Jedna od ključnih poruka koju je prenio visoki komesar UN-a za izbjeglice (Antonio Guterres), tokom njegove nedavne posjete Bosni i Hercegovini je da je neophodno da svi nivoi vlasti u zemlji ponovo preuzmu na sebe da učine sve što mogu kako bi se iznašla trajna rješenja za preostale izbjeglice i raseljene osobe.
Raseljenje je problem o kojem se više ne piše u novinama. Ali humanitarna situacija u kojoj se nalaze oni koji su pogođeni ovim problemom nije nešto što se može ignorisati. Od 2,2 miliona raseljenih u BiH, više od 1 milion je ostvarilo pravo na povratak, dok su mnogi drugi iznašli alternativna rješenja. Međutim, ostalo je još oko 117.000 raseljenih širom Bosne i Hercegovine, među kojima i veliki broj ugroženih koji žive u kolektivnim centrima, često u užasnim uvjetima. Mnogi povratnici u svoje predratne domove se suočavaju sa poteškoćama u pristupu pravima, a u zemlji također živi i 7.000 izbjeglica iz Hrvatske kojima je neophodno rješenje za tešku situaciju u kojoj se nalaze.
Poziv visokog komesara da se obnove napori na okončanju poglavlja izbjeglištva i raseljeništva je naročito važan ako znamo da su ostali neriješeni slučajevi za koje je teško pronaći rješenje. Mnogi od 117.000 raseljenih žive u nemogućim uvjetima, negdje bez vode i struje. Činjenica da su oni upali u pukotine sistema socijalne zaštite u zemlji, sa anomalijama koje su jedinstvene za njihovu individualnu situaciju, znači da nemaju pristupa socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti ili drugim beneficijama. Ostale raseljene osobe i povratnici su starci, krajnje ugroženi i oni koji žive u udaljenim područjima, nesvjesni vlastitih socijalnih prava.
Jedan takav primjer je slučaj Deve Ćućuz, starice koja živi u udaljenom selu Gornje Peulje na teritoriji općine Bosansko Grahovo. Deva nema porodicu. Njen predratni dom je uništen i, mada se prijavila za pomoć u rekonstrukciji, nikada je nije dobila. Zbog toga se preselila u staru, trošnu kuću izgrađenu u 1920-tim. Deva živi u užasnim uvjetima bez struje, a zbog starosti ne može da uzgaja povrće i voće u bašti za prehranu. Svaki mjesec dobija 120 KM penzije , ali veliki dio tog novca mora da potroši na lijekove.
UNHCR će Devi Ćućuz dati peć, kao i neke druge stvari kako bi ublažili njenu tešku situaciju. Međutim, kako podsjeća ova organizacija, širom BiH postoje slični slučajevi, koji zahtijevaju sistemski pristup organa vlasti. Neophodno je da svi nivoi vlasti u zemlji učine još jedan, posljednji napor, uz podršku međunarodne zajednice, kako bi se našla trajna rješenja za preostale raseljene osobe. Usvajanje i realizacija Revidirane strategije za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice predstavljalo bi značajan korak u pravcu jednog takvog pristupa i okončanju raseljeništva. Usvajanje i realizacija revidirane strategije može imati samo pozitivan ishod jer će se pomoć dati raseljenim osobama i povratnicima svih nacionalnosti i na svim područjima, na osnovu kriterija zasnovanih na njihovim potrebama.
Mnogi u zemlji bi željeli da vide Bosnu i Hercegovinu u Evropskoj uniji, kao stabilnu i progresivnu zemlju sa ekonomijom koja zadovoljava njene potencijale. Međutim, zemlja neće moći u potpunosti ostaviti svoju problematičnu prošlost za sobom sve dok se za one koji još uvijek žive u raseljenju ne iznađe rješenje koje oni toliko dugo zaslužuju. Ovo se, između ostalog, navodi u priči o bh. izbjeglicama, povratnicima i raseljenim osobama, koje povremeno priprema UNHCR.
Prema podacima s kraja juna ove godine, u BiH je bilo tačno 117.451 registrovana raseljena osoba. U RS 66.215 – skoro sve Srbi po nacionalnosti, u Federaciji BiH 50.468, od toga 85 posto Bošnjaci, 12 posto Hrvati, a 768 raseljenih na teritoriji Brčko Distrikta.
Status rasljene osobe mogli su steći samo oni koji su pokazali želju za povratkom, uključujući podnošenje zahtjeva za rekonstrukciju porušene kuće ili stana. Raseljena lica uglavnom danas žive u urbanim centrima. Oko 7.500 osoba smješteno je u neki od vidova privremenog kolektivnog smještaja. Najčešće, ovaj smještaj pruža samo najelementarnije uslove života. Mnoge raseljene osobe u kolektivnim centrima žive duže od jedne decenije.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, u dokumentu Revidirana strategija za provođenje Anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, planiralo je da se do 2014. završi kompletan povratak. Međutim, za to su potrebna ogromna novčana sredstva. Samo za obnovu kuća za raseljene, potreban je ogroman novac , ističe ministar za ljudska prava i izbjeglice, Safet Halilović:
„Potrebe za rješavanje stambenih pitanja ovih ljudi iznose oko 500 miliona KM samo za rekonstrukciju stambenih objekata. Za održivost povratka, elektrifikaciju, infrastrukturu i drugo, potrebno je još toliko sredstava. Poslanici Parlamenta BiH, odnosno njegovog Predstavničkog doma, usvajajući revidiranu Strategiju za implementaciju anexa 7.Dejtonskog mirovnog Sporazuma, donio je zaključak da se izvrši zaduženje države za 500 miliona maraka kako bi se ta sredstva osigurala za rješavanje ovog pitanja. To je neki, da kažem, nužni iznos sredstava, da bismo do 2014. godine, kada je prema ovoj Strategiji i prema Programu povratka planirano da se problem riješi u cijelosti. U Programu je urađena čak i dinamika po godinama, odnosno precizirano je koliko to znači stambenih jedinica, koliko tih problema da se riješi, egzaktno, kao dokaz našeg viđenja načina kako riješiti ovaj problem.“
Udruženje povratnika u Brčko Distrikt postoji 13 godina i u u mnogome je doprinijelo stvaranju multietničke slike u mnogim oblastima života u prvom i jedinom distriktu u BiH. Predsjednik Udruženja Muhamed Mujkić, govori o povratku, ostvarenim ciljevima udruženja ali i promjenama koje su neophodne u novoj etapi rada, ne samo ovog, nego i ostalih udruženja izbjeglih, raseljenih i povratnika u BiH:
"Udruženje Brčaka „Povratak“ formirano je u julu 1996. godine u Tuzli, najprije kao ogranak udruženja „Brčko Brčacima“, a potom, od 1998. kao samostalno multietničko udruženje. Ovo udruženje se iste godine uključilo u Savez izbjeglih i raseljenih lica BiH, koje je okupljalo oko stotinu udruženja iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj savez je, kao što je poznato, nedavno preregistrovan polovinom ove godine u Uniju za održivi povratak i integraciju u BiH. Mi smo odmah obnovili svoje članstvo u toj uniji.
Kada je udruženje formirano, 1996. godine, odnosno postalo samostalno 1998. godine, usvojili smo Statut i druge dokumente i, naravno, strateške ciljeve udruženja „Povratak“. Želim napomenuti da je tada u Tuzli živjelo oko tri hiljade raseljenih prognanih Brčaka. Prvi strateški cilj bio je povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoj grad. Utvrdili smo da to bude do 2003. ili 2004. godine. To se i ostvarilo jer je, praktično, do 2003. godine riješeno svih 11.000 podnesenih imovinskih zahtjeva. Drugi strateški cilj bio je donošenje zakona o multietničkom obrazovanju, i taj zakon je usvojen već 2001. godine. Danas, u petnaest osnovnih i četiri srednje škole školuje se oko 7.500 osnovaca i 3.650 učenika srednjih škola.
Stalni strateški cilj je uspostava multietničnosti u svim oblastima života. Pored obrazovanja, multietničnost je uspostavljena i u zdravstvu i zapošljavanju. Želim također napomenuti da su nakon rata sve ulice nosile nazive samo jedne nacionalnosti – srpske. Uspostavom Distrikta i prije svega, zalaganjem udruženja „Povratak“, došlo je do promjena naziva ulica u skladu sa suživotom sva tri konstitutivna naroda na području Brčko Distrikta. To su bile najvažnije aktivnosti udruženja „Povratak“ u periodu od 1998. do 2009. godine, znači za desetak godina rada."
RSE: Šta mislite – da li su se vratili svi oni koji imaju namjeru da se vrate?
Mujkić: Nema preciznih podataka da li su se svi vratili, ali je opšte uvjerenje da se nisu svi vratili. Međutim, nama je glavni cilj bio da se riješe svi imovinski zahtjevi i da se svakome pruži mogućnost da se vrati. Istovremeno smo stalno vršili pritisak da se što veći iznos sredstava ulaže u obnovu i izgradnju porušenih i devastiranih kuća. Mislim da je Brčko u tom pogledu postiglo najbolje rezultate u BiH kao jedna, specifična, doduše lokalna, zajednica koja je prije rata imala 87.000 stanovnika, a sada se računa da ih ima negdje oko 80.000. Neki kažu da je i 100.000, međutim, stručnjaci iz ove oblasti kažu da Brčko, kao općina, kao distrikt, može imati maksimalno 75-80 hiljada stanovnika. Znači, u proteklom periodu, sa 31.03.2009. godine, obnovljeno je 7692 kuće i stanova u što je investirano preko 57 miliona KM. Mislim da se nijedna opština ne može pohvaliti ovako velikim ulaganjima. Međutim, još uvijek ima oko hiljadu neriješenih stambenih problema povratnika. Mislim da će se to u narednu godinu-dvije riješiti, tako da će svi koji su se vratili i došli u posjed svoje imovine imati i obnovljene kuće, odnosno stanove.
RSE: Pomenuli ste ovih nekoliko strateških ciljeva Udruženja koji su ostvareni na opšte zadovoljstvo. Međutim, s obzirom na protok vremena, mijenjaju se i ti ciljevi. Već ste pomenuli transformaciju Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih u Uniju...
Mujkić: Mi smo, upravo analizirajući protekle godine rada, utvrdili nove strateške ciljeve, naravno, u skladu sa strateškim ciljevima Unije za održivi povratak i integraciju u BiH. Ima pet ključnih strateških zadataka. Prvi je održivi povratak. Ljudi su se sada vratili, ali još njih preko 12.000 čeka zaposlenje. Među tih 12.000 na evidenciji, najveći je broj upravo povratnika. Drugo cilj je, što je kao i prvo, zapošljavanje. Znači, moramo vršiti veći pritisak da se otvaraju nova radna mjesta, a time zalazimo u treći strateški cilj, a to je razvoj privrede i poljoprivrede, uz veći obim stranih ulaganja. Kad istorijski gledamo, nekada je na području opštine Brčko 87 posto stanovništva živjelo od poljoprivrede. Danas, nažalost, to nije niti 30-40 posto. Intenzivnijim ulaganjima u poljoprivredu moglo bi se otvoriti na hiljade radnih mjesta. Nažalost, u Brčkom se, kao i u mnogim drugim općinama, pa i na nivou entiteta i kantona, odvajaju simbolična sredstva za razvoj poljoprivredne proizvodnje. A potencijali su izuzetno veliki. Zatim, cilj nam je veća uključenost mladih u svim procesima Brčko Distrikta BiH, jer su do sada zastupljeni na veoma, veoma simboličan način. Peti strateški cilj bio bi poboljšanje kvaliteta obrazovanja u osnovnim i srednjim školama. Mi smo uspostavili multietničko obrazovanje – nema da učenici idu u ono što se kaže „dvije škole pod jednim krovom“. Mi imamo formirane multietničke škole, međutim, kvaliteti obrazovanja, posebno ovih nacionalnih grupa predmeta, mora se posvetiti veća pažnja. To je otprilike ono na čemu će se raditi. Naravno, podmladićemo rukovodstvo jer mi stari smo dosta iznijeli ovih dosadašnjih strateških zadataka, tako da sada mislimo da bi jedna generacija, možda upravo iz reda onih koji nemaju zaposlenje, trebala da snažnije povuče rad udruženja i usmjeri ga upravo na ove navedene strateške ciljeve.
RSE: Kakvo je Vaše mišljenje: da se na vrijeme krenulo, uporedo sa povratkom na stvaranju uslova za održivi povratak – tu mislim na zakonsku regulativu – da li bi taj proces bio uspješniji u BiH, a ne da se tek sada usvaja nova Strategija za implementaciju Aneksa VII?
Mujkić: Apsolutno da bi bilo! Na primjer, mi smo vodili pravi rat sa prvim supervizorom za Brčko, Robertom Farandom, koji se odnosio otprilike kao naši političari – da u povratku treba ići postepeno, polako, temeljito, itd. itd., što bi značilo da bi povratak trebalo rješavati narednih 50 godina. U konačnoj arbitražnoj odluci, u svim dokumentima i u Dejtonskom mirovnom sporazumu stoji da treba napraviti odmah planove povratka, jer je povratak glavni cilj, da bez povratka praktično nema reintegracije Bosne i Hercegovine u jednu multietničku zajednicu kakva je bila prije rata. Znači, čitav ovaj period od Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas ovaj proces se opstruira. Evo, i sad se opstruira. Mi očekujemo da se donese Strategija, a Strategije nema. Nema one prave strategije koja bi stvarno omogućila potpunu realizaciju Aneksa VII Dejtonskog sporazuma. Mi smo riješili samo jedan dio Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma – povratak ljudi u svoje predratne domove i djelimično se riješilo da im se izgrade objekti, iako i tu ima dosta razlika u opštinama BiH. Ali, ono ključno, održivi povratak, vraćanje ljudima imovine kako je predviđeno Aneksom VII, o tome još niko i ne pomišlja da rješava.
RSE: Nažalost, prošlo je mnogo godina otkako je rat zaustavljen, a te neke ključne stvari naši političari nisu uspjeli riješiti.
Mujkić: Da, svakako. Posebno se kasni u Republici Srpskoj. Po onome što možemo pročitati u štampi, još uvijek je tamo uspostavljena ona struktura od prije Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da tamo živi 90 posto Srba i 10 posto ostalih. Tu treba učiniti radikalnije poteze, što bi se pozitivno odrazilo i na Federaciju, da to kolanje krene dalje i da ustvari povratnici budu nova snaga koja bi reintegrisala čitavu BiH i uvela je u Evropu. Zvuči paradoksalno, ali dok se svi ljudi ne vrate baš na svoja ognjišta, teško je nas i zamisliti u Evropi.
Proteklog tjedna u Tuzli su održani mirni prosvjedi povratnika srpske nacionalnosti iz Kalesije, iz dva udruženja - Agrorazvoja i Srpskog građanskog vijeća Kalesija. Oni su na ove prosvjede došli razjedinjeni, ali s istim zahtjevom: da se poboljša život povratničke populacije.
Živojin Miljanović, predsjednik SGV Kalesija, kaže da su problemi povratnika Srba u Kalesiju sve veći, a što je još gore – jedinstvo Srba je razbijeno, za što optužuju i Srpsko građansko vijeće Tuzlanskog Kantona, koje im ne daje potporu. Tako su se na prosvjedima u Tuzli, umjesto pokušaja rješavanja nagomilanih problema, mogle čuti samo optužbe na aktualnu vlast i SGV TK:
„Saznao sam od tih par povratnika da je načelnik opštine, sa svojim saradnicima i sa pet-šest nekih njemu znanih predstavnika srpskog naroda i boračke populacije u Kalesiji, održao sastanak. Donijeli su neke zaključke o kojima ja nisam upoznat.“
Da su povratnici Srbi razjedinjeni govori i činjenica da je na prosvjedima udruženja Agrorazvoj u Tuzli bilo tek petnaestak povratnika, a na prosvjedima SGV Kalesija njih troje. No, svi traže isto:
„Tražimo da se pod hitno zaposli jedno lice srpske nacionalnosti iz reda istinskih povratnika u Službu za izbjegla i raseljena lica Opštine Kalesija. To je prvo. Drugo – da se formira komisija iz reda istinskih povratnika koja će odlučivati o sredstvima koja dođu namijenjena Srbima povratnicima i o odabiru korisnika. Da se udruženju SGV dodijeli neka prostorija gdje bi se mogli okupljati, jer imamo devet povratničkih naselja. Sastajemo se po restoranima, kafićima. To nije rješenje i to im je vrlo dobro poznato. Oni se pravdaju time da ima puno tih udruženja.“
Prema popisu iz ožujka 2007. godine, u Kalesiju su se vratile 572 osobe srpske nacionalnosti, a na posljednjem popisu iz kolovoza 2009. godine, taj broj je pao na 350 povratnika.
„Kratko i jasno: za 24 sata naš bi problem bio riješen i svi zahtjevi ispunjeni. Da nam se nabavi stoka - krupna i sitna, ovisno od svakog pojedinca za šta će se odlučiti, da nam se dodijeli koji motokultivator ili traktor, par plastenika, da nam se urade makadamski putevi – mi u Kalesiji bili bi presretni. A to se sve može za 24 sata odraditi - ako postoji želja.“
Na prethodnim prosvjedima povratnika srpske nacionalnosti iz Kalesije, predsjednik udruženja poljoprivrednika Agrorazvoj, Milisav Garić, odlučio se na podizanje šatorskog naselja pred zgradom Vlade TK, kojeg je općinska komunalna inspekcija veoma brzo uklonila. Milisav Garić:
„Koji god zahtjev da postavimo – njima je velik. Mi kad krenemo od pileta, oni se uhvate za glavu. Ako pomenemo kravu, to je za njih skupo. Kažemo li „kultivator“ – oni: „joooj“. Mi smo uvijek u nekom zapećku. Nas svi znaju, čuli su za nas, dobili materijale, ali nemaju sluha. Kažu: mogu oni tako, nije to toliko strašno. Zaista nam protekne po par mjeseci dok dođemo do jednog ministra ili nekog njegovog pomoćnika. Evo, bili smo sa premijerom prošlog mjeseca, ali to je bilo samo da se popije kafa, sastanak čisto reda radi. Ništa nije riješeno. Vraćaju nas opet u Opštinu, a mi smo u Opštini milion puta bili ignorisani.“
Prema tvrdnjama povratnika, u Kalesiji je obnovljeno 450 kuća, dok u Vladi TK navode skoro dvostruko veći broj. Sead Mujanović, ministar obnove, razvoja i povratka TK, izjavio je da je problem povratnika u Kalesiju pitanje koje treba riješiti lokalna zajednica, te smatra da ovakvo okupljanje u pozadini ima ukidanje Ministarstva na čijem je čelu:
„Moja je opća, ljudska konstatacija da komunikacija lokalne zajednice i predstavnika ovih građana nije kvalitetna, može se reći da je nikakva. Nisam ubijeđen da će se ovakvim prosvjedima svi problemi odjednom riješiti. Bio bih zadovoljan da se makar načne i ubrza rješavanje određenih problema.“
Valja naglasiti da je Služba za opću upravu, boračko-invalidsku zaštitu i raseljene osobe Općine Kalesija održala sastanak sa svim predsjednicima povratničkih naselja na području Kalesije. Borislav Stojanović, predsjednik iz Zolja, Vukašin Popović iz Markovića i Jovica Marković iz Jeginovog Luga, Drago Dukić iz Brezika, Milan Dragutinović iz Gojčina i Marinko Todić iz Dupnice, ogradili su se od Živojina Miljanovića, predsjednika SGV Kalesija i Milisava Garića, predsjednika Agrorazvoja iz Kalesije, jer „sve rade i stvaraju profit za sebe osobno, a ne pomažu Srbima u Kalesiji“ – navodi se u priopćenju koje je proslijeđeno medijima.
Načelnik Rasim Omerović je kazao da u Općini Kalesija nema zaposlenih Srba jer se nikada, za njegova dva mandata, niti jedan Srbin nije prijavio na natječaj. Priznao je da postoji neriješeno pitanje deponije pored rijeke Spreče, ali da je taj problem - problem svih u Kalesiji. Načelnik Omerović je iznio podatak da je za povratak Srba na područje kalesijske općine prošle godine utrošeno 900 tisuća, a ove godine 950 tisuća konvertibilnih maraka.
Raseljenje je problem o kojem se više ne piše u novinama. Ali humanitarna situacija u kojoj se nalaze oni koji su pogođeni ovim problemom nije nešto što se može ignorisati. Od 2,2 miliona raseljenih u BiH, više od 1 milion je ostvarilo pravo na povratak, dok su mnogi drugi iznašli alternativna rješenja. Međutim, ostalo je još oko 117.000 raseljenih širom Bosne i Hercegovine, među kojima i veliki broj ugroženih koji žive u kolektivnim centrima, često u užasnim uvjetima. Mnogi povratnici u svoje predratne domove se suočavaju sa poteškoćama u pristupu pravima, a u zemlji također živi i 7.000 izbjeglica iz Hrvatske kojima je neophodno rješenje za tešku situaciju u kojoj se nalaze.
Poziv visokog komesara da se obnove napori na okončanju poglavlja izbjeglištva i raseljeništva je naročito važan ako znamo da su ostali neriješeni slučajevi za koje je teško pronaći rješenje. Mnogi od 117.000 raseljenih žive u nemogućim uvjetima, negdje bez vode i struje. Činjenica da su oni upali u pukotine sistema socijalne zaštite u zemlji, sa anomalijama koje su jedinstvene za njihovu individualnu situaciju, znači da nemaju pristupa socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti ili drugim beneficijama. Ostale raseljene osobe i povratnici su starci, krajnje ugroženi i oni koji žive u udaljenim područjima, nesvjesni vlastitih socijalnih prava.
Jedan takav primjer je slučaj Deve Ćućuz, starice koja živi u udaljenom selu Gornje Peulje na teritoriji općine Bosansko Grahovo. Deva nema porodicu. Njen predratni dom je uništen i, mada se prijavila za pomoć u rekonstrukciji, nikada je nije dobila. Zbog toga se preselila u staru, trošnu kuću izgrađenu u 1920-tim. Deva živi u užasnim uvjetima bez struje, a zbog starosti ne može da uzgaja povrće i voće u bašti za prehranu. Svaki mjesec dobija 120 KM penzije , ali veliki dio tog novca mora da potroši na lijekove.
UNHCR će Devi Ćućuz dati peć, kao i neke druge stvari kako bi ublažili njenu tešku situaciju. Međutim, kako podsjeća ova organizacija, širom BiH postoje slični slučajevi, koji zahtijevaju sistemski pristup organa vlasti. Neophodno je da svi nivoi vlasti u zemlji učine još jedan, posljednji napor, uz podršku međunarodne zajednice, kako bi se našla trajna rješenja za preostale raseljene osobe. Usvajanje i realizacija Revidirane strategije za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice predstavljalo bi značajan korak u pravcu jednog takvog pristupa i okončanju raseljeništva. Usvajanje i realizacija revidirane strategije može imati samo pozitivan ishod jer će se pomoć dati raseljenim osobama i povratnicima svih nacionalnosti i na svim područjima, na osnovu kriterija zasnovanih na njihovim potrebama.
Prema podacima s kraja juna ove godine, u BiH je bilo tačno 117.451 registrovana raseljena osoba. U RS 66.215 – skoro sve Srbi po nacionalnosti, u Federaciji BiH 50.468, od toga 85 posto Bošnjaci, 12 posto Hrvati, a 768 raseljenih na teritoriji Brčko Distrikta.
Mnogi u zemlji bi željeli da vide Bosnu i Hercegovinu u Evropskoj uniji, kao stabilnu i progresivnu zemlju sa ekonomijom koja zadovoljava njene potencijale. Međutim, zemlja neće moći u potpunosti ostaviti svoju problematičnu prošlost za sobom sve dok se za one koji još uvijek žive u raseljenju ne iznađe rješenje koje oni toliko dugo zaslužuju. Ovo se, između ostalog, navodi u priči o bh. izbjeglicama, povratnicima i raseljenim osobama, koje povremeno priprema UNHCR.
Prema podacima s kraja juna ove godine, u BiH je bilo tačno 117.451 registrovana raseljena osoba. U RS 66.215 – skoro sve Srbi po nacionalnosti, u Federaciji BiH 50.468, od toga 85 posto Bošnjaci, 12 posto Hrvati, a 768 raseljenih na teritoriji Brčko Distrikta.
Status rasljene osobe mogli su steći samo oni koji su pokazali želju za povratkom, uključujući podnošenje zahtjeva za rekonstrukciju porušene kuće ili stana. Raseljena lica uglavnom danas žive u urbanim centrima. Oko 7.500 osoba smješteno je u neki od vidova privremenog kolektivnog smještaja. Najčešće, ovaj smještaj pruža samo najelementarnije uslove života. Mnoge raseljene osobe u kolektivnim centrima žive duže od jedne decenije.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, u dokumentu Revidirana strategija za provođenje Anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, planiralo je da se do 2014. završi kompletan povratak. Međutim, za to su potrebna ogromna novčana sredstva. Samo za obnovu kuća za raseljene, potreban je ogroman novac , ističe ministar za ljudska prava i izbjeglice, Safet Halilović:
„Potrebe za rješavanje stambenih pitanja ovih ljudi iznose oko 500 miliona KM samo za rekonstrukciju stambenih objekata. Za održivost povratka, elektrifikaciju, infrastrukturu i drugo, potrebno je još toliko sredstava. Poslanici Parlamenta BiH, odnosno njegovog Predstavničkog doma, usvajajući revidiranu Strategiju za implementaciju anexa 7.Dejtonskog mirovnog Sporazuma, donio je zaključak da se izvrši zaduženje države za 500 miliona maraka kako bi se ta sredstva osigurala za rješavanje ovog pitanja. To je neki, da kažem, nužni iznos sredstava, da bismo do 2014. godine, kada je prema ovoj Strategiji i prema Programu povratka planirano da se problem riješi u cijelosti. U Programu je urađena čak i dinamika po godinama, odnosno precizirano je koliko to znači stambenih jedinica, koliko tih problema da se riješi, egzaktno, kao dokaz našeg viđenja načina kako riješiti ovaj problem.“
Povratak u Brčko Distrikt
Udruženje povratnika u Brčko Distrikt postoji 13 godina i u u mnogome je doprinijelo stvaranju multietničke slike u mnogim oblastima života u prvom i jedinom distriktu u BiH. Predsjednik Udruženja Muhamed Mujkić, govori o povratku, ostvarenim ciljevima udruženja ali i promjenama koje su neophodne u novoj etapi rada, ne samo ovog, nego i ostalih udruženja izbjeglih, raseljenih i povratnika u BiH:
"Udruženje Brčaka „Povratak“ formirano je u julu 1996. godine u Tuzli, najprije kao ogranak udruženja „Brčko Brčacima“, a potom, od 1998. kao samostalno multietničko udruženje. Ovo udruženje se iste godine uključilo u Savez izbjeglih i raseljenih lica BiH, koje je okupljalo oko stotinu udruženja iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj savez je, kao što je poznato, nedavno preregistrovan polovinom ove godine u Uniju za održivi povratak i integraciju u BiH. Mi smo odmah obnovili svoje članstvo u toj uniji.
Kada je udruženje formirano, 1996. godine, odnosno postalo samostalno 1998. godine, usvojili smo Statut i druge dokumente i, naravno, strateške ciljeve udruženja „Povratak“. Želim napomenuti da je tada u Tuzli živjelo oko tri hiljade raseljenih prognanih Brčaka. Prvi strateški cilj bio je povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoj grad. Utvrdili smo da to bude do 2003. ili 2004. godine. To se i ostvarilo jer je, praktično, do 2003. godine riješeno svih 11.000 podnesenih imovinskih zahtjeva. Drugi strateški cilj bio je donošenje zakona o multietničkom obrazovanju, i taj zakon je usvojen već 2001. godine. Danas, u petnaest osnovnih i četiri srednje škole školuje se oko 7.500 osnovaca i 3.650 učenika srednjih škola.
Stalni strateški cilj je uspostava multietničnosti u svim oblastima života. Pored obrazovanja, multietničnost je uspostavljena i u zdravstvu i zapošljavanju. Želim također napomenuti da su nakon rata sve ulice nosile nazive samo jedne nacionalnosti – srpske. Uspostavom Distrikta i prije svega, zalaganjem udruženja „Povratak“, došlo je do promjena naziva ulica u skladu sa suživotom sva tri konstitutivna naroda na području Brčko Distrikta. To su bile najvažnije aktivnosti udruženja „Povratak“ u periodu od 1998. do 2009. godine, znači za desetak godina rada."
RSE: Šta mislite – da li su se vratili svi oni koji imaju namjeru da se vrate?
Mujkić: Nema preciznih podataka da li su se svi vratili, ali je opšte uvjerenje da se nisu svi vratili. Međutim, nama je glavni cilj bio da se riješe svi imovinski zahtjevi i da se svakome pruži mogućnost da se vrati. Istovremeno smo stalno vršili pritisak da se što veći iznos sredstava ulaže u obnovu i izgradnju porušenih i devastiranih kuća. Mislim da je Brčko u tom pogledu postiglo najbolje rezultate u BiH kao jedna, specifična, doduše lokalna, zajednica koja je prije rata imala 87.000 stanovnika, a sada se računa da ih ima negdje oko 80.000. Neki kažu da je i 100.000, međutim, stručnjaci iz ove oblasti kažu da Brčko, kao općina, kao distrikt, može imati maksimalno 75-80 hiljada stanovnika. Znači, u proteklom periodu, sa 31.03.2009. godine, obnovljeno je 7692 kuće i stanova u što je investirano preko 57 miliona KM. Mislim da se nijedna opština ne može pohvaliti ovako velikim ulaganjima. Međutim, još uvijek ima oko hiljadu neriješenih stambenih problema povratnika. Mislim da će se to u narednu godinu-dvije riješiti, tako da će svi koji su se vratili i došli u posjed svoje imovine imati i obnovljene kuće, odnosno stanove.
RSE: Pomenuli ste ovih nekoliko strateških ciljeva Udruženja koji su ostvareni na opšte zadovoljstvo. Međutim, s obzirom na protok vremena, mijenjaju se i ti ciljevi. Već ste pomenuli transformaciju Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih u Uniju...
Mujkić: Mi smo, upravo analizirajući protekle godine rada, utvrdili nove strateške ciljeve, naravno, u skladu sa strateškim ciljevima Unije za održivi povratak i integraciju u BiH. Ima pet ključnih strateških zadataka. Prvi je održivi povratak. Ljudi su se sada vratili, ali još njih preko 12.000 čeka zaposlenje. Među tih 12.000 na evidenciji, najveći je broj upravo povratnika. Drugo cilj je, što je kao i prvo, zapošljavanje. Znači, moramo vršiti veći pritisak da se otvaraju nova radna mjesta, a time zalazimo u treći strateški cilj, a to je razvoj privrede i poljoprivrede, uz veći obim stranih ulaganja. Kad istorijski gledamo, nekada je na području opštine Brčko 87 posto stanovništva živjelo od poljoprivrede. Danas, nažalost, to nije niti 30-40 posto. Intenzivnijim ulaganjima u poljoprivredu moglo bi se otvoriti na hiljade radnih mjesta. Nažalost, u Brčkom se, kao i u mnogim drugim općinama, pa i na nivou entiteta i kantona, odvajaju simbolična sredstva za razvoj poljoprivredne proizvodnje. A potencijali su izuzetno veliki. Zatim, cilj nam je veća uključenost mladih u svim procesima Brčko Distrikta BiH, jer su do sada zastupljeni na veoma, veoma simboličan način. Peti strateški cilj bio bi poboljšanje kvaliteta obrazovanja u osnovnim i srednjim školama. Mi smo uspostavili multietničko obrazovanje – nema da učenici idu u ono što se kaže „dvije škole pod jednim krovom“. Mi imamo formirane multietničke škole, međutim, kvaliteti obrazovanja, posebno ovih nacionalnih grupa predmeta, mora se posvetiti veća pažnja. To je otprilike ono na čemu će se raditi. Naravno, podmladićemo rukovodstvo jer mi stari smo dosta iznijeli ovih dosadašnjih strateških zadataka, tako da sada mislimo da bi jedna generacija, možda upravo iz reda onih koji nemaju zaposlenje, trebala da snažnije povuče rad udruženja i usmjeri ga upravo na ove navedene strateške ciljeve.
RSE: Kakvo je Vaše mišljenje: da se na vrijeme krenulo, uporedo sa povratkom na stvaranju uslova za održivi povratak – tu mislim na zakonsku regulativu – da li bi taj proces bio uspješniji u BiH, a ne da se tek sada usvaja nova Strategija za implementaciju Aneksa VII?
Mujkić: Apsolutno da bi bilo! Na primjer, mi smo vodili pravi rat sa prvim supervizorom za Brčko, Robertom Farandom, koji se odnosio otprilike kao naši političari – da u povratku treba ići postepeno, polako, temeljito, itd. itd., što bi značilo da bi povratak trebalo rješavati narednih 50 godina. U konačnoj arbitražnoj odluci, u svim dokumentima i u Dejtonskom mirovnom sporazumu stoji da treba napraviti odmah planove povratka, jer je povratak glavni cilj, da bez povratka praktično nema reintegracije Bosne i Hercegovine u jednu multietničku zajednicu kakva je bila prije rata. Znači, čitav ovaj period od Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas ovaj proces se opstruira. Evo, i sad se opstruira. Mi očekujemo da se donese Strategija, a Strategije nema. Nema one prave strategije koja bi stvarno omogućila potpunu realizaciju Aneksa VII Dejtonskog sporazuma. Mi smo riješili samo jedan dio Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma – povratak ljudi u svoje predratne domove i djelimično se riješilo da im se izgrade objekti, iako i tu ima dosta razlika u opštinama BiH. Ali, ono ključno, održivi povratak, vraćanje ljudima imovine kako je predviđeno Aneksom VII, o tome još niko i ne pomišlja da rješava.
RSE: Nažalost, prošlo je mnogo godina otkako je rat zaustavljen, a te neke ključne stvari naši političari nisu uspjeli riješiti.
Mujkić: Da, svakako. Posebno se kasni u Republici Srpskoj. Po onome što možemo pročitati u štampi, još uvijek je tamo uspostavljena ona struktura od prije Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da tamo živi 90 posto Srba i 10 posto ostalih. Tu treba učiniti radikalnije poteze, što bi se pozitivno odrazilo i na Federaciju, da to kolanje krene dalje i da ustvari povratnici budu nova snaga koja bi reintegrisala čitavu BiH i uvela je u Evropu. Zvuči paradoksalno, ali dok se svi ljudi ne vrate baš na svoja ognjišta, teško je nas i zamisliti u Evropi.
Zbog čega su nezadovoljni povratnici u Kalesiji?
Autor: Maja NikolićProteklog tjedna u Tuzli su održani mirni prosvjedi povratnika srpske nacionalnosti iz Kalesije, iz dva udruženja - Agrorazvoja i Srpskog građanskog vijeća Kalesija. Oni su na ove prosvjede došli razjedinjeni, ali s istim zahtjevom: da se poboljša život povratničke populacije.
Živojin Miljanović, predsjednik SGV Kalesija, kaže da su problemi povratnika Srba u Kalesiju sve veći, a što je još gore – jedinstvo Srba je razbijeno, za što optužuju i Srpsko građansko vijeće Tuzlanskog Kantona, koje im ne daje potporu. Tako su se na prosvjedima u Tuzli, umjesto pokušaja rješavanja nagomilanih problema, mogle čuti samo optužbe na aktualnu vlast i SGV TK:
„Saznao sam od tih par povratnika da je načelnik opštine, sa svojim saradnicima i sa pet-šest nekih njemu znanih predstavnika srpskog naroda i boračke populacije u Kalesiji, održao sastanak. Donijeli su neke zaključke o kojima ja nisam upoznat.“
Da su povratnici Srbi razjedinjeni govori i činjenica da je na prosvjedima udruženja Agrorazvoj u Tuzli bilo tek petnaestak povratnika, a na prosvjedima SGV Kalesija njih troje. No, svi traže isto:
Prema popisu iz ožujka 2007. godine, u Kalesiju su se vratile 572 osobe srpske nacionalnosti, a na posljednjem popisu iz kolovoza 2009. godine, taj broj je pao na 350 povratnika.
„Tražimo da se pod hitno zaposli jedno lice srpske nacionalnosti iz reda istinskih povratnika u Službu za izbjegla i raseljena lica Opštine Kalesija. To je prvo. Drugo – da se formira komisija iz reda istinskih povratnika koja će odlučivati o sredstvima koja dođu namijenjena Srbima povratnicima i o odabiru korisnika. Da se udruženju SGV dodijeli neka prostorija gdje bi se mogli okupljati, jer imamo devet povratničkih naselja. Sastajemo se po restoranima, kafićima. To nije rješenje i to im je vrlo dobro poznato. Oni se pravdaju time da ima puno tih udruženja.“
Prema popisu iz ožujka 2007. godine, u Kalesiju su se vratile 572 osobe srpske nacionalnosti, a na posljednjem popisu iz kolovoza 2009. godine, taj broj je pao na 350 povratnika.
„Kratko i jasno: za 24 sata naš bi problem bio riješen i svi zahtjevi ispunjeni. Da nam se nabavi stoka - krupna i sitna, ovisno od svakog pojedinca za šta će se odlučiti, da nam se dodijeli koji motokultivator ili traktor, par plastenika, da nam se urade makadamski putevi – mi u Kalesiji bili bi presretni. A to se sve može za 24 sata odraditi - ako postoji želja.“
Na prethodnim prosvjedima povratnika srpske nacionalnosti iz Kalesije, predsjednik udruženja poljoprivrednika Agrorazvoj, Milisav Garić, odlučio se na podizanje šatorskog naselja pred zgradom Vlade TK, kojeg je općinska komunalna inspekcija veoma brzo uklonila. Milisav Garić:
„Koji god zahtjev da postavimo – njima je velik. Mi kad krenemo od pileta, oni se uhvate za glavu. Ako pomenemo kravu, to je za njih skupo. Kažemo li „kultivator“ – oni: „joooj“. Mi smo uvijek u nekom zapećku. Nas svi znaju, čuli su za nas, dobili materijale, ali nemaju sluha. Kažu: mogu oni tako, nije to toliko strašno. Zaista nam protekne po par mjeseci dok dođemo do jednog ministra ili nekog njegovog pomoćnika. Evo, bili smo sa premijerom prošlog mjeseca, ali to je bilo samo da se popije kafa, sastanak čisto reda radi. Ništa nije riješeno. Vraćaju nas opet u Opštinu, a mi smo u Opštini milion puta bili ignorisani.“
Prema tvrdnjama povratnika, u Kalesiji je obnovljeno 450 kuća, dok u Vladi TK navode skoro dvostruko veći broj. Sead Mujanović, ministar obnove, razvoja i povratka TK, izjavio je da je problem povratnika u Kalesiju pitanje koje treba riješiti lokalna zajednica, te smatra da ovakvo okupljanje u pozadini ima ukidanje Ministarstva na čijem je čelu:
„Moja je opća, ljudska konstatacija da komunikacija lokalne zajednice i predstavnika ovih građana nije kvalitetna, može se reći da je nikakva. Nisam ubijeđen da će se ovakvim prosvjedima svi problemi odjednom riješiti. Bio bih zadovoljan da se makar načne i ubrza rješavanje određenih problema.“
Valja naglasiti da je Služba za opću upravu, boračko-invalidsku zaštitu i raseljene osobe Općine Kalesija održala sastanak sa svim predsjednicima povratničkih naselja na području Kalesije. Borislav Stojanović, predsjednik iz Zolja, Vukašin Popović iz Markovića i Jovica Marković iz Jeginovog Luga, Drago Dukić iz Brezika, Milan Dragutinović iz Gojčina i Marinko Todić iz Dupnice, ogradili su se od Živojina Miljanovića, predsjednika SGV Kalesija i Milisava Garića, predsjednika Agrorazvoja iz Kalesije, jer „sve rade i stvaraju profit za sebe osobno, a ne pomažu Srbima u Kalesiji“ – navodi se u priopćenju koje je proslijeđeno medijima.
Načelnik Rasim Omerović je kazao da u Općini Kalesija nema zaposlenih Srba jer se nikada, za njegova dva mandata, niti jedan Srbin nije prijavio na natječaj. Priznao je da postoji neriješeno pitanje deponije pored rijeke Spreče, ali da je taj problem - problem svih u Kalesiji. Načelnik Omerović je iznio podatak da je za povratak Srba na područje kalesijske općine prošle godine utrošeno 900 tisuća, a ove godine 950 tisuća konvertibilnih maraka.