*Premijer RS najavio gašenje enitetskog Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. *Vlada Hrvatske pomogla izgradnju kuća u 70 opština u BiH. *Članovi udruženja “Moj dom iz Mostara” traže usvajanje gradskog budžeta i nastavak obnove centralne gradske zone. *Povratničke priče iz okolice Srebrenice, Višegrada i Mrkonjić Grada
Premijer RS Milorad Dodik je najavio ukidanje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS. Nakon sjednice Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata gdje je takva odluka podržana, Dodik je izjavio:
„Treba afirmisati ono što smo čuli od predstavnika UNHCR-a, a to je da se politika „rješenje za sve po svaku cijenu“, a ne politika „povratak po svaku cijenu“, jer to se ne politizira. Glavni odbor cijeni da je neophodno u narednim mjesecima razmotriti aktivnosti, izmijeniti zakone, organizaciju Vlade i ukinuti Ministarstvo za izbjeglice, a formirati Ministarstvo za energetiku. Smatramo da je to od ključne važnosti za budućnost RS. Isto tako, Glavni odbor traži od predstavnika u izvršnim organima vlasti da promijene prioritete u finansiranju aktivnosti vezanih za rješenje izbjeglica u cjelini. Nećemo se prestati baviti pitanjima izbjeglica, time ćemo se baviti u okviru ostalih ministarstava ili preko lokalne uprave gdje bi bilo odjeljenja koje će se nastaviti baviti ovim pitanjem. Mi mislimo da je pitanje energetike od ključne važnosti za zajednicu i njenu budućnost i tom pitanju se treba pristupiti na jedan novi način. Ustavno ograničenje koje govori o 16 ministarstava treba da bude zadržano. Ovo, naravno, nije na štetu izbjeglica, nego jedno prihvatanje realnosti da se to pitanje značajno relativiziralo i rješava.“
Zahtjevi za usvajanjem gradskog budžeta
Udruženje raseljenih i izbjeglih osoba iz Mostara “Moj dom“ pokreće građansku inicijativu za rješavanje krize u koju su grad doveli vijećnici koji ne uspijevaju izabrati gradonačelnika i usvojiti budžet.
“Vijećnicima dajemo još jednu šansu da se sastanu do kraja mjeseca. Ako ne bude rezultata, biće pokrenuta inicijativa za njihovu smjenu”, poručili su članovi udruženja.
Nepostojanje političkog dogovora oko prvog čovjeka grada Mostara direktno se odrazilo i na projekat obnove 23 stambena objekta, odnosno povratak oko 1.000 Mostaraca u svoje domove jer Mostar još uvijek nema budžet.
Odluka o privremenom finansiranju, koju je nametnuo visoki predstavnik, do 31. septembra osigurala je tek tri plate, ali nedovoljno je sredstava za nastavak izgradnje. Muradif Kurtović, predstavnik udruženja „Moj dom“:
„Apelujemo na vijećnike da ne vrše opstrukcije, da moraju dati svoj glas. Razočarani smo. Objekti koji su trebali biti završeni 31. decembra 2008. godine, još uvijek nisu. Muka. Kad će biti? Opet muka. Ne zna se ništa.“
Vlada Hrvatske pomogla izgradnju kuća
Opštini Tomislavgrad isporučen je građevinski materijal za izgradnju 14 porodičnih kuća, vrijednosti oko 350.000 KM, koji je obezbijedila Vlada Hrvatske u okviru programa pomoći Hrvatima u BiH.
Prema informaciji iz Opštinske uprave, svaki korisnik donacije dobio je građevinski materijal za završetak izgradnje 35 kvadratnih metara stambenog prostora, uvećano za još deset kvadratnih metara za svakog člana porodice.
Tako se, na primjer, petočlanoj porodici ovom donacijom obezbjeđuje 75 kvadratnih metara useljivog stambenog prostora.
Vlada Hrvatske u okviru pomoći Hrvatima u BiH, od završetka rata do danas, donirala je građevinski materijal za rekonstrukciju, sanaciju i izgradnju više od 3.500 porodičnih kuća u više od 70 opština u kojima žive Hrvati, a samo u opštini Tomislavgrad do sada je bilo više od 50 korisnika ovog programa pomoći.
Odluka crnogorske Vlade o dodijeli statusa stranaca raseljenima sa Kosova
Predsjednik Saveza udruženja raseljenih sa Kosova u Crnoj Gori, Milenko Jovanović, ocijenio je da je odluka crnogorske Vlade da raseljenima dodijeli status stranaca sa stalnim boravkom "relativno dobro rješenje".
"Ako takva odluka, predviđena dopunom Zakona o strancima, garantuje obim prava kakav je najavljen, onda je to optimalno rešenje za raseljene", rekao je Jovanović.
Vlada Crne Gore je dopunama Zakona o strancima predložila da raseljeni koji borave u Crnoj Gori dobiju status stranaca sa stalnim boravkom. Raseljeni će imati pravo na rad, zapošljavanje, obrazovanje, stručno usavršavanje, priznavanje diploma i sertifikata, socijalnu pomoć, zdravstveno i penzijsko osiguranje, kao i poreske olakšice, ali ne i pravo na crnogorsko državljanstvo i pasoš, saopšteno je iz Vlade.
Predsjednik Udruženja raseljenih se, međutim, nada da je ovakvo rješenje "privremeno" i da će se raseljenima sa Kosova, od kojih "90 odsto vodi porijeklo ili je rođeno u Crnoj Gori, omogućiti da dobiju crnogorsko državljanstvo".
Procjenjuje se da u Crnoj Gori, živi oko 16.000 raseljenih.
I ovaj praznik – Barjam – brojne izbjeglice i raseljeni su dočekali daleko od svojih domova, čekajući na njihovu obnovu ili stvaranje uslova za održivi povratak. Nezir Šabanović iz sela Trubari kod Srebrenice ostvario je svoju želju: vratio se iz SAD u rodno mjesto.
Nezir: Ja sam Nezir Šabanović. 1999. godine otišao sam u Ameriku i tamo sam boravio šest godina. 2005. sam se vratio na svoje ognjište. Dok sam bio u Americi, radio sam i dan i noć da bi nešto stekao, da bih se mogao vratiti u Bosnu. Radio sam teške poslove, radio sam dnevno po 13-14 sati, da bih se mogao nešto skućiti, da bih mogao živjeti. Taj rad u Americi mi je dosadio: samo posao, pidžama, krevet – da bih nešto uštedio. Vuklo me da se vratim u svoje rodno mjesto, u selo Trubari, tako da sam to i učinio. Odlučio sam i bez žene i bez djece da se vratim. Jednu sam godinu bio bez žene, a onda se i ona vratila. Djeca nisu, oni idu u školu. Školuju se i rade, ne traže od mene pomoć, niti ja od njih. Nije nikakav život u Americi. Samo rad i spavanje.
RSE: Ovdje je, vidimo, veliko prostranstvo. Mnogo je urađeno. Vi ste to sami uradili, ali nema puta, nema struje, nema vode, nema ljudi. Ovamo se ne vraćaju čak ni oni sezonski, iz Federacije, da nešto posiju, da dođu u ovo doba da pokupe. A vi ste ipak ovdje.
Nezir: Ja sam, čim sam se vratio iz Amerike, odlučio da dođem na svoje. Kad sam došao, nije bilo puta, vode, struje, kuća porušena. Sve je bilo uništeno. Imao sam nekih sredstava, hvala Bogu, što sam zaradio, i nisam čekao ni na Opštinu niti na neku donaciju. Odmah sam renovirao svoju kuću, uselio u nju. Struju nisam imao jedno šest – sedam mjeseci, tražio sam struju od Opštine, nisu ispoštovali. Dali su mi samo kablove za struju, a ja sam sam stubove samostalno kupio, sam kopao i radio. Dosta sam uložio i u put od asfaltnog puta do moje kuće, negdje oko 600 metara. Dao sam 1.200 maraka samo da sam prorovio put. Kasnije sam dao oko 1.000 maraka da sam nasuo put. Tako sam sebi obezbijedio nekakav život. Na svome sam, u svome. Rahat se popije kafa. Slobodan sam. Čist je zrak, dobra voda. Kasnije sam odlučio da se može i nešto raditi. Uzeo sam 100 ovaca s kojima sam počeo raditi. U međuvremenu je zavladala i ta bruceloza kod ovaca, pa sam i ja obolio, tako da sam ostao bez tog prvog stada. Kad je prošla ta bolest, UNDP mi je omogućio da kupim opet nešto ovaca, a oni mi pomogli u mašinama, tako da sada imam oko 130 ovaca sa janjcima. Sarađujemo sa UNDP-jem.
RSE: Od vlastitog rada se može živjeti. Tu su i košnice. Šta dalje? Može li se na selu živjeti?
Nezir: Od ovog rada se može živjeti, ko je pravi povratnik. Međutim, ovo je selo i bez puta, i bez struje, tako da se slabo iko vraća. Ima poneki starac. Dođu sezonci kad rodi voće. Živjeti se može. Ja sam dobio donaciju od Japanaca, četiri košnice pčela, a ja sam kupio još pet, jedna mi je uginula, početnik sam pa ne znam ništa, ali trudiću se da i to naučim, da bi krenulo.
RSE: Kako se osjećate ovdje, u ovoj pustahiji gdje na dan hoda nema komšije?
Nezir: Pa, poželi čovjek sresti drugog čovjeka, da popriča, da posjedi, da popiješ kafu. Kad se pomoli neko putem, ja pomislim: eto meni s kim ću razgovarati, s kim ću posjediti i s njim se i ja odmoriti. Sam čovjek nema šanse ni da se odmori, pogotovo ko hoće raditi – ima uvijek nešto raditi. Tako poželim da mi neko dođe, da bih se odmorio i popričao i razmijenio mišljenja. Ja sam očekivao malo bolji povratak, a nije, ali sad se nadam boljem. Evo, prošli smo za put, i struja treba da dođe. Ima još ljudi koji su otišli vani, u Ameriku, kad sam i ja. Znam njihove želje da naprave makar vikendice, da se odmore kad dođu na godišnji odmor. Uz čistu prirodu i čist zrak, nigdje se čovjek ne osjeća kao tu. Nadam se da će biti povratka. Boljeg.
Povratak Bošnjaka na područje opštine Višegrad u posljednje dvije godine teče sporo, a zabilježen je i neadekvatan utrošak sredstava za održivi povratak.
Za lošu provedbu utroška sredstava za održivi povratak ministar za ljudska prava i izbjeglice u Savjetu ministara BiH, Safet Halilović, prilikom nedavne posjete ovoj opštini kritikovao je rad organa lokalne uprave:
„Neprihvatljiva je spora provedba projekata, koja znači utrošak ovih sredstava. Prije svega, kad je riječ o rekonstrukciji, čak sredstva od prošle godine za rekonstrukciju od 400.000 KM nisu utrošena. Još uvijek traju procedure.“
Halilović je izjavio da je Parlament BiH u posljednje dvije godine izdvajao mnogo više sredstava za povratak u BiH u odnosu na prethodni period, što se odnosi i na područje opštine Višegrad:
„Fond za povratak osigurao je u posljednju godinu i nešto dana 1,160.000 KM za povratnike u Višegrad. Od toga je 700.000 KM odvojeno za rekonstrukciju kuća, preko 400.000 KM za elektrifikaciju, a dio sredstava usmjeren je za infrastrukturu, kao što je put itd.“
Objašnjenje za slabiju realizaciju projekata u izgradnji kuća i infrastrukture za povratnike, potražili smo kod predsjednika Skupštine opštine Višegrad, Bilala Memiševića:
„Mislim da je procedura za implementaciju ovih projekata, koju je propisalo Vijeće ministara, obimna i glomazna. Našli smo neki zajednički stav i nadam se da će za spomenuti projekat DP-08, izgradnja stambenih objekata za povratnike, u narednih 15-20 dana izvođač biti u prilici da izađe na teren i da krene sa implementacijom projekta.“
Ono što predstavlja pravi problem kada je u pitanju održivi povratak su projekti elektrifikacije, pri čemu se proces odugovlači na relaciji Ministarstvo – Elektrodistribucija na Palama, lokalna radna jedinica pomenutog izvođača, kaže Memišević:
„Stalno se insistira na projektima elektrifikacije, tj. na izradi novih projekata, a elektrifikacija se ovdje vrši po projektima koji su prijeratni. Ne mogu i neću da prihvatim ni domaća, a ni Elektrodistribucija na Palama, nema prijeratnu projektnu dokumentaciju elektrovodova i linija.“
Memišević dodaje da će svako naredno osporavanje projekata u procesu povratka u Višegrad rezultirati reakcijom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice jer se, prema njegovim riječima, ne smije dozvoliti da se uđe u 2013. godinu, a da proces elektrifikacije povratničkih naselja ne bude završen:
„Ima kompletnih naselja, recimo, povratničko naselje Drinsko je sedam godina povratničko naselje, a nije elektrificirano. Orahovci su sedam godina povratničko naselje, nisu elektrificirani. Naselje Brodar, Višegradska Župa, Presjeka i još neka – nisu elektrificirana. Ne smijemo dozvoliti da uđemo u 2013. godinu a da proces elektrifikacije na području BiH u kompletu ne bude završen.“
Selo Baljvine na području opštine Mrkonjić Grad primjer je suživota i dobrih komšijskih odnosa Bošnjaka i Srba.
Na entitetskoj granici BiH nalazi se selo Baljvine, vjerovatno jedino mjesto u kojem komšije nije posvađao niti jedan od nebrojenih ratova, pa tako ni ovaj posljednji. Kažu da danas, kao i stotinama godina unazad, u Baljvinama složno žive Bošnjaci i Srbi.
A sve je jednostavno jer su Baljvanci i u najgorim vremenima samo bili ono što su trebali biti: ljudi – posvjedočio nam je u svojoj priči Mešić Sabit iz Baljvina. Prema njegovim riječima, u selu ima oko 180 povratnika Bošnjaka:
„Uglavnom se bavimo poljoprivredom pošto smo na birou. Ja sam lično, uz pomoć načelnika opštine, pokrenuo mljekaru gore. Narod se bori. Mlijeko ide redovno, a pomoći bi, normalno, trebalo. U kravama, u mašinama. Povratnicima je to jedini izvor prihoda. Ima ih i sa troje i četvero djece. Voda je najveći problem u selu. I školski prevoz. Nafta poskupljuje, a mi smo odvojeni. Djeca idu do petog razreda u Baljvine, a poslije petog idu u Bjelajce. Prvih četvero je prošle godine krenulo u srednju školu. Pojedini idu u Banjaluku, Bugojno. Da imamo redovni prevoz vjerovatno bi sva naša djeca, nas koji tu živimo, išla u Mrkonjić Grad u srednju školu. Da, voda i taj dječji prevoz su najveći problemi. Vidjećemo. Tražićemo. Dogovaraćemo se. Uglavnom se slažemo sa komšijama.“
RSE: Kažu da je posebna priča ovo u Baljvinama što se tiče međunacionalnih odnosa.
Sabit: «Više se slažu Srbi i Muslimani međusobno nego rođaci iste nacionalnosti. Niko nikome ružnu riječ neće reći. Djeca igraju svaki dan nogomet kod škole - asfaltiran je stadion uz pomoć opštine. Idu zajedno u školu, zajedno sjede. Odlazimo jedni drugima, po kućama».
„Treba afirmisati ono što smo čuli od predstavnika UNHCR-a, a to je da se politika „rješenje za sve po svaku cijenu“, a ne politika „povratak po svaku cijenu“, jer to se ne politizira. Glavni odbor cijeni da je neophodno u narednim mjesecima razmotriti aktivnosti, izmijeniti zakone, organizaciju Vlade i ukinuti Ministarstvo za izbjeglice, a formirati Ministarstvo za energetiku. Smatramo da je to od ključne važnosti za budućnost RS. Isto tako, Glavni odbor traži od predstavnika u izvršnim organima vlasti da promijene prioritete u finansiranju aktivnosti vezanih za rješenje izbjeglica u cjelini. Nećemo se prestati baviti pitanjima izbjeglica, time ćemo se baviti u okviru ostalih ministarstava ili preko lokalne uprave gdje bi bilo odjeljenja koje će se nastaviti baviti ovim pitanjem. Mi mislimo da je pitanje energetike od ključne važnosti za zajednicu i njenu budućnost i tom pitanju se treba pristupiti na jedan novi način. Ustavno ograničenje koje govori o 16 ministarstava treba da bude zadržano. Ovo, naravno, nije na štetu izbjeglica, nego jedno prihvatanje realnosti da se to pitanje značajno relativiziralo i rješava.“
Zahtjevi za usvajanjem gradskog budžeta
Udruženje raseljenih i izbjeglih osoba iz Mostara “Moj dom“ pokreće građansku inicijativu za rješavanje krize u koju su grad doveli vijećnici koji ne uspijevaju izabrati gradonačelnika i usvojiti budžet.
“Vijećnicima dajemo još jednu šansu da se sastanu do kraja mjeseca. Ako ne bude rezultata, biće pokrenuta inicijativa za njihovu smjenu”, poručili su članovi udruženja.
Nepostojanje političkog dogovora oko prvog čovjeka grada Mostara direktno se odrazilo i na projekat obnove 23 stambena objekta, odnosno povratak oko 1.000 Mostaraca u svoje domove jer Mostar još uvijek nema budžet.
Nepostojanje političkog dogovora oko prvog čovjeka grada Mostara direktno se odrazilo i na projekat obnove 23 stambena objekta, odnosno povratak oko 1.000 Mostaraca u svoje domove jer Mostar još uvijek nema budžet.
Odluka o privremenom finansiranju, koju je nametnuo visoki predstavnik, do 31. septembra osigurala je tek tri plate, ali nedovoljno je sredstava za nastavak izgradnje. Muradif Kurtović, predstavnik udruženja „Moj dom“:
„Apelujemo na vijećnike da ne vrše opstrukcije, da moraju dati svoj glas. Razočarani smo. Objekti koji su trebali biti završeni 31. decembra 2008. godine, još uvijek nisu. Muka. Kad će biti? Opet muka. Ne zna se ništa.“
Vlada Hrvatske pomogla izgradnju kuća
Opštini Tomislavgrad isporučen je građevinski materijal za izgradnju 14 porodičnih kuća, vrijednosti oko 350.000 KM, koji je obezbijedila Vlada Hrvatske u okviru programa pomoći Hrvatima u BiH.
Prema informaciji iz Opštinske uprave, svaki korisnik donacije dobio je građevinski materijal za završetak izgradnje 35 kvadratnih metara stambenog prostora, uvećano za još deset kvadratnih metara za svakog člana porodice.
Tako se, na primjer, petočlanoj porodici ovom donacijom obezbjeđuje 75 kvadratnih metara useljivog stambenog prostora.
Vlada Hrvatske u okviru pomoći Hrvatima u BiH, od završetka rata do danas, donirala je građevinski materijal za rekonstrukciju, sanaciju i izgradnju više od 3.500 porodičnih kuća u više od 70 opština u kojima žive Hrvati, a samo u opštini Tomislavgrad do sada je bilo više od 50 korisnika ovog programa pomoći.
Odluka crnogorske Vlade o dodijeli statusa stranaca raseljenima sa Kosova
Predsjednik Saveza udruženja raseljenih sa Kosova u Crnoj Gori, Milenko Jovanović, ocijenio je da je odluka crnogorske Vlade da raseljenima dodijeli status stranaca sa stalnim boravkom "relativno dobro rješenje".
Raseljeni će imati pravo na rad, zapošljavanje, obrazovanje, stručno usavršavanje, priznavanje diploma i sertifikata, socijalnu pomoć, zdravstveno i penzijsko osiguranje, kao i poreske olakšice, ali ne i pravo na crnogorsko državljanstvo i pasoš.
"Ako takva odluka, predviđena dopunom Zakona o strancima, garantuje obim prava kakav je najavljen, onda je to optimalno rešenje za raseljene", rekao je Jovanović.
Vlada Crne Gore je dopunama Zakona o strancima predložila da raseljeni koji borave u Crnoj Gori dobiju status stranaca sa stalnim boravkom. Raseljeni će imati pravo na rad, zapošljavanje, obrazovanje, stručno usavršavanje, priznavanje diploma i sertifikata, socijalnu pomoć, zdravstveno i penzijsko osiguranje, kao i poreske olakšice, ali ne i pravo na crnogorsko državljanstvo i pasoš, saopšteno je iz Vlade.
Predsjednik Udruženja raseljenih se, međutim, nada da je ovakvo rješenje "privremeno" i da će se raseljenima sa Kosova, od kojih "90 odsto vodi porijeklo ili je rođeno u Crnoj Gori, omogućiti da dobiju crnogorsko državljanstvo".
Procjenjuje se da u Crnoj Gori, živi oko 16.000 raseljenih.
Povratničke priče
Autor : Sadik SalimovićI ovaj praznik – Barjam – brojne izbjeglice i raseljeni su dočekali daleko od svojih domova, čekajući na njihovu obnovu ili stvaranje uslova za održivi povratak. Nezir Šabanović iz sela Trubari kod Srebrenice ostvario je svoju želju: vratio se iz SAD u rodno mjesto.
Nezir: Ja sam Nezir Šabanović. 1999. godine otišao sam u Ameriku i tamo sam boravio šest godina. 2005. sam se vratio na svoje ognjište. Dok sam bio u Americi, radio sam i dan i noć da bi nešto stekao, da bih se mogao vratiti u Bosnu. Radio sam teške poslove, radio sam dnevno po 13-14 sati, da bih se mogao nešto skućiti, da bih mogao živjeti. Taj rad u Americi mi je dosadio: samo posao, pidžama, krevet – da bih nešto uštedio. Vuklo me da se vratim u svoje rodno mjesto, u selo Trubari, tako da sam to i učinio. Odlučio sam i bez žene i bez djece da se vratim. Jednu sam godinu bio bez žene, a onda se i ona vratila. Djeca nisu, oni idu u školu. Školuju se i rade, ne traže od mene pomoć, niti ja od njih. Nije nikakav život u Americi. Samo rad i spavanje.
RSE: Ovdje je, vidimo, veliko prostranstvo. Mnogo je urađeno. Vi ste to sami uradili, ali nema puta, nema struje, nema vode, nema ljudi. Ovamo se ne vraćaju čak ni oni sezonski, iz Federacije, da nešto posiju, da dođu u ovo doba da pokupe. A vi ste ipak ovdje.
Nezir: Ja sam, čim sam se vratio iz Amerike, odlučio da dođem na svoje. Kad sam došao, nije bilo puta, vode, struje, kuća porušena. Sve je bilo uništeno. Imao sam nekih sredstava, hvala Bogu, što sam zaradio, i nisam čekao ni na Opštinu niti na neku donaciju. Odmah sam renovirao svoju kuću, uselio u nju. Struju nisam imao jedno šest – sedam mjeseci, tražio sam struju od Opštine, nisu ispoštovali. Dali su mi samo kablove za struju, a ja sam sam stubove samostalno kupio, sam kopao i radio. Dosta sam uložio i u put od asfaltnog puta do moje kuće, negdje oko 600 metara. Dao sam 1.200 maraka samo da sam prorovio put. Kasnije sam dao oko 1.000 maraka da sam nasuo put. Tako sam sebi obezbijedio nekakav život. Na svome sam, u svome. Rahat se popije kafa. Slobodan sam. Čist je zrak, dobra voda. Kasnije sam odlučio da se može i nešto raditi. Uzeo sam 100 ovaca s kojima sam počeo raditi. U međuvremenu je zavladala i ta bruceloza kod ovaca, pa sam i ja obolio, tako da sam ostao bez tog prvog stada. Kad je prošla ta bolest, UNDP mi je omogućio da kupim opet nešto ovaca, a oni mi pomogli u mašinama, tako da sada imam oko 130 ovaca sa janjcima. Sarađujemo sa UNDP-jem.
RSE: Od vlastitog rada se može živjeti. Tu su i košnice. Šta dalje? Može li se na selu živjeti?
Nezir: Od ovog rada se može živjeti, ko je pravi povratnik. Međutim, ovo je selo i bez puta, i bez struje, tako da se slabo iko vraća. Ima poneki starac. Dođu sezonci kad rodi voće. Živjeti se može. Ja sam dobio donaciju od Japanaca, četiri košnice pčela, a ja sam kupio još pet, jedna mi je uginula, početnik sam pa ne znam ništa, ali trudiću se da i to naučim, da bi krenulo.
RSE: Kako se osjećate ovdje, u ovoj pustahiji gdje na dan hoda nema komšije?
Nezir: Pa, poželi čovjek sresti drugog čovjeka, da popriča, da posjedi, da popiješ kafu. Kad se pomoli neko putem, ja pomislim: eto meni s kim ću razgovarati, s kim ću posjediti i s njim se i ja odmoriti. Sam čovjek nema šanse ni da se odmori, pogotovo ko hoće raditi – ima uvijek nešto raditi. Tako poželim da mi neko dođe, da bih se odmorio i popričao i razmijenio mišljenja. Ja sam očekivao malo bolji povratak, a nije, ali sad se nadam boljem. Evo, prošli smo za put, i struja treba da dođe. Ima još ljudi koji su otišli vani, u Ameriku, kad sam i ja. Znam njihove želje da naprave makar vikendice, da se odmore kad dođu na godišnji odmor. Uz čistu prirodu i čist zrak, nigdje se čovjek ne osjeća kao tu. Nadam se da će biti povratka. Boljeg.
Spor povratak Bošnjaka na područje opštine Višegrad
Autor Mira AndrićPovratak Bošnjaka na područje opštine Višegrad u posljednje dvije godine teče sporo, a zabilježen je i neadekvatan utrošak sredstava za održivi povratak.
Za lošu provedbu utroška sredstava za održivi povratak ministar za ljudska prava i izbjeglice u Savjetu ministara BiH, Safet Halilović, prilikom nedavne posjete ovoj opštini kritikovao je rad organa lokalne uprave:
„Neprihvatljiva je spora provedba projekata, koja znači utrošak ovih sredstava. Prije svega, kad je riječ o rekonstrukciji, čak sredstva od prošle godine za rekonstrukciju od 400.000 KM nisu utrošena. Još uvijek traju procedure.“
Halilović je izjavio da je Parlament BiH u posljednje dvije godine izdvajao mnogo više sredstava za povratak u BiH u odnosu na prethodni period, što se odnosi i na područje opštine Višegrad:
„Fond za povratak osigurao je u posljednju godinu i nešto dana 1,160.000 KM za povratnike u Višegrad. Od toga je 700.000 KM odvojeno za rekonstrukciju kuća, preko 400.000 KM za elektrifikaciju, a dio sredstava usmjeren je za infrastrukturu, kao što je put itd.“
Objašnjenje za slabiju realizaciju projekata u izgradnji kuća i infrastrukture za povratnike, potražili smo kod predsjednika Skupštine opštine Višegrad, Bilala Memiševića:
„Mislim da je procedura za implementaciju ovih projekata, koju je propisalo Vijeće ministara, obimna i glomazna. Našli smo neki zajednički stav i nadam se da će za spomenuti projekat DP-08, izgradnja stambenih objekata za povratnike, u narednih 15-20 dana izvođač biti u prilici da izađe na teren i da krene sa implementacijom projekta.“
Ono što predstavlja pravi problem kada je u pitanju održivi povratak su projekti elektrifikacije, pri čemu se proces odugovlači na relaciji Ministarstvo – Elektrodistribucija na Palama, lokalna radna jedinica pomenutog izvođača, kaže Memišević:
„Stalno se insistira na projektima elektrifikacije, tj. na izradi novih projekata, a elektrifikacija se ovdje vrši po projektima koji su prijeratni. Ne mogu i neću da prihvatim ni domaća, a ni Elektrodistribucija na Palama, nema prijeratnu projektnu dokumentaciju elektrovodova i linija.“
Memišević dodaje da će svako naredno osporavanje projekata u procesu povratka u Višegrad rezultirati reakcijom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice jer se, prema njegovim riječima, ne smije dozvoliti da se uđe u 2013. godinu, a da proces elektrifikacije povratničkih naselja ne bude završen:
„Ima kompletnih naselja, recimo, povratničko naselje Drinsko je sedam godina povratničko naselje, a nije elektrificirano. Orahovci su sedam godina povratničko naselje, nisu elektrificirani. Naselje Brodar, Višegradska Župa, Presjeka i još neka – nisu elektrificirana. Ne smijemo dozvoliti da uđemo u 2013. godinu a da proces elektrifikacije na području BiH u kompletu ne bude završen.“
Mrkonjić Grad primjer suživota
Autor: Slavica PijetlovićSelo Baljvine na području opštine Mrkonjić Grad primjer je suživota i dobrih komšijskih odnosa Bošnjaka i Srba.
Na entitetskoj granici BiH nalazi se selo Baljvine, vjerovatno jedino mjesto u kojem komšije nije posvađao niti jedan od nebrojenih ratova, pa tako ni ovaj posljednji. Kažu da danas, kao i stotinama godina unazad, u Baljvinama složno žive Bošnjaci i Srbi.
Na entitetskoj granici BiH nalazi se selo Baljvine, vjerovatno jedino mjesto u kojem komšije nije posvađao niti jedan od nebrojenih ratova.
„Uglavnom se bavimo poljoprivredom pošto smo na birou. Ja sam lično, uz pomoć načelnika opštine, pokrenuo mljekaru gore. Narod se bori. Mlijeko ide redovno, a pomoći bi, normalno, trebalo. U kravama, u mašinama. Povratnicima je to jedini izvor prihoda. Ima ih i sa troje i četvero djece. Voda je najveći problem u selu. I školski prevoz. Nafta poskupljuje, a mi smo odvojeni. Djeca idu do petog razreda u Baljvine, a poslije petog idu u Bjelajce. Prvih četvero je prošle godine krenulo u srednju školu. Pojedini idu u Banjaluku, Bugojno. Da imamo redovni prevoz vjerovatno bi sva naša djeca, nas koji tu živimo, išla u Mrkonjić Grad u srednju školu. Da, voda i taj dječji prevoz su najveći problemi. Vidjećemo. Tražićemo. Dogovaraćemo se. Uglavnom se slažemo sa komšijama.“
RSE: Kažu da je posebna priča ovo u Baljvinama što se tiče međunacionalnih odnosa.
Sabit: «Više se slažu Srbi i Muslimani međusobno nego rođaci iste nacionalnosti. Niko nikome ružnu riječ neće reći. Djeca igraju svaki dan nogomet kod škole - asfaltiran je stadion uz pomoć opštine. Idu zajedno u školu, zajedno sjede. Odlazimo jedni drugima, po kućama».