U petak ujutro oko šest sati Mirko Norac je napustio kaznionicu u Lipovici nedaleko Slavonske Požege. Povjerenstvo za prijevremeni otpust u rujnu je odlučilo da – nakon što je izdržao 10 i po godina od presuđenih 15 - ostatak kazne može odslužiti na slobodi, uz određene uvjete.
Mirko Norac bio je osuđen na 12 godina zatvora zbog toga što je sudjelovao u ubojstvu pedeset srpskih civila u Gospiću u listopadu 1991, i na šest godina zatvora po zapovjednoj odgovornosti zbog toga što nije spriječio, a potom nije sankcionirao ubojstvo 18 srpskih civila i 6 zarobljenih pripadnika srpske paravojske u akciji Medački džep ujesen 1993. Vrhovni sud mu je izrekao jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora.
Kako je suđen na kaznu više od 5 godina, prošle godine mu je oduzet generalski čin.
Na vijest da je Norcu odobren uvjetni otpust, prosvjedovale su nevladine udruge za ljudska prava. Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta za naš radio podsjeća:
“Mirko Norac nije izrazio žaljenje zbog likvidacije srpskih civila u Gospiću i propusta nečinjenja vezano uz usmrćenje civila i ratnih zarobljenika u Medačkom džepu. On se nije pokajao niti zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu.”
Cilj ne opravdava svako sredstvo
Nuić takve primjedbe odbacuje kao - deplasirane.
“Naime, ako se netko tijekom kaznenog postupka brani da nešto nije počinio, onda zahtijevati od njega da u postupku uvjetnog otpusta prizna nešto što nije počinio, ili što je rekao da nije počinio - kako bi dobio uvjetni otpust – je doista nešto što je neprihvatljivo i što se ne primjenjuje nigdje osim kod pojedinih ljudi koji smatraju da bi to moglo na određeni način natjerati nekoga da nakon postupka prizna nešto što nije priznao tijekom postupka”, navodi Nuić.
“A to znači – način izdržavanja kazne, obiteljske prilike ili prilike kakve se očekuju da će on imati nakon što izađe sa izdržavanja kazne i opasnost od ponavljanja kaznenog djela. To su te tri okolnosti koje se uzimaju u obzir kod odlučivanja o puštanju na uvjetni otpust.”
Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava upozorava da su u krivu oni koji kažu da se u hrvatskom pravosuđu nakon 2/3 odslužene kazne po automatizmu pušta na uvjetnu slobodu osobe osuđene za ratne zločine, podsjećajući primjerice na slučaj Dragiše Čančarevića, Srbina iz Dalja, koji je odsjedio 9 od 10 presuđenih godina, a onu jednu mu je oprostio predsjednik Stjepan Mesić. Pusić ima jednu načelnu primjedbu:
“Ono što mislim da je tu problematično jest da svi oni koji pozdravljaju puštanje Mirka Norca kao pobjedu pravde i pravednosti ne čine to zbog toga što imaju argumente da je on nevino osuđen, nego zbog toga što u osnovi smatraju da je ideal stvaranja nezavisne države jedan tako veličanstveni cilj koji opravdava svako sredstvo. A to je po mom mišljenju izvor mnogih zala i duboko nemoralno.”
Mirko Norac bio je osuđen na 12 godina zatvora zbog toga što je sudjelovao u ubojstvu pedeset srpskih civila u Gospiću u listopadu 1991, i na šest godina zatvora po zapovjednoj odgovornosti zbog toga što nije spriječio, a potom nije sankcionirao ubojstvo 18 srpskih civila i 6 zarobljenih pripadnika srpske paravojske u akciji Medački džep ujesen 1993. Vrhovni sud mu je izrekao jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora.
Kako je suđen na kaznu više od 5 godina, prošle godine mu je oduzet generalski čin.
Eugen Jakovčić
“Ja sam jutros s njime razgovarao. On je sada na slobodi, za sada će biti sa obitelji u Zagrebu, pa ćemo vidjeti. Ima se pravo kretati, nema nikakvih posebnih ograničenja”, kaže za RSE Norčev odvjetnik Vlatko Nuić.Na vijest da je Norcu odobren uvjetni otpust, prosvjedovale su nevladine udruge za ljudska prava. Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta za naš radio podsjeća:
“Mirko Norac nije izrazio žaljenje zbog likvidacije srpskih civila u Gospiću i propusta nečinjenja vezano uz usmrćenje civila i ratnih zarobljenika u Medačkom džepu. On se nije pokajao niti zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu.”
Cilj ne opravdava svako sredstvo
Nuić takve primjedbe odbacuje kao - deplasirane.
“Naime, ako se netko tijekom kaznenog postupka brani da nešto nije počinio, onda zahtijevati od njega da u postupku uvjetnog otpusta prizna nešto što nije počinio, ili što je rekao da nije počinio - kako bi dobio uvjetni otpust – je doista nešto što je neprihvatljivo i što se ne primjenjuje nigdje osim kod pojedinih ljudi koji smatraju da bi to moglo na određeni način natjerati nekoga da nakon postupka prizna nešto što nije priznao tijekom postupka”, navodi Nuić.
Generali Mirko Norac, Mladen Markač i Ante Gotovina, foto iz 1998.
Nuić podsjeća da se kod odluke o uvjetnom otpustu po zakonu relevantne samo tri okolnosti:“A to znači – način izdržavanja kazne, obiteljske prilike ili prilike kakve se očekuju da će on imati nakon što izađe sa izdržavanja kazne i opasnost od ponavljanja kaznenog djela. To su te tri okolnosti koje se uzimaju u obzir kod odlučivanja o puštanju na uvjetni otpust.”
Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava upozorava da su u krivu oni koji kažu da se u hrvatskom pravosuđu nakon 2/3 odslužene kazne po automatizmu pušta na uvjetnu slobodu osobe osuđene za ratne zločine, podsjećajući primjerice na slučaj Dragiše Čančarevića, Srbina iz Dalja, koji je odsjedio 9 od 10 presuđenih godina, a onu jednu mu je oprostio predsjednik Stjepan Mesić. Pusić ima jednu načelnu primjedbu:
“Ono što mislim da je tu problematično jest da svi oni koji pozdravljaju puštanje Mirka Norca kao pobjedu pravde i pravednosti ne čine to zbog toga što imaju argumente da je on nevino osuđen, nego zbog toga što u osnovi smatraju da je ideal stvaranja nezavisne države jedan tako veličanstveni cilj koji opravdava svako sredstvo. A to je po mom mišljenju izvor mnogih zala i duboko nemoralno.”