Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Nihad Kreševljaković, direktor Sarajevskog ratnog teatra.
7. april
Svi smo još pod utiskom Sarajevske crvene linije. Beskonačni niz crvenih stolica postavljen duž Titove, od Vječne vatre do Alipašine džamije. Prethodnu noć sam bio jedan od onih koji je postavljao stolice pokušavajući se prisjetiti lica ljudi koje sam poznavao. Na jednoj od malih stolica sjedila bi Amra.
Jučer je održana i konferencija stranih novinara u sarajevskom hotelu Holiday inn. Vrlo sam ponosan da je bila dijelom programa Modul memorije 2012. Posebno mi je drago da je zaista izgledala kao susret starih prijatelja. Veoma draga imena okupljena na jednom mjestu. Ekipa fotografa koja se pojavila izgledala je kao reprezantacija Brazila: Garry Knight, Jon Jones, Wade Goddard, Enric Martii, Jerome Delay... Saznao sam i da je jedan od učesnika Joel Brand bio novinar koji je u opsjednutom Sarajevu ostao od početka do kraja. Osjećao sam se ponosnim kada je o Sarajlijama pod opsadom i Bosancima uopće, govorio Allan Little. Posebno mi je drago što su na konferenciji govorili Dino Mustafić i Danis Tanović. Oni su važan dio priče kojom se bavi Modul memorije. Početkom opsade imali su dvadesetak godina i trčali su s kamerama po gradu snimajući šta se događa u Evropi krajem 20-tog stoljeća. Danas je jedan od njih jedan od najznačajnijih teatrskih reditelja jugositočne evrope, a drugi je Oskarovac. Uglavnom kao rezuktat jučerašnje konferencije najavljeno je otvaranje WARM centra u Sarajevu. Kako bi se dogovorili o prvim koracima zakazali smo sastanak u sarajevskom ratnom teatru. Prisustvo Remy Ourdana, Garry Knighta i Danisa Tanovića čini se kao dobra garancija da bi ova ideja mogla izgurati se do kraja. Definitivno bi bila bitna. WARM Centar – war (rat), art (umjetnost), repoting (izvjestavanje), memory (sjećanje) bi Sarajevo učinio globalnim centrom ratnog izvještavanja i ratne umjetnosti, u najpozitivnijem smislu. U načelu projekat je dobio podršku Grada i Kantonalnog ministarstva kulture i sporta, dok mu predstoje faze konstituiranja fondacije, odbora i drugih aktivnosti. Sa sastanka silazimo u Centar društvenih aktivnosti Sarajevskog ratnog teatra gdje je postavljena izložba fotografa Jim Marshalla "15 godina poslije". Na zidovima se nalazi 75 fotografija koje prikazuju Sarajevo 1996. odnosno 2011. godine. Izložba ima u sebi nešto optimistično što se čini kao rijetkost danas u BiH. Pripala mi je čast da otvorim ovu izložbu. "15 godina poslije" je univerzalna priča o gradu, vremenu, arhitekturi, memoriji, ideji slobode, ratu, miru... Opet u ovim slikama koje prikazuju nama uglavnom drage zgrade mi svjedočimo prije svega priči o čovjeku. Mi ovdje gledamo nas onakve kako smo izgledali prije 15 godina. Prirodno nam se postavlja pitanje da li smo i i mi imali tu sreću i da li smo doživjeli sudbinu ovih fasada zgrada? U tom smislu ovaj rad možemo doživjeti i kao optimističnu priču, a kakve su u ovdje rijetkost, jer živimo u ovoj nama dragoj siromašnoj tranzicionoj zemlji gdje se nada čini kao najdeficitarniji proizvod.
8. april
9. april
Od ranog jutra se i dalje bavimo svim detaljima u vezi sa dolaskom Levyja u Sarajevo. Slijeće sutra u 19.00. Stigli su posteri. Na posteru se nalazi fotka koju nam je poklonio naš najbolji fotograf Milomir Kovačević Strašni. Ima simbolike u tome da je na posteru za ovu predstavu fotka zapaljene Vijećnice koju je snimio naš Bosanac iz Pariza.
Novinari već zovu sa svih strana. Večer provodim sa Florence Hartman. Predivna žena. Dok sjedimo ljudi joj prilaze i čestitaju za ono što je rekla Karlu Bildtu. Pored velike pomoći u organiziranju ovog događaja ona je jedna i od učesnica scenskog čitanja.
10. april
Na aerodromu dočekujemo Levija. Tu su i kamere. Odlazimo u hotel Evropu gdje održavamo kratki sastanak i dogovaramo se o svim detaljima. On je već dao tri intervjua. Dogovoren je i prijem kod predsjednika Izetbegovića. Ne znam nikoga da je sa većim
uvažavanjem pisao o predsjedniku Aliji Izetbegoviću od Bernard-Henri Levya. Također, svojim posjetama, a posebno djelovanjem u najtežim danima agresije na BiH i opsade Sarajeva, svrstao se među najagilnije prijatelje i zastupnike vojne intervencije. Među prvim je govorio o koncentracionim logorima. Autor je dokumentarnog filma "Bosna". Knjigu pod simboličnim nazivom "Ljiljan i pepeo" objavio je kao dnevnik kojeg je vodio tokom rata u Bosni.
Toliko stvari se dogodilo da se ne mogu ni sjetiti svega. Definitivno mi je bolje sad spavati, nego pisati.
11.april
Juto počinje sa prijemom kod predsjednika Izetbegovića. Bilo je zanimljivo prisustvovati ovom razgovoru.
Press konferencija u Sarajevskom ratnom teatru počinje u 12 i ne sjećam se kada smo imali ovoliko novinara. U 15.00 smo na ručku sa Levijem i njegovim prijateljima. Domaćin je Dino Mustafić.
Dogovorili smo sve detalje oko koprodukcije predstave koju bi trebali realizirati do oktobra ove godine.
12. april
Otišao i Levy. Konferencija stranih novinara i scensko čitanje Levijevog teksta su bili dosta kompliciraniji za organizirati. Ostalo je još nekih 20-tak programa Modula memorije koji će i ove godine trajati do 9.maja.
Napokon sam mogao malo odspavati. U Srajevskom ratnom teatru je i dalje vrlo dinamično. Sastajem se sa Belmom iz Messa i dogovaramo detalje o danima koji slijede.
Dolaze nam goti iz Beograda – DAH teatar. U prostiru sarajevskog ratnog teatra dolaze Jennabah i Elliot, Fatimah, Amerikanka koja u našem teatru uskoro treba organizirati večeri slam poezije, Olja... Sviđa mi se atmosfera prostora kojim odzvanjaju istovremeno različiti jezici...
13. april
Mirniji dan. Ostajem duže kod kuće. Večeras će DAH Teatar odigrati predstavu Prelazeći liniju. Prije polaska u Sarajevski ratni teatar zaključujem dnevnik i zahvaljujem se mnoštvu ljudi koji su mi pomogli proteklih dana: Belmi, Dajani, Duški, Damiru, Lejlama (Lejli uvijek ima puno)...
Još jednom iščitavam što sam napisao...Morao sam malo folirati i pisati unazad. Toliko se stvari događalo da se ponekad nisam uspio sjetiti ni svih stvari koje su se događale prethodnih dana. Moji aprili su uvijek takvi od kada organiziramo program Modul memorije. Izgleda da program inspiriran potrebom za sjećanjem negativno utječe na moju osobnu memoriju.
Sada čekam drage prijatelje Erika Gandinija i Tarika Saleha, autore mog omiljenog dokumentarnog filma Sacrificio.
7. april
Svi smo još pod utiskom Sarajevske crvene linije. Beskonačni niz crvenih stolica postavljen duž Titove, od Vječne vatre do Alipašine džamije. Prethodnu noć sam bio jedan od onih koji je postavljao stolice pokušavajući se prisjetiti lica ljudi koje sam poznavao. Na jednoj od malih stolica sjedila bi Amra.
Jučer je održana i konferencija stranih novinara u sarajevskom hotelu Holiday inn. Vrlo sam ponosan da je bila dijelom programa Modul memorije 2012. Posebno mi je drago da je zaista izgledala kao susret starih prijatelja. Veoma draga imena okupljena na jednom mjestu. Ekipa fotografa koja se pojavila izgledala je kao reprezantacija Brazila: Garry Knight, Jon Jones, Wade Goddard, Enric Martii, Jerome Delay... Saznao sam i da je jedan od učesnika Joel Brand bio novinar koji je u opsjednutom Sarajevu ostao od početka do kraja. Osjećao sam se ponosnim kada je o Sarajlijama pod opsadom i Bosancima uopće, govorio Allan Little. Posebno mi je drago što su na konferenciji govorili Dino Mustafić i Danis Tanović. Oni su važan dio priče kojom se bavi Modul memorije. Početkom opsade imali su dvadesetak godina i trčali su s kamerama po gradu snimajući šta se događa u Evropi krajem 20-tog stoljeća. Danas je jedan od njih jedan od najznačajnijih teatrskih reditelja jugositočne evrope, a drugi je Oskarovac. Uglavnom kao rezuktat jučerašnje konferencije najavljeno je otvaranje WARM centra u Sarajevu. Kako bi se dogovorili o prvim koracima zakazali smo sastanak u sarajevskom ratnom teatru. Prisustvo Remy Ourdana, Garry Knighta i Danisa Tanovića čini se kao dobra garancija da bi ova ideja mogla izgurati se do kraja. Definitivno bi bila bitna. WARM Centar – war (rat), art (umjetnost), repoting (izvjestavanje), memory (sjećanje) bi Sarajevo učinio globalnim centrom ratnog izvještavanja i ratne umjetnosti, u najpozitivnijem smislu. U načelu projekat je dobio podršku Grada i Kantonalnog ministarstva kulture i sporta, dok mu predstoje faze konstituiranja fondacije, odbora i drugih aktivnosti. Sa sastanka silazimo u Centar društvenih aktivnosti Sarajevskog ratnog teatra gdje je postavljena izložba fotografa Jim Marshalla "15 godina poslije". Na zidovima se nalazi 75 fotografija koje prikazuju Sarajevo 1996. odnosno 2011. godine. Izložba ima u sebi nešto optimistično što se čini kao rijetkost danas u BiH. Pripala mi je čast da otvorim ovu izložbu. "15 godina poslije" je univerzalna priča o gradu, vremenu, arhitekturi, memoriji, ideji slobode, ratu, miru... Opet u ovim slikama koje prikazuju nama uglavnom drage zgrade mi svjedočimo prije svega priči o čovjeku. Mi ovdje gledamo nas onakve kako smo izgledali prije 15 godina. Prirodno nam se postavlja pitanje da li smo i i mi imali tu sreću i da li smo doživjeli sudbinu ovih fasada zgrada? U tom smislu ovaj rad možemo doživjeti i kao optimističnu priču, a kakve su u ovdje rijetkost, jer živimo u ovoj nama dragoj siromašnoj tranzicionoj zemlji gdje se nada čini kao najdeficitarniji proizvod.
8. april
Sarajevska crvena linija: 20. godišnjica opsade
U Sarajevskom ratnom teatru se priprema naša nova predstava koju režira Tanja Miletić Oručević. Vrlo mi je važna jer je predstava bazirana na knjizi „2 MAJ – Bio je lijep i sunčan dan“ koju smo publicirali kao dio projekta Modul memorije prije par godina. Premijera je zakazana za 17. maj i čini mi se da dobro ide. Interesantno mi je što shvaćam da sam dio generacije koja je preuzela odgvornost da pokuša sjećanja učiniti zanimljivim onim što dolaze, koji ih nisu proživjeli na vlastitoj koži, a da ne postanemo dosadni kao što su nama bili oni koji su nam pričali o II Svjetskom ratu. Da li je to nemoguća misija? Paralelno sa radom na‘ 2 MAJ-u‘, u Sarajevu je Jennabah Bakary, mlada francuska rediteljica koja priprema scensko čitanje bazirano na knjizi Bernarda Henri Levyija „Ljiljan i pepeo“. Uglavnom, se bavimo organiziranjem dolaska Levyja u Sarajevo. Održavamo sastanke i pripremamo sve detalje u vezi sa scenskim čitanjem.9. april
Od ranog jutra se i dalje bavimo svim detaljima u vezi sa dolaskom Levyja u Sarajevo. Slijeće sutra u 19.00. Stigli su posteri. Na posteru se nalazi fotka koju nam je poklonio naš najbolji fotograf Milomir Kovačević Strašni. Ima simbolike u tome da je na posteru za ovu predstavu fotka zapaljene Vijećnice koju je snimio naš Bosanac iz Pariza.
Novinari već zovu sa svih strana. Večer provodim sa Florence Hartman. Predivna žena. Dok sjedimo ljudi joj prilaze i čestitaju za ono što je rekla Karlu Bildtu. Pored velike pomoći u organiziranju ovog događaja ona je jedna i od učesnica scenskog čitanja.
10. april
Na aerodromu dočekujemo Levija. Tu su i kamere. Odlazimo u hotel Evropu gdje održavamo kratki sastanak i dogovaramo se o svim detaljima. On je već dao tri intervjua. Dogovoren je i prijem kod predsjednika Izetbegovića. Ne znam nikoga da je sa većim
uvažavanjem pisao o predsjedniku Aliji Izetbegoviću od Bernard-Henri Levya. Također, svojim posjetama, a posebno djelovanjem u najtežim danima agresije na BiH i opsade Sarajeva, svrstao se među najagilnije prijatelje i zastupnike vojne intervencije. Među prvim je govorio o koncentracionim logorima. Autor je dokumentarnog filma "Bosna". Knjigu pod simboličnim nazivom "Ljiljan i pepeo" objavio je kao dnevnik kojeg je vodio tokom rata u Bosni.
Toliko stvari se dogodilo da se ne mogu ni sjetiti svega. Definitivno mi je bolje sad spavati, nego pisati.
11.april
Juto počinje sa prijemom kod predsjednika Izetbegovića. Bilo je zanimljivo prisustvovati ovom razgovoru.
Press konferencija u Sarajevskom ratnom teatru počinje u 12 i ne sjećam se kada smo imali ovoliko novinara. U 15.00 smo na ručku sa Levijem i njegovim prijateljima. Domaćin je Dino Mustafić.
Dogovorili smo sve detalje oko koprodukcije predstave koju bi trebali realizirati do oktobra ove godine.
Bernard-Henri Levy u Sarajevu, april 2012.
U 20.00 na sceni Sarajevskog ratnog teatra napokon počinje scensko čitanje drame "Le Lys et La Cendre" (Ljiljan i pepeo) autora Bernard-Henri Levy -a, a čiju dramatizaciju i postavku potpisuje mlada francuska rediteljica Djenabah Bakary. Na sceni su Snežana Alič i Adnan Hasković iz Sarajevskog ratnog tetara te Vanesa Glođo, Daniel Mesguich, Jean-Louis Martinelli, Gilles Hertzog, Mona Muratović, Elliot Toushalom, Florence Hartman, Jovan Divjak. Folrence je u majici s natpisom:“I ja sam se samogranatirala“, a Jovo dobija aplauz za svoju scenu. Sala je puna, a po prvi put u naše pozorište je došao i predsjednik. Nakon predstave napokon odmor. Družimo se do kasno.12. april
Otišao i Levy. Konferencija stranih novinara i scensko čitanje Levijevog teksta su bili dosta kompliciraniji za organizirati. Ostalo je još nekih 20-tak programa Modula memorije koji će i ove godine trajati do 9.maja.
Napokon sam mogao malo odspavati. U Srajevskom ratnom teatru je i dalje vrlo dinamično. Sastajem se sa Belmom iz Messa i dogovaramo detalje o danima koji slijede.
Dolaze nam goti iz Beograda – DAH teatar. U prostiru sarajevskog ratnog teatra dolaze Jennabah i Elliot, Fatimah, Amerikanka koja u našem teatru uskoro treba organizirati večeri slam poezije, Olja... Sviđa mi se atmosfera prostora kojim odzvanjaju istovremeno različiti jezici...
13. april
Mirniji dan. Ostajem duže kod kuće. Večeras će DAH Teatar odigrati predstavu Prelazeći liniju. Prije polaska u Sarajevski ratni teatar zaključujem dnevnik i zahvaljujem se mnoštvu ljudi koji su mi pomogli proteklih dana: Belmi, Dajani, Duški, Damiru, Lejlama (Lejli uvijek ima puno)...
Još jednom iščitavam što sam napisao...Morao sam malo folirati i pisati unazad. Toliko se stvari događalo da se ponekad nisam uspio sjetiti ni svih stvari koje su se događale prethodnih dana. Moji aprili su uvijek takvi od kada organiziramo program Modul memorije. Izgleda da program inspiriran potrebom za sjećanjem negativno utječe na moju osobnu memoriju.
Sada čekam drage prijatelje Erika Gandinija i Tarika Saleha, autore mog omiljenog dokumentarnog filma Sacrificio.