Digitalna tehnologija i novi mediji, osobito internet i mobilni telefoni omogućuju ljudima široku komunikaciju koja nadilazi vrijeme i prostor. Brza je i učestala, ali jezički i sadržajno, reducirana i osiromašena - ocjenjuju sociolozi i komunikolozi. Većina mladih ne vide u tome ništa loše i priznaju da češće komuniciraju putem Facebooka i SMS porukama, nego li uživo.
„Imamo dva kompjutora u kući, ja imam laptop, sestra kompjutor. Sestra obično sjedi u drugoj sobi i onda, kad je nešto trebam, da se ne moram derat i da ne vičem, ja joj samo pošaljem poruku na Facebooku i tako komuniciramo, tako mi je jednostavnije“ - opisuje gimnazijalka Klara Bakija iz Pule.
Komuniciranje sa sestrom putem Facebooka, iako je u susjednoj sobi, ili „skajpanje“ s prijateljima u istom gradu nije ništa neobično za generaciju koja je odrasla s mobitelima i internetom. Klara i njezina sestra blizanka, Marina Bakija, ističu da njih dvije čak i odudaraju od prosjeka svoje generacije i ne „vise“ toliko na kompjutoru:
„Većina našeg društva stalno je na mobitelima i uopće ne sudjeluju u razgovorima, iako smo zajedno. U razredu isto imamo nekoliko prijateljica koje vrlo malo pričaju dok smo u školi, ali uvečer, kad dođu doma, odmah se pišu poruke preko Facebooka dugačke po 'tri kilometra'", kaže Marina.
"Da, Marina i ja stvarno imamo više takvih prijateljica, ali nas dvije komuniciramo i licem u lice i preko Facebooka", potvrđuje Klara.
Klara i Marina će ove godine navršiti punih 18 godina, ali još nijedan put nisu napisale nekome pravo klasično pismo i odnijele ga na poštu:
„Mislite obično pismo?“ - začuđeno pita Klara. „Ne“, kaže, „nikad nisam drugoj osobi napisala takvo pismo. Jedino sam s putovanja poslala pokoju razglednicu, nešto kratko bih otraga napisala i poslala, i to je sve.“
Glasnogovornica Hrvatske pošte, Jo Kempen, potvrđuje da zadnjih nekoliko godina ponovo uočavaju porast poslanih razglednica i čestitki što je prije desetak godina skoro zamrlo:
„Naravno, ne može se to usporediti s prometom koji je bio prije 20 ili 30 godina, ali ljudi se pomalo vraćaju tom obliku pisanja. Tako zadnju godinu ili dvije, u ljetnim mjesecima, imamo i po 3 milijuna poslanih razglednica iz Hrvatske, većina ih je prema inozemstvu, a nešto manje od trećine otpada na promet unutar Hrvatske", kaže Kempen.
Ali, moglo bi se reći, kaže predstavnica Hrvatske pošte, da današnje slanje razglednica ili čestitki, ima dodatnu „težinu“ i dodatnu poruku, ne šalje se automatski kao nekad, već samo ako vam je jako stalo, kao zadnji ostaci nekadašnje romantike, jer u pitanju je i poseban trud, treba sjesti, napisati rukom i umjesto „klika“ odnijeti na poštu:
„Klasična su pisma, ipak odražavala, ne samo drugačiju vrstu komunikacije, nego su u njih bili uloženi i vrijeme i riječi i misao, osjećaj ili doživljaj osobe“, kaže glasnogovornica Kempen, inače diplomirana sociologinja. „Dobili ste pismo, koje bi čekali danima, a ono, osim što je imalo rukopis osobe koja vam se obraća, najčešće je imalo i podrobnije opisan neki događaj ili osjećaj, često i na romantičniji način. Osim toga pismo je bilo nešto opipljivo što ste čuvali, što je imalo, osim svoj trag na papiru, možda i miris pisma. Sada se to sve skratilo, i ne samo što imate brzi način komunikacije, nego se skraćuju i riječi, obično se izbacuju samoglasnici pa se, umjesto „volim te puno“ napiše samo VTP, a različite emocije se izražavaju putem simbola.“
Jezičari su zabrinuti. Profesor Marko Alerić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže kako je očekivao da će se povećanjem pisane komunikacije jezična razina podignuti na višu stepenicu, dogodilo se obrnuto.
„Ta pisana komunikacija, koja je danas puno češća, odvija se na način govorene komunikacije, pa onda“, kaže profesor Alerić, „nije ni čudno što vidimo da se prilikom pisanja SMS-ova ili poslovnih pisama putem elektroničke pošte, javljaju brojne pogreške i da se nekako neozbiljno tome pristupa".
SMS osjećaji
Na djelu je „inflacija komunikacije“, osobito na društvenim mrežama, no trebalo bi istražiti koliko je ona kvalitetna i duboka - ističe profesorica Helena Popović s kolegija komunikologije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
„Moderna tehnologija, s jedne strane, otvara prostore komunikacije, uključuje veći broj ljudi, nadilazi i vrijeme i prostor, zahvaljujući njoj danas je potpuno drugačija organizacija vremena i prostora, ali s druge strane, ta komunikacija je reducirana i osiromašena i, na neki način, sprečava ulazak u dubinu i srž stvari", navodi profesorica Popović.
Sveučilišni profesor i sociolog, doktor Ognjen Čaldarović kaže da bi se moglo reći da je sadržaj u suvremenoj komunikaciji donekle osiromašen, ali joj je povećana funkcionalnost:
„Ja nisam baš sasvim pristalica teza prema kojima su suvremena sredstva onemogućila nekakvu emotivniju komunikaciju. Suvremena tehnologija je našu komunikaciju samo ubrzala i dala jednu novu platformu za uspostavljanje tih kontakata, a na čovjeku je da odluči hoće li voljenoj osobi slati SMS poruke ili pisati pisma i slati ih u posebnim kovertama. Uostalom, zašto se osjećaji ne bi mogli izraziti i SMS -porukama?!“, pita doktor Čardalović.
U zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu potvrđuju da informatički programi spadaju u najpopularnije oblike obrazovanja seniora u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Godišnje, samo taj centar, ima oko 400 polaznika. Prema usmenoj anketi, prilikom upisa ljudi najčešće navode da se žele informatički opismeniti zbog komunikacije s članovima obitelji koji su im daleko, ali i držanja koraka s vremenom:
„Mi ne možemo više zamisliti da živimo bez Interneta i Skype i bez komunikacije s djecom. Bilo bi nam užasno ružno da ne postoji takva mogućnost“, priča Marija Tonevska, umirovljena 64-godišnja nastavnica ruskog jezika.
I Marijina je obitelj, zbog ratnih događanja, rasuta po svijetu i računalom je, kaže, ovladala, prije svega, zbog djece i unučadi:
„Muž i ja živimo u Puli, jedna kćerka mi živi u Americi, a druga u Srbiji. Svakodnevno se čujemo putem Skype-a jer nam je to najjednostavnije i najjeftinie. Čim se ujutro ustanemo, kod nas se pali kompjutor. Užaren je od jutra, a nekad i do tri po ponoći (zbog Amerike). Mi više nemamo uopće osjećaj tolike udaljenosti s djecom, 10.000 kilometara do Chicaga ili tisuću kilometara do Srbije, gdje živi starija kćerka s unukama, ništa to više nije tako strašno. Zahvaljujući Skype-u mi smo vrlo blizu vidimo se i napričamo, kao da smo zajedno.“
Marija kaže da je putem Skype nebrojeno puta i „čuvala“ svoje unučice, Sofiju i Anastaziju, kad bi im roditelji morali na kratko izaći ili bi kasnili s posla:
„Osmogodišnja Sofija je nedavno ostala sama u kući i malo se uplašila, pa nam se javila na Skype i mi smo s njom bili na video vezi skoro sat vremena. Razgovarali smo o svemu i svačemu, školi, knjigama, ohrabrili je i vodili razgovor kao da smo s njom u sobi. Znači, mi smo nju zapravo čuvali preko Skypea. A u zadnje vrijeme komuniciram i sa mojom najmlađom unučicom, Kajom, u Chicagu, koja mi je zapamtila glas dok sam bila s njima i sada se strašno raduje kad me čuje preko Skypea, vrišti i maše rukicama.“
Nerijetko im i domaće zadaće pomaže preko Skypea, prava „Skype –baka“:
„Svakako“, smije se gospođa Tonevska, „mogla bih se baš nazvati SKYPE-BAKA“.
„Imamo dva kompjutora u kući, ja imam laptop, sestra kompjutor. Sestra obično sjedi u drugoj sobi i onda, kad je nešto trebam, da se ne moram derat i da ne vičem, ja joj samo pošaljem poruku na Facebooku i tako komuniciramo, tako mi je jednostavnije“ - opisuje gimnazijalka Klara Bakija iz Pule.
Komuniciranje sa sestrom putem Facebooka, iako je u susjednoj sobi, ili „skajpanje“ s prijateljima u istom gradu nije ništa neobično za generaciju koja je odrasla s mobitelima i internetom. Klara i njezina sestra blizanka, Marina Bakija, ističu da njih dvije čak i odudaraju od prosjeka svoje generacije i ne „vise“ toliko na kompjutoru:
„Većina našeg društva stalno je na mobitelima i uopće ne sudjeluju u razgovorima, iako smo zajedno. U razredu isto imamo nekoliko prijateljica koje vrlo malo pričaju dok smo u školi, ali uvečer, kad dođu doma, odmah se pišu poruke preko Facebooka dugačke po 'tri kilometra'", kaže Marina.
"Da, Marina i ja stvarno imamo više takvih prijateljica, ali nas dvije komuniciramo i licem u lice i preko Facebooka", potvrđuje Klara.
Klara i Marina će ove godine navršiti punih 18 godina, ali još nijedan put nisu napisale nekome pravo klasično pismo i odnijele ga na poštu:
„Mislite obično pismo?“ - začuđeno pita Klara. „Ne“, kaže, „nikad nisam drugoj osobi napisala takvo pismo. Jedino sam s putovanja poslala pokoju razglednicu, nešto kratko bih otraga napisala i poslala, i to je sve.“
Glasnogovornica Hrvatske pošte, Jo Kempen, potvrđuje da zadnjih nekoliko godina ponovo uočavaju porast poslanih razglednica i čestitki što je prije desetak godina skoro zamrlo:
„Naravno, ne može se to usporediti s prometom koji je bio prije 20 ili 30 godina, ali ljudi se pomalo vraćaju tom obliku pisanja. Tako zadnju godinu ili dvije, u ljetnim mjesecima, imamo i po 3 milijuna poslanih razglednica iz Hrvatske, većina ih je prema inozemstvu, a nešto manje od trećine otpada na promet unutar Hrvatske", kaže Kempen.
Ali, moglo bi se reći, kaže predstavnica Hrvatske pošte, da današnje slanje razglednica ili čestitki, ima dodatnu „težinu“ i dodatnu poruku, ne šalje se automatski kao nekad, već samo ako vam je jako stalo, kao zadnji ostaci nekadašnje romantike, jer u pitanju je i poseban trud, treba sjesti, napisati rukom i umjesto „klika“ odnijeti na poštu:
„Klasična su pisma, ipak odražavala, ne samo drugačiju vrstu komunikacije, nego su u njih bili uloženi i vrijeme i riječi i misao, osjećaj ili doživljaj osobe“, kaže glasnogovornica Kempen, inače diplomirana sociologinja. „Dobili ste pismo, koje bi čekali danima, a ono, osim što je imalo rukopis osobe koja vam se obraća, najčešće je imalo i podrobnije opisan neki događaj ili osjećaj, često i na romantičniji način. Osim toga pismo je bilo nešto opipljivo što ste čuvali, što je imalo, osim svoj trag na papiru, možda i miris pisma. Sada se to sve skratilo, i ne samo što imate brzi način komunikacije, nego se skraćuju i riječi, obično se izbacuju samoglasnici pa se, umjesto „volim te puno“ napiše samo VTP, a različite emocije se izražavaju putem simbola.“
Jezičari su zabrinuti. Profesor Marko Alerić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže kako je očekivao da će se povećanjem pisane komunikacije jezična razina podignuti na višu stepenicu, dogodilo se obrnuto.
„Ta pisana komunikacija, koja je danas puno češća, odvija se na način govorene komunikacije, pa onda“, kaže profesor Alerić, „nije ni čudno što vidimo da se prilikom pisanja SMS-ova ili poslovnih pisama putem elektroničke pošte, javljaju brojne pogreške i da se nekako neozbiljno tome pristupa".
SMS osjećaji
Na djelu je „inflacija komunikacije“, osobito na društvenim mrežama, no trebalo bi istražiti koliko je ona kvalitetna i duboka - ističe profesorica Helena Popović s kolegija komunikologije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
„Moderna tehnologija, s jedne strane, otvara prostore komunikacije, uključuje veći broj ljudi, nadilazi i vrijeme i prostor, zahvaljujući njoj danas je potpuno drugačija organizacija vremena i prostora, ali s druge strane, ta komunikacija je reducirana i osiromašena i, na neki način, sprečava ulazak u dubinu i srž stvari", navodi profesorica Popović.
Sveučilišni profesor i sociolog, doktor Ognjen Čaldarović kaže da bi se moglo reći da je sadržaj u suvremenoj komunikaciji donekle osiromašen, ali joj je povećana funkcionalnost:
„Ja nisam baš sasvim pristalica teza prema kojima su suvremena sredstva onemogućila nekakvu emotivniju komunikaciju. Suvremena tehnologija je našu komunikaciju samo ubrzala i dala jednu novu platformu za uspostavljanje tih kontakata, a na čovjeku je da odluči hoće li voljenoj osobi slati SMS poruke ili pisati pisma i slati ih u posebnim kovertama. Uostalom, zašto se osjećaji ne bi mogli izraziti i SMS -porukama?!“, pita doktor Čardalović.
U zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu potvrđuju da informatički programi spadaju u najpopularnije oblike obrazovanja seniora u okviru Sveučilišta za treću životnu dob. Godišnje, samo taj centar, ima oko 400 polaznika. Prema usmenoj anketi, prilikom upisa ljudi najčešće navode da se žele informatički opismeniti zbog komunikacije s članovima obitelji koji su im daleko, ali i držanja koraka s vremenom:
„Mi ne možemo više zamisliti da živimo bez Interneta i Skype i bez komunikacije s djecom. Bilo bi nam užasno ružno da ne postoji takva mogućnost“, priča Marija Tonevska, umirovljena 64-godišnja nastavnica ruskog jezika.
I Marijina je obitelj, zbog ratnih događanja, rasuta po svijetu i računalom je, kaže, ovladala, prije svega, zbog djece i unučadi:
„Muž i ja živimo u Puli, jedna kćerka mi živi u Americi, a druga u Srbiji. Svakodnevno se čujemo putem Skype-a jer nam je to najjednostavnije i najjeftinie. Čim se ujutro ustanemo, kod nas se pali kompjutor. Užaren je od jutra, a nekad i do tri po ponoći (zbog Amerike). Mi više nemamo uopće osjećaj tolike udaljenosti s djecom, 10.000 kilometara do Chicaga ili tisuću kilometara do Srbije, gdje živi starija kćerka s unukama, ništa to više nije tako strašno. Zahvaljujući Skype-u mi smo vrlo blizu vidimo se i napričamo, kao da smo zajedno.“
Marija kaže da je putem Skype nebrojeno puta i „čuvala“ svoje unučice, Sofiju i Anastaziju, kad bi im roditelji morali na kratko izaći ili bi kasnili s posla:
„Osmogodišnja Sofija je nedavno ostala sama u kući i malo se uplašila, pa nam se javila na Skype i mi smo s njom bili na video vezi skoro sat vremena. Razgovarali smo o svemu i svačemu, školi, knjigama, ohrabrili je i vodili razgovor kao da smo s njom u sobi. Znači, mi smo nju zapravo čuvali preko Skypea. A u zadnje vrijeme komuniciram i sa mojom najmlađom unučicom, Kajom, u Chicagu, koja mi je zapamtila glas dok sam bila s njima i sada se strašno raduje kad me čuje preko Skypea, vrišti i maše rukicama.“
Nerijetko im i domaće zadaće pomaže preko Skypea, prava „Skype –baka“:
„Svakako“, smije se gospođa Tonevska, „mogla bih se baš nazvati SKYPE-BAKA“.