Apelaciono vijeće Suda BiH osudilo je Sulju Karajića na 18 godina zatvora zbog ratnog zločina na području Bihaća. Karajić, bivši pripadnik 5. korpusa Armije BiH, proglašen je krivim za ubistva, nečovječno postupanje, protivzakonito zatvaranje, te premlaćivanje civila i pripadnika Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.
U apelacionom postupku Karajiću je potvrđena prvostepena kazna, te je proglašen krivim za 9 od 10 tačaka optužnice.
Osim za zločine nad pripadnicima Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, Suljo Karajić je proglašen krivim i za privođenje i zatvaranje civila za koje je sumnjao da su simpatizeri AP Zapadna Bosna, gdje su neki ubijeni, a drugi podvrgnuti nečovječnom postupanju i torturi. Karajić, nažalost, nije sam.
U Tužilštvu BiH vodi se istraga protiv odeređenog broja lica koja su počinila ratni zločin tokom sukoba Armije BiH i Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne od 1993. do 1995. godine.
Jedan od preživjelih logoraša tog vremena, Esad Čović, 1993. godine u Bihaću uhapšen je kao simpatizer Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.
„Ja sam prošao kroz strašne torture i mučenje i patnje u tim logorima, sve do trenutka dok nisam prebačen u odjeljenje vojne bezbjednosti, odnosno u
njihovo odjeljenje gdje su oni zatvarali svoje političke i vojne protivnike. Tada je situacija sasvim drugačija bila u odnosu na situaciju kada sam bio zatvaran na nekoliko raznih mjesta. Pa čak i u podrumskoj kanalizaciji proveo sam tri dana i tri noći na minus 30-ak stepeni, pa onda možete zamisliti kako je bilo u tim logorima. A bio sam osuđen na 36 godina teškog vojnog zatvora“, prisjeća se Čović.
Čović je uhapšen kao komandant jedinice za posebne najmjene tadašnjeg MUP-a BiH, i u zatvoru je proveo više od četiri godine zbog optužbe za rušenje ustavnog poretka BiH, terorizam i ubistvo.
„I napad na službena lica, znači napad na svoju policiju, što je van pameti, napad na policiju sa kojom sam ja rukovodio i komandovao. A onda su me teretili za neko ubistvo, za što se kasnije dokazalo da ja s tim nisam uopšte imao veze. Na kraju-krajeva, i ovo učešće u oružanim jedinicama Narodne odbrane protiv jedinica 5. korpusa i MUP-a, što isto tako nije tačno jer nijednog dana ja nisam bio pripadnik Narodne odbrane. Ja jesam bio simpatizer i potpisnik autonomije, ali nisam učestvovao i nisam izvodio borbena dejstva protiv jedinica 5. korpusa“, kaže on.
Slučaj Dudaković
Kao politički zarobljenik Čović je u zatvoru bio do 1998. godine, kada je oslobođen prema Odluci o amnestiji i pomilovanju Alije Izetbegovića. Kaže da je Udruženje logoraša AP ZB podnijelo prijave za ratni zločin za više od 20 ljudi iz komande 5. korpusa Armije BiH, na čelu sa Atifom Dudakovićem.
I 16 godina nakon završetka rata u BiH porodice žrtava i preživjeli logoraši, nekadašnji pripadnici Narodne odbrane, tvrde kako su i danas diskriminisani, te, kako kažu, ljudi izvan zakona. Jedan od njih je i Kenan Keserović, čiji je otac poginuo kao pripadnik Narodne odbrane u Bihaću 1995. godine. Kenan je autor dokumentarnog filma o diskriminaciji čiji su očevi bili pripadnici NO.
„Nisu bili u mogućnosti da završavaju osnovnu školu, ni srednju, ni fakultet. Većini djece je to ostao san. S druge strane, oni su imalo puno manja prava u odnosu na djecu čiji su roditelji kao pripadnici Armije BiH ili HVO-a. Školu su u periodu od 1995. do 2006. su morali plaćati. Sve ovo što druga djeca nisu plaćala, oni su morali plaćati. Pored toga doživljavali su i druge oblike diskriminacije u školama, maltetirali su pojedine i nastavnici i profesori. Nisu imali ni zdravstveno osiguranje. Kad odeš u bolnicu, ako trebaš najobičniji zub da izvadiš, moraš ga platiti. Ako nemaš para, moraš ići kući. Ustavni sud FBiH je donio 4. maja 2005. godine presudu o izjednačavanju prava, međutim ni dan-dans ta presuda nije implementirana, a glavni uzročnik neimplementacije su federalni parlament i federalna vlada“, kaže Keserović.
Nekadašnjeg komandanta 5. tog korpusa Atifa Dudakovića, udruženja boraca i porodice žrtva iz RS već godinama optužuju i za zločine nad Srbima u bihaćkoj regiji. Tvrde da je istraga protiv Dudakovića i njegovih saradnika pokrenuta 2007. godine, sa još 20 imena, ali optužnica još uvijek nije zvanično podignuta.
Do posljednjih dokaza protiv Dudakovića, kako se vjeruje, Tužilaštvo je došlo, kada su pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) nedavno pretresli bivšu kasarnu „Orljani“ u Bihaću, gde je zaplijenjena dokumenatacija, ali i otkriveno sedam leševa srpskih vojnika.
I predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso pozvala je da, između ostalog, predmet Dudaković mora biti prioritetno završen - ili obustavom istrage ili podizanjem optužnice, da bi Sud mogao dati završnu riječ.
*****
Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Oštre osude pomoći osumnjičenima za Silos
Bivši pripadnici Narodne odbrane u potrazi za pravdom
Završeno suđenje Pećancu za odbijanje da svjedoči o Srebrenici
U apelacionom postupku Karajiću je potvrđena prvostepena kazna, te je proglašen krivim za 9 od 10 tačaka optužnice.
Osim za zločine nad pripadnicima Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, Suljo Karajić je proglašen krivim i za privođenje i zatvaranje civila za koje je sumnjao da su simpatizeri AP Zapadna Bosna, gdje su neki ubijeni, a drugi podvrgnuti nečovječnom postupanju i torturi. Karajić, nažalost, nije sam.
U Tužilštvu BiH vodi se istraga protiv odeređenog broja lica koja su počinila ratni zločin tokom sukoba Armije BiH i Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne od 1993. do 1995. godine.
Jedan od preživjelih logoraša tog vremena, Esad Čović, 1993. godine u Bihaću uhapšen je kao simpatizer Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.
„Ja sam prošao kroz strašne torture i mučenje i patnje u tim logorima, sve do trenutka dok nisam prebačen u odjeljenje vojne bezbjednosti, odnosno u
Čović: Ja sam prošao kroz strašne torture i mučenje i patnje u tim logorima, sve do trenutka dok nisam prebačen u odjeljenje vojne bezbjednosti, odnosno u njihovo odjeljenje gdje su oni zatvarali svoje političke i vojne protivnike.
njihovo odjeljenje gdje su oni zatvarali svoje političke i vojne protivnike. Tada je situacija sasvim drugačija bila u odnosu na situaciju kada sam bio zatvaran na nekoliko raznih mjesta. Pa čak i u podrumskoj kanalizaciji proveo sam tri dana i tri noći na minus 30-ak stepeni, pa onda možete zamisliti kako je bilo u tim logorima. A bio sam osuđen na 36 godina teškog vojnog zatvora“, prisjeća se Čović.
Čović je uhapšen kao komandant jedinice za posebne najmjene tadašnjeg MUP-a BiH, i u zatvoru je proveo više od četiri godine zbog optužbe za rušenje ustavnog poretka BiH, terorizam i ubistvo.
„I napad na službena lica, znači napad na svoju policiju, što je van pameti, napad na policiju sa kojom sam ja rukovodio i komandovao. A onda su me teretili za neko ubistvo, za što se kasnije dokazalo da ja s tim nisam uopšte imao veze. Na kraju-krajeva, i ovo učešće u oružanim jedinicama Narodne odbrane protiv jedinica 5. korpusa i MUP-a, što isto tako nije tačno jer nijednog dana ja nisam bio pripadnik Narodne odbrane. Ja jesam bio simpatizer i potpisnik autonomije, ali nisam učestvovao i nisam izvodio borbena dejstva protiv jedinica 5. korpusa“, kaže on.
Slučaj Dudaković
Kao politički zarobljenik Čović je u zatvoru bio do 1998. godine, kada je oslobođen prema Odluci o amnestiji i pomilovanju Alije Izetbegovića. Kaže da je Udruženje logoraša AP ZB podnijelo prijave za ratni zločin za više od 20 ljudi iz komande 5. korpusa Armije BiH, na čelu sa Atifom Dudakovićem.
I 16 godina nakon završetka rata u BiH porodice žrtava i preživjeli logoraši, nekadašnji pripadnici Narodne odbrane, tvrde kako su i danas diskriminisani, te, kako kažu, ljudi izvan zakona. Jedan od njih je i Kenan Keserović, čiji je otac poginuo kao pripadnik Narodne odbrane u Bihaću 1995. godine. Kenan je autor dokumentarnog filma o diskriminaciji čiji su očevi bili pripadnici NO.
„Nisu bili u mogućnosti da završavaju osnovnu školu, ni srednju, ni fakultet. Većini djece je to ostao san. S druge strane, oni su imalo puno manja prava u odnosu na djecu čiji su roditelji kao pripadnici Armije BiH ili HVO-a. Školu su u periodu od 1995. do 2006. su morali plaćati. Sve ovo što druga djeca nisu plaćala, oni su morali plaćati. Pored toga doživljavali su i druge oblike diskriminacije u školama, maltetirali su pojedine i nastavnici i profesori. Nisu imali ni zdravstveno osiguranje. Kad odeš u bolnicu, ako trebaš najobičniji zub da izvadiš, moraš ga platiti. Ako nemaš para, moraš ići kući. Ustavni sud FBiH je donio 4. maja 2005. godine presudu o izjednačavanju prava, međutim ni dan-dans ta presuda nije implementirana, a glavni uzročnik neimplementacije su federalni parlament i federalna vlada“, kaže Keserović.
Nekadašnjeg komandanta 5. tog korpusa Atifa Dudakovića, udruženja boraca i porodice žrtva iz RS već godinama optužuju i za zločine nad Srbima u bihaćkoj regiji. Tvrde da je istraga protiv Dudakovića i njegovih saradnika pokrenuta 2007. godine, sa još 20 imena, ali optužnica još uvijek nije zvanično podignuta.
Do posljednjih dokaza protiv Dudakovića, kako se vjeruje, Tužilaštvo je došlo, kada su pripadnici Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) nedavno pretresli bivšu kasarnu „Orljani“ u Bihaću, gde je zaplijenjena dokumenatacija, ali i otkriveno sedam leševa srpskih vojnika.
I predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso pozvala je da, između ostalog, predmet Dudaković mora biti prioritetno završen - ili obustavom istrage ili podizanjem optužnice, da bi Sud mogao dati završnu riječ.
*****
Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Oštre osude pomoći osumnjičenima za Silos
Bivši pripadnici Narodne odbrane u potrazi za pravdom
Završeno suđenje Pećancu za odbijanje da svjedoči o Srebrenici