Prošle sedmice je došlo novo štampano izdanje pjesničke zbirke „Modra rijeka“, posljednje knjige najvećeg bosansko-hercegovačkog pjesnika Maka Dizdara. „Modra rijeka“ je objavljena prije skoro 45 godina, a poslije toga, unatoč svakodnevnim pozivanjima na udarne stihove, kao knjiga namjerno gurana u zaborav, ideološkog ili nekog sličnog reduciranja Makovog djela radi. Šta o svemu misli Dizdarov unuk, Gorčin Dizdar, mladi naučnik i istraživač, prvi čovjek fondacije „Mak Dizdar“,koji nosi ime izniklo iz djedove literarne magije.
RSE: Konačno smo dobili novo izdanje „Modre rijeke“, jednog od najvažnijih dijela naše literature. Kako si doživio tu činjenicu, obzirom da dugo već podsjećaš našu kulturnu javnost kako se ova knjiga praktično ne može naći, ni u bibliotekama, ni u privatnim zbirkama, ni na školskim policama?
Dizdar: Mislim da je to u svakom slučaju velika i značajna stvar za bosansko-hercegovačku književnost jer se radi o posljednjoj zbirci Maka Dizdara, koju je on objavio pred samu smrt. Iz raznih razloga ona nakon 1971. godine, kada je prvi put objavljena, i još jednog izdanja iduće godine, nikada zapravo nije ponovo štampana.
RSE: Ko je zapravo izdao novu „Modru rijeku“?
Dizdar: Novo izdanje je izašlo u izdanju Školegijuma. To je časopis koji je prvenstveno namijenjen za srednjoškolce. Uz najnoviji broj tog časopisa se dijeli također i primjerak te knjige.
RSE: Na čelu tog projekta je cijenjeni Nenad Veličković. Vi ste prije jedno dvije godine, opet u cilju podsjećanja na Makovo djelo, objavili on-line izdanje Modre rijeke. Čini se kako ni ta činjenica nije previše zainteresovala naše kulturnjake, stručnu javnost po najmanje čini mi se?
Dizdar: Tako je. Zapravo čitav ovaj projekt je nastao na inicijativu Nenada Veličkovića, koji je prije toga objavio jedan značajan esej o „Modroj rijeci“, gdje dovodi u pitanje stara tumačenja i nudi jedno sasvim novo čitanje te antologijske pjesme bosansko-hercegovačke književnosti, „Modre rijeke“. Prije dvije godine smo, kao što ste rekli, napravili jedno on-line izdanje tog časopisa. Mislim da ipak ništa ne može zamijeniti knjigu, pogotovo u domenu poezije. Za mene ne ide zajedno čitanje za kompjuterom i poezija.
RSE: Ovo najnovije izdanje „Modre rijeke“ je prošao relativno gluho u našim medijima. Spremajući se za ovaj razgovor jedva da sam našao nekoliko natuknica u vezi sa tim.
Dizdar: Da, to je istina. Možda je djelimično razlog i to što ovo nije bilo klasično izdanje. Ova knjiga neće biti dostupna u slobodnoj prodaji, već je vezana uz časopis Školegijum.
RSE: Upravo su stihovi iz „Modre rijeke“ najcitiraniji dio ovdašnje literature uopšte. Prečesto ne kritički, ponekad naglašeno neznalački, Mak se citira od javnog prostora, preko političkih skupova do akademskih rasprava, od onog uličnog filozofiranja, do ozbiljnih filozofskih seansi. Opet nikome ne pada na pamet da ljudima ponudi opipljiv uvod u to šta to citiraju.
Dizdar: To je istina i to je jedno od pitanja kojim se bavi Nenad Veličković u pogovoru ovog izdanja. Sama pjesma „Modra rijeka“ je veoma poznata. Svi smo je vjerovatno nekad čuli i ona se proučava u srednjim školama. Međutim istoimena zbirka, „Modra rijeka“, sadrži još čitav niz drugih pjesama i gotovo je u potpunosti nepoznata. Došlo je do nekog pogrešnog razumijevanja i pogrešnog čitanja te pjesme i nepoznavanja konteksta, unutar kojeg je i sam Mak želio da ona bude čitana.
Gorčin Dizdar
RSE: Meni se uvijek u sjećanje vrati onaj sjajni, pominjani esej Nenada Veličkovića, „Čahurenje Maka“, zapravo zloupotreba Maka u dnevnopolitičke svrhe, a na uštrb cjelokupnog stvaralaštva?
Dizdar: Da, to je osnovna poenta tog eseja, koji je dio novog izdanja. Sama pjesma „Modra rijeka“ nikada nije čitana unutar konteksta te zbirke, koja se prvenstveno bavi grčkom mitologijom. Inspirirana je jednom mnogo širom tematikom. Umjesto toga postoji tendencija da se „Modra rijeka“ čita prvenstveno u kontekstu „Kamenog spavača“, i to ne samo u njegovoj cjelini, nego jednog veoma ograničenog razumijevanja „Kamenog spavača“, kao čisto patriotske literature i svođenja kompletnog Makovog opusa na neku prvenstveno bošnjačku ideološku poeziju. Makovo djelo, iako se bavi i vrlo je značajno za proučavanje BiH i njene historije, ono ne može da se svede samo na tu jednu komponentu.
RSE: Jednostavno se namjerno zaboravlja ovo evropsko iskustvo, homerska tradicija koju Mak njeguje, a sve u cilju podrške trenutačno profitabilnom narativu?
Dizdar: Tako je. Mak je sam naglasio dovoljno puta, postoji i intervjui i njegovi tekstovi koji govore da se on čak, samim "Kamenim spavačem", bavio univerzalnim temama savremenog čovjeka, ali kroz medij srednjevjekovne Bosne. To nije jedini medij. U zbirci "Modra rijeka" je učinio nešto slično kroz grčku mitologiju.
Naravno da postoji tendencija da se to zanemaruje, da je to bio njegov prvenstveni cilj, motivacija i inspiracija. Bio je jedan univerzalizam i humanizam prvenstveno, a ne nacionalizam, koji je nažalost osnovna kategorija našeg današnjeg javnog diskursa u BiH.
RSE: Kao da je nekome stalo da Maka nudi na kašikicu za neke ideološke potrebe?
Dizdar: Mak je specifičan, ali mislim da to nije problem samo sa Makom. To je uopšte problem naše današnje cjelokupne kulture. Jednostavno ne postoji jedno sistematično i objektivno bavljenje književnošću i kulturom uošte. Kada postoji neka dnevno politička potreba, onda se zna sjetiti Maka i njegovih stihova, ali iza toga ne stoji jedan sistematičniji rad.
RSE: Mene osobno najviše boli činjenica da se u ovaj čitav projekt zaborava uključuju neka značajna imena naše literature, a ne samo politički establišment. Prvo što mi padne na pamet je mogućnost da na taj način sebi prave prostor. Nekima valjda ne godi stvarati i živjeti u Makovoj sjeni?
Dizdar: Ne znam, ne bih ulazio toliko u neke optužbe na ličnom nivou. Mislim da je prvenstveno razlog što ne postoje relevantne institucije i skupovi na kojim bi se dala prilika i stvorile mogućnosti da se stvore mjerodavna mišljenja. Ne postoji ni u jednoj oblasti našeg današnjeg društva relevantni kriteriji. Svako može govoriti šta hoće i to ne podliježe nikakvom kritičkom stavu. Ja u tome prvenstveno vidim razloge za trenutnu situaciju. Da li sada u to ulaze i neke lične sujete, to sada ne bih komentarisao.
RSE: Može li fondacija Mak Dizdar nešto uraditi da našeg najvećeg pjesnika potpuno vrate kući, da mu se trajno obezbjedi zaslužen prostor u našoj budućnosti?
Dizdar: Fondacija Mak Dizdar čini sve ono što je u njenim mogućnostima, kao jedne male institucije, koja se uglavnom vodi na volonterskoj osnovi. Može jedino neke ozbiljnije projekte i ideje realizirati, ukoliko osigura neka sredstva, a u situaciji u kojoj je zatvoren i Muzej i neke druge institucije, naravno da je to vrlo teško. Međutim, mi iz Fondacije smo ipak zadovoljni što smo donekle uspjeli obraniti Makovo djelo od tih dnevnopolitičkih zloupotreba sa raznih strana, između ostalog i ovakvim projektima kao što je saradnja sa Nenadom Veličkovićem i Školegijumom. Nadamo se da će to makar donekle doprinijeti da se Mak sačuva za neka buduća, ljepša vremena, ako se već danas ne može adekvatno zaštititi i promovisati.