"Raseljenim osobama u Bosni su potrebna trajna rješenja kako bi obnovili svoje živote, ali politički sporovi ugrožavaju napredak neophodan za rješavanje humanitarnih potreba kao i za otklanjanje bitnih prepreka trajnom miru", izjavio je Walter Kälin (Valter Kelin), predstavnik generalnog sekretara UN za ljudska prava raseljenih osoba, po svom povratku sa kratkotrajne posjete Sarajevu.
U razgovorima sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, ministrom za ljudska prava i izbjeglice Safetom Halilovićem, i predstavnicima Komisije za izbjeglice i raseljene osobe, Kälin se založio za brzo usvajanje revidirane Strategije za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, u kojoj je naveden niz mjera u svrhu iznalaženja rješenja za raseljene, uz rješavanje stambenih i imovinskih pitanja, kao i pitanja sigurnosti, životnih uvjeta, zdravstva i obrazovanja, nediskriminacije i pomirenja.
"Ti ljudi žive u raseljenju više od jedne decenije, te tako i dalje trpe posljedice zločina počinjenih tokom rata", dodao je Kälin.
Dok revidirana Strategija ne bude usvojena, organi vlasti treba da nastave sa radom na osnovi postojećih sporazuma i inicijativa, izjavio je Kälin i dodao:
„Još uvijek ima 117.000 registrovanih raseljenih osoba kojima su neophodna trajna rješenja, a 7.500 ljudi još uvijek živi u često užasnim uvjetima u kolektivnim centrima. Većina tih ljudi je previše ugrožena ili traumatizovana da bi se vratila. Međutim, oni treba i mogu da se integrišu u mjestima u kojima se nalaze.“
"Iznalaženje trajnih rješenja iziskuje novac", zaključio je Kälin. „Uprkos problemima sa kojima se ova zemlja suočava, budžetska izdvajanja za iznalaženje trajnih rješenja za raseljene ne smiju biti smanjena i donatori treba da nastave da osiguravaju neophodna sredstva."
Raseljeni u BiH, njih preko 7.500, još uvijek žive u kolektivnim centrima. Jedan od njih se nalazi u Jablanici
ŽIVOT U KOLEKTIVNOM CENTRU JABLANICA
Autor: Fahira Dželilović
U jedinom preostalom kolektivnom centru u Jablanici boravi 21 porodica. Miralem Hamza, pomoćnik načelnika Općine Jablanica, kaže:
„Riječ je o najtežim slučajevima. To su uglavnom lica koja zbog straha od progona i ratnih trauma ne žele da se vrate u mjesta prebivališta, stara i iznemogla lica, te lica koja prije rata nisu posjedovala imovinu. Osim toga, tu se nalazi određeni broj lica čiji stambeni objekti nisu u potpunosti obnovljeni. Intencija administracije je da se do kraja ove godine ugasi ovaj preostali kolektivni centar.“
Općinska administracija je poduzela s Federalnim ministarstvom i CRS-om niz aktivnosti, kazao je Hamza, i izdvojio:
„Sa CRS-om smo pristupili izgradnji zgrade za socijalno stanovanje, gdje će se riješiti sedam porodica iz kolektivnog centra. Održali smo i sastanak sa predstavnicima općine Foča, a uz pomoć Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, u cilju iznalaženja rješenja za devet porodica sa područja općine Foča koji su trenutno u kolektivnom centru, a još se ne mogu vratiti u svoja mjesta prebivališta zbog toga što im objekti nisu priključeni na elektromrežu ili je potreban još određen broj dodatnih radova kako bi njihove stambene jedinice bile useljive.“
Posjetili smo i kolektivni centar Gornja Kolonija. Među njegovim stanovnicima ima i onih koji ovdje žive već 17 godina. Međutim, nisu bili raspoloženi za priču i izjave. Tražeći sagovornike, obilazili smo montažne objekte, pitali kako žive. Dobili smo samo dva kratka odgovora:
„Pet godina meni je bilo super, a sad, kako je ovima što su odavde, ja ti ne znam. Šta ćeš. Dobro je. Tuđi narod – ko tuđi. S narodom deveraj.“
„Svoje sam sve dobro napustila, imanje i sve. Evo gdje smo. Sa tuđim narodom. Šta ćeš.“
Nadamo se da će stanovnici kolektivnog centra u Jablanici, uglavnom starije osobe, u 2010. godini montažne objekte zamijeniti toplinom doma kojeg žele svih ovih godina.
PRIMEDBJE NA RAD FONDA ZA POVRATAK BIH
Autor: Arnes Grbešić
Izbjegli i raseljeni često imaju primjedbe na rad Fonda za povratak BiH, prije svega zbog primjene nacionalnog ključa kod odabira korisnika za obnovu stambenog fonda. Slično misle i u opštini Doboj.
Povratnici ne dobijaju pomoć iz Fonda za povratak BiH na brz i jednostavan način. Prvo moraju prikupiti i dostaviti brojne papire nadležnim opštinskim službama. Iz Opštine se zahtjevi za dodjelu sredstava šalju u Fond. Poslije toga, iz Fonda dolazi kontrola da obiđe porušene kuće. Fond raspisuje i tender za izbor izvođača radova, tako da realizacija traje i po godinu dana. Predsjednik Skupštine opštine Doboj, Enes Suljkanović nam kaže:
„Sam put je veoma dug. Ovo što je počelo da se radi, krenulo je još u martu, a evo, već je kraj godine, a nema nikakve realizacije. Predviđeno je 300.000 KM, međutim, još nije ni marka realizovana, mada je procedura odrađena. Tako je bilo i sa objektima u 2008. godini. Imali smo oko 650.000 KM za Bošnjake, 250.000 za Hrvate, ali realizacija projekta je bila tek prije nekih 15-20 dana.“
Naš sagovornik žali se i na činjenicu da Fond za povratak BiH dijeli povratnike po nacionalnoj osnovi, što je jasno naznačeno u javnim pozivima koji se objavljuju i u novinama:
„Mi smo uvijek imali određenih primjedbi i na same kriterije koje je Fond za povratak postavljao. Neke primjedbe su uzete u obzir, neke još uvijek nisu. Naročito su u nepovoljnom položaju lica hrvatske nacionalnosti kada apliciraju za te projekte.“
U opštini Doboj ove godine očekivali su i 260.000 KM od nadležnog ministarstva u Vladi RS:
„Trebalo je da ide 160.000 KM u obnovu stambenih jedinica, 100.000 KM u infrastrukturu. Mi smo proveli kompletne predradnje, dostavili sve resornom ministarstvu, sa urednim projektima - i infrastruktura koja je trebala da se radi, i krovna konstrukcija u Bravskoj, i kanalizacija na čaršiji, kao i deset stambenih jedinica – međutim, prije tri-četiri dana dobili smo obavijest da resorno ministarstvo nema sredstava i da od tog projekta neće biti ništa.“
A evo kako to radi Vlada FBiH. Suljkanović kaže:
„Ti projekti što daje Federacija – uglavnom nisu išli preko Opštine. Odu ljudi, da li političkom linijom, da li ovako ili onako, dođu do resornih ministara u Federaciji, kandiduju neke projekte. Onda čujemo: ovdje došlo ovo, ondje došlo ono, ovdje ovako, ondje onako... Najbitnije je ipak da dođe na područje naše opštine.“
Zbog sporih i komplikovanih procedura, lažnih obećanja i netransparentnog trošenja sredstava, ne čudi što se povratnici suočavaju sa istim problemima kao i na početku realizacije Aneksa VII.
Mještani dobojskog sela Makinovac počeli su da se u svoje domove vraćaju već 1996. godine. Predsjednik Mjesne zajednice Makinovac, Izaim Hadžikadunić govori:
„Iako imamo status prve povratničke mjesne zajednice u BiH – zaista smo bili prvi u procesu povratka, prvo spontano a kasnije organizovano – naši problemi su skoro isti kao '96/97. godine. Skoro isti.“
POVRATNICI U GRAD NA VRBASU
Autor: Biljana Matijević
U kakvim uslovima žive raseljena lica i povratnici koji su do 1995. godine odlazili iz grada na Vrbasu?
Radomir Kuzmić iz banjalučkog naselja Česma već više od dvije sedmice štrajkuje glađu ispred zgrade Narodne skupštine Republike Srpske. On je stupio u štrajk glađu jer je Okružni sud Banjaluka potvrdio presudu Osnovnog suda kojom se poništava ugovor o zamjeni nekretnina koji je sklopio 1992. godine. Tada je mijenjao svoju imovinu u Slavonskom Kobašu, u opštini Slavonski Brod, za imovinu Dragomira Budiše iz Česme u Banjaluci, ali je porodica Budiša 2003. godine zatražila poništavanje ugovora o zamjeni nekretnina.
Radomir, sa suprugom i dvoje maloljetne djece, mora napustiti kuću u kojoj živi. Nadležno ministarstvo i zvaničnici nisu obratili pažnju na vapaj ovog borca I kategorije:
„Niko od ovih koje sam prozvao nisu se do sad udostojili da me prime, da porazgovaraju sa mnom. Nisam dobio ni odgovor. Jedino što sam jučer bio pozvan u Ministarstvo. Bilo mi je obećano da će biti prisutna gospoda ministri i da će sa mnom lično porazgovarati, međutim, kad sam tamo došao, našao sam samo neke njihove zamjenike. Sramota je, stvarno, da se jedna porodica ovako upropasti, uništi.“
A u kakvim uslovima žive raseljena lica i povratnici koji su do 1995. godine odlazili iz grada na Vrbasu?
Publicista i novinar, urednik magazina „Zavičaj“, Nail Osmančević, rođeni Banjalučanin, nije napustio svoje ognjište:
„U školi ima preko 30 bošnjačke djece. Zna se da je bilo povratka – i relativno mladih ljudi, ali nažalost, veoma mali broj se mogao zaposliti.“
Porodica Ramić živjela je četiri godine u Njemačkoj. Bili su primorani da se vrate, ali je i nostalgija za rodnim krajem bila velika:
„Morali smo se vratiti kada je bio potpisan ugovor između Njemačke i BiH o povratku izbjeglica. Bio je to njihov sporazum, i morali smo na kraju da se 1998. vratimo. A Bosna nam je, normalo, nedostajala, kao svakome ko voli svoj kraj.“
Na vlašički plato se vraćaju povratnici jer su prepoznali da je razvoj turizma i njihova šansa.
POVRATAK U SELA U PODRUČJU TRAVNIKA
Autor: Rahela Čabro
Povratak u sela na području Travnika posebno je vidljiv na planini Vlašić, čemu je uveliko pomogao razvoj turizma. Razgovarali smo sa Savom Marićem, mladićem koji je povratnik i predsjednik Mjesne zajednice Šišava na Vlašiću:
„Vratio sam se 1990. godine, prije nego što je obnovljena kuća, a tek 2001. kuće su obnovljene, između ostalih i moja. Bio sam u Kotor Varoši.“
RSE: Što te potaklo na povratak?
Marić: Kao prvo – rodna kuća. Znači: svoj na svome. Drugo – pošto je ovo turističko mjesto na Babanovcu, bila je to prilika za zaposlenje, što je u Kotor Varoši bilo nemoguće.
RSE: Da li su općinske ili državne vlasti, ili bilo koje institucije, potpomogle povratak nekim materijalnim ili drugim sredstvima?
Marić: To su činile mahom strane organizacije, kao što su UNDP, UMCOR, ali to je bilo u prvih dvije-tri godine. Neko je dobio pomoć u građevinskom materijalu za opravak kuća, štala, a neki su dobijali kao pomoć stoku – ovce, krave. Međutim, to je proteklih pet-šest godina stalo, i sad je pomoć na nuli. Opština obećava, međutim – slabo se ikad išta dobije. A popravak kuća i zaposlenje je i danas velik problem.
RSE: Kakav je povratak u vašim selima i da li je turizam jedan od ključnih razloga povratka na Vlašić?
Marić: Povratak je, da kažemo, zadovoljavajući. Oko 60 posto prijeratnih mještana se vratilo. Turizam je jedina nada ljudi. Sad se malo normalizuje otvaranjem novih hotela, što nas uveliko raduje. To nam je prilika za zaposlenje.
PROJEKAT SOCIJALNOG STANOVANJA U SREBRENICI
Autor: Sadik Salimović
U Potočarima kod Srebrenice uspješno je realizovan projekt socijalnog stanovanja u BiH. Urađena su 33 stana i sedam poslovnih prostora
Ovih dana 25 porodica uselilo se u nove stanove. Tu su krov nad glavom našli oni koji su boravili u kolektivnim centrima, mladi bračni parovi, kao i neophodan kadar.
„Ja sam Begija Smajić, nastavnica matematike i fizike u područnoj školi Potočari. Ovdje sam aplicirala za stan kada je bio objavljen javni poziv. Bila sam podstanar u jako neuslovnom stanu, malom i memljivom, tako da sam na osnovu kriterija koje sam ispunila postala korisnik jednog stana u ovim zgradama u Potočarima.“
Ivan Milas, dugogodišnji učitelj u srebreničkim selima:
„Rješenje stambenog pitanja možda je najbitnija životna stavka mene kao budućeg penzionera. Nemoguće mi je kupiti stan, plaćati kirije koje bi bile mnogo veće nego ovdje. Ipak je novogradnja – novogradnja.“
Sanela Imamović, projekt-menadžer organizacije CRS:
„Ovaj objekat ima 33 stambene jedinice i sedam poslovnih prostora i treba dugoročno da osigura Općini Srebrenica stambene uslove. U prvoj grupi stanara su raseljena lica i povratnici koji su boravili u kolektivnim centrima ili različitim vidovima alternativnog smještaja, i naravno - što nam je veoma drago – stručni kadar koje je Općina Srebrenica prepoznala kao potrebne za dugoročni razvoj Srebrenice.“
U ovom projektu učestvovala su resorna ministarstva oba entiteta. Ministar Omer Branković:
„Jako mi je drago da je ovaj projekat završen. Ovo je zaista uljepšalo Srebrenicu. Projekat je koštao 1,700.000 KM, a za njega je Ministarstvo, čiji sam ja ministar, posredstvom Vlade RS izdvojilo 620.000 KM. Sličan projekat započinjemo u Drvaru, dok je ovakav projekat u Fojnici već završen.“
Ministar Edin Mušić:
„Za nas je ovo praktično jedan pilot-projekat. Prvi ovakav sličan objekat realizovali smo u Federaciji na području općine Fojnica, a ovaj u Potočarima je drugi. Ovdje smo sa Vladom Kraljevine Holandije i sa njihovom ambasadom, sa resornim ministarstvom odnosno Vladom RS, sa Opštinom Srebrenica i UNHCR-om, zajednički realizirali ovaj projekat od 33 stana i 7 poslovnih prostora, koji će predstavljati rješenje kako Opštini Srebrenica, tako i ovim građanima koji su na neki način i dalje u statusu raseljenih osoba. S druge strane, to je i podrška stambenom rješavanju određenog broja kadrova koji su neophodni Srebrenici kao našem sinonimu za potrebe i za našu odgovornost.“
Sličan projekt realizovaće se i u Drvaru, kaže Drago Horvat, ministar zdravstva, socijalnog rada i raseljenih osoba u Kantonu 10:
„Mi u Kantonu 10 prihvatili smo ovakav projekat i već je u toku akcija sklapanja ugovora sa gospodom iz CRS-a. Radi se o istom projektu kao u Potočarima, s tim što smo imali olakšavajuću okolnost – zgrada u Drvaru već postoji. Projekat obuhvata završetak te zgrade sa 40 stambenih jedinica. Dogovoreno je na Vladi Kantona da 20 stanova idu predstavnicima Opštine Drvar, 20 stanova predstavnicima Vlade. Raspodjela ide prema pravilnicima, to je standardna šema koju je CRS donio i usaglasio sa našom komisijom. Nadam se da ćemo tokom proljeća ići u završetak tog projekta, pa ćemo, kao i u Srebrenici, imati jedan od najsocijalnijih i najhumanijih poteza koji se može desiti. Glavna stvar je da povratnička populacija i raseljeni riješe stambeno pitanje, da dobiju krov nad glavom u ova teška vremena.“
U okviru ovog projekta planirano je da se ovakav objekat gradi na još dvije lokacije u okolini Srebrenice.
U razgovorima sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, ministrom za ljudska prava i izbjeglice Safetom Halilovićem, i predstavnicima Komisije za izbjeglice i raseljene osobe, Kälin se založio za brzo usvajanje revidirane Strategije za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, u kojoj je naveden niz mjera u svrhu iznalaženja rješenja za raseljene, uz rješavanje stambenih i imovinskih pitanja, kao i pitanja sigurnosti, životnih uvjeta, zdravstva i obrazovanja, nediskriminacije i pomirenja.
"Ti ljudi žive u raseljenju više od jedne decenije, te tako i dalje trpe posljedice zločina počinjenih tokom rata", dodao je Kälin.
Dok revidirana Strategija ne bude usvojena, organi vlasti treba da nastave sa radom na osnovi postojećih sporazuma i inicijativa, izjavio je Kälin i dodao:
„Još uvijek ima 117.000 registrovanih raseljenih osoba kojima su neophodna trajna rješenja, a 7.500 ljudi još uvijek živi u često užasnim uvjetima u kolektivnim centrima. Većina tih ljudi je previše ugrožena ili traumatizovana da bi se vratila. Međutim, oni treba i mogu da se integrišu u mjestima u kojima se nalaze.“
"Iznalaženje trajnih rješenja iziskuje novac", zaključio je Kälin. „Uprkos problemima sa kojima se ova zemlja suočava, budžetska izdvajanja za iznalaženje trajnih rješenja za raseljene ne smiju biti smanjena i donatori treba da nastave da osiguravaju neophodna sredstva."
Raseljeni u BiH, njih preko 7.500, još uvijek žive u kolektivnim centrima. Jedan od njih se nalazi u Jablanici
ŽIVOT U KOLEKTIVNOM CENTRU JABLANICA
Autor: Fahira Dželilović
U jedinom preostalom kolektivnom centru u Jablanici boravi 21 porodica. Miralem Hamza, pomoćnik načelnika Općine Jablanica, kaže:
„Riječ je o najtežim slučajevima. To su uglavnom lica koja zbog straha od progona i ratnih trauma ne žele da se vrate u mjesta prebivališta, stara i iznemogla lica, te lica koja prije rata nisu posjedovala imovinu. Osim toga, tu se nalazi određeni broj lica čiji stambeni objekti nisu u potpunosti obnovljeni. Intencija administracije je da se do kraja ove godine ugasi ovaj preostali kolektivni centar.“
Općinska administracija je poduzela s Federalnim ministarstvom i CRS-om niz aktivnosti, kazao je Hamza, i izdvojio:
Riječ je o najtežim slučajevima. To su uglavnom lica koja zbog straha od progona i ratnih trauma ne žele da se vrate u mjesta prebivališta, stara i iznemogla lica, te lica koja prije rata nisu posjedovala imovinu
„Sa CRS-om smo pristupili izgradnji zgrade za socijalno stanovanje, gdje će se riješiti sedam porodica iz kolektivnog centra. Održali smo i sastanak sa predstavnicima općine Foča, a uz pomoć Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, u cilju iznalaženja rješenja za devet porodica sa područja općine Foča koji su trenutno u kolektivnom centru, a još se ne mogu vratiti u svoja mjesta prebivališta zbog toga što im objekti nisu priključeni na elektromrežu ili je potreban još određen broj dodatnih radova kako bi njihove stambene jedinice bile useljive.“
Posjetili smo i kolektivni centar Gornja Kolonija. Među njegovim stanovnicima ima i onih koji ovdje žive već 17 godina. Međutim, nisu bili raspoloženi za priču i izjave. Tražeći sagovornike, obilazili smo montažne objekte, pitali kako žive. Dobili smo samo dva kratka odgovora:
„Pet godina meni je bilo super, a sad, kako je ovima što su odavde, ja ti ne znam. Šta ćeš. Dobro je. Tuđi narod – ko tuđi. S narodom deveraj.“
„Svoje sam sve dobro napustila, imanje i sve. Evo gdje smo. Sa tuđim narodom. Šta ćeš.“
Nadamo se da će stanovnici kolektivnog centra u Jablanici, uglavnom starije osobe, u 2010. godini montažne objekte zamijeniti toplinom doma kojeg žele svih ovih godina.
PRIMEDBJE NA RAD FONDA ZA POVRATAK BIH
Autor: Arnes Grbešić
Izbjegli i raseljeni često imaju primjedbe na rad Fonda za povratak BiH, prije svega zbog primjene nacionalnog ključa kod odabira korisnika za obnovu stambenog fonda. Slično misle i u opštini Doboj.
Povratnici ne dobijaju pomoć iz Fonda za povratak BiH na brz i jednostavan način. Prvo moraju prikupiti i dostaviti brojne papire nadležnim opštinskim službama. Iz Opštine se zahtjevi za dodjelu sredstava šalju u Fond. Poslije toga, iz Fonda dolazi kontrola da obiđe porušene kuće. Fond raspisuje i tender za izbor izvođača radova, tako da realizacija traje i po godinu dana. Predsjednik Skupštine opštine Doboj, Enes Suljkanović nam kaže:
„Sam put je veoma dug. Ovo što je počelo da se radi, krenulo je još u martu, a evo, već je kraj godine, a nema nikakve realizacije. Predviđeno je 300.000 KM, međutim, još nije ni marka realizovana, mada je procedura odrađena. Tako je bilo i sa objektima u 2008. godini. Imali smo oko 650.000 KM za Bošnjake, 250.000 za Hrvate, ali realizacija projekta je bila tek prije nekih 15-20 dana.“
Naš sagovornik žali se i na činjenicu da Fond za povratak BiH dijeli povratnike po nacionalnoj osnovi, što je jasno naznačeno u javnim pozivima koji se objavljuju i u novinama:
„Mi smo uvijek imali određenih primjedbi i na same kriterije koje je Fond za povratak postavljao. Neke primjedbe su uzete u obzir, neke još uvijek nisu. Naročito su u nepovoljnom položaju lica hrvatske nacionalnosti kada apliciraju za te projekte.“
U opštini Doboj ove godine očekivali su i 260.000 KM od nadležnog ministarstva u Vladi RS:
Trebalo je da ide 160.000 KM u obnovu stambenih jedinica, 100.000 KM u infrastrukturu. Međutim, prije tri-četiri dana dobili smo obavijest da resorno ministarstvo nema sredstava
„Trebalo je da ide 160.000 KM u obnovu stambenih jedinica, 100.000 KM u infrastrukturu. Mi smo proveli kompletne predradnje, dostavili sve resornom ministarstvu, sa urednim projektima - i infrastruktura koja je trebala da se radi, i krovna konstrukcija u Bravskoj, i kanalizacija na čaršiji, kao i deset stambenih jedinica – međutim, prije tri-četiri dana dobili smo obavijest da resorno ministarstvo nema sredstava i da od tog projekta neće biti ništa.“
A evo kako to radi Vlada FBiH. Suljkanović kaže:
„Ti projekti što daje Federacija – uglavnom nisu išli preko Opštine. Odu ljudi, da li političkom linijom, da li ovako ili onako, dođu do resornih ministara u Federaciji, kandiduju neke projekte. Onda čujemo: ovdje došlo ovo, ondje došlo ono, ovdje ovako, ondje onako... Najbitnije je ipak da dođe na područje naše opštine.“
Zbog sporih i komplikovanih procedura, lažnih obećanja i netransparentnog trošenja sredstava, ne čudi što se povratnici suočavaju sa istim problemima kao i na početku realizacije Aneksa VII.
Mještani dobojskog sela Makinovac počeli su da se u svoje domove vraćaju već 1996. godine. Predsjednik Mjesne zajednice Makinovac, Izaim Hadžikadunić govori:
„Iako imamo status prve povratničke mjesne zajednice u BiH – zaista smo bili prvi u procesu povratka, prvo spontano a kasnije organizovano – naši problemi su skoro isti kao '96/97. godine. Skoro isti.“
POVRATNICI U GRAD NA VRBASU
Autor: Biljana Matijević
U kakvim uslovima žive raseljena lica i povratnici koji su do 1995. godine odlazili iz grada na Vrbasu?
Radomir Kuzmić iz banjalučkog naselja Česma već više od dvije sedmice štrajkuje glađu ispred zgrade Narodne skupštine Republike Srpske. On je stupio u štrajk glađu jer je Okružni sud Banjaluka potvrdio presudu Osnovnog suda kojom se poništava ugovor o zamjeni nekretnina koji je sklopio 1992. godine. Tada je mijenjao svoju imovinu u Slavonskom Kobašu, u opštini Slavonski Brod, za imovinu Dragomira Budiše iz Česme u Banjaluci, ali je porodica Budiša 2003. godine zatražila poništavanje ugovora o zamjeni nekretnina.
Radomir, sa suprugom i dvoje maloljetne djece, mora napustiti kuću u kojoj živi. Nadležno ministarstvo i zvaničnici nisu obratili pažnju na vapaj ovog borca I kategorije:
„Niko od ovih koje sam prozvao nisu se do sad udostojili da me prime, da porazgovaraju sa mnom. Nisam dobio ni odgovor. Jedino što sam jučer bio pozvan u Ministarstvo. Bilo mi je obećano da će biti prisutna gospoda ministri i da će sa mnom lično porazgovarati, međutim, kad sam tamo došao, našao sam samo neke njihove zamjenike. Sramota je, stvarno, da se jedna porodica ovako upropasti, uništi.“
A u kakvim uslovima žive raseljena lica i povratnici koji su do 1995. godine odlazili iz grada na Vrbasu?
Publicista i novinar, urednik magazina „Zavičaj“, Nail Osmančević, rođeni Banjalučanin, nije napustio svoje ognjište:
„U školi ima preko 30 bošnjačke djece. Zna se da je bilo povratka – i relativno mladih ljudi, ali nažalost, veoma mali broj se mogao zaposliti.“
Porodica Ramić živjela je četiri godine u Njemačkoj. Bili su primorani da se vrate, ali je i nostalgija za rodnim krajem bila velika:
„Morali smo se vratiti kada je bio potpisan ugovor između Njemačke i BiH o povratku izbjeglica. Bio je to njihov sporazum, i morali smo na kraju da se 1998. vratimo. A Bosna nam je, normalo, nedostajala, kao svakome ko voli svoj kraj.“
Na vlašički plato se vraćaju povratnici jer su prepoznali da je razvoj turizma i njihova šansa.
POVRATAK U SELA U PODRUČJU TRAVNIKA
Autor: Rahela Čabro
Povratak u sela na području Travnika posebno je vidljiv na planini Vlašić, čemu je uveliko pomogao razvoj turizma. Razgovarali smo sa Savom Marićem, mladićem koji je povratnik i predsjednik Mjesne zajednice Šišava na Vlašiću:
„Vratio sam se 1990. godine, prije nego što je obnovljena kuća, a tek 2001. kuće su obnovljene, između ostalih i moja. Bio sam u Kotor Varoši.“
RSE: Što te potaklo na povratak?
Marić: Kao prvo – rodna kuća. Znači: svoj na svome. Drugo – pošto je ovo turističko mjesto na Babanovcu, bila je to prilika za zaposlenje, što je u Kotor Varoši bilo nemoguće.
RSE: Da li su općinske ili državne vlasti, ili bilo koje institucije, potpomogle povratak nekim materijalnim ili drugim sredstvima?
Marić: To su činile mahom strane organizacije, kao što su UNDP, UMCOR, ali to je bilo u prvih dvije-tri godine. Neko je dobio pomoć u građevinskom materijalu za opravak kuća, štala, a neki su dobijali kao pomoć stoku – ovce, krave. Međutim, to je proteklih pet-šest godina stalo, i sad je pomoć na nuli. Opština obećava, međutim – slabo se ikad išta dobije. A popravak kuća i zaposlenje je i danas velik problem.
RSE: Kakav je povratak u vašim selima i da li je turizam jedan od ključnih razloga povratka na Vlašić?
Marić: Povratak je, da kažemo, zadovoljavajući. Oko 60 posto prijeratnih mještana se vratilo. Turizam je jedina nada ljudi. Sad se malo normalizuje otvaranjem novih hotela, što nas uveliko raduje. To nam je prilika za zaposlenje.
PROJEKAT SOCIJALNOG STANOVANJA U SREBRENICI
Autor: Sadik Salimović
U Potočarima kod Srebrenice uspješno je realizovan projekt socijalnog stanovanja u BiH. Urađena su 33 stana i sedam poslovnih prostora
Ovih dana 25 porodica uselilo se u nove stanove. Tu su krov nad glavom našli oni koji su boravili u kolektivnim centrima, mladi bračni parovi, kao i neophodan kadar.
„Ja sam Begija Smajić, nastavnica matematike i fizike u područnoj školi Potočari. Ovdje sam aplicirala za stan kada je bio objavljen javni poziv. Bila sam podstanar u jako neuslovnom stanu, malom i memljivom, tako da sam na osnovu kriterija koje sam ispunila postala korisnik jednog stana u ovim zgradama u Potočarima.“
Ivan Milas, dugogodišnji učitelj u srebreničkim selima:
„Rješenje stambenog pitanja možda je najbitnija životna stavka mene kao budućeg penzionera. Nemoguće mi je kupiti stan, plaćati kirije koje bi bile mnogo veće nego ovdje. Ipak je novogradnja – novogradnja.“
Sanela Imamović, projekt-menadžer organizacije CRS:
„Ovaj objekat ima 33 stambene jedinice i sedam poslovnih prostora i treba dugoročno da osigura Općini Srebrenica stambene uslove. U prvoj grupi stanara su raseljena lica i povratnici koji su boravili u kolektivnim centrima ili različitim vidovima alternativnog smještaja, i naravno - što nam je veoma drago – stručni kadar koje je Općina Srebrenica prepoznala kao potrebne za dugoročni razvoj Srebrenice.“
U ovom projektu učestvovala su resorna ministarstva oba entiteta. Ministar Omer Branković:
„Jako mi je drago da je ovaj projekat završen. Ovo je zaista uljepšalo Srebrenicu. Projekat je koštao 1,700.000 KM, a za njega je Ministarstvo, čiji sam ja ministar, posredstvom Vlade RS izdvojilo 620.000 KM. Sličan projekat započinjemo u Drvaru, dok je ovakav projekat u Fojnici već završen.“
Ministar Edin Mušić:
„Za nas je ovo praktično jedan pilot-projekat. Prvi ovakav sličan objekat realizovali smo u Federaciji na području općine Fojnica, a ovaj u Potočarima je drugi. Ovdje smo sa Vladom Kraljevine Holandije i sa njihovom ambasadom, sa resornim ministarstvom odnosno Vladom RS, sa Opštinom Srebrenica i UNHCR-om, zajednički realizirali ovaj projekat od 33 stana i 7 poslovnih prostora, koji će predstavljati rješenje kako Opštini Srebrenica, tako i ovim građanima koji su na neki način i dalje u statusu raseljenih osoba. S druge strane, to je i podrška stambenom rješavanju određenog broja kadrova koji su neophodni Srebrenici kao našem sinonimu za potrebe i za našu odgovornost.“
Sličan projekt realizovaće se i u Drvaru, kaže Drago Horvat, ministar zdravstva, socijalnog rada i raseljenih osoba u Kantonu 10:
„Mi u Kantonu 10 prihvatili smo ovakav projekat i već je u toku akcija sklapanja ugovora sa gospodom iz CRS-a. Radi se o istom projektu kao u Potočarima, s tim što smo imali olakšavajuću okolnost – zgrada u Drvaru već postoji. Projekat obuhvata završetak te zgrade sa 40 stambenih jedinica. Dogovoreno je na Vladi Kantona da 20 stanova idu predstavnicima Opštine Drvar, 20 stanova predstavnicima Vlade. Raspodjela ide prema pravilnicima, to je standardna šema koju je CRS donio i usaglasio sa našom komisijom. Nadam se da ćemo tokom proljeća ići u završetak tog projekta, pa ćemo, kao i u Srebrenici, imati jedan od najsocijalnijih i najhumanijih poteza koji se može desiti. Glavna stvar je da povratnička populacija i raseljeni riješe stambeno pitanje, da dobiju krov nad glavom u ova teška vremena.“
U okviru ovog projekta planirano je da se ovakav objekat gradi na još dvije lokacije u okolini Srebrenice.