Na posljednjem samitu lidera Evropske unije, njemačka kancelarka Angela Merkel prvi put je, u planovima za rješenje sirijskog rata, pomenula i direktne pregovore s Bašarom al Asadom. Mogla bi to biti i velika prekretnica u politici Zapada prema Siriji, tim prije što se za istu stvar zalaže i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji usput prijeti zračnim udarima.
"To moraju biti opsežni razgovori sa svim akterima rata u Siriji, a medju njima je nezaobilazan Asad", kazala je Merkelova svojim kolegama iz Evropske unije, gdje je razgovarano o smirivanju izbjegličkog vala koji je poplavio Evropu.
Ako u igru uključe sirijskog predsjednika, zapadni bi lideri potpuno promijenili svoje dosadašnje držanje prema Bliskom istoku. Najveći protivnik takvog načina rada su SAD, koje odbijaju "pregovarati s diktatorom". Washington poziva na njegovo rušenje, a Moskva podržava Asada.
Istovremeno, sve je više snimaka, dokaza i izvještaja da Putin ojačava rusko prisustvo u svojoj jedinoj bazi na Mediteranu, u sirijskoj Latakiji - kako opremom, tako i ljudstvom.
Ovo zveckanje oružjem dodatno će prisiliti Ameriku da se aktivnije uključi u okončavanje rata u Siriji, jedinom mogućom opcijom - porazom takozvane Islamske države.
Rat u Siriji je glavni uzrok evropske krize s izbjeglicama, koje su posljednjih godina bježale u susjedne zemlje, što od rata, što od militanata Islamske države. Sada su, međutim, preplavile Evropu i postale glavni briselski problem. Koji se napokon probudio i počeo tražiti načine rješenja problema u njegovom korijenu, u Siriji.
Izbjeglička je kriza u Evropi okrila nekoliko stvari koje ne bi isplivale na površinu da se hiljade ljudi nije pojavilo na vratima Unije. Potpuno je razotkrila ksenofobiju Istoka.
Češka, Mađarska, Slovačka i Rumunija se iz petnih žila bore da im "stranci" ne uđu u zemlju. Oni u ovim ljudima ne vide očajnike kojima treba sigurnost, nego samo opasnost. Od druge vjere, drugačije kulture, od nepoznatog.
Izbjeglice su otkrile i koliko Balkan zna biti solidaran, prije ostalih Srbija i Hrvatska, koje nisu okrenule leđa nevoljnicima. Iako ti ljudi ne vide svoju budućnost u ovim zemljama, nego su samo na proputovanju, vlasti u Zagrebu i Beogradu su, baš kao i građani, dali sve od sebe da se izbjeglice u tom kratkom predahu osjećaju kao ljudi.
I njemačku kancelarku, Angelu Merkel, izbjeglice su "razotkrile" i narušile imidž kojeg je imala. U deset godina vladavine Merkel je opisivana kao taktičar, strateg i pragmatik. Na naslovnicama novina rijetko je bila nasmijana, uvijek odlučna i čvrsta. Na onim grčkim čak i sa SS simbolima iz doba Hitlera.
Danas, Merkelova se smješka sa naslovne strane Spiegela pokrivena plaštom majke Tereze. Danas je ona ogorčena na svoje sugrađane, novinare, pa i njene partijske kolege koji joj prigovaraju da je u zemlju pustila previše izbjeglica.
Angela Merkel
"Iskreno da vam kažem, ako se mi ovdje moramo izvinjavati zato što smo u vanrednoj situaciji pokazali prijateljsko lice, onda ovo više nije moja zemlja!", bez povišenog tona kazala je kancelarka u Berlinu, na zasjedanju parlamenta. Ova hladno izgovorena rečenica, puna emocija, zasigurno će podugo ostati u sjećanju.
Jer ovo nije izgovorila taktična političarka, nego suosjećajna kćerka luteranskog svećenika iz Uckermarka. Političarka koja ne zaboravlja da u imenu njene partije stoji i slovo C, što je skraćenica za kršćanska. Za razliku od šefa koalicijske Kršćanske socijalne unije, Horsta Seehofera, čijim se članovima "ljubav za bližnjega" očigledno završava na vlastitoj vrtnoj ogradi u Bavarskoj.
Sve ovo ne znači da ona realpolitičarka Angela Merkel više ne postoji. Naprotiv! I kancelarki je jasno da Njemačka ne može primiti sve izbjeglice ovoga svijeta, zbog čega je i uvedena granična kontrola.
Ali, ona i dalje tvrdi da je prihvat i smještaj izbjeglica veća korist nego šteta. I ona se na taj način bori protiv glupe ksenofobije, koja samo osiromašuje, nikako ne obogaćuje ljude.
Otvoreno zastupanje stava da treba primiti i pomoći izbjeglima sa Istoka, jasno kazuje i o snazi Angele Merkel, koju je deset godina vlasti učinilo boljim čovjekom, koji jasno kazuje i svoje lično mišljenje. Iako je to dovodi u poziciju da protiv sebe ima i najbliže suradnike, koji će se otuđiti od nje, iz političkih razloga.
Slobodoumna, intelektualna javnost u Njemačkoj podržava ovakav stav svoje kancelarke, te joj daju potporu da u ovoj situaciji slijedi ljudski, a ne politički osjećaj.
U konačnici, to je iskonski ljudski instinkt: da se ne povijaš baš pred svakim strujanjem!