Život pun tuge

Javni poziv za podnošenje zahtjeva za rekonstrukciju individualnih stambenih jedinica u opštini Drvar raspisan je kako bi se pomogao povratak Srba u tu opštinu. Sredstva za ovaj projekat od 250 000 KM obezbijediće Komisija za izbjegla i raseljena lica, putem Fonda za povratak BIH. Javni poziv koji je potpisala načelnica opštine Anka Papak – Dodig, biće otvoren do 21. avgusta. U zavisnosti od stepena oštećenosti stambenih jedinica odabranih korisnika i ponuđenih cijena izvođača radova, koji će biti izabrani na tenderu, predviđeno je da ovim projektom bude obuhvaćena obnova tridesetak porodičnih kuća povratnika.

I opština Doboj je 20. jula objavila javni poziv za dodjelu donacija za obnovu kuća na njenom području . Mogu se prijaviti, sa određenom dokumentacijom, samo bošnjaci i to do 15.08.2009.

U Gornjem Vakufu-Uskoplju upriličeno je potpisivanje ugovora o donaciji osnovnog građevinskog materijala za 20 korisnika s područja te opštine za čiju je provedbu sredstva osigurala Vlada Republike Hrvatske.

Vrijednost projekta je 470.000 KM, a donacija je namijenjena povratnicima Hrvatima i uglavnom mladim ljudima koji žele ostati u BiH.

- Značaj projekta je ogroman jer je donatora sve manje a i sredstva koja su našoj općini odobrena na državnom nivou za tu namjenu ni približno ne mogu zadovoljiti potrebe povratničke populacije, istakao je Marinko Krajina, koji se uime lokalnih organa uprave obratio prisutnima.

Kako je izjavio Mario Zeko, predstavnik Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva u Vladi Republike Hrvatske, planirano je da se isporuka doniranog građevinskog materijala realizira u drugoj polovini ove godine.

- Ovo je već šesti dio programa pomoći za općinu Gornji Vakuf-Uskoplje. Do sada smo realizirali 172 donacije a isto toliko zahtjeva čeka na rješenje u ministarstvu u Zagrebu. U sedmom ciklusu koji će uslijediti povratnicima u ovom gradu uručit ćemo 29 novih rješenja, naglasio je Zeko.

Program pomoći hrvatske vlade za povratak Hrvata u BiH kroz donaciju osnovnog građevinskog materijala provodi se od 2001. godine u saradnji s Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH. Do sada je tim programom obnovljeno 2.900 kuća povratnika iz svih dijelova BiH.

Nezira uskoro, u novoj kući

Nezira Sulejmanović iz sela Đogazi kod Srebrenice konačno će dobiti krov nad glavom. Predstavnici organizacije CRS posjetili su Neziru i uvjerili se u uslove u kojim živi te su je odmah uvrstili u prioritet za obnovu porodične kuće. Sve je krenulo u pozitivnom smjeru od dana kada je TV Liberty – magazin radija Slobodna Evropa, objavio priču o Nezirinoj sudbini.

Svoja ploča nad glavom

Da podsjetimo, Nezira se u svoje selo vratila prije tri godine i sve vrijeme je živjela pod pločom devastirane kuće. Još nema ni struju ni vodu, ali je bila uporna u borbi da dobije novi krov nad glavom. Za nekoliko dana potpisat će ugovor o donaciji, a odmah potom počet će i obnova njenog doma uz pomoć sredstava UNHCR-a.

Nezira je sada presretna i uzbuđena, zahvalna je Radiju Slobodna Evropa, ali se prisjeća i teških trenutaka:

„Tri godine bez struje, sa svijećama, bez kupatila, bez vode. Bez ičega. I bez hrane nekad. Znala sam biti bez hrane. Međutim, ovi kad su došli iz TV Libertija, mene su drugi dan pozvali u opštinu da me stave na listu UNHCR-a, da se potpišem za donaciju. 15. augusta, ako Bog da, ponovo se rađam, ponovo se podmlađujem. 56 mi je godina, '54. sam godište, ali ja se osjećam kao da mi je 25. Na krilima sam, mogu utakmice, mogu trčati, mogu sportista biti, što god hoćete! Tako su me vratili u život! Drago mi je. Još kad bude sljeme, ne znam kako ću se osjećati. Mada sam sve pogubila što sam imala u životu, ostalo mi je malo duše moje. Ništa drugo nemam nego dušu. Imam dobru dušu. Nisam naoči lijepa, ali imam dušu. To je najvažnije. Nije bitno – čovjek po boji, po naciji. Važno je čovjek biti i imati dušu spram svakoga. Ne diraj nikoga, niko te darnuti neće. I uvijek uzdignute glave i ponosna idem. Volim šalu, volim sve, ali volim rad. Najviše rad.“

Polovinom augusta Nezira će potpisati ugovor o obnovi kuće, a četrvrtu zimu po povratku, dočekaće u svom obnovljenom domu:

„Ako Bog da, nadam se. I pozivam sve moje koji su mi pomogli, koji su mi došli, ne znam imena, zaboravila sam, ali molila bih da mi dođu. Bujrum, dobrodošli kad bude sljeme, da se izgrlimo i da, ako ne mogu drugačije, makar da se izgrlimo i da im kažem „hvala“. Ako mogu nešto im učiniti, ja bih rado, ali mogu se makar zahvaljivati gdje me god čuje ko i dokle god idem. Bila u ovom ili drugom gradu, sve ću pričati mome narodu: to je nezaboravno. Nikad neću zaboraviti. A ne mogu zaboraviti ko me je izvrijeđao, ko me maltretirao. I to ne mogu zaboraviti, jer dobro se pamti, a zlo se pamti još duže. Tako, svima bih se zahvalila, ali ovi zadnji što su mi došli... Ne znam ja od koga je krenulo... Sve je to božja sudbina. Odmah su me sutradan pozvali, papire sam predala, potpisala, i rahat radim. Ustanem u četiri, legnem u 12, u jedan, ustanem u četiri, radim, radim, i volja mi je i želja da mi djeca imaju gdje doći, unukice moje. Hvala im svima! Ko me čuje, hvala mu, i ko me ne čuje, srešćemo se nekad pa ćemo reći „hvala“.“

Nezirina kuća je tik pored seoskog puta. I sada rado primi svakog gosta, a kad joj se obnovi dom, s još više radosti će ugostiti svakog prolaznika jer će ga imati gdje primiti.

Marija i Drena : Kolektivni izbjeglički centar Istočno Sarajevo

Još je preko 7 000 ljudi kojim nije pronađen dostojan ili siguran smještaj, odnosno toliko njih se još uvijek nalazi u alternativnim i izbjegličkim centrima. Praktično, samo oni znaju kako im je. Nedavno je u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, posebno istaknut primjer alternativnog smještaja u kasarni “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, Istočno Sarajevo. Jedna od stanarki punih 13 godina je Marija koja je pristala da govori za naš program.

U kolektivnom centru smo zateklii bivšu stanarku Drenu koja sada, sa nekoliko žena živi u znatno boljim uslovima – smještena je u montažnom objektu.

Marija: „Težak je ovo život. Obećavaju. Svake godine obećavaju, ali od obećanja nema ništa. Ništa. Kažu: ih, ima i gore. Ma ne može biti gore neg' ovo. Ne može. Džaba je. Vidjela sam kad su prikazivali u Hrasnici, neki izbjeglički centar, ma to je k'o u hotelu! K'o u hotelu. Nigdje to nema šta se ovdje radi. Taj novi načelnik nešto obećava, pa ćemo vidjeti hoće li biti šta od njega. Ja sam ovdje punih trinaest goina, sad je četrnaesta. Niko nam ništa ne pomaže. Nekad je bila kuhinja, ali zadnjih jedno šest-sedam godina nema nikakve pomoći, ni kuhinje, ni ništa. Sve je ukinuto. Snalazi se kako ko zna i umije. Težak je ovo život. Obećavaju, ali od obećanja nema ništa. A valjda će doći kraj i ovome. Nemam se gdje vratiti, kad je sve uništeno. Drugi je čovjek napravio kuću na tim temeljima. To je na sudu, a kad će se to riješiti, ko zna. Tu je više stanara bilo. Ne može me natjerati niko da se ja vratim, ako ja neću. Ja imam pravo da biram gdje ću da živim. Niko ne govori o trajnom, već samo o privremenom rješenju. Ali, da hoće dati i privremeno, da čovjek ima ono osnovno, kupatilo. Samo je novi načelnik dolazio par puta. On je jedino dolazio, drugi nije, vala, nikad niko. Jest dolazila iz Saveza izbjeglica, BiH Mirhunisa, dva puta je dolazila. Novi načelnik je obeć'o da će nešto riješiti, ubrzo, ali hoće li, šta će, ne znam. Vidjećemo. Teško je, pogotovo zimi. Sve je otvoreno, šuplje, zaledi voda, sve zaledi, ne može se zagrijati. Nisi siguran ni u po dana ovdje, a ne u po noći.“

Drena:

„Ja sam po kolektivnim smještajima živjela od '96. Od kasarne do kasarne smo išli. Svi komplet. Uslovi su bili nikakvi, da vam iskreno kažem. Ovdje su živjela i djeca, i starci, i bolesni ljudi, i ljudi koji su moždani udar imali i nisu mogli ni do WC-a. Ali, eto, sva sreća, pa nam je jedna organizacija, preko socijalnog, mogla dati montažnu kućicu i smjestiti te starce i bolesne. Tamo su uslovi, prema ovim ovdje, genijalni. Imamo dva WC-a, grijanje, stvarno fino prema ovom ovdje. A ja, živjela sam godinam ovdje, pa dođem obići svoje prijatelje. Kažem, uvujek govorim: dabogda svi dobili nešto. Bila bih presretna. Pa bila sobica - sobica. Ja sam prezadovljna. Gdje sam i kako sam živjela poslije rata, ovi su uslovi sada odlični. Stvarno. Žena koja je mnogo učinila za nas, jedna Talijanka, vjerujte ne znam koja je to organizacija, ona svake godine dođe u decembru, obiđe nas, nešto nam i pomogne, finansijski, nekad plati i malo struje, nekad u hrani i robi pomogne. Takva je to žena. Ja imam invalidsku penziju, a moje “cimerke”imaju penziju. 150-200, 250 maraka, niko ne gleda u ničiji novčanik, to znaju naši u opštini koliko ko ima. Trebala bi još jedna kućica, za samce, ali šta je – tu je. Projekat nije kakav bi trebao biti, ali eto, bolje ikako nego nikako. No, ne može se porediti s ovim ovdje. Ja nemam šta da se hvalim, ja sam iskrena. Ja sam i prije rata bila podstanar, te ovdje, te ondje, a ne možeš ti biti slobodan kao što u svom možeš biti slobodan.“

Marija: „A što je najveća tuga – ta zgrada za alternativni smještaj za izbjegla i raseljena lica – tamo živi i ko treba i ko ne treba. Sve veze i vezice. Tamo ima sada stanova i praznih, koliko hoćeš. Ali, to sve ide ti meni – ja tebi. A baš onaj kome je potrebno, taj ne može doći. Kažu: pare. Ja da imam pare, ja ne bih bila ovdje.“

Drena: „Ne bi niko živio u ovakvim uslovima da ima koji dinar.“

(Saradnja: Sadik Salimović, Ivan Katavić)