U selu Osmače kod Srebrenice živi Sevda Burić. Nekad je ovdje imala dvije kuće, a danas živi u jednoj šupi. Nema ni struju, ni vodu, loži vatru napolju i sprema ručak - supa joj je glavno jelo, jer za više nema. Svi njeni apeli za pomoć ostali su bez odgovora od općine do države.
Nema nikakva primanja, pa stoga nije uspjela, kao mnogi drugi, da se na prostoru Federacije stambeno zbrine.
A i da je imala mogućnost, ne bi to učinila jer je želja vuče u rodni kraj, koji je sada sasvim drugačiji od onoga na koji je bila navikla.
„Imala sam dvije kuće. Imala sam mlin na vodu. Tu se mljelo žito, tu je radio mi brat, sad mi je taj brat nestao. Ja i mati živimo od njegove penzije,“ prisjeća se ona.
Skoro sve kuće na Osmačama su porušene u ratnim dešavanjima. Veliki broj njih je obnovljen, ali Sevdine kuće još uvijek nema ni na papirima. Šupa od šest kvadrata njen je dom.
Tu je jedan stari ormar, krevet, ponjava, a na zidu visi nekoliko klipova kukuruza. Tu je neizbježna svjetiljka, a pored nje stari kućni sat da, kako Sevda kaže, bar zna koliko je sati iako nekad zaboravi i koji je dan.
„Podnosila sam zahtjev evo već tri godine da mi se napravi kuća u opštini Srebrenica. Oni nešto, ne znam... nema me nigdje, nema mi tijeh papira. I sad nisam ni na nebu ni na zemlji, niti mogu ovdje da zazimim“, priča Sevda.
Da mi je da imam i ja svoju kuću...
Tri godine Sevda se kući, ali u tome nije uspjela daleko otići. Vatru loži na livadi, u bubnju od veš mašine i tu sprema obroke. Što je mnogima predjelo uz ručak, to je njoj glavno jelo za cijeli dan.
Na jelovniku je uglavnom supa bez ikakvih dodataka, ali protekne dosta vremena dok se vatra razgori na ovoj vjetrometini:
„Ovo mi je sve što ima od stvari kućnih. Ovo mi je bubanj od mašine. Stavila sam da kuham sebi čorbu za ručak, a ona će mi prispjeti iza večeru.“
Sevdin san je da, pošto je provela joše jedno dugo ljeto u iščekivanju i neizvjesnosti, dobije krov nad glavom i da u 48. godini života počne lagodnije živjeti, kao i njene komšije koje imaju kuće.
„Osmače su se izgradile lijepo. Ima lijepih kuća. Ali ja nisam ljubomorna na to što imaju ljudi. Da mi je da imam i ja svoju kuću. Ali sad planiram ako ne budem mogla nikad ništa izganjati i dobiti, ovdje da je napravim jer ovdje ima put, ima sve. Nemam tijeh para da platim da mi se čisti. I tako, nekako se insan provlači, ali, bogami, nazor sve,“ kazala je ona.
Opštinska komisija za povratak i obnovu nije upoznata sa slučajem Sevde Burić. Prilog objavljen u emisiji TV liberty izazvao je reagovanje rukovodstva Općine Srebrenica i razmotriće se vid pomoći.
Ipak, začuđuje podatak da niko u Općini ne zna za tešku situaciju u kojoj se ona nalazi i da o ovakvim slučajevima, kojih u općini Srebrenica ima još, saznaju iz medija.
Sevda još uvijek vjeruje da će i ona imati novi dom. Međutim, sada je sasvim izvjesno da će i četvrtu zimu po povratku provesti u ledenoj i neosvijetljenoj šupi.
Nema nikakva primanja, pa stoga nije uspjela, kao mnogi drugi, da se na prostoru Federacije stambeno zbrine.
A i da je imala mogućnost, ne bi to učinila jer je želja vuče u rodni kraj, koji je sada sasvim drugačiji od onoga na koji je bila navikla.
„Imala sam dvije kuće. Imala sam mlin na vodu. Tu se mljelo žito, tu je radio mi brat, sad mi je taj brat nestao. Ja i mati živimo od njegove penzije,“ prisjeća se ona.
Skoro sve kuće na Osmačama su porušene u ratnim dešavanjima. Veliki broj njih je obnovljen, ali Sevdine kuće još uvijek nema ni na papirima. Šupa od šest kvadrata njen je dom.
Tu je jedan stari ormar, krevet, ponjava, a na zidu visi nekoliko klipova kukuruza. Tu je neizbježna svjetiljka, a pored nje stari kućni sat da, kako Sevda kaže, bar zna koliko je sati iako nekad zaboravi i koji je dan.
„Podnosila sam zahtjev evo već tri godine da mi se napravi kuća u opštini Srebrenica. Oni nešto, ne znam... nema me nigdje, nema mi tijeh papira. I sad nisam ni na nebu ni na zemlji, niti mogu ovdje da zazimim“, priča Sevda.
Da mi je da imam i ja svoju kuću...
Tri godine Sevda se kući, ali u tome nije uspjela daleko otići. Vatru loži na livadi, u bubnju od veš mašine i tu sprema obroke. Što je mnogima predjelo uz ručak, to je njoj glavno jelo za cijeli dan.
Na jelovniku je uglavnom supa bez ikakvih dodataka, ali protekne dosta vremena dok se vatra razgori na ovoj vjetrometini:
„Ovo mi je sve što ima od stvari kućnih. Ovo mi je bubanj od mašine. Stavila sam da kuham sebi čorbu za ručak, a ona će mi prispjeti iza večeru.“
Sevdin san je da, pošto je provela joše jedno dugo ljeto u iščekivanju i neizvjesnosti, dobije krov nad glavom i da u 48. godini života počne lagodnije živjeti, kao i njene komšije koje imaju kuće.
„Osmače su se izgradile lijepo. Ima lijepih kuća. Ali ja nisam ljubomorna na to što imaju ljudi. Da mi je da imam i ja svoju kuću. Ali sad planiram ako ne budem mogla nikad ništa izganjati i dobiti, ovdje da je napravim jer ovdje ima put, ima sve. Nemam tijeh para da platim da mi se čisti. I tako, nekako se insan provlači, ali, bogami, nazor sve,“ kazala je ona.
Opštinska komisija za povratak i obnovu nije upoznata sa slučajem Sevde Burić. Prilog objavljen u emisiji TV liberty izazvao je reagovanje rukovodstva Općine Srebrenica i razmotriće se vid pomoći.
Ipak, začuđuje podatak da niko u Općini ne zna za tešku situaciju u kojoj se ona nalazi i da o ovakvim slučajevima, kojih u općini Srebrenica ima još, saznaju iz medija.
Sevda još uvijek vjeruje da će i ona imati novi dom. Međutim, sada je sasvim izvjesno da će i četvrtu zimu po povratku provesti u ledenoj i neosvijetljenoj šupi.