Dejtonski mirovni sporazum a posebno njegov Anex 7, garantovao je svim koji su se «pomjerili sa svojih mjesta prejeratnog prebivališta « , povratak kao i vraćanje imovine odnosno stanarskog prava , ukoliko su podnijeli zahtijev u precizno utvrđenim rokovima. Unija za održivi povratak i integracije u BiH (bivši Savez izbjglih i raseljenih ) smatra da se 14 godina poslije - postavlja pitanje primjene ili promjene Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Dejtonski ustav je koncipiran dobro, ali nije primijenjen i sankcije ne postoje, jedan je od zaključaka rasprave održane u Sarajevu, na dan potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra. Ono što Dejtonski ustav nudi građanima BiH - to je zaštita svih elementarnih ljudskih prava, ali u praksi on se ne provodi, između ostalog je rečeno u zanimljivoj debati. Takođe, još jednom je upozoreno da povratak ne smije biti spontan, nego «povratak koji će omogućiti ljudima, osim krova nad glavom, i vraćanje radnih mjesta, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje»...
Član Upravnog odbora Unije za održivi povratak i integracije u BiH Zijad Nuhanović je istakao kako je potrebno po hitnom postupku usvojiti «Revidiranu strategiju za primjenu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma» koja nije dobila podršku delegata Doma naroda Parlamenta BiH:
„Iako je glavni cilj Dejtonskog mirovnog sporazuma bio da donese mir, nije ga donio, prije svega zato što prognanici i raseljene osobe zapravo nemaju svoj mir sve do onog momenta dok se ne vrate svojim kućama. Ako im uslovi za ostanak nisu povoljni, onda ni nakon povratka nemaju svoj mir Taj problem će riješiti usvajanje Revidirane strategije Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dokument, kako ja vidim razloge, nije prošao na Domu naroda zato što je proces povratka jedini reintegrirajući faktor u BiH. Povratnici ovu državu čine kakvom-takvom državom, jer se vraćaju i tamo gdje narod kojem pripadaju nije većinski.
Zato, revidirana strategija danas remeti planove i ciljeve nacionalističkih politika u BiH. Ogroman je spisak nelogičnosti, ali temeljni je onaj o ugrožavanju ljudskih prava - kad nekome onemogućavate život u njegovom vlasništvu. Strategija je značajan dokument, sada kada su organi BiH preuzeli vodeću ulogu u procesu povratka. U periodu od 1999.–2005. godine značajnu ulogu igrala je međunarodna zajednica, ali to je bio tzv. spontani povratak, znači incident. Ali, od 2005. godine događa se ono što je urušavanje svega onoga što je postignuto do tada. Zato je važno da Dejtonski mirovni sporazum, u ovakvom obliku, bude unaprijeđen novim modalitetima koji će garantovati njegovu opstojnost, da prestanemo govoriti o povratua, da se ovaj proces završi.“
ŠTRAJK GLAĐU ZBOG PONIŠTAVANJA UGOVORA
Povodom sve učestalijih štrajkova glađu izbjeglica koji su svoju imovinu u Hrvatskoj zamijenili za imovinu u BiH, odnosno u RS, nakon čega je najveći broj ugovora poništen u sudskim procesima, u Banjaluci je održan okrugli sto o temi "Pravna valjanost ugovora o razmjeni nekretnina u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine".
Evo šta kaže Milan Đekanović, jedan od tri čovjeka koji trenutno štrajkuju glađu:
„Na ovo me je natjerala muka. Mijenjao sam imovinu sa Kebić Hakijom. Ja sam došao iz Bjelovara u Čelinac ( kod Banjaluke) . Ugovore o zamjeni napravili smo u sudu u Banjaluci. On je otišao u Hrvatsku, isto tako ovjerio svoje papire i prepisao imovinu na sebe. Poslije zaključenja ugovora, njemu su tamo kuću srušili. On je onda otišao u Njemačku. Sada hoće da se vrati u Čelinac u kuću u kojoj sam ja s porodicom. Vodili smo sudsku parnicu. Ja sam izgubio na prvostepenom sudu. Nakon žalbe, drugostepeni sud donio je presudu u moju korist. Nakon njegove žalbe, Vrhovni sud presudio je u njegovu korist. Sad mi prijeti deložacija, bojim se da će me izbaciti. A mi smo regularno mijenjali imovinu. Ja nemam gdje, ono se vodi na njemu, a kuća je srušena. Ja sam mislio da ćemo biti ljudi, da ćemo se i posjećivati, a vidite šta mi radi.“
Pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica RS Drago Vuleta, o problemu zamijenjene imovine :
„ Želim da kažem s čime smo se sve susretali u primjeni Zakona o korištenju napuštene imovine, koji primjenjuje Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica. Zakon je usvojen početkom 1999. godine a već u oktobru te godine visoki predstavnik nametnuo je set zakona i do 2005. godine pet puta vršio izmjene i dopune. Možemo bukvalno reći da je upravljao „vladavinom prava“ u toj oblasti. Za razliku od Federacije, mi smo imali specifičan problem, a to je zamijenjena imovina, zamijenjeni stanovi Republika Srpska – Republika Hrvatska, jer je dio tih odredbi koje je nametnuo visoki predstavnik, u tom momentu zaista bio van pravnog sistema BiH i teško ih je bilo primijeniti. Ljudi su tada bili u strahu da će, ni krivi ni dužni, ostati bez imovine koju su godinama sticali na zakonit način. Tek 2001. godine došlo je do određenih izmjena zakona gdje je data mogućnost prekida postupka, pa da sud rješava valjanost ugovora.
Tada smo se istinski nadali da će sudovi od slučaja do slučaja ocjenjivati valjanost takvih ugovora, međutim, bili smo svjedoci da su sudovi donosili presude na osnovu situacije i «opšte okolnosti» i tada se nastavilo sa pravnom nesigurnošću i deložacijama tih ljudi nakon presuda. Na prijedlog Ministarstva pravde došlo je do dopune zakona o izvršnom postupku gdje se prvi put daje zakonska mogućnost da nakon pravosnažne presude nema izvršenja, dok tražilac izvršenja ne dokaže da je sud druge države priznao takvu presudu i da je on u cijelosti izmirio svoju obavezu. Mislim da dileme nema gdje su se partneri u zamjeni na osnovu tih ugovora uknjižili, proveli ugovore i ušli u posjed vlasništva i izmirili obaveze, međutim, nažalost, imamo i ugovore i gdje ugovorna strana nije sprovela ugovor. Sada je dilema koja je to obaveza koju tražilac treba ispuniti da bi bilo zakonskog osnova da se ne ide u takvo izvršenje. Onda smo išli sa dopunama i izmjenama Zakona o prestanku primjene ovog zakona, gdje imamo mogućnost da i mi odustanemo od izvršenja takvog rješenja donijetog nakon pravosnažnosti presude. Od stupanja na snagu tog zakona u 2009. godini, kao upravni organ nismo zakazali niti jedno prisilno izvršenje ako nisu bili ispunjeni ovi uslovi.“
O broju poništenih ugovora o zamjeni stanova i kuća, Vuleta kaže:
„Od 2003. godine imali smo oko 650 slučajeva zamjenjene imovine gdje je bio izvršen prekid i gdje sudovi rješavaju ta pitanja. Pošto sudski postupci dugo traju, mi smo tražili da upravni organ Ministarstva u cijelosti obustavi postupke i da sudovi svojim pravnim mehanizmima omoguće zaštitu dok se ne uspostavi pređašnje stanje. Od tih 650 slučajeva, 534 se odnose na Banjaluku.“
PROCJEP IZMEĐU PRAVA I PRAVDE
Kako je ljudima koji su se našli u procjepu između prava i pravde, između odredbi zakona o napuštenim stanovima na jednoj strani, i porodica koje su ostale bez vlastitog doma, na drugoj.
Primjer je iz Fojnice - pripremio Ivan Katavić
Dragoslav i Ljiljana Vojinović i njihova dva sina, od 1998. godine pokušavaju vratiti svoj stan u Fojnici u kojem su do rata živjeli 14 godina. Prije nešto više od mjesec dana, Vojinovići su ušli u svoj stan u kojem danas nemaju osnovnih uvjeta za život, kaže Ljiljana:
„Nemamo struje. Išla sam danas u Elektrodistribuciju. Prvo sam uputila pismeni zahtjev da se priključi električna energija, makar jedno sijalično mjesto. Vidite i sami – bez grijanja smo, zima ide i jako nam je teško. Rekli su mi da treba odobrenje vlasnika stana a to je Centar srednjeg usmjerenog obrazovanja, makar i na određeni rok, da bi se električna energija priključila.“
Izbjegličke dane provodili su u Mladenovcu, te u Gacku, gdje su živjeli u kolektivnom - alternativnom smještaju. Pored neimaštine koja ih je snašla i neizvjesnosti oko povrata stana, Ljiljana se bori i sa bolešću muža i mlađeg sina:
„Napominjem da je moj muž teško psihički bolestan, boluje od paranoidne psihoze, a i moj mlađi sin ima poremećaje vezane za psihu, ima paranoidnu depresiju i liječi se. Kao takav, on relativno dobro funkcionira, međutim, moj muž je u zaista teškom psihičkom stanju, mada, s obzirom šta je sve doživio i preživio u posljednjih 14-15 godina, nije ni čudo kako se osjeća.“
Ljiljana tvrdi kako je njen muž 1999. godine više puta predavao zahtjev za povrat stana. U Općini Fojnica tvrde da taj zahtjev nikada nije predat. Liljana za sve optužuje Nijaza Derviševića, koji je tada radio u Službi za povratak Općine Fojnica:
„Ubijeđena sam da je potpisao taj zahtjev, međutim, moj muž je bio teško bolestan, bez terapije. Kasnije sam saznala da je neko pocijepao taj zahtjev. Imam razloga da sumnjam da je samo gospodin Dervišević to mogao da uradi, u saradnji sa opštinskim funkcionerima.“
Vlasnik ovog stana je Fojnički srednjoškolski centar „Zija Dizdarević“ u kojem je Ljiljanin muž nekad predavao srpskohrvatski jezik. Ravnateljica srednjoškolskog centra, Merima Sijarić, tvrdi da Vojinovići svaki dan mogu očekivati deložiranje jer su bespravno ušli u pomenuti stan:
„Oni ništa nemaju u pisanoj formi, nemaju nikakvog valjanog rješenja. Mi nismo dali suglasnost za njihov boravak tamo. To je praktično urađeno prećutno. Mene su pitali, a ja sam samo rekla da mi je žao da se potucaju, da ne želim niko da se pati. Meni je žao, ali oni su prokockali sve termine koji su bili dati za povratak, nije se niko pojavljivao. Znači, nisu iskoristili mogućnost da traže povrat satna u zakonskom roku. Stan je koristila Općina za izbjeglice, kad više izbjeglica nije bilo, samo su dostavili rješenje da nam vraćaju stan.“
Načelnik Općine Fojnica Salkan Merdžanić:
„Mi smo pomagali, ali to je porodica koja se neodgovorno odnosi prema bilo kojoj vrsti pomoći....banči, pijanči ovdje. Date mu novac, on ode i popije to u kafani. Ipak se obratite službi za socijalni rad i vidite s njima.“
Vojinovići kažu kako su u Fojnici proveli najljepše godine života. Mlađi sin, Vlado, vjeruje da će tu i ostati:
„Ja volim Fojnicu i svoje drugove, stare i nove. Ostaju mi u sjećanju i žive sa mnom. Da ja Fojnicu ne volim, ne bih se sigurno niti vraćao. U Gacku nemam nikog, to je nova sredina, novi ljudi, niko te ne pozna. Osjećaš se kao neki stranac.“
Ukoliko se se obitelj Vojinović deložira iz ovog stana, njihova budući dom, kako kažu, bit će ulica.
ŠTEDIŠE TRAŽE PRAVDU U STRAZBURU
Predsjednik Upravnog odbora Udruženja građana za vraćanje stare devizne štednje u BiH i dijaspori, Svetozar Nišić, izjavio je u Banjaluci da je do sada Sudu za ljudska prava u Strazburu dostavljeno više od 15.000 apelacija deviznih štediša.
Autor: Maja Bjelajac
Predsjednik Upravnog odbora Udruženja, Svetozar Nišić, naglasio je da su nelegalnom privatizacijom državnih preduzeća starom deviznom štednjom oštećene ne samo štediše, već i radnici preduzeća koja su kupljena, a naknadno su ostali bez posla. On tvrdi da su entitetske vlade osnovale agencije koje su novac štediša iznosile na privatne račune. U tom kontekstu Nišić posmatra i presudu Međunarodnog suda u Strazburu u slučaju Suljagić, koja će biti relevantna za hiljade drugih apelacija pred istim sudom.
On kaže da se pred Međunarodnim sudom pojavilo 16 pravobranilaca BiH koji su rekli da se deviznim štedišama nudio državni kapital, a da su oni to odbili. Nišić to, međutim, demantuje i podsjeća da su štediše pristale na državni kapital, a da se gotovina isplati samo malim štedišama. Ističe da je Udruženje došlo do dokaza o kriminalu prilikom privatizacije državnog kapitala starom deviznom štednjom:
„Ovo što smo istražili, ove privatizacije starom deviznom štednjom, po imenu i prezimenu, nosimo predsjedniku Suda u Strazburu, jer je ova dokumentacija sakrivena preko njihovih saradnika i nije uopšte došla do sudija koji su ovo trebali da presude. Mi nastavljamo bitku do kraja.“
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je 13. oktobra 2009. godine presudu u slučaju Suljagić protiv BiH, kojom je potvrdio da su zakoni kojima se rješava pitanje stare devizne štednje u BiH u skladu sa Konvencijom o ljudskim pravima, odnosno da sve štediše u BiH treba da budu isplaćene u skladu sa tim zakonima. U presudi objavljenoj 4. novembra, Sud je zapravo obavezao BiH da primjenjuje donesene zakonske akte u ovoj oblasti, ali i da eliminiše posljedice kršenja prava deviznih štediša. Zakonima je predviđeno da štediše budu isplaćene obveznicama koje emituju entiteti, i to s rokom dospijeća od pet godina u Republici Srpskoj i sedam godina u Federaciji BiH.
U Udruženju za zaštitu deviznih štediša u BiH, sa sjedištem u Sarajevu, opominju da građani moraju izvršiti verifikaciju štednje. S druge strane, iz Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori, sa sjedištem u Banjaluci, pozivaju štediše da ne verifikuju štednju i ističu da presuda Međunarodnog suda u Strazburu podliježe reviziji.
Dejtonski ustav je koncipiran dobro, ali nije primijenjen i sankcije ne postoje, jedan je od zaključaka rasprave održane u Sarajevu, na dan potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra. Ono što Dejtonski ustav nudi građanima BiH - to je zaštita svih elementarnih ljudskih prava, ali u praksi on se ne provodi, između ostalog je rečeno u zanimljivoj debati. Takođe, još jednom je upozoreno da povratak ne smije biti spontan, nego «povratak koji će omogućiti ljudima, osim krova nad glavom, i vraćanje radnih mjesta, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje»...
Član Upravnog odbora Unije za održivi povratak i integracije u BiH Zijad Nuhanović je istakao kako je potrebno po hitnom postupku usvojiti «Revidiranu strategiju za primjenu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma» koja nije dobila podršku delegata Doma naroda Parlamenta BiH:
„Iako je glavni cilj Dejtonskog mirovnog sporazuma bio da donese mir, nije ga donio, prije svega zato što prognanici i raseljene osobe zapravo nemaju svoj mir sve do onog momenta dok se ne vrate svojim kućama. Ako im uslovi za ostanak nisu povoljni, onda ni nakon povratka nemaju svoj mir Taj problem će riješiti usvajanje Revidirane strategije Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovaj dokument, kako ja vidim razloge, nije prošao na Domu naroda zato što je proces povratka jedini reintegrirajući faktor u BiH. Povratnici ovu državu čine kakvom-takvom državom, jer se vraćaju i tamo gdje narod kojem pripadaju nije većinski.
Zato, revidirana strategija danas remeti planove i ciljeve nacionalističkih politika u BiH. Ogroman je spisak nelogičnosti, ali temeljni je onaj o ugrožavanju ljudskih prava - kad nekome onemogućavate život u njegovom vlasništvu. Strategija je značajan dokument, sada kada su organi BiH preuzeli vodeću ulogu u procesu povratka. U periodu od 1999.–2005. godine značajnu ulogu igrala je međunarodna zajednica, ali to je bio tzv. spontani povratak, znači incident. Ali, od 2005. godine događa se ono što je urušavanje svega onoga što je postignuto do tada. Zato je važno da Dejtonski mirovni sporazum, u ovakvom obliku, bude unaprijeđen novim modalitetima koji će garantovati njegovu opstojnost, da prestanemo govoriti o povratua, da se ovaj proces završi.“
ŠTRAJK GLAĐU ZBOG PONIŠTAVANJA UGOVORA
Povodom sve učestalijih štrajkova glađu izbjeglica koji su svoju imovinu u Hrvatskoj zamijenili za imovinu u BiH, odnosno u RS, nakon čega je najveći broj ugovora poništen u sudskim procesima, u Banjaluci je održan okrugli sto o temi "Pravna valjanost ugovora o razmjeni nekretnina u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine".
Evo šta kaže Milan Đekanović, jedan od tri čovjeka koji trenutno štrajkuju glađu:
„Na ovo me je natjerala muka. Mijenjao sam imovinu sa Kebić Hakijom. Ja sam došao iz Bjelovara u Čelinac ( kod Banjaluke) . Ugovore o zamjeni napravili smo u sudu u Banjaluci. On je otišao u Hrvatsku, isto tako ovjerio svoje papire i prepisao imovinu na sebe. Poslije zaključenja ugovora, njemu su tamo kuću srušili. On je onda otišao u Njemačku. Sada hoće da se vrati u Čelinac u kuću u kojoj sam ja s porodicom. Vodili smo sudsku parnicu. Ja sam izgubio na prvostepenom sudu. Nakon žalbe, drugostepeni sud donio je presudu u moju korist. Nakon njegove žalbe, Vrhovni sud presudio je u njegovu korist. Sad mi prijeti deložacija, bojim se da će me izbaciti. A mi smo regularno mijenjali imovinu. Ja nemam gdje, ono se vodi na njemu, a kuća je srušena. Ja sam mislio da ćemo biti ljudi, da ćemo se i posjećivati, a vidite šta mi radi.“
Pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica RS Drago Vuleta, o problemu zamijenjene imovine :
„ Želim da kažem s čime smo se sve susretali u primjeni Zakona o korištenju napuštene imovine, koji primjenjuje Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica. Zakon je usvojen početkom 1999. godine a već u oktobru te godine visoki predstavnik nametnuo je set zakona i do 2005. godine pet puta vršio izmjene i dopune. Možemo bukvalno reći da je upravljao „vladavinom prava“ u toj oblasti. Za razliku od Federacije, mi smo imali specifičan problem, a to je zamijenjena imovina, zamijenjeni stanovi Republika Srpska – Republika Hrvatska, jer je dio tih odredbi koje je nametnuo visoki predstavnik, u tom momentu zaista bio van pravnog sistema BiH i teško ih je bilo primijeniti. Ljudi su tada bili u strahu da će, ni krivi ni dužni, ostati bez imovine koju su godinama sticali na zakonit način. Tek 2001. godine došlo je do određenih izmjena zakona gdje je data mogućnost prekida postupka, pa da sud rješava valjanost ugovora.
Tada smo se istinski nadali da će sudovi od slučaja do slučaja ocjenjivati valjanost takvih ugovora, međutim, bili smo svjedoci da su sudovi donosili presude na osnovu situacije i «opšte okolnosti» i tada se nastavilo sa pravnom nesigurnošću i deložacijama tih ljudi nakon presuda. Na prijedlog Ministarstva pravde došlo je do dopune zakona o izvršnom postupku gdje se prvi put daje zakonska mogućnost da nakon pravosnažne presude nema izvršenja, dok tražilac izvršenja ne dokaže da je sud druge države priznao takvu presudu i da je on u cijelosti izmirio svoju obavezu. Mislim da dileme nema gdje su se partneri u zamjeni na osnovu tih ugovora uknjižili, proveli ugovore i ušli u posjed vlasništva i izmirili obaveze, međutim, nažalost, imamo i ugovore i gdje ugovorna strana nije sprovela ugovor. Sada je dilema koja je to obaveza koju tražilac treba ispuniti da bi bilo zakonskog osnova da se ne ide u takvo izvršenje. Onda smo išli sa dopunama i izmjenama Zakona o prestanku primjene ovog zakona, gdje imamo mogućnost da i mi odustanemo od izvršenja takvog rješenja donijetog nakon pravosnažnosti presude. Od stupanja na snagu tog zakona u 2009. godini, kao upravni organ nismo zakazali niti jedno prisilno izvršenje ako nisu bili ispunjeni ovi uslovi.“
O broju poništenih ugovora o zamjeni stanova i kuća, Vuleta kaže:
„Od 2003. godine imali smo oko 650 slučajeva zamjenjene imovine gdje je bio izvršen prekid i gdje sudovi rješavaju ta pitanja. Pošto sudski postupci dugo traju, mi smo tražili da upravni organ Ministarstva u cijelosti obustavi postupke i da sudovi svojim pravnim mehanizmima omoguće zaštitu dok se ne uspostavi pređašnje stanje. Od tih 650 slučajeva, 534 se odnose na Banjaluku.“
PROCJEP IZMEĐU PRAVA I PRAVDE
Kako je ljudima koji su se našli u procjepu između prava i pravde, između odredbi zakona o napuštenim stanovima na jednoj strani, i porodica koje su ostale bez vlastitog doma, na drugoj.
Primjer je iz Fojnice - pripremio Ivan Katavić
Dragoslav i Ljiljana Vojinović i njihova dva sina, od 1998. godine pokušavaju vratiti svoj stan u Fojnici u kojem su do rata živjeli 14 godina. Prije nešto više od mjesec dana, Vojinovići su ušli u svoj stan u kojem danas nemaju osnovnih uvjeta za život, kaže Ljiljana:
„Nemamo struje. Išla sam danas u Elektrodistribuciju. Prvo sam uputila pismeni zahtjev da se priključi električna energija, makar jedno sijalično mjesto. Vidite i sami – bez grijanja smo, zima ide i jako nam je teško. Rekli su mi da treba odobrenje vlasnika stana a to je Centar srednjeg usmjerenog obrazovanja, makar i na određeni rok, da bi se električna energija priključila.“
Izbjegličke dane provodili su u Mladenovcu, te u Gacku, gdje su živjeli u kolektivnom - alternativnom smještaju. Pored neimaštine koja ih je snašla i neizvjesnosti oko povrata stana, Ljiljana se bori i sa bolešću muža i mlađeg sina:
„Napominjem da je moj muž teško psihički bolestan, boluje od paranoidne psihoze, a i moj mlađi sin ima poremećaje vezane za psihu, ima paranoidnu depresiju i liječi se. Kao takav, on relativno dobro funkcionira, međutim, moj muž je u zaista teškom psihičkom stanju, mada, s obzirom šta je sve doživio i preživio u posljednjih 14-15 godina, nije ni čudo kako se osjeća.“
Ljiljana tvrdi kako je njen muž 1999. godine više puta predavao zahtjev za povrat stana. U Općini Fojnica tvrde da taj zahtjev nikada nije predat. Liljana za sve optužuje Nijaza Derviševića, koji je tada radio u Službi za povratak Općine Fojnica:
„Ubijeđena sam da je potpisao taj zahtjev, međutim, moj muž je bio teško bolestan, bez terapije. Kasnije sam saznala da je neko pocijepao taj zahtjev. Imam razloga da sumnjam da je samo gospodin Dervišević to mogao da uradi, u saradnji sa opštinskim funkcionerima.“
Vlasnik ovog stana je Fojnički srednjoškolski centar „Zija Dizdarević“ u kojem je Ljiljanin muž nekad predavao srpskohrvatski jezik. Ravnateljica srednjoškolskog centra, Merima Sijarić, tvrdi da Vojinovići svaki dan mogu očekivati deložiranje jer su bespravno ušli u pomenuti stan:
„Oni ništa nemaju u pisanoj formi, nemaju nikakvog valjanog rješenja. Mi nismo dali suglasnost za njihov boravak tamo. To je praktično urađeno prećutno. Mene su pitali, a ja sam samo rekla da mi je žao da se potucaju, da ne želim niko da se pati. Meni je žao, ali oni su prokockali sve termine koji su bili dati za povratak, nije se niko pojavljivao. Znači, nisu iskoristili mogućnost da traže povrat satna u zakonskom roku. Stan je koristila Općina za izbjeglice, kad više izbjeglica nije bilo, samo su dostavili rješenje da nam vraćaju stan.“
Načelnik Općine Fojnica Salkan Merdžanić:
„Mi smo pomagali, ali to je porodica koja se neodgovorno odnosi prema bilo kojoj vrsti pomoći....banči, pijanči ovdje. Date mu novac, on ode i popije to u kafani. Ipak se obratite službi za socijalni rad i vidite s njima.“
Vojinovići kažu kako su u Fojnici proveli najljepše godine života. Mlađi sin, Vlado, vjeruje da će tu i ostati:
„Ja volim Fojnicu i svoje drugove, stare i nove. Ostaju mi u sjećanju i žive sa mnom. Da ja Fojnicu ne volim, ne bih se sigurno niti vraćao. U Gacku nemam nikog, to je nova sredina, novi ljudi, niko te ne pozna. Osjećaš se kao neki stranac.“
Ukoliko se se obitelj Vojinović deložira iz ovog stana, njihova budući dom, kako kažu, bit će ulica.
ŠTEDIŠE TRAŽE PRAVDU U STRAZBURU
Predsjednik Upravnog odbora Udruženja građana za vraćanje stare devizne štednje u BiH i dijaspori, Svetozar Nišić, izjavio je u Banjaluci da je do sada Sudu za ljudska prava u Strazburu dostavljeno više od 15.000 apelacija deviznih štediša.
Autor: Maja Bjelajac
Predsjednik Upravnog odbora Udruženja, Svetozar Nišić, naglasio je da su nelegalnom privatizacijom državnih preduzeća starom deviznom štednjom oštećene ne samo štediše, već i radnici preduzeća koja su kupljena, a naknadno su ostali bez posla. On tvrdi da su entitetske vlade osnovale agencije koje su novac štediša iznosile na privatne račune. U tom kontekstu Nišić posmatra i presudu Međunarodnog suda u Strazburu u slučaju Suljagić, koja će biti relevantna za hiljade drugih apelacija pred istim sudom.
On kaže da se pred Međunarodnim sudom pojavilo 16 pravobranilaca BiH koji su rekli da se deviznim štedišama nudio državni kapital, a da su oni to odbili. Nišić to, međutim, demantuje i podsjeća da su štediše pristale na državni kapital, a da se gotovina isplati samo malim štedišama. Ističe da je Udruženje došlo do dokaza o kriminalu prilikom privatizacije državnog kapitala starom deviznom štednjom:
„Ovo što smo istražili, ove privatizacije starom deviznom štednjom, po imenu i prezimenu, nosimo predsjedniku Suda u Strazburu, jer je ova dokumentacija sakrivena preko njihovih saradnika i nije uopšte došla do sudija koji su ovo trebali da presude. Mi nastavljamo bitku do kraja.“
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je 13. oktobra 2009. godine presudu u slučaju Suljagić protiv BiH, kojom je potvrdio da su zakoni kojima se rješava pitanje stare devizne štednje u BiH u skladu sa Konvencijom o ljudskim pravima, odnosno da sve štediše u BiH treba da budu isplaćene u skladu sa tim zakonima. U presudi objavljenoj 4. novembra, Sud je zapravo obavezao BiH da primjenjuje donesene zakonske akte u ovoj oblasti, ali i da eliminiše posljedice kršenja prava deviznih štediša. Zakonima je predviđeno da štediše budu isplaćene obveznicama koje emituju entiteti, i to s rokom dospijeća od pet godina u Republici Srpskoj i sedam godina u Federaciji BiH.
U Udruženju za zaštitu deviznih štediša u BiH, sa sjedištem u Sarajevu, opominju da građani moraju izvršiti verifikaciju štednje. S druge strane, iz Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori, sa sjedištem u Banjaluci, pozivaju štediše da ne verifikuju štednju i ističu da presuda Međunarodnog suda u Strazburu podliježe reviziji.