Državljanstva BiH odreklo se preko 40.000 ljudi

Zvanični podaci kažu da se od bh. državljanstva odreklo više od 40 hiljada osoba.

Međutim, državljanstvo neke druge zemlje uzeo je znatno veći broj Bosanaca i Hercegovaca, s obzirom da neke zemalje ne traže odricanje od bh. državljanstva.

Austrijske vlasti su ovih dana objavile kako je oko 800 osoba porijeklom iz BiH samo u prvoj polovici ove godine uzelo njihovo državljanstvo, a “na čekanju” je još nekoliko hiljada ljudi.

“Zaključno sa 17. julom ove godine bh. državljanstva su se odrekle 40.643 osobe. Ukoliko bh. državljanin dobije državljanstvo druge države, on se, prema zakonu, ne treba odreći državljanstva BiH, ali to traže neke od tih zemalja. Uglavnom je to razlog”, potvrdila je Zorica Rulj iz Ministarstva civilnih poslova.

Zahtijev za ispis iz knjige državljana košta 800 KM, a ako se podnosi izvan BiH, plaća se i dodatnih 250 eura takse. Ukoliko osobe žele steći državljanstvo neke države nastale raspadom SFRJ, pa se zbog tog razloga odriču bh. državljanstva, cijena je niža i iznosi 200 KM.

Trend odricanja bh. državljanstva bio je neujednačen proteklih godina. Naime, do 2000. godine ovaj trend nije bio toliko izražen. Tek nakon 2000. bilježi se porast ispisa iz registra državljana, koji je u 2003. godine kulminirao rekordom kada se 9.113 građana odreklo bh. državljanstva.

Najviše Bosanaca i Hercegovaca odreklo se bh. državljanstva kako bi stekli državljanstva Austrije, Njemačke, Danske...

Iako u Ministarstvu ističu da nemaju podatke o tome koliko je novca uplaćeno u državnu kasu na konto zahtjeva za odricanje od državljanstva, u Vijeću ministara nezvanično se procjenjuje kako je riječ o cifri većoj od 50 miliona KM.

Tužne ispovijesti iz kolektivnog izbjegličkog centra Hrasnica, kod Sarajeva

Autor: Ivan Katavić

Među 7.000 stanovnika kolektivnih centara u BiH, veliki je broj onih koji su prije početka rata bili podstanari. Nisu imali vlastitu kuću, a od društva nisu dobili stan. Sada im se nema niti šta obnoviti niti šta vratiti. Njihov položaj nije regulisan zakonom i oni praktično nisu ničija briga. Zato godinama nose naziv “stanovnik kolektivnog centra”. Upravo takve je u Hrasnici posjetio naš novinar.

Bračni par Bajro i Fata Alimanović, su bili godinama podstanari u Sarajevu.

Bajro: Nemam ni zemlje, nemam ništa, pravo da ti kažem. U mene prošloga rata sve izginulo. Ne ovoga sada, nego prošloga. Ja sam između Pljevalja i Čajniča, ako si čuo. Selo Kukavice. Vratio se iz muhadžerluka u Sovarlije, na ono svoje. Malo nam napravili nekih kućica, tu sam bio dok 1952. nisam otišao u Armiju. Odslužio je. Kažem: ja sam svu rodbinu izgubio, ja sam sam, ja ovdje neću da živim. Otiš'o u Makedoniju, tamo bio 16 godina i ovom se ljepoticom oženio. I zaposlio se na željeznici. Tu sam radio 12 godina i šest mjeseci. I od toga – nema ništa. Onda sam došao u Sarajevo, zaposlio se u „Sedreniku“, to je bilo malo preduzeće. Mene je rat zatek'o u Dobrinji, u našem skladištu. Tu sam bio tri dana i tri noći, dok nije onaj Kukanjac naiš'o. Zovu me ovi naši iz uprave: Bajro, čuvaj se, Bajro, ne boj se, skloni se...

Fata: Nemoj ti njemu o ratu pričati. Sine, mi smo ti živjeli u Makedoniji, pa došli u Sarajevo. Nigdje ništa nemamo. Ima 290 maraka penziju. Od toga živimo. To je to.

RSE: Da li očekujete da će vam napraviti neku kuću?

Fata: Gdje? Nemamo niti zemlje, nemamo ništa. A može li se živjeti od 290 maraka? Lijekovi, oči operisane... Reci! Da plaćam vodu, struju? Ja se zahvaljujem i na ovom. Nisam na ulici.

Bajro: A ja sam bio prvi na listi za stan. I rat nas tako zatek'o. Puklo je, i Bajro izgubio sve. I dospio ovamo.

Fata: Eto ti, sine. Imam dvoje djece. I oni imaju djecu, školuju, podstanari. Ovdje se dobro slažem sa svakim. A meni niko pomog'o nije, ni ovoliko... Nikad! Šest – sedam godina smo ovdje. Nikad niko. Osim kad su praznici, Bajrami i to. A nas dvoje – kako kad. Ha, ha, nekad se posvađamo.

Bajro: Znaš šta je meni najteže ovdje? Evo, ovaj šporet! Kad ona meni hoće grah da skuva... A idemo, bogami, pomalo prohodati. Ovako, predveče iziđem. I izjutra, u sedam. Ima jedan Hasan Hodžić, pa sa njim malo prohodam.

Fata: Da šta imam, sine, ne bih ovdje bila. Ali nemam......Eto...

Almasa Cernica, živi sa kćerkom bez bilo kakvih primanja. Sretne su jer, kako kaže Almasa, imaju pravo na kuhinju:

„Dvanaest godina, sine, kako sam otuda pobjegla. Ovdje stanujem ima šest godina. Prije toga sam bila u onim barakama. Šta ću, moram tako, kako god mi je, sine. Bolesna, ne mogu nikud. Nemam primanja. Imam nešto, bila sam u logoru, počeli su davati. A kuću? Ma ko će mi je, kad sam đuturum. To je u šumi, to nema nigdje ni ceste, ni vode, ni struje. E, da mi hoće ovdje napraviti, da je makar kolika je ova soba, samo da je moje. Kakve garsonjerice, da mogu s mojom kćerkom živjeti. Ni ona ne radi. Lomila nogu, operisala prije rata. Ide u kuhinju, po to malo hrane, od toga živimo, i eto... „

Almas Dedović je junak naše još jedne tužne priče. On je nekada imao kuću u okolici Foče, ali danas je bez ikakvih šansi da bude obnovljena jer u tom području BiH još uvijek nema nikakvih uslova za život.

Almas: Od '96. sam na Ilidži. Još sam ovdje. Imam ženu, slaba je, ne može nikud. Ne može ni koraka napraviti. Šta da pričam drugo? Kakve pomoći – nemam ni toga. Kad sam s komisijom iš'o tamo, na svoje, rekla mi je komisija da ne mogu tu živjeti. Ja sam prist'o da ne živim tamo. Komisija je tako rekla. A nešto će mi dati, ako su ljudi. Bio sam dvije godine pri vojsci. To mi se nigdje ne piše, ali, eto... A ovdje, ovdje mi je dobro, sad. Dobro je, more se. Samo što nije dobra izolacija, popucalo. Donacije? Ne očekujem ništa. Ako kakve donacije bude, da mi daju kakav stančić... Jedino to. A šta ću drugo čekat'? Meni je još koja godina, sine. 76 je već godina meni. Ja nemam ništa. Žena ima 200 maraka socijale. Eto. I to je to. Da ti ne pričam ništa više. Težak je život. A moram živjeti. Lijekove ženi plaćam 106 maraka, samo jedne lijekove. Hajde ti ostani živ. U Foču se neću vratiti, nemam gdje da živim. Niko se ne vraća tamo gdje sam ja. To je šuma, to ne možeš prići. Treba dva dana buldožer da radi da cestu prodere, a ne nešto više. Struje ne bih mogao dobiti, valja to prokopati, sedam kilometara, i stubove udariti.... Sve je to isječeno, sva žica, sve dignuto... Šta ću...

Edin Mušić, ministar za raseljene osobe i izbjeglice Federacije BiH, govori o situaciji u kolektivnim izbjegličkim centrima:

„Detaljnim uvidom u stanje u kolektivnim centrima u Federaciji BiH utvrdili smo da jedan značajan broj porodica, tj. osoba, koje nemaju status raseljenih, se nalazi u tim smještajima. Naime, to je postao jedan problem, pitanje na koje još bh. društvo nije dalo potpun odgovor. U najvećoj mjeri kao posljedica povrata imovine ljudi su se naseljavali u ove kolektivne smještaje i na taj način rješavale to svoje pitanje – krov nad glavom. Mi smo prepoznali taj problem kod same izrade Strategije za povratak, koja je, nažalost, zaustavljena jer nije usvojena na Domu naroda BiH iz razloga što je delegati iz reda srpskog naroda nisu prihvatili, navodno zbog neprecizno definisanog modela pravične naknade za uništenu imovinu. Ta Strategija je na neki način otvorila prvi put ovo pitanje jer smo, zajedno sa UNHCR-om, pokušali da ukažemo na tu problematiku i da nama, domaćim institucijama damo obavezu da se to na jedan precizan zakonski način uredi. Nažalost, ta oblast još nije uređena. Mi očekujemo usvajanje Strategije. Mislim da bi nosioci tog posla – zakonskog definisanja i rješavanja ove problematike – trebala da budu resorna ministarstva za socijalna pitanja i centri za socijalni rad.“

RSE: Koliko osoba iz kolektivnih centara ima status raseljenih, što znači da imaju uporište u zakonu kako bi se riješio njihov problem?

Edin Mušić: Teško je sada iznijeti precizne podatke, a ja u principu izbjegavam precizirati nešto za što nisam potpuno siguran, ali u svakom slučaju njih je jako puno. Navešću primjer samo jednog kolektivnog centra u Mostaru, u okviru kampusa gdje se nalazi Univerzitet, u Sjevernom logoru. Od nekih 50-55 porodica koliko ih je u kolektivnom smještaju, njih samo 19 ima status raseljenih osoba. Svi ostali nemaju. To ne mora značiti da je takav slučaj u ostalim kolektivnim centrima. Mi namjeravamo napraviti, zajedno sa kantonalnim ministarstvima i kantonalnim upravama i lokalnim zajednicama gdje se nalaze ovi preostali kolektivni smještaji, jednu detaljnu analizu. Onda ćemo moći znati precizne podatke. Jednostavno, bh. društvo mora naći vrlo skoro odgovor i na ovakvu vrstu problema i takvu vrstu pitanja jer to su ljudi koji ili nisu ranije imali imovinu ili su klasični beskućnici od kojih su neki formirali i svoje porodice, i sad žive u tom ambijentu.“

Razgovor sa Omerom Brankovićem

Razgovarali smo i s Omerom Brankovićem, ministrom za izbjegla i raseljena lica u Vlada RS.

RSE: Da li vi imate podatke o osobama koje su ranije bili podstanari, a sada su klasični socijalni slučajevi koji nemaju status raseljenih osoba?

Omer Branković: Nažalost, mi nemamo tačnih podataka o socijalnim slučajevima koje nemaju status raseljenih osoba, odnosno o licima koja su recimo bivši podstanari ili su živjeli s roditeljima. Mi ne vodimo te podatke. Mi imamo podatke za korisnike naših kolektivnih centara. Dakle, u Republici Srpskoj trenutno imamo 504 porodice koje su u kolektivnom centru. To su uglavnom jednočlane i dvočlane porodice. Za one koji nemaju status raseljenog lica, ja mislim da bi trebalo riješiti, ali na koji način, ja stvarno ne znam. U bivšem sistemu su bili krediti, samodoprinosi itd. Nažalost, u ovom sistemu kakav je sad u BiH, za te socijalne slučajeve, bivše podstanare i sl., vrlo, vrlo teško se rješava, izuzev za one koje Ministarstvo zdravlja i socijalne politike preuzme. Koliko znam, zakonska regulativa da bi se ti ljudi smjestili, nije ni definisana.

RSE: Koji su to projekti namijenjeni pražnjenju kolektivnih centara?

Omer Branković: Po projektima CEB-a, mi svake godine rješavamo građane koji žele da se vrate na svoja bivša prebivališta po sistemu „ključ u ruke“. To je zaduženje na nivou BiH, odnosno entiteta, od Evropske investicione banke. U kreditima smo, međutim, mi pored toga krećemo sa smeštajem starih, bolesnih, iznemoglih koji ne mogu ili ne žele da se vrate – da ih pokušamo razmjestiti pravljenjem zgrada gdje žele. Na primjer, uskoro ćemo krenuti u Bratuncu i u Srebrenici izgradnjom oko 64 stana. U tim kolektivnim centrima ima među korisnicima dosta razlike, ima čak i psihički oboljelih osoba, bez ikakvih primanja, bez igdje ikoga na ovome svijetu. Ovo društvo, kao prioritet mora riješiti te slučajeve. Nažalost, pored ove 504 porodice koje mi vodimo shodno Zakonu o izbjeglim i raseljenim licima, lokalne zajednice u pojedinim opštinama svoje socijalne slučajeve su smjestile u te kolektivne centre. O njima brigu treba da vodi lokalna zajednica, to su njihovi problemi, jer shodno zakonskoj regulativi ne potpadaju pod Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica RS.

RSE: Gospodine Brankoviću, znači da u kolektivnim centrima sada žive oni koji nemaju nikakva prava na to, odnosno da opštine ili lokalne zajednice tu smještaju svoje socijalne slučajeve?

Omer Branković: Nažalost, o tim socijalnim slučajevima brigu treba da vodi lokalna zajednica, ali je vrlo mala njihova zainteresovanost. U kakvoj se ekonomskoj situaciji nalaze lokalne zajednice – jasno da ti ljudi vrlo teško preživljavaju. Imamo oko 2000-2500 porodica koje stanuju u individualnom zakupu – građani koji su došli s područja Federacije i imaju pravo kao raseljena lica koja ne mogu da se vrate u prijašnja prebivališta, a koje Ministarstvo, odnosno Vlada RS, plaća dio stanarine. Taj indivudualni zakup se kreće, zavisno od mjesta do mjesta, od 150 do 250 KM.