Demonstracija sile, sa upadom desetina policajaca s latiničnim i ćiriličnim oznakama u prostorije bosanskohercegovačkog Internet portala klix.ba u Sarajevu - sračunata na zastrašivanje novinara i disciplinovanje javnosti – još u toku cjelodnevnog trajanja doživljena je u najvećem dijelu domaće i dobrom dijelu međunarodne javnosti kao demonstracija slabosti, bahatosti i primitivizma duboko nedemokratske vlasti; zloupotrebe policijske sile i stavljanja pravosuđa u funkciju zaštite otuđenih političkih vrhuški od uvida demokratske javnosti u njihov rad.
Ne čudi to što je, s ratnim sjećanjima i iskustvima, u prvim reagovanjima na upad združenih policijskih snaga kantona Sarajevo i Republike Srpske dominirala zaprepaštenost da je srpskoj policiji dozvoljeno da upada u jednu medijsku ustanovu u Sarajevu, da drži i saslušava njene predstavnike, pretresa redakciju i oštećuje i odnosi dijelove njene elelktronske opreme. To bi, međutim – da nije tog potpuno pogrešnog povoda i potpuno nesrazmjerne demonstracije sile – moglo da bude i dobar znak saradnje policija i pravosuđa mimo i iznad formalno nepostojećih entitetskih granica za kojom se u dvije poratne decenije i te kako osjećala potreba, naravno, u stvarima neuporedivo značajnijim nego što je istraga nad medijima u vezi s objavljivanjem navodnog razgovora političkog prvaka o kupovini glasova u entitetskom parlamentu. Neke od oblasti u kojima je saradnja prijeko potrebna uključuju istrage i hapšenja za ratne zločine, organizovani kriminal, korupciju, privatizacijske i carinske zloupotrebe.
Upadajući nasilno u redakciju klix.ba policija je udarila na pogrešna vrata.
U konkretnom slučaju – povodom objavljivanja snimka na kojem navodno entitetska premijerka govori kako je njena, vladajuća partija u Republici Srpskoj, kupila „dva papka“ kako bi ostvarila skupštinsku većinu u formiranju nove vlasti – jedino logično bilo bi da sama njena partija zahtijeva od policijskih i pravosudnih organa da provjere vjerodostojnost snimka i teških optužbi umjesto da progone za sada još neznanog „autora“ tog snimka i urednike portala koji ga je emitovao. Ako bi takva istraga pokazala da je snimak montiran i zloupotrebljen, teško da bi moglo biti veće kazne za medij od utvrđivanja izvan svake sumnje da je obmanjivao javnost u izvještavanju o izbornom procesu.
Ovako, policijska sila i pravosuđe stavljeni su u službu odbrane lika i djela političarke prije nego što je utvrđeno da li i kako njena i druge partije kupovinom „papaka“ iznevjeravaju volju biračkog tijela kako su to činile vodeće stranke u Federaciji u sklapanju i preslaganju postizbornih koalicija nakon izbora 2010. proizvodeći permanentnu krizu i paralizu vlasti.
Demonstracija sile sračunate na to da se od jednog medija iznudi otkrivanje izvora objavljene informacije predstavlja grubu povredu slobode štampe i njenog u demokratskom svijetu zaštićenog prava da čuva povjerljivost svojih izvora i pred najvišim državnim organima.
Aktuelna američka administracija imala je vlastito iskustvo s mogućim prekoračivanjem granica dozvoljenog u istrazi povodom objavljivanja vijesti na Fox News kanalu 2009. godine o tome kako je Sjeverna Koreja planirala da lansira raketu kao odgovor na osudu njenih nuklearnih proba u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Vijest je imala potencijalno vrlo štetne posljedice za nacionalnu bezbjednost jer je pokazala da Sjedinjene Države u državi najstrože čuvanih tajni imaju vlastitog obavještajca. Reporter Džejms Rozen (James Rosen) ovdje ne bi bio meta istrage, jer se u Americi ona fokusira na izvor a ne na reportera, a Ministarstvo pravde je identifikovalo izvor unutar administracije i podiglo optužnicu za curenje državne tajne. Međutim, federalni tužioci tražili su of federalnog sudije dozvolu da provjere jednomjesečnu e-mail prepisku reportera jer su vjerovali da imaju mogući razlog da sumnjaju da je on „pomogao,omogućio ili bio saučesnik“ u curenju državne tajne. Saznanje o tome podiglo je na noge svu medijsku zajednicu. Uticajni dnevnik The New York Times tako je u redakcijskom komentaru 21. maja 2013. godine napisao: S odlukom da označi reportera Fox News Televizije kao mogućeg „saučesnika“ u kivičnoj istrazi povodom curenja informacije, Obamina administracija otišla je izvan zaštite državnih tajni do prijetnji fundamentalnim slobodama štampe da prikuplja informacije.
Afera je rezultirala širokom raspravom, u Kongresu i javnosti, i izdavanjem novih uputstava po kojima će za eventualnu istragu protiv medija – u striktno ograničenim slučajevima ugrožavanja nacionalne bezbjednosti – morati da se traži i dobije odobrenje samog ministra pravde koji, kao i svi njemu podređeni, za odluke te prirode snosi i odgovornost pred Kongresom i javnošću.
Tako bi i iz primitivne demonstracije sile u slučaju klix.ba moglo dosta da se nauči: o međuentitetskoj saradnji policija i pravosuđa u stvarima eminentno državnog interesa; o tome da „novinarstvo nije zločin“ – kako je to napisano u onoj poruci na prozoru povodom policijskog upada u redakciju klix.ba – i da odobrenje ili nalog za eventualne istrage ne može davati tek bilo koji sudija opštinskog suda ili kantonalni tužilac prije nego odvaže opravdanost takvog zahtjeva za zaštitu političkog dužnosnika u odnosu prema mnogo značajnijem društvenom interesu uvida javnosti u rad političkih organa i predstavnika.