjava na koga se sve odnosi izmijenjeni zakon i šta je njegova suština:
„Izmjene i dopune Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odnose se ne samo na bivše pripadnike Vojske FBiH, Armije BiH i HVO i uposlenike Federalnog ministarstva obrane, nego se odnose i na jedan veći broj lica koja su po osnovu invalidnosti (RVI), ili porodice poginulih boraca i šehida dobivala rješenja na vojne stanove iz bivšeg vojnog fonda Federalnog ministarstva obrane. Radi se o oko 3000 lica koja u vremenu od gašenja Federalnog ministarstva obrane 31.12.2005. godine nisu uspjela da završe konačnu proceduru otkupa stanova, jer od 01.01.2006. kada je ukinuto FMO i trebao biti promijenjen titular imovine, to nije učinjeno, te lica koja su imala rješenja na te stanove nisu zbog pravnog vakuuma, zbog činjenice da nije postojao organ s kojim bi sklopili ugovor i koji bi ih uveo u posjed stana, da konačno otkupe stanove i riješe svoje stambeno pitanje. Ovim Izmjenama i dopunama zakona, kao predlagač Zakona, omogućio sam da se titular imovine prije svega prenese sa bivšeg FMO na Vladu Federacije, u čije ime će Služba za zajedničke poslove upravljati ovim stanovima, odnosno sklapati ugovore sa licima koja imaju rješenja. Ovim Zakonom omogućili smo licima koja su dobila rješenja za određene stanove koji su primjenom imovinskih propisa vraćeni ranijim, prijeratnim nosiocima stanarskog prava, da ta lica dobiju zamjenske stanove iz fonda nedodijeljenih stanova vojnog fonda FMO. Napominjem da se ovo odnosi na vojne stanove, za lica koja su dobivala te stanove iz radnog odnosa ili su dobivala stanove po osnovu invalidnosti odnosno pripadnosti šehidskim porodicama ili porodicama poginulih boraca.
Ovim izmjenama i dopunama stvorili smo sve pravne pretpostavke da Služba za zajedničke poslove Vlade FBiH, kao organ koji je ovim Zakonom dobio nadležnost, konačno, u jednom ubrzanom postupku, sklopi ugovore s ovim licima, da bude organ koji će uvesti ova lica u stanove i da u konačnici ovi ljudi certifikatima otkupe ove stanove i da riješe jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja – krov nad glavom. Ja sam predlagač Zakona, a ovaj zakon je u parlamentarnom postupku bio više od godinu i po dana. On je usvojen na Predstavničkom domu Parlamenta FBiH još u martu 2008. godine, a na Domu naroda tek prije nekoliko dana – znači, više od godinu i po dana je trebalo da se na oba doma ovaj zakon usvoji. Da bi on bio punovažan, neophodno je da se još na nivou Predstavničkog doma usvoji jedan amandman koji sam ja, kao predlagač ovog zakona prihvatio, a to je amandman gospodina Josipa Perića, šefa Kluba hrvatskog naroda. Takva je procedura u Federalnom parlamentu – Predstavnički dom mora dati potvrdu za taj amandman i nakon toga ide objava u Službenim novinama. Osam dana nakon objave u Službenim novinama, taj zakon bi trebao biti punovažan. Ja se iskreno nadam da smo ovim završili glavni dio posla i da ćemo na ovaj način konačno staviti tačku na rješenje pitanja ovih vojnih stanova vojnog fonda."
Nakon 17 godina života u Mađarskoj, 19 izbjeglica iz BiH konačno se vratilo u svoju zemlju. Radi se o ljudima koji pate od psihičkih smetnji. Iz Zavoda za liječenje Jakeš kod Modriče bili su evakuirani u Mađarsku 1992. godine, a njihov povratak je odgađan zbog komplikovanih statusnih pitanja članova grupe, kao i zbog potrebe izgradnje prostorija u Zavodu kako bi im, po povratku, tu bio obezbijeđen neophodan nivo brige.
Bez obzira na sve,Vijeće ministara BiH, a posebno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, nisu odustajali od traženja trajnog rješenja za ovu grupu bh. građana.
Pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Mario Nenadić, koji je osobno bio angažovan u povratku ove grupe specifičnih bh. izbjeglica, iznosi više detalja o njima i njihovom povratku u zemlju.
Nenadić: Bio bih slobodan reći da je ovo jedan od najvećih uspjeha, bez obzira što se radi o maloj grupi ljudi, kojeg su nadležne državne institucije u BiH u posljednje vrijeme postigle na planu povratka. Radi se uistinu o izbjeglicama, ali o jednoj specifičnoj grupi izbjeglica, obzirom da je svih njih devetnaestero potpuno poslovno nesposobnih. Oni su duševno bolesni. To je zadnji dio grupe od 70 osoba koja je još 1992. godine preko Hrvatske izbjegla u Mađarsku, odnosno, bolje rečeno, organizirano izmještena u Mađarsku. Prvo su bili u jednom kampu, a zatim premješteni u Debrecin, gdje su proveli zadnjih više od 15 godina. Grupa je brojala 70 osoba, i od tih 70 mi smo prije sedam godina vratili 35 osoba. Od ostatka grupe, od njih 35, šesnaest je, nažalost, našlo svoj trajni smiraj u Mađarskoj. Oni nisu dočekali svoj povratak u BiH. To je jedan veliki šamar Bosni i Hercegovini i svima koji se bave socijalnom politikom u BiH. Preostalih 19 osoba smo vratili u Centar Jakeš. Najveći broj njih i potječe ustvari iz te specijalizirane ustanove u Jakešu.
To je uistinu bio težak projekat, jedan od najtežih kojeg sam ja ovih 15-16 godina rada u Ministarstvu realizirao. Radi se o tome da je kompletna grupa bila potpuno bolesna i poslovno nesposobna. Ni za jednog od njih nije postojao interes srodnika u BiH za njihov prihvat i smještaj. Ono što je najveći problem jeste funkcioniranje sistema socijalne i zdravstvene skrbi u BiH, koji je potpuno izudijeljen, i horizontalno i vertikalno, kako između Federacije i Republike Srpske, tako unutar Federacije. To je jednostavno bio posao gdje su institucije po sistemu negativnog sukoba nadležnosti odbijale da prihvate nadležnost za prihvat ove grupe. Dakle, u jednom dugom procesu – ja sam ga često nazivao „sistemskim mučenjem“ svih koji su radili na tome – mi smo na kraju uspjeli, prvenstveno zahvaljujući gospodinu Ranku Škrbiću, ministru zdravstva u Vladi RS, i upravniku Centra u Jakešu, gospodinu Cvijanu Zelenčeviću, koji su imali veliko razumijevanje, a zahvaljujući intervenciji Vijeća ministara preskočen je čitav taj komplicirani sustav.
Nenadić: Mi smo tamo napravili dva prelijepa objekta, sve je potpuno novo, novi namještaj. Uprava je uradila sve da se osigura jedan izuzetno organiziran prihvat ovih ljudi. Poslali smo stručnjake iz Centra par dana prije u Mađarsku da bi se pripremili, doveli smo stručnjake iz Mađarske koji su radili i živjeli s tom grupom 15 godina, da im pomognu u njihovoj reintegraciji tu u BiH. Njihovo putovanje je trajalo dvanaestak sati, bilo je veoma specifično i bilo je praćeno od strane medija. Mi smo tu grupu vratili i čini mi se da smo uradili dobar posao i da su oni konačno dobro zbrinuti u Centru u BiH. Veoma je interesantno, a oslikava ovo o čemu sam govorio - složenost te repatrijacije: gotovo 15 godina ti ljudi su bili sa veoma ograničenim kretanjem – na spratu jednog izbjegličkog paviljona, u centru koji broji par stotina izbjeglica iz svih krajeva svijeta, svih nacionalnosti i boja kože. Nažalost, u tom centru nije bilo mogućnosti da ti ljudi slušaju niti medije na našem jeziku. Nakon 15 godina - prvi puta su se vozili nekim prevoznim sredstvom, nakon 15 godina prvi put su došli u jedan centar koji zaista pruža sve garancije da će imati život dostojan i uobičajen za ovakvu vrstu građana u BiH. Kad govorimo o ograničenosti kretanja, o nemogućnosti pristupa medijima - ne možemo previše kritizirati vlasti u Mađarskoj, ipak su oni 17 godina brinuli o tim ljudima, najmanje tri puta su im pružili pomoć – prvi put prilikom prihvata, drugi put prilikom kontinuiranog zbrinjavanja i smještaja, i treći put u ovom projektu i omogućavanju povratka. Velika šteta i greška, pa i grehota napravljena prema ovim osobama, nadam se da će sada, uz međusoban dogovor nadležnih institucija Federacije BiH i Republike Srpske, biti popravljena i da će im biti omogućeno da ostanu u Centru u Jakešu. Sad će se javiti onaj standardni bh. problem: ko će platiti, jesu li obaveza zdravstva, jesu li obaveza socijalne zaštite, kad su kroničari, kad su akutni, itd. Mi definitivno moramo priznati sebi da imamo sistem koji ne omogućava povratak ni zdravim, niti bolesnim i naprosto moramo nešto radikalno u ovom pogledu promijeniti. Kad kažem „moramo“, prvenstveno mislim na one koji uspostavljaju vlast u BiH, koji o njoj odlučuju, koji rade na njenoj funkcionalnosti, jer, evo, mi koji smo u dijelu izvršne vlasti dobili zadatak, imali smo skoro nemoguću misiju.
Autor : Ivan Katavić
Ovih dana u Sarajevu su boravili predstavnici Bosanskohercegovačko–američke akademije nauka i umjetnosti, organizacije formirane 2007. godine u SAD, koja okuplja bh. građane koji su, po američkim standardima, dostigli vrhunski uspjeh u profesionalnim karijerama. Akademija ima oko stotinu članova, većinom doktora i magistara nauka, te pojedinaca istaknutih u svojim karijerama.
Misija organizacije je širenje i razvoj nauke i umjetnosti u bh. dijaspori u Americi i Kanadi. Cilj je, također, povezivanje sa kolegama u domovini.
Na konferenciji koju je organizovalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, upoznali su javnost sa svojom misijom i onim što žele postići dolaskom u Sarajevo, odnosno stalnim razvijanjem saradnje sa svojim kolegama u Bosni i Hercegovini.
Dr. Eldin Karaiković, hirurg ortoped, Univerzitet u Čikagu, predsjednik Akademije:
„Naša je želja da prenesemo znanja našim kolegama, prijateljima, sugrađanima u BiH. Bez njih, naš dolazak ovamo ne bi bio značajan. Mi smo organizacija koja je nastala prije dvije godine. Snaga naše organizacije je prije svega u tome što imamo koncentriranu, organizovanu snagu. 70 posto naših članova su profesori univerziteta, imamo tri dekana koji su dekani na američkim fakultetima, dakle, imamo članove provjerenog karaktera i opusa. Naša želja je da ponudimo nas Bosni i Hercegovini, da BiH traži od nas ono što joj treba, a ne da mi donosimo ono što mi mislimo da joj treba. Mi ne živimo u ovim uslovima i ne znamo koje su potrebe Bosne i Hercegovine, ali želimo da budemo partner. Mi se zahvaljujemo Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice na njihovoj inicijativi i što su oni prvi kontaktirali nas kada smo organizovali ovaj sastanak. To je jedan jako pozitivan pomak. Podrška koju smo dobili sa univerziteta, akademija, fakulteta i političkih struktura, za nas je vrlo ohrabrujuća. Dijalog ne smije da bude u jednom pravcu, nego u oba. Mi smo tu da pomognemo, ako treba. Mi nismo tu da kreiramo programe, već da pomognemo da se ti programi realiziraju. Važno je da se dovede kvalitet, da se objedini, da se iskoriste potencijali. Mi radimo iz dobre volje, međutim, ovo nije humanitarna akcija. Ovo je akcija da ljudi nauče kako da rade, kako da zarađuju, dakle, osnova je ekonomska. Znanje je najskuplje. Ima jedna izreka koja kaže: dobre odluke dolaze iz iskustva, a iskustvo dolazi iz loših odluka. Mi smo svi prošli kroz te loše odluke i dajemo priliku i mladim i starijim ljudima da uče na našim greškama. Ako se to shvata kao humanizam, pomoć, to je dobro, ali se mora shvatiti jedna ekonomska komponenta svega, a to je da je znanje vrijednost, da je znanje novac. Ako ne znate nešto da napravite, mi se tu nudimo. Jedan od ciljeva naše organizacije je i kulturna saradnja. Dva naša člana su ovdje, u Sarajevu, i biće gosti Sarajevske filharmonije. Radi se o dirigentu, maestru Filipu Simonsu (Philip Simmons), koji će dirigovati Sarajevskom filharmonijom. Tu je i naš član Almer Imamović, solista gitare, koji će učestvovati u tom programu. Znači, naša aktivnost je naučna, stručna i kulturna saradnja, razmjena mišljenja, prenos znanja i druženja.“
Dr. Gordan Srkalović: „Ja sam onkolog, bavim se liječenjem kancera, predajem na Univerzitetu Mičigen Stejt (Michigan State University). Ako neko prati košarku, onda će znati da je to najbolji košarkaški koledž u cijeloj zemlji. Jako sam sretan da sam ovdje, ovo je moj grad. Drago mi je da Sarajevo raste i da se razvija. Drago mi je da mi možemo da doprinesemo tome i pomognemo koliko se može, a i da ljudi iz Sarajeva pomognu nama da bolje razumijemo šta se dešava ovdje.“
Dr. Emir Festić, Klinika Mejo (Mayo Clinic), Florida: „Dijaspora je jedan neiscrpni potencijal. Ja ga često poredim sa dječjom energijom. Ja imam tri kćerkice, svi koji imate djecu – znate šta znači dječja energija. E, to je dijaspora. Svi mi koji dođemo ovdje, nemamo nikakvod interesa, osim da pomognemo našoj matici. To je nešto što će uvijek tako biti. Normalno, kako generacije prolaze, vjerovatno će se smanjivati, tako da to treba iskoristiti – s vaše strane, od strane Bosanaca i Hercegovaca. Otvorite svoje poglede i primite dijasporu, jer mi smo dio vas. Jedina naša želja i namjera je da pomognemo ovoj državi i njenim ljudima. Ja sam se opredijelio u vezi moje struke i na Kliničkom centru već radi Intenzivna njega – već četiri-pet mjeseci, kao i na Univerzitetu u Banja Luci. Intenzivna njega je oformljena prvenstveno zahvaljujući francuskom doktoru, anesteziologu i specijalisti intenzivne njege, dr. Tijeri Gijomu (Guillaume Thiery), koji je uz enormne napore uspio da uprkos mnogih prepreka napravi dvije intenzivne njege koje su skoro na nivou ostalih evropskih ili američkih intenzivnih njega. U sklopu toga mi organizujemo kurs intenzivne njege koji je najbolji kurs intenzivne njege u svijetu, sponzoriran od strane Society of Critical Care Medicine. Dovodimo osam profesora iz Amerike. Prisustvo eksperata i ovaj kurs privukli su i sudionike iz susjednih država, tako da je Sarajevo ponovo centar znanja. Ljudi iz Beograda, Novog Sada, kao i širom BiH, doći će ovdje da saznaju nešto i unaprijede svoje znanje, što je naš osnovni cilj.“
Almer Imamović: „Ja sam gitarista. Iz Bosne sam, trenutno živim u Los Angelesu. Ja sam profesor i umjetnički direktor na Konzervatoriju u Južnoj Pasadeni. Čast mi je da budem u Sarajevu, a dolazim često. Ponosan sam što sam član ove Akademije i da sam u ovako lijepom društvu doktora. Obećavam izvanredan koncert koji ćemo imati sa Sarajevskom filharmonijom.“
Dr. Mirsad Hadžikadić, Univerzitet Sjeverna Karolina: „Svi smo mi pojedinačno razgovarali sa institucijama u BiH tokom posljednjih desetak godina i nastojali da ustanovimo projekte – najčešće razmjene profesora i studenata. Nekad se to dešavalo lijepo, nekad nije bilo tako kako je zamišljeno. Ovo je sada pokušaj da se to digne na neki organizirani način. Mi smo ovdje da predstavimo potencijal i snagu ove organizacije. Ovdje smo i da spoznamo načine da se konkretne stvari dese. Od potpisa i dokumenata zaista nema mnogo, osim konkretne akcije koja treba da se desi. Mi smo ovdje da pokažemo šta možemo i da pokažemo želju, a isto tako smo tu da odgovorimo na svaku mogućnost konkretnog prijedloga. Na svakom od naših univerzitete već postoji program kojim možemo pomoći našim studentima da dođu o američkom trošku do izvanrednih studija. Međutim, mislim da treba pokušati nešto i sa idejama koje će doći odavde.“
Za sve zainteresovane, više podataka o Bosanskohercegovačko-američkoj akademiji, iznosi njen predsjednik dr. Eldin Karaiković:
"Mi imamo website www.bhaaas.org , gdje možete naći misiju naše organizacije, naša imena, gdje rade, možete naći Newsletter, koji izdajemo svaka dva mjeseca i gdje tačno možete vidjeti šta je do sada urađeno u našim projektima. Želim da skrenem pažnju da smo nas desetak sa po jednim svojim radom izdali suplement bosanskog Žurnala baznih medicinskih nauka koji je izašao iz štampe ovih dana. Lično sam bio uključen i jedna od prvih specijalizacija koja dijelom ide preko naše BHAAAS biće ostvarena u Memphisu, gradu gdje ja živim i radim. Jedan od neurohirurga sa Klinike za neurohirurgiju KC biće mjesec dana na edukaciji, mislim da će to biti u februaru. I to je jedna od naših i mojih aktivnosti.“
S obzirom da je iste izmjene prije više od godinu dana usvojio drugi dom – Predstavnički, može se očekivati da će ovaj zakon uskoro biti objavljen u službenom glasniku Izmjene se odnose na vojne stanove, koji su dodijeljeni pripadnicima Vojske i Ministarstva odbrane ovog entiteta, kao i nekim drugim korisnicima, iz bivšeg vojnog stambenog fonda.
Tu je najveći broj korisnika koji su stanove dobili po osnovu radnog odnosa u Vojsci ili Ministarstvu obrane FBiH. Predlagač je poslanik Jasmin Duvnjak, koji objašnjava na koga se sve odnosi izmijenjeni zakon i šta je njegova suština:
„Izmjene i dopune Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odnose se ne samo na bivše pripadnike Vojske FBiH, Armije BiH i HVO i uposlenike Federalnog ministarstva obrane, nego se odnose i na jedan veći broj lica koja su po osnovu invalidnosti (RVI), ili porodice poginulih boraca i šehida dobivala rješenja na vojne stanove iz bivšeg vojnog fonda Federalnog ministarstva obrane. Radi se o oko 3000 lica koja u vremenu od gašenja Federalnog ministarstva obrane 31.12.2005. godine nisu uspjela da završe konačnu proceduru otkupa stanova, jer od 01.01.2006. kada je ukinuto FMO i trebao biti promijenjen titular imovine, to nije učinjeno, te lica koja su imala rješenja na te stanove nisu zbog pravnog vakuuma, zbog činjenice da nije postojao organ s kojim bi sklopili ugovor i koji bi ih uveo u posjed stana, da konačno otkupe stanove i riješe svoje stambeno pitanje. Ovim Izmjenama i dopunama zakona, kao predlagač Zakona, omogućio sam da se titular imovine prije svega prenese sa bivšeg FMO na Vladu Federacije, u čije ime će Služba za zajedničke poslove upravljati ovim stanovima, odnosno sklapati ugovore sa licima koja imaju rješenja. Ovim Zakonom omogućili smo licima koja su dobila rješenja za određene stanove koji su primjenom imovinskih propisa vraćeni ranijim, prijeratnim nosiocima stanarskog prava, da ta lica dobiju zamjenske stanove iz fonda nedodijeljenih stanova vojnog fonda FMO. Napominjem da se ovo odnosi na vojne stanove, za lica koja su dobivala te stanove iz radnog odnosa ili su dobivala stanove po osnovu invalidnosti odnosno pripadnosti šehidskim porodicama ili porodicama poginulih boraca.
Ovim izmjenama i dopunama stvorili smo sve pravne pretpostavke da Služba za zajedničke poslove Vlade FBiH, kao organ koji je ovim Zakonom dobio nadležnost, konačno, u jednom ubrzanom postupku, sklopi ugovore s ovim licima, da bude organ koji će uvesti ova lica u stanove i da u konačnici ovi ljudi certifikatima otkupe ove stanove i da riješe jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja – krov nad glavom. Ja sam predlagač Zakona, a ovaj zakon je u parlamentarnom postupku bio više od godinu i po dana. On je usvojen na Predstavničkom domu Parlamenta FBiH još u martu 2008. godine, a na Domu naroda tek prije nekoliko dana – znači, više od godinu i po dana je trebalo da se na oba doma ovaj zakon usvoji. Da bi on bio punovažan, neophodno je da se još na nivou Predstavničkog doma usvoji jedan amandman koji sam ja, kao predlagač ovog zakona prihvatio, a to je amandman gospodina Josipa Perića, šefa Kluba hrvatskog naroda. Takva je procedura u Federalnom parlamentu – Predstavnički dom mora dati potvrdu za taj amandman i nakon toga ide objava u Službenim novinama. Osam dana nakon objave u Službenim novinama, taj zakon bi trebao biti punovažan. Ja se iskreno nadam da smo ovim završili glavni dio posla i da ćemo na ovaj način konačno staviti tačku na rješenje pitanja ovih vojnih stanova vojnog fonda."
Povratak nakon 17 godina
Nakon 17 godina života u Mađarskoj, 19 izbjeglica iz BiH konačno se vratilo u svoju zemlju. Radi se o ljudima koji pate od psihičkih smetnji. Iz Zavoda za liječenje Jakeš kod Modriče bili su evakuirani u Mađarsku 1992. godine, a njihov povratak je odgađan zbog komplikovanih statusnih pitanja članova grupe, kao i zbog potrebe izgradnje prostorija u Zavodu kako bi im, po povratku, tu bio obezbijeđen neophodan nivo brige.
Bez obzira na sve,Vijeće ministara BiH, a posebno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, nisu odustajali od traženja trajnog rješenja za ovu grupu bh. građana.
Pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Mario Nenadić, koji je osobno bio angažovan u povratku ove grupe specifičnih bh. izbjeglica, iznosi više detalja o njima i njihovom povratku u zemlju.
Nenadić: Bio bih slobodan reći da je ovo jedan od najvećih uspjeha, bez obzira što se radi o maloj grupi ljudi, kojeg su nadležne državne institucije u BiH u posljednje vrijeme postigle na planu povratka. Radi se uistinu o izbjeglicama, ali o jednoj specifičnoj grupi izbjeglica, obzirom da je svih njih devetnaestero potpuno poslovno nesposobnih. Oni su duševno bolesni. To je zadnji dio grupe od 70 osoba koja je još 1992. godine preko Hrvatske izbjegla u Mađarsku, odnosno, bolje rečeno, organizirano izmještena u Mađarsku. Prvo su bili u jednom kampu, a zatim premješteni u Debrecin, gdje su proveli zadnjih više od 15 godina. Grupa je brojala 70 osoba, i od tih 70 mi smo prije sedam godina vratili 35 osoba. Od ostatka grupe, od njih 35, šesnaest je, nažalost, našlo svoj trajni smiraj u Mađarskoj. Oni nisu dočekali svoj povratak u BiH. To je jedan veliki šamar Bosni i Hercegovini i svima koji se bave socijalnom politikom u BiH. Preostalih 19 osoba smo vratili u Centar Jakeš. Najveći broj njih i potječe ustvari iz te specijalizirane ustanove u Jakešu.
To je uistinu bio težak projekat, jedan od najtežih kojeg sam ja ovih 15-16 godina rada u Ministarstvu realizirao. Radi se o tome da je kompletna grupa bila potpuno bolesna i poslovno nesposobna. Ni za jednog od njih nije postojao interes srodnika u BiH za njihov prihvat i smještaj. Ono što je najveći problem jeste funkcioniranje sistema socijalne i zdravstvene skrbi u BiH, koji je potpuno izudijeljen, i horizontalno i vertikalno, kako između Federacije i Republike Srpske, tako unutar Federacije. To je jednostavno bio posao gdje su institucije po sistemu negativnog sukoba nadležnosti odbijale da prihvate nadležnost za prihvat ove grupe. Dakle, u jednom dugom procesu – ja sam ga često nazivao „sistemskim mučenjem“ svih koji su radili na tome – mi smo na kraju uspjeli, prvenstveno zahvaljujući gospodinu Ranku Škrbiću, ministru zdravstva u Vladi RS, i upravniku Centra u Jakešu, gospodinu Cvijanu Zelenčeviću, koji su imali veliko razumijevanje, a zahvaljujući intervenciji Vijeća ministara preskočen je čitav taj komplicirani sustav.
RSE: Za njih su izgrađeni potpuno novi objekti, čime je završena jedna etapa u životu ovih specifičnih izbjeglica.
Nenadić: Mi smo tamo napravili dva prelijepa objekta, sve je potpuno novo, novi namještaj. Uprava je uradila sve da se osigura jedan izuzetno organiziran prihvat ovih ljudi. Poslali smo stručnjake iz Centra par dana prije u Mađarsku da bi se pripremili, doveli smo stručnjake iz Mađarske koji su radili i živjeli s tom grupom 15 godina, da im pomognu u njihovoj reintegraciji tu u BiH. Njihovo putovanje je trajalo dvanaestak sati, bilo je veoma specifično i bilo je praćeno od strane medija. Mi smo tu grupu vratili i čini mi se da smo uradili dobar posao i da su oni konačno dobro zbrinuti u Centru u BiH. Veoma je interesantno, a oslikava ovo o čemu sam govorio - složenost te repatrijacije: gotovo 15 godina ti ljudi su bili sa veoma ograničenim kretanjem – na spratu jednog izbjegličkog paviljona, u centru koji broji par stotina izbjeglica iz svih krajeva svijeta, svih nacionalnosti i boja kože. Nažalost, u tom centru nije bilo mogućnosti da ti ljudi slušaju niti medije na našem jeziku. Nakon 15 godina - prvi puta su se vozili nekim prevoznim sredstvom, nakon 15 godina prvi put su došli u jedan centar koji zaista pruža sve garancije da će imati život dostojan i uobičajen za ovakvu vrstu građana u BiH. Kad govorimo o ograničenosti kretanja, o nemogućnosti pristupa medijima - ne možemo previše kritizirati vlasti u Mađarskoj, ipak su oni 17 godina brinuli o tim ljudima, najmanje tri puta su im pružili pomoć – prvi put prilikom prihvata, drugi put prilikom kontinuiranog zbrinjavanja i smještaja, i treći put u ovom projektu i omogućavanju povratka. Velika šteta i greška, pa i grehota napravljena prema ovim osobama, nadam se da će sada, uz međusoban dogovor nadležnih institucija Federacije BiH i Republike Srpske, biti popravljena i da će im biti omogućeno da ostanu u Centru u Jakešu. Sad će se javiti onaj standardni bh. problem: ko će platiti, jesu li obaveza zdravstva, jesu li obaveza socijalne zaštite, kad su kroničari, kad su akutni, itd. Mi definitivno moramo priznati sebi da imamo sistem koji ne omogućava povratak ni zdravim, niti bolesnim i naprosto moramo nešto radikalno u ovom pogledu promijeniti. Kad kažem „moramo“, prvenstveno mislim na one koji uspostavljaju vlast u BiH, koji o njoj odlučuju, koji rade na njenoj funkcionalnosti, jer, evo, mi koji smo u dijelu izvršne vlasti dobili zadatak, imali smo skoro nemoguću misiju.
Bh.–američka akademija sarađuje sa kolegama iz BiH
Autor : Ivan KatavićOvih dana u Sarajevu su boravili predstavnici Bosanskohercegovačko–američke akademije nauka i umjetnosti, organizacije formirane 2007. godine u SAD, koja okuplja bh. građane koji su, po američkim standardima, dostigli vrhunski uspjeh u profesionalnim karijerama. Akademija ima oko stotinu članova, većinom doktora i magistara nauka, te pojedinaca istaknutih u svojim karijerama.
Misija organizacije je širenje i razvoj nauke i umjetnosti u bh. dijaspori u Americi i Kanadi. Cilj je, također, povezivanje sa kolegama u domovini.
Na konferenciji koju je organizovalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, upoznali su javnost sa svojom misijom i onim što žele postići dolaskom u Sarajevo, odnosno stalnim razvijanjem saradnje sa svojim kolegama u Bosni i Hercegovini.
Dr. Eldin Karaiković, hirurg ortoped, Univerzitet u Čikagu, predsjednik Akademije:
„Naša je želja da prenesemo znanja našim kolegama, prijateljima, sugrađanima u BiH. Bez njih, naš dolazak ovamo ne bi bio značajan. Mi smo organizacija koja je nastala prije dvije godine. Snaga naše organizacije je prije svega u tome što imamo koncentriranu, organizovanu snagu. 70 posto naših članova su profesori univerziteta, imamo tri dekana koji su dekani na američkim fakultetima, dakle, imamo članove provjerenog karaktera i opusa. Naša želja je da ponudimo nas Bosni i Hercegovini, da BiH traži od nas ono što joj treba, a ne da mi donosimo ono što mi mislimo da joj treba. Mi ne živimo u ovim uslovima i ne znamo koje su potrebe Bosne i Hercegovine, ali želimo da budemo partner. Mi se zahvaljujemo Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice na njihovoj inicijativi i što su oni prvi kontaktirali nas kada smo organizovali ovaj sastanak. To je jedan jako pozitivan pomak. Podrška koju smo dobili sa univerziteta, akademija, fakulteta i političkih struktura, za nas je vrlo ohrabrujuća. Dijalog ne smije da bude u jednom pravcu, nego u oba. Mi smo tu da pomognemo, ako treba. Mi nismo tu da kreiramo programe, već da pomognemo da se ti programi realiziraju. Važno je da se dovede kvalitet, da se objedini, da se iskoriste potencijali. Mi radimo iz dobre volje, međutim, ovo nije humanitarna akcija. Ovo je akcija da ljudi nauče kako da rade, kako da zarađuju, dakle, osnova je ekonomska. Znanje je najskuplje. Ima jedna izreka koja kaže: dobre odluke dolaze iz iskustva, a iskustvo dolazi iz loših odluka. Mi smo svi prošli kroz te loše odluke i dajemo priliku i mladim i starijim ljudima da uče na našim greškama. Ako se to shvata kao humanizam, pomoć, to je dobro, ali se mora shvatiti jedna ekonomska komponenta svega, a to je da je znanje vrijednost, da je znanje novac. Ako ne znate nešto da napravite, mi se tu nudimo. Jedan od ciljeva naše organizacije je i kulturna saradnja. Dva naša člana su ovdje, u Sarajevu, i biće gosti Sarajevske filharmonije. Radi se o dirigentu, maestru Filipu Simonsu (Philip Simmons), koji će dirigovati Sarajevskom filharmonijom. Tu je i naš član Almer Imamović, solista gitare, koji će učestvovati u tom programu. Znači, naša aktivnost je naučna, stručna i kulturna saradnja, razmjena mišljenja, prenos znanja i druženja.“
Dr. Gordan Srkalović: „Ja sam onkolog, bavim se liječenjem kancera, predajem na Univerzitetu Mičigen Stejt (Michigan State University). Ako neko prati košarku, onda će znati da je to najbolji košarkaški koledž u cijeloj zemlji. Jako sam sretan da sam ovdje, ovo je moj grad. Drago mi je da Sarajevo raste i da se razvija. Drago mi je da mi možemo da doprinesemo tome i pomognemo koliko se može, a i da ljudi iz Sarajeva pomognu nama da bolje razumijemo šta se dešava ovdje.“
Dr. Emir Festić, Klinika Mejo (Mayo Clinic), Florida: „Dijaspora je jedan neiscrpni potencijal. Ja ga često poredim sa dječjom energijom. Ja imam tri kćerkice, svi koji imate djecu – znate šta znači dječja energija. E, to je dijaspora. Svi mi koji dođemo ovdje, nemamo nikakvod interesa, osim da pomognemo našoj matici. To je nešto što će uvijek tako biti. Normalno, kako generacije prolaze, vjerovatno će se smanjivati, tako da to treba iskoristiti – s vaše strane, od strane Bosanaca i Hercegovaca. Otvorite svoje poglede i primite dijasporu, jer mi smo dio vas. Jedina naša želja i namjera je da pomognemo ovoj državi i njenim ljudima. Ja sam se opredijelio u vezi moje struke i na Kliničkom centru već radi Intenzivna njega – već četiri-pet mjeseci, kao i na Univerzitetu u Banja Luci. Intenzivna njega je oformljena prvenstveno zahvaljujući francuskom doktoru, anesteziologu i specijalisti intenzivne njege, dr. Tijeri Gijomu (Guillaume Thiery), koji je uz enormne napore uspio da uprkos mnogih prepreka napravi dvije intenzivne njege koje su skoro na nivou ostalih evropskih ili američkih intenzivnih njega. U sklopu toga mi organizujemo kurs intenzivne njege koji je najbolji kurs intenzivne njege u svijetu, sponzoriran od strane Society of Critical Care Medicine. Dovodimo osam profesora iz Amerike. Prisustvo eksperata i ovaj kurs privukli su i sudionike iz susjednih država, tako da je Sarajevo ponovo centar znanja. Ljudi iz Beograda, Novog Sada, kao i širom BiH, doći će ovdje da saznaju nešto i unaprijede svoje znanje, što je naš osnovni cilj.“
Almer Imamović: „Ja sam gitarista. Iz Bosne sam, trenutno živim u Los Angelesu. Ja sam profesor i umjetnički direktor na Konzervatoriju u Južnoj Pasadeni. Čast mi je da budem u Sarajevu, a dolazim često. Ponosan sam što sam član ove Akademije i da sam u ovako lijepom društvu doktora. Obećavam izvanredan koncert koji ćemo imati sa Sarajevskom filharmonijom.“
Dr. Mirsad Hadžikadić, Univerzitet Sjeverna Karolina: „Svi smo mi pojedinačno razgovarali sa institucijama u BiH tokom posljednjih desetak godina i nastojali da ustanovimo projekte – najčešće razmjene profesora i studenata. Nekad se to dešavalo lijepo, nekad nije bilo tako kako je zamišljeno. Ovo je sada pokušaj da se to digne na neki organizirani način. Mi smo ovdje da predstavimo potencijal i snagu ove organizacije. Ovdje smo i da spoznamo načine da se konkretne stvari dese. Od potpisa i dokumenata zaista nema mnogo, osim konkretne akcije koja treba da se desi. Mi smo ovdje da pokažemo šta možemo i da pokažemo želju, a isto tako smo tu da odgovorimo na svaku mogućnost konkretnog prijedloga. Na svakom od naših univerzitete već postoji program kojim možemo pomoći našim studentima da dođu o američkom trošku do izvanrednih studija. Međutim, mislim da treba pokušati nešto i sa idejama koje će doći odavde.“
Za sve zainteresovane, više podataka o Bosanskohercegovačko-američkoj akademiji, iznosi njen predsjednik dr. Eldin Karaiković:
"Mi imamo website www.bhaaas.org , gdje možete naći misiju naše organizacije, naša imena, gdje rade, možete naći Newsletter, koji izdajemo svaka dva mjeseca i gdje tačno možete vidjeti šta je do sada urađeno u našim projektima. Želim da skrenem pažnju da smo nas desetak sa po jednim svojim radom izdali suplement bosanskog Žurnala baznih medicinskih nauka koji je izašao iz štampe ovih dana. Lično sam bio uključen i jedna od prvih specijalizacija koja dijelom ide preko naše BHAAAS biće ostvarena u Memphisu, gradu gdje ja živim i radim. Jedan od neurohirurga sa Klinike za neurohirurgiju KC biće mjesec dana na edukaciji, mislim da će to biti u februaru. I to je jedna od naših i mojih aktivnosti.“