Predsjednica Udruženja BH novinari Milkica Milojević u intervjuu za RSE kaže bi kako novinari u BiH morali biti složniji kako bi se izborili protiv osionosti političara i nepravde poslodavaca prema njima.
RSE: Članovi Udruženja BH novinari donijeli su na Vlašiću nekoliko više nego značajnih odluka i inicijativa. Čemu bi predsjednica dala prednost?
Milojević: Ono što je značajno za građane jeste da smo mi pokrenuli inicijativu za uvođenje institucije ombudsmena za medije. Pokrenućemo inicijativu u Parlamentarnoj skupštini BiH da se izmijene zakoni kako bi se omogućilo postojanje ove vrste građanske zaštite. Bitno je da se kroz zaštitu prava medija i medijskih radnika zaštiti pravo na javnost, pravo građana ove zemlje da znaju sve ono što je bitno za naše živote, da znaju kako se donose odluke koje se odnose na sve nas, da znaju kako se troše javni novci. Pokrenuli smo incijativu da uputimo jedan apel javnosti, u kojem ćemo još jednom ukazati na vrlo nepovoljan položaj i uslove u kojima rade novinari i ostali medijski radnici zato što smo sve više izloženi pritisku, raznim vrstama pritisaka. Dominantni su ti ekonomski pritisci, a društvo u kojem novinari rade pod pritiskom, u kojem mediji ulaze u razne nepoštene poslove sa onima koji imaju moć, vlast ili novac, nije dobro po građane ove zemlje. Naprosto želimo da podstaknemo javnost, da podstaknemo građane da razmišljaju o tome da takvom atmosferom svi ustvari gubimo. Ako vi ućutkate onog dječaka koji kaže da je car go, onda će se ljudi beskrajno i zauvijek diviti carevom novom ruhu koje ne postoji, a car će da radi šta god mu padne napamet.
RSE: Meni se čini da su i novinari krivi. Evo, posljednji atak predsjednika RS-a Milorada Dodika na kolegicu Kovačević iz Bete, bio je strašni primjer osionosti jednog zvaničnika, ali isto tako i najniže stepenice na koje su novinari pali: niko se nije usudio ni riječi izustiti, a kamoli ustati i napustiti sijelo.
Milojević: To je vrlo žalosno i prihvatam tu vrstu samokritike. Od takvih građansko-političkih ili programskih ciljeva mi smo upravno na skupštini istakli da je jačanje solidarnosti među novinarima i ostalim medijskim radnicima i rad na našoj edukaciji, na unapređenju naših vještina – da su to nama dva osnovna cilja. Mi moramo naprosto biti solidarni da bismo bili jači, i moramo biti vještiji i spremniji za posao, da bismo također bili jači, da ne bismo dolazili u sitauciju da nam kažu: 'Ako nećeš ti, ima neko ko će tvoj posao raditi za 200 eura.'. Što se tiče upravo ovog primjera – on je eklatantan kako se ne smije, i kako sebi zvaničnici daju za pravo da se ponašaju u javnim institucijama kao na svojoj djedovini. Mene, pored te novinarske nesolidarnosti u tom slučaju, najviše kao građanku, kao novinarku uvrijedilo što se gospodin Dodik postavio riječima 'Ja sam ovdje domaćin'. On u palati Republike Srpske nije domaćin. Mi smo tamo domaćini. On je tu zaposlenik. On tu radi dok mu traje mandat. I tu mi, kao građani, a naročito kao novinari, ne smijemo dozvoliti da neko vrijeđa nekog, samo zato što je u mandatu, da ga sprečava da radi jedan častan i društveno koristan posao, da prijeti. To je naprosto nedopustivo. Imamo pravo da pitamo sve, dok je to u granicama pristojnosti i dokle ne kršimo zakon, a koleginica nije prekršila zakon. Naprotiv, radila je u interesu građana, u interesu zakona.
RSE: Ovo nije bio prvi Dodikov siledžijski istup prema novinarima.
Milojević: Ne, ne, to je manir.
RSE: Nažalost, to nije jedini. Kod nas su psovali, pljuvali, gurali, tukli, prijetili metkom u čelo. Da li bi bilo kako je bilo da su novinari sami jednostavno izolirali bahate, ratoborne, nepristojne političare?
Milojević: Ne želim ja nikog da pravdam, ali naprosto da javnosti bude jasnije: novinari su tu između čekića i nakovnja, između profesionalnih, ljudskih, građanskih standarda koji kažu 'Ti nisi pristojan, ti me sprječavaš, tebe više neće biti u medijima', i između svojih poslodavaca koji su, nažalost, najčešće u nekom savezu sa tim moćnicima i koji ti kažu: 'Ne, nemaš ti pravo da digneš kameru na leđa i da odeš, da pokupiš svoj mikrofon i diktafon i odeš. Ti radiš kod mene, ima da ostaneš.' Znači, tu je jedan prostor u kojem se mi moramo izboriti za nešto što je naše. Da navedem banalan primjer: kao što nijedan hirurg neće pristati, ma ko da mu naredi, da operiše čovjeka u nehigijenskim uslovima ili bez anestezije, tako ni mi ne smijemo pristajati da radimo nešto, ma koliko to naš poslodavac tražio, što se kosi sa konvencijama i zakonima i s osnovnim građanskim pravima i slobodama i s osnovnim profesionalnim principima. Ono što meni budi nadu jeste da su u ovom slučaju složno ustala sva novinarska udruženja, da su i kolege iz Srbije – jer se radi o koleginici koja radi za agenciju Beta sa sjedištem u Srbiji – podigle svoj glas, i da je podiglo svoj glas i Udruženje novinara Republike Srpske. Dakle, mi sad imamo osnovu da se dogovorimo, na kraju krajeva i s Udruženjem novinara RS-a, i da kažemo: 'Haj'mo svi pozvati članstvo i jednog i drugog udruženja, i četvrtog i petog, da svi tako postupe'. Onog trenutka kad svi tako postupe, neće imati ni poslodavci mogućnost da nas ucjenjuju i pritišću. Ako mi svi odbijemo poslušnost u takvim situacijama, onda nas neće moći ucjenjivati na takav način. Članovi svih udruženja su naše kolege koji sjede jedan pored drugog u redakciji, koji jedu isti hljeb, koji se bore s istim problemima. Nema mjesta sitnom politikantstvu, nema mjesta našim ličnim sujetama. Ne, mi moramo naći najmanji zajednički imenilac, moramo da definišemo ciljeve za koje se svi borimo i da ustrajavamo zajedno, i udruženja, solidarno, a naravno i naše članstvo, i one kolege i kolegice koje iz ovih ili onih razloga ne žele da budu članovi, da postavimo neke standarde prema kojima će se ponašati svi novinari i novinarke. Onda ćemo biti mnogo jači.
RSE: Negdje u tom cilju ide i vaša druga inicijativa, ova sa formiranjem sindikalnih organizacija?
Milojević: Tako je. Imamo jednu strašnu situaciju da većina novinara i novinarki nisu sindikalizovani. Znate, ima tu malo i sujete. Koleginice i kolege koji su u nekom usponu, koji umisle da su zvijezde, oni misle da im nikad neće trebati ničija solidarnost i zaštita. Oni koji su, recimo, po pet-deset godina u saradničkom statusu, što je pristojnije ime za rad na crno, oni misle da je sve izgubljeno i da niko neće stati uz njih. Mi ne smijemo tako da razmišljamo. Mi moramo biti na istom frontu. Ne želim da zvuči banalno, jer to nije banalno: moramo se podsjetiti one priče iz nacističke Njemačke – 'Kad su vodili Jevreje, ja sam rekao: hvala Bogu, nisam Jevrej, kad su vodili homoseksualce, rekao sam: hvala Bogu, nisam homoseksualac. Kad su došli po mene, više nije bilo nikog da digne glas, prije mene su odveli sve ostale.'. Dakle, imajmo to uvijek na umu – nikad niko ne zna na koga će neko nasrnuti, ko će kada od nas ostati bez posla, kad će kome biti i osnovna sindikalna i osnovna profesionalna prava ugrožena. Zato je jako bitno znati: novinarska udruženja, profesionalna, esnafska, imaju, naravno, svoju misiju i imaju svoj dio posla, ali onaj koji treba da se bori za ovaj korpus sindikalnih prava, to su sindikati. Mi ćemo se truditi u okviru jednog našeg projekta da podstaknemo što veći broj koleginica i kolega da osnuju sindikalne organizacije u svojim medijima. Počećemo to time što što ćemo raditi 'osvješćivanje' – ubjeđivati kolege da je bitno biti u sindikatu. Znate, svaki poslodavac je sretan kad ima nesindikalizovanog radnika – onda njim može da manipuliše mnogo lakše.
RSE: Ti onda smatraš da novinari mogu zaboraviti ove ideološke, nacionalne, entitetske razlike?
Milojević: Moramo, kolega. Moramo. Ja nemam ništa protiv toga, svi smo mi građani, i glasamo, i neki su bliži, neki su dalji od nekih političkih partija, neko navija za Hajduk, neko za Partizan, neko za Crvenu zvezdu, ali niko od nas nema pravo da prođe kroz crveno. Tako i ovo. Ja mogu da poštujem da neko ima drugačije stavove, drugačije identitete druge vrste, ali ono što je naš profesionalni identitet, mi moramo da zaštitimo, da se oko toga okupimo.
RFE: Da nam ostane nada kako ćemo se jednom i profesionalno, i socijalno i građanski usredsrediti na minimum oko egzistencijalnih i profesionalnih pitanja.
Milojević: Moramo minimum svojih prava da štitimo. Neće niko ako nećemo mi. Sloboda i pravo ne dolaze sami po sebi. To moramo mi da se borimo. Moramo imati minimum i moralne i građanske hrabrosti. Nismo dovoljno hrabri da zaštitimo sami sebe, kako ćemo zaštititi druge građane ove zemlje?