Sudbina prodavaonica, salona, magacina i ostalih nekretnina koje su u vlasništvu firmi na teritorijama Srbije i Bosne i Hercegovine nije riješena ni deceniju nakon potpisivanja Sporazuma o sukcesiji. Tim dokumentom su se države obavezale da će svu imovinu vratiti vlasnicima.
Ovaj sporazum, potpisan u Beču 2001. godine, predviđa da će imovina drugih država biti priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje u kojem je bila 31. decembra 1990. godine, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo i boravište vlasnika. Ipak, za vrijeme važenja Sporazuma imovina pojedinih firmi je preprodavana, nezakonito prisvojena i skrivana od stvarnih vlasnika. Prema istraživanju novinara Centara za istraživačko novinarstvo iz Beograda i Sarajeva, više od 50 bh. firmi potražuje imovinu koja se nalazi u Srbiji.
Oko 200 objekata koji se nalaze u Srbiji i čija je vrijednost preko 50 miliona eura još uvijek nije vraćeno vlasnicima iz BiH. Među njima su i poslovni prostori Agrokomerca iz Velike Kladuše i Hepoka iz Mostara. Radnici ovih dviju firmi koji su radili u objektima u Beogradu pokušali su riješiti problem na svoj način - formiranjem novih preduzeća. Iz Agencije za privatizaciju FBiH odgovorili su tužbama, kaže Šuhret Fazlić, direktor Agencije:
„To je u takvoj fazi da mi to možemo ostavriti samo sudski. Država Srbija nije pokazivala volju da se to uradi odmah nakon rata, a ni nakon potpisivanja aneksa G Sporazuma o sukcesiji. Drugo, imali smo naknadu na te prostore od strane ljudi u Srbiji koji su formirali preduzeća nezakonito, nepšteno na toj imovini, pa je to onda kao njihova imovina. I treće, imali smo ljude iz BiH koji su različitim kanalima pokušavali da tu nešto ušićare.“
Nakon što je 1995. godine formirano preduzeće Agrokomerc v.k.l. Beograd pokrenuta je procedura uknjižavanja imovine koja je na beogradskoj adresi kao vlasništvo tog novoformiranog preduzeća. Dok u beogradskom Agrokomercu smatraju da na to imaju pravo jer su u imovinu ulagali i radnici u Srbiji, u Agenciji za privatizaciju Federacije FBiH smatraju da novoformirano preduzeće ne može uknjižiti imovinu jer ju je Agrokomerc iz Velike Kladuše stekao prije 30 godina.
Prema riječima advokata Marinka Šakana, kojeg je Agencija za privatizaciju Federacije BiH angažovala na nekoliko predmeta, i radnici Hepoka su na imovini ove firme u Beogradu osnovali novo preduzeće. Međutim, nova firma je otišla u stečaj, nakon čega je stečajni upravnik prodao imovinu. Šakan objašnjava da Srbija nije smjela dopustiti prodaju imovine kroz stečaj, budući da je imovina firme Hepok u Srbiji predmet Sporazuma o sukcesiji:
Nezakonitoj prodaji imovine vrlo često kumovali su i pojedinih kompanija prikrivši u poslovnim knjigama prikrivali određenu imovinu koju imaju u Srbiji. Tako je početkom 2010. godine KTK iz Visokog prodao poslovni prostor u Kraljevu za 20.485 eura, bez saglasnosti Vlade FBiH koja je njen pravi vlasnik.
„Kad god sam došao do saznanja da je to urađeno, mi smo poslali izvještaj sudiji da je počinjeno krivično djelo, obavijestili nadležno ministarstvo i tražili istragu. Uradili smo to u slučaju Krivaje, u slučaju KTK Visoko, u slučaju Borac Travnik“, kaže Šuhret Fazlić, direktor Agencije za privatizaciju FBiH.
Imovina srpskih preduzeća uglavnom vraćena
Prema popisu koji je 2009. godine uradilo tadašnje Ministarstvo finansija i privrede Srbije, 38 preduzeća je prijavilo da ima imovinu na teritoriji BiH. Neke firme svoju imovinu su vratile i prodale, poput Jugoslovenskog riječnog brodarstva koje je prodalo svih 11 nekretnina u Brčkom. Firma Jugorendgen iz Niša je također prodala 25 objekata koje je imala u Sarajevu, Tuzli, Gračanici i drugim mjestima. Isto je i sa firmama Pionir i ATB Sever iz Subotice. Ipak, među njima se nalaze i one koje još uvijek ne znaju kada će im imovina biti vraćena.
Kako bi se uspješno proveo Sporazum o sukcesiji, bivše članice SFRJ formirale su Stalni mješoviti komitet. Posljednji sastanak imale su u Beogradu 2009. godine.
Oliver Antić, visoki predstavnik Srbije u Komisiji za sukcesiju koji je postavljen na ovo mjesto u decembru prošle godine, kaže da se u prethodnom periodu nije radilo dovoljno na primjeni Sporazuma:
„Pokušavamo nešto sada da ujednačimo jer je bilo jako neujednačeno. To je osnovni problem sukcesije – prvo što je bilo jako neujednačeno po aneksima, jedan otišao skoro do kraja, a drugi nisu pomereni s mesta. Bilo je niz problema tu i svašta je tu još iskrslo.“
Jedan od problema je i što je privatizacija data u nadležnost mnogim institucijama među kojim nema koordinacije. Ovo potvrđuje i dokumentacija Ministarstva finansija Srbije. Vlada Srbije je, naime, Uredbom iz 2008. godine propisala da firme iz zemalja bivše Jugoslavije sa Ministarstvom finansija Srbije moraju potpisati sporazum kojim bi se odredilo njihovo vlasništvo nad imovinom u Srbiji.
Postojali su i određeni rokovi do kada preduzeća to moraju učiniti. Iako u BiH postoji više od 50 takvih firmi, do marta 2012. godine javilo se svega osam: Šipad Komerc Sarajevo, Forum Sarajevo, Unis Pretis Sarajevo, Tuzla Prevoz, Magrosprom Sarajevo, Krivaja, Šipad Komerc Bijeljina i Dita Tuzla. Do danas nije potpisan sporazum ni sa jednom od njih.
Ministarstvo finansija Srbije je u dopisu upućenom CIN/CINS-u navelo da svi sporazumi nisu potpisani, uglavnom, zbog “neprihvatanja teksta Sporazuma jedne od strana”.
Advokat Branko Pavlović, bivši direktor Agencije za privatizaciju Srbije i sadašnji pravni zastupnik firme Šipad Sarajevo navodi:
„Sve te uredbe i Zakon o privatizaciji su protivzakoniti zbog toga što u svakom pravnom poretku, pa i u našem, postoji hijerarhija pravnih akata. Prvi je ustav, a odmah ispod ustava su ratifikovani međunarodni ugovori – to je Sporazum o sukcesiji. Nikakvim zakonom jednostrano članica koja je potpisala sporazum ne može menjati ono što je sporazumom utvrđeno.“
Odlaganje primjene Sporazuma o sukcesiji, podvlači Pavlović, nije samo štetno za vlasnike već i za Srbiju zato što su radnici tih preduzeća ostali bez vlasnika koji bi im plaćao doprinose, plaćao porez državi i vodio računa o toj imovini koja danas uglavnom propada, ili je predmet tajkunske privatizacije.
Ovaj sporazum, potpisan u Beču 2001. godine, predviđa da će imovina drugih država biti priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje u kojem je bila 31. decembra 1990. godine, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo i boravište vlasnika. Ipak, za vrijeme važenja Sporazuma imovina pojedinih firmi je preprodavana, nezakonito prisvojena i skrivana od stvarnih vlasnika. Prema istraživanju novinara Centara za istraživačko novinarstvo iz Beograda i Sarajeva, više od 50 bh. firmi potražuje imovinu koja se nalazi u Srbiji.
Oko 200 objekata koji se nalaze u Srbiji i čija je vrijednost preko 50 miliona eura još uvijek nije vraćeno vlasnicima iz BiH. Među njima su i poslovni prostori Agrokomerca iz Velike Kladuše i Hepoka iz Mostara. Radnici ovih dviju firmi koji su radili u objektima u Beogradu pokušali su riješiti problem na svoj način - formiranjem novih preduzeća. Iz Agencije za privatizaciju FBiH odgovorili su tužbama, kaže Šuhret Fazlić, direktor Agencije:
„To je u takvoj fazi da mi to možemo ostavriti samo sudski. Država Srbija nije pokazivala volju da se to uradi odmah nakon rata, a ni nakon potpisivanja aneksa G Sporazuma o sukcesiji. Drugo, imali smo naknadu na te prostore od strane ljudi u Srbiji koji su formirali preduzeća nezakonito, nepšteno na toj imovini, pa je to onda kao njihova imovina. I treće, imali smo ljude iz BiH koji su različitim kanalima pokušavali da tu nešto ušićare.“
Nakon što je 1995. godine formirano preduzeće Agrokomerc v.k.l. Beograd pokrenuta je procedura uknjižavanja imovine koja je na beogradskoj adresi kao vlasništvo tog novoformiranog preduzeća. Dok u beogradskom Agrokomercu smatraju da na to imaju pravo jer su u imovinu ulagali i radnici u Srbiji, u Agenciji za privatizaciju Federacije FBiH smatraju da novoformirano preduzeće ne može uknjižiti imovinu jer ju je Agrokomerc iz Velike Kladuše stekao prije 30 godina.
Prema riječima advokata Marinka Šakana, kojeg je Agencija za privatizaciju Federacije BiH angažovala na nekoliko predmeta, i radnici Hepoka su na imovini ove firme u Beogradu osnovali novo preduzeće. Međutim, nova firma je otišla u stečaj, nakon čega je stečajni upravnik prodao imovinu. Šakan objašnjava da Srbija nije smjela dopustiti prodaju imovine kroz stečaj, budući da je imovina firme Hepok u Srbiji predmet Sporazuma o sukcesiji:
Radnja bosanske kompanije "Borac" iz Travnika u Srbiji
„Ključno pitanje nisu činjenice, činjenice su dokazane – ko je gradio, kad je radio itd., nego da na osnovu pravnog slijeda, počev od čuvene uredbe iz 1992. godine gdje su preduzeća bila dužna da se organizuju - što je uredba donesena u vrijeme rata u kojem Srbija, naravno, formalno nije bila - sud mora da kaže da li se može postati vlasnik kupovinom od nevlasnika u bilo kom koraku. Sud sada mora na to prvi put da odgovori u nekoj sudskoj presudi.“Nezakonitoj prodaji imovine vrlo često kumovali su i pojedinih kompanija prikrivši u poslovnim knjigama prikrivali određenu imovinu koju imaju u Srbiji. Tako je početkom 2010. godine KTK iz Visokog prodao poslovni prostor u Kraljevu za 20.485 eura, bez saglasnosti Vlade FBiH koja je njen pravi vlasnik.
„Kad god sam došao do saznanja da je to urađeno, mi smo poslali izvještaj sudiji da je počinjeno krivično djelo, obavijestili nadležno ministarstvo i tražili istragu. Uradili smo to u slučaju Krivaje, u slučaju KTK Visoko, u slučaju Borac Travnik“, kaže Šuhret Fazlić, direktor Agencije za privatizaciju FBiH.
Imovina srpskih preduzeća uglavnom vraćena
Prema popisu koji je 2009. godine uradilo tadašnje Ministarstvo finansija i privrede Srbije, 38 preduzeća je prijavilo da ima imovinu na teritoriji BiH. Neke firme svoju imovinu su vratile i prodale, poput Jugoslovenskog riječnog brodarstva koje je prodalo svih 11 nekretnina u Brčkom. Firma Jugorendgen iz Niša je također prodala 25 objekata koje je imala u Sarajevu, Tuzli, Gračanici i drugim mjestima. Isto je i sa firmama Pionir i ATB Sever iz Subotice. Ipak, među njima se nalaze i one koje još uvijek ne znaju kada će im imovina biti vraćena.
Kako bi se uspješno proveo Sporazum o sukcesiji, bivše članice SFRJ formirale su Stalni mješoviti komitet. Posljednji sastanak imale su u Beogradu 2009. godine.
Oliver Antić, visoki predstavnik Srbije u Komisiji za sukcesiju koji je postavljen na ovo mjesto u decembru prošle godine, kaže da se u prethodnom periodu nije radilo dovoljno na primjeni Sporazuma:
„Pokušavamo nešto sada da ujednačimo jer je bilo jako neujednačeno. To je osnovni problem sukcesije – prvo što je bilo jako neujednačeno po aneksima, jedan otišao skoro do kraja, a drugi nisu pomereni s mesta. Bilo je niz problema tu i svašta je tu još iskrslo.“
Jedan od problema je i što je privatizacija data u nadležnost mnogim institucijama među kojim nema koordinacije. Ovo potvrđuje i dokumentacija Ministarstva finansija Srbije. Vlada Srbije je, naime, Uredbom iz 2008. godine propisala da firme iz zemalja bivše Jugoslavije sa Ministarstvom finansija Srbije moraju potpisati sporazum kojim bi se odredilo njihovo vlasništvo nad imovinom u Srbiji.
Postojali su i određeni rokovi do kada preduzeća to moraju učiniti. Iako u BiH postoji više od 50 takvih firmi, do marta 2012. godine javilo se svega osam: Šipad Komerc Sarajevo, Forum Sarajevo, Unis Pretis Sarajevo, Tuzla Prevoz, Magrosprom Sarajevo, Krivaja, Šipad Komerc Bijeljina i Dita Tuzla. Do danas nije potpisan sporazum ni sa jednom od njih.
Ministarstvo finansija Srbije je u dopisu upućenom CIN/CINS-u navelo da svi sporazumi nisu potpisani, uglavnom, zbog “neprihvatanja teksta Sporazuma jedne od strana”.
Advokat Branko Pavlović, bivši direktor Agencije za privatizaciju Srbije i sadašnji pravni zastupnik firme Šipad Sarajevo navodi:
„Sve te uredbe i Zakon o privatizaciji su protivzakoniti zbog toga što u svakom pravnom poretku, pa i u našem, postoji hijerarhija pravnih akata. Prvi je ustav, a odmah ispod ustava su ratifikovani međunarodni ugovori – to je Sporazum o sukcesiji. Nikakvim zakonom jednostrano članica koja je potpisala sporazum ne može menjati ono što je sporazumom utvrđeno.“
Odlaganje primjene Sporazuma o sukcesiji, podvlači Pavlović, nije samo štetno za vlasnike već i za Srbiju zato što su radnici tih preduzeća ostali bez vlasnika koji bi im plaćao doprinose, plaćao porez državi i vodio računa o toj imovini koja danas uglavnom propada, ili je predmet tajkunske privatizacije.