Udruženje BH Novinari i Nezavisno društvo novinara Vojvodine počeli su realizaciju projekta "Živjeti zajedno" koji podrazumijeva produkciju pet dokumentarnih filmova i deset istraživačkih novinarskih radova o građanskoj hrabrosti pojedinaca i pozitivnim pričama iz proteklog rata na području bivše Jugoslavije - o onima koji su prvenstveno bili i ostali ljudi.
Na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i Bosne i Hercegovine, još uvijek se teško probijaju primjeri ljudskosti i humanosti iz najtežih ratnih vremena. Kao da je još uvijek rizično govoriti o čovjeku koji je spasio nekog 's druge strane' ili ko nije pripadnik njegove nacije. Stoga su dva novinarska udruženja pokrenula projekat “Živjeti zajedno”, kojim se želi reći da je i u vrijeme najtežih zločina bilo ljudi, koji se nisu odricali najplemenitijih vrlina.
"Projekat podrazumijeva produkciju pet dokumentarnih filmova i deset istraživačkih priča, pozitivnih priča iz rata o ljudskoj hrabrosti, da se ti primjeri pokažu, da se o njima govori, da se slave kao vrijednost, a ne zločini i ratni zločini. Te priče također mogu da ljude spasu od mržnje", ističe Adis Šušnjar, udruženje BH Novinari.
Najteže je doći do ljudi koji su činili humana djela, što će biti smisao istraživanja.
"Mi u okviru istraživačkih tekstova i istraživačkog postupka dođemo do ljudi koji su svojim primerom zaslužili da budu prepoznati u javnosti kao heroji, tako da pozivamo građane Bosne i Hercegovine i Srbije, ako znaju takve primere i ako znaju da takvi primeri treba da budu prepoznati u javnosti, da nam se jave", tvrdi Duško Merić iz vojvođanskog Društa novinara.
Inspiracija je dobro poznati podvig Srđana Aleksića - priča o pravom heroju rata.
"Mi želimo da nađemo još takvih heroja, sigurni smo da ih ima, kako bismo na taj način ne relativizovali ono što se dešavalo u ratu, nego pokazali da je moguće živeti zajedno, čak i u tako ekstremnim i neljudskim uslovima", podsjeća Gruhonjić.
Zbog čega se još uvijek u Bosni i Hercegovini u dovoljnoj mjeri ne prepoznaju i ne afirmišu najdragocjenije ljudske vrijednosti?
Fra Ivo Marković, pak, smatra da je razlog što u glavama nekih ljudi još uvijek traje rat.
"Mi smo rat nastavili raznim drugim sredstvima, nismo dopustili procese pomirenja i čišćenja, kao što su, primjerice, imali Francuzi i Nijemci nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, razlozi su u tome što su ti normalni procesi liječenja i pomirenja zaustavljeni, zbog ovakvog društvenog političkog okruženja ne mogu se nastaviti", ocijenjuje fra Ivo Marković.
Džemal Sokolović, sarajevski profesor sa norveškom adresom, godinama priželjkuje ustanovljenje Centra za istraživanje dobra, gdje bi svoje mjesto našli svi oni koji se, jednostavno, ne smiju zaboraviti. To je najbolji doprinos pomirenju.
"Pomirenje je nešto neizbježno, ono je stimulativno, ono je zdravo, baš kao što je mržnja neka vrsta socijalne individualne bolesti. Ja mislim da su za pomirenje vrlo važni ovakvi slučajevi, vrlo je važna svijest da svi s 'one druge strane' nisu činili zločine", zaključuje Sokolović.
Na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i Bosne i Hercegovine, još uvijek se teško probijaju primjeri ljudskosti i humanosti iz najtežih ratnih vremena. Kao da je još uvijek rizično govoriti o čovjeku koji je spasio nekog 's druge strane' ili ko nije pripadnik njegove nacije. Stoga su dva novinarska udruženja pokrenula projekat “Živjeti zajedno”, kojim se želi reći da je i u vrijeme najtežih zločina bilo ljudi, koji se nisu odricali najplemenitijih vrlina.
Dinko Gruhonjić
"Kroz ovaj projekat mi želimo ispričati drugačije priče, ne samo iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije, nego i iz ovog postratnog perioda, da ispričamo priče o ljudima kojima je na prvom mjestu bilo to što su ljudi, a ne kako se zovu, i koji su postupali isključivo sa aspekta humanosti i s aspekta da se zaštiti život čoveka", kaže Dinko Gruhonjić, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine."Projekat podrazumijeva produkciju pet dokumentarnih filmova i deset istraživačkih priča, pozitivnih priča iz rata o ljudskoj hrabrosti, da se ti primjeri pokažu, da se o njima govori, da se slave kao vrijednost, a ne zločini i ratni zločini. Te priče također mogu da ljude spasu od mržnje", ističe Adis Šušnjar, udruženje BH Novinari.
Najteže je doći do ljudi koji su činili humana djela, što će biti smisao istraživanja.
"Mi u okviru istraživačkih tekstova i istraživačkog postupka dođemo do ljudi koji su svojim primerom zaslužili da budu prepoznati u javnosti kao heroji, tako da pozivamo građane Bosne i Hercegovine i Srbije, ako znaju takve primere i ako znaju da takvi primeri treba da budu prepoznati u javnosti, da nam se jave", tvrdi Duško Merić iz vojvođanskog Društa novinara.
Inspiracija je dobro poznati podvig Srđana Aleksića - priča o pravom heroju rata.
"Mi želimo da nađemo još takvih heroja, sigurni smo da ih ima, kako bismo na taj način ne relativizovali ono što se dešavalo u ratu, nego pokazali da je moguće živeti zajedno, čak i u tako ekstremnim i neljudskim uslovima", podsjeća Gruhonjić.
Zbog čega se još uvijek u Bosni i Hercegovini u dovoljnoj mjeri ne prepoznaju i ne afirmišu najdragocjenije ljudske vrijednosti?
Srđan Puhalo
"Ideologija nacionalnog je još uvijek dominantna, pa se još uvijek opažamo kao žrtve, i samo kao žrtve. Sve to negdje koči afirmaciju takvih ljudi i njihovih djela. Ono što moramo imati na umu jeste da dok god ti ljudi ne dožive afirmaciju unutar sopstvene etničke grupe, kao ljudi koji su uradili nešto dobro, uradili nešto čime treba da se ponose, bojim se da oni neće izaći iz tih mračnih kutaka, prosto neće imati hrabrosti da priznaju, što je paradoksalno, ono dobro što su uradili tokom rata u Bosni i Hercegovini", konstatuje Srđan Puhalo, psiholog iz Banjaluke.Fra Ivo Marković, pak, smatra da je razlog što u glavama nekih ljudi još uvijek traje rat.
"Mi smo rat nastavili raznim drugim sredstvima, nismo dopustili procese pomirenja i čišćenja, kao što su, primjerice, imali Francuzi i Nijemci nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, razlozi su u tome što su ti normalni procesi liječenja i pomirenja zaustavljeni, zbog ovakvog društvenog političkog okruženja ne mogu se nastaviti", ocijenjuje fra Ivo Marković.
Džemal Sokolović, sarajevski profesor sa norveškom adresom, godinama priželjkuje ustanovljenje Centra za istraživanje dobra, gdje bi svoje mjesto našli svi oni koji se, jednostavno, ne smiju zaboraviti. To je najbolji doprinos pomirenju.
"Pomirenje je nešto neizbježno, ono je stimulativno, ono je zdravo, baš kao što je mržnja neka vrsta socijalne individualne bolesti. Ja mislim da su za pomirenje vrlo važni ovakvi slučajevi, vrlo je važna svijest da svi s 'one druge strane' nisu činili zločine", zaključuje Sokolović.