21. novembra u američkoj državi Ohajo, parafiran je Dejtonski mirovni sporazum koji je izbjeglicama i raseljenim licima dao pravo na povratak u svoje prvobitne domove. Anex 7, Mirovnog sporazuma,između ostalog, nalaže:
«Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koja im je otuđena za vrijeme sukoba od 1991. godine i na kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena... Strane se obavezuju da će na svojim teritorijima stvoriti političke, ekonomske i društvene uslove za podršku dobrovoljnom povratku i za harmoničnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica bez favorizovanja neke od nacionalnih grupa.
Četrnaest godina kasnije, više od milion bivših izbjeglica i interno raseljenih lica, navodno su se vratili svojim prijeratnim domovima. Ova brojka uključuje i značajnih 467.279 manjinskih povrataka, odnosno povrataka izbjeglica i IRL na područja gdje sada čine dio manjinske skupine (UNHCR, statistički izvještaj od 31. 12. 2008. god.).
Ono što je prije svega omogućilo povratak bila je izrada Plana za implementaciju imovinskih zakona . Ali povratak ne može biti održiv ako se ljudi ne zapošljavaju I nisu u prilici da zarade novac za svoj život. Stoga je izostanak osbnovnih životnih uslova učinio povratak , u velikom broju slučajeva neodrživim»
POVRATAK BEZ ZAPOŠLJAVANJA NIJE ODRŽIV
U povratničkom selu Krajišići, u općini Olovo, od prijeratnih 35 kuća obnovljeno je svega petnaestak, a još je manji broj porodica koje danas ondje žive. Radi se mahom o starim osobama koje, poput Mare Mirković, sa zebnjom iščekuju još jednu u ovim krajevima tešku i dugu zimu. Stara i bolesna, ova nekad uzorna domaćica živi danas sama, bez ikakvih primanja i preživljava zahvaljujući rijetkim posjetama djece koja su daleko i od još slabije pomoći u ponekom humanitarnom paketu.
„Ovdje je nekad bilo 35 numera, kuća, a vidi sad – pustinja... 54 brava ovaca imala pred rat, i volusine, i krave i sve, a sad... Nikakva ja primanja nemam, samo ako mi djeca dadnu šta, a ne mogu ni oni... Podstanari... Šta ćeš dalje.“
Iz Centra za socijalni rad u Olovu Mara je dobila rješenje za novčanu pomoć od „čak“ 42 KM, no, zbog revizije u ovoj oblasti, i ta pomoć je upitna:
„Nema od tog još ništa. Ni ono 42. Daj Bože i to da dođe. Ja se smijem, kažem neki dan: čekaju dok umrem...“
68-godišnja Mara Mirković i ostali povratnici iz ovog sela izgubili su nadu da će od nadležnih stići ozbiljnija pomoć koju, na primjer, podrazumijevaju projekti održivog povratka.
Kada uskoro snijeg pokrije težak planinski put kojim se stiže u Krajišiće, selo će biti potpuno odsječeno od svijeta. Zato ne čudi ovakvo Marino mišljenje o političarima:
„Moje je mišljenje da su oni sve krivi što mi patimo. I što je dozvoljena ova krađa. Što se jednom tome ne stane ukraj? Pljačka. A ja nemam o'kle da živim. I nemam televizora. I bolje mi je što ga nemam. Imam radio, pa nekad malo vijesti čujem. I to me nervira. Oni duvaju sebi u džepove, a onaj koji je radio i koji radi i danas, on ispašta i pati.“
Izuzev ljutnje na političare, ni riječi pritužbe na suživot, na komšije s kojima se godinama zajedno živjelo. Na vratima svog doma često dočekuje i ispraća čak i ribare, brinući se zbog njihovog kašnjenja u povratku stazom koja vodi pored njene kuće:
„Ja ne razdvajam nikakve vjere, jedino ko je čo'ek. Evo, ovi mladići što idu u ribu – ono okasni, k'o mladost. Ja stojim na vratima, čekam. Nek' je to tuđe dijete. Ja sam takva.“
U nekom od toplih ureda Mara Mirković se vjerovatno vodi kao uspješan primjer povratka. U stvarnosti - guši se u vlastitom jadu i bijedi i samo je, nažalost, jedan od brojnih sličnih slučajeva.
Zapošljavanje povratnika je ključni problem o čemu govore Kemal Gunić, predsjednik Udruženja povratnika u Banjaluku i Radomir Mičić, nevladina organizacija Demokratska inicijativa sarajevskih Srba (DISS).
„Najveći je problem nas povratnika u Banjaluci, a ima nas priličan broj, što nemamo zaposlenje. Poznato vam je da u Vladi entiteta i gradskoj Upravi radi svega 38 Bošnjaka, što je stvarno katastrofa. Prema Ustavu, trebalo bi nas biti daleko, daleko više. Najveći zadatak nas povratnika je da radimo na održivom povratku, da tražimo i da na svaki način otvaramo nova radna mjesta. Banjaluka je grad koji je dao velika sredstva i saniran je 2041 objekat, što od Bošnjaka, što Hrvata, a ima i šezdesetak porodica srpskih povratnika i dvadesetak romskih, međutim, od zidova se ne živi, nego se živi od rada. Sada je jedini naš zahtjev zapošljavanje povratnika i otvaranje novih radnih mjesta. Podnijeli smo, također, zahtjev Gradu Banjaluci da nam da dozvolu da napravimo jednu halu koja ima 450 m2, gdje bismo mogli zaposliti veći broj povratnika-zanatlija – to je „Inkubator program“. Mi takvih zanatlija imamo, samo nam nedostaje prostor.“
Radomir Mičić:
„Naša nevladina organizacija (DISS) osnovana je odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jedan od naših ciljeva je povratak svih izbjeglica, prevashodno u Sarajevo. Tim povratkom mi se bavimo već dugi niz godina, ali ne mogu da kažem da smo zadovoljni. Ima pojedinačnih slučajeva teških kršenja ljudskih prava, gdje ne možemo niti mi, u saradnji sa predstavnicima svih nivoa vlasti, da uradimo nešto značajno. Imali smo sastanke u OHR-u, UNHCR-u, OSC-u, sa predstavnicima američke ambasade, ali oni samo evidentiraju stanje. Kada ukažemo na težak položaj, na pr. građana srpske nacionalnosti koji se vraćaju u Sarajevo, oni samo evidentiraju stanje, ali ništa konkretno ne preduzimaju na tom polju. Ne mogu da kažem da je saradnja s njima dobra. Nema saradnje, a nedostaje ta koordinacija s njima. Naše inicijative ne dobijaju njihovu podršku. U našem udruženju povratnici dobijaju besplatnu pravnu pomoć. Bilo šta da treba građanima, mi smo tu da im pomognemo, na bilo koji način i koliko možemo. Zapošljavanje povratnika naša je najbolnija tema. Odluka o konstitutivnosti svih naroda, u Sarajevu nije ispoštovana. Popis stanovništva iz 1991. godine nije ispoštovan. Imamo opština u Kantonu Sarajevo gdje od građana srpske nacionalnosti radi jedno ili nijedno lice. To je katastrofa za glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo ipak mora da bude primjer za cijelu BiH. Kad slušamo zvaničnike ovdje u Federaciji kako je Sarajevo „multi-multi“, ja se s njima ne mogu da složim. Zaposlenih povratnika u Sarajevo, po svim našim procjenama, je oko tri posto.“
Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije - bivšeg Saveza udruženja udruga izbjeglih i raseljenih BiH :
„Mi 17 godina radimo i često se i u medijima zamjenjuju uloge nas i Ministarstva. Mi smo pet godina radili bez državnog ministarstva. Nosili smo veliki teret, i to onda kad je bio najmasovniji povratak – u periodu 1995.-2000. godina. – a nije uopšte bilo državnih institucija, već su to radile volonterske i nevladine organizacije, zajedno sa međunarodnim organizacijama. Onog časa kada je trebalo te ljude zadržati na mjestima povratka i dalje ubrzati proces povratka, međunarodna zajednica se povukla i proces predala lokalnim vlastima. Projekat „Monitoring održivog povratka u BiH“, tj. naše istraživanje povratka, je najmjerodavniji, jer smo povratnike obišli - od kuće do kuće . Ljude smo zatekli na licu mjesta, razgovarali s njima, a uključili smo sve mjesne zajednice u 50 opština. To želimo i dalje nastaviti. Neki su željeli ostati, kupovali su se placevi, ljudi su pravili kuće, nisu se vraćali u mjesta povratka. Odnos je prema svima jednako human. Jučer smo bili u Modriči – to je jedan set problema – ljudi su u beznadežnoj situaciji – ostali su, žive, nisu se htjeli vratiti u Federaciju, bilo zbog djece bilo iz drugih razloga. Mi želimo kao civilno društvo – mislim da smo jedini registrovani u Briselu – da nađemo fondove za ekonomsko jačanje lokalnih zajednica, da se s njima zajedno apliciraju projekti, bilo infrastrukture, bilo zapošljavanja. Sad je jako bitan turizam, ide pet projekata IPA fondova za BiH, tako da ćemo pokušati da utičemo na poboljšanje stanja, jer mi u ovoj godini nemamo povratka, ne možemo reći da su se ljudi vratili.“
Predsjednica Unije za održivi povratak kaže da su sve organizacije okupljene u Uniju, protiv nacionalnog ključa kod obnove kuća:
„Prije pet mjeseci imali smo press konferenciju i rekli da ne želimo da se raspodjela novca Fonda za povratak desi po nacionalnom ključu, nego po potrebama. To je prošlo malo nezapaženo. Mi smo reagovali jer to nije mali iznos, 46 miliona KM, to je novac udružen za proces povratka. Mi nemamo nikakvu komunikaciju sa Fondom za povratak, on je institucija koja prati sve projekte za koje Komisija za izbjeglice donese odluku. Zbog činjenice da su prošle godine radili kako ne treba, mi smo ove godine, prije nego što je došlo do raspodjele sredstava, poslali svim članovima Komisije i svim međunarodnim predstavnicima, upozorenje da se to ne desi opet. Ako ćete vi novac koji je namjenski dat za povratak dati tamo gdje nije povratak, onda je to zloupotreba novca. Ili - izdvojite sredstva i ne pravite diskriminatorski odnos prema nekom ko ne može da se vrati, a treba mu pomoći. Znači, izdvojite sredstva koja će da glase za ekonomsku pomoć i integracije ljudi u mjestima gdje žive, a druga za povratak. Zaista je tačno da se novac nije namjenski trošio niti usmjerio, a još se troši. Zapanjujuće je da se prave džamije gdje nema ljudi, da se prave crkve gdje zaista nema ljudi, da se prave i drugi vjerski objekti gdje te populacije uopšte nema. Mi smo im ukazivali: znamo da dolaze izbori, ali nemojte to raditi. Nemojte opet preko izbjeglica. Evo, 20 miliona KM ide na individualnu stambenu izgradnju – možete odmah prepoznati ko su načelnici i iz koje su političke partije i ko će novac dobiti, jer to tako ide. Stravično je da tri čovjeka mogu sjesti i dijeliti toliki novac – ja ću za Bošnjake toliko, ti ćeš za Srbe praviti, a ti pravi za Hrvate, pa ćemo se mi negdje pokusurati u procentima. To je neviđeno. Pa milijarde su došle u BiH, od kojih mi, naravno, nismo mogli znati koliko ko i u šta ulaže. Našli smo kuću na kojoj piše: „Prodajem kuću sa donacijom“, ili u Istočnoj Bosni – čovjek u Americi, a dobio kuću. Nemojmo zanemariti istinske povratnike. Da ne govorimo o ljudima koji su izrazili želju da se vrate, koji su ostali i bez alternativnog smještaja, ne plaća im se, a podstanari su. U Mostaru oko 700 porodica plaća kiriju, a gleda ruševine ili poluizgrađene kuće.“
POMOĆ U OBNOVI
Povratnicima Hrvatima obnovu porušenih domova pomaže Vlada Hrvatske. Kako to izgleda na primjeru Konjica?
Vlada Republike Hrvatske kroz program stambenog zbrinjavanja, od 2002. godine u konjičkoj općini obnovila je 18 kuća u cilju pomoći povratka Hrvata na svoja ognjišta. Ovih dana koordinator za obnovu u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Vlade RH, Mario Zeko, posjetio je Konjic kako bi se i dalje radilo na ovoj problematici:
„Želimo da vidimo kako bi hrvatska država kroz ovaj program stambenog zbrinjavanja mogla pomoći Hrvatima s područja općine Konjic, s obzirom da imamo veliki broj zahtjeva zaprimljenih u Ministarstvu u Zagrebu, negdje oko 300 zahtjeva ljudi koji traže obnovu svojih domova na području općine Konjic. „
Predsjednik Općinskog vijeća Konjic, Ivica Ružić, zahvalio je na ovoj posjeti, te naglasio da je povratak Hrvata u svoje domove jako važno pitanje na kojem će ova općina maksimalno raditi:
„Načelno smo se dogovorili o ovoj suradnji o jako važnom pitanju povratka izbjeglica u svoje domove, odnosno o obnovi njihovih domova.“
Mario Zeko kaže: „Najveći broj ovih ljudi živi još u nekakvim kolektivnim smještajima. S obzirom da je prošao dugi niz godina nakon rata i da se ta izbjeglička naselja – govorim s pozicije Republike Hrvatske – moraju zatvoriti, mi trebamo na neki način zbrinuti te ljude. Svima koji se žele vratiti u BiH, mi želimo na ovaj način pomoći da se vrate na svoja ognjišta, da obnove svoje kuće i da nađu krov nad glavom. Najveći interes je za povratak u BiH.“
Kako Hrvatska godišnje za pomoć povratku Hrvatima u BiH izdvaja oko 50 miliona kuna, Zeko je naglasio da će i naredne godine biti mogućnosti za obnovu. Treba samo raditi zajednički na odabiru prioriteta, uz maksimalnu saradnju lokalne zajednice u kojoj se kuće obnavljaju.
Sastanku u Konjicu prisustvovala je i predstavnica UNHCR-a koja je angažirana na problematici povratka kroz različite projekte koje ova organizacija realizira u cilju pomoći ovoj populaciji u BiH. Kako je istakao Zeko, upravo je i UNHCR značajna karika u ostvarivanju dobrih rezultata na ovom polju:
„Pokušaćemo zajedno, Općina Konjic, UNHCR, BiH i Vlada RH posredstvom Ministarstva, otkloniti ove probleme koji postoje, a postoje u općini Konjic za ljude koji se žele vratiti, a još se dan-danas nisu snašli.“
Kroz program stambenog zbrinjavanja, Vlada RH je u BiH u posljednjih osam godina obnovila 3.200 kuća, ističe Zeko:
„U Ministarstvu u Zagrebu imamo još 4.400 novih zahtjeva, a svakodnevno stižu novi zahtjevi iz različitih općina u BiH. Naglašavam da smo do sad ušli na ovaj način obnove kuća u preko 72 općine u BiH, od Brčkog do Nevesinja, od Trebinja do Bihaća.“
Saradnja: Kadir Plećan, Mirsada Ćosić
«Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koja im je otuđena za vrijeme sukoba od 1991. godine i na kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena... Strane se obavezuju da će na svojim teritorijima stvoriti političke, ekonomske i društvene uslove za podršku dobrovoljnom povratku i za harmoničnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica bez favorizovanja neke od nacionalnih grupa.
Četrnaest godina kasnije, više od milion bivših izbjeglica i interno raseljenih lica, navodno su se vratili svojim prijeratnim domovima. Ova brojka uključuje i značajnih 467.279 manjinskih povrataka, odnosno povrataka izbjeglica i IRL na područja gdje sada čine dio manjinske skupine (UNHCR, statistički izvještaj od 31. 12. 2008. god.).
Ono što je prije svega omogućilo povratak bila je izrada Plana za implementaciju imovinskih zakona . Ali povratak ne može biti održiv ako se ljudi ne zapošljavaju I nisu u prilici da zarade novac za svoj život. Stoga je izostanak osbnovnih životnih uslova učinio povratak , u velikom broju slučajeva neodrživim»
POVRATAK BEZ ZAPOŠLJAVANJA NIJE ODRŽIV
U povratničkom selu Krajišići, u općini Olovo, od prijeratnih 35 kuća obnovljeno je svega petnaestak, a još je manji broj porodica koje danas ondje žive. Radi se mahom o starim osobama koje, poput Mare Mirković, sa zebnjom iščekuju još jednu u ovim krajevima tešku i dugu zimu. Stara i bolesna, ova nekad uzorna domaćica živi danas sama, bez ikakvih primanja i preživljava zahvaljujući rijetkim posjetama djece koja su daleko i od još slabije pomoći u ponekom humanitarnom paketu.
„Ovdje je nekad bilo 35 numera, kuća, a vidi sad – pustinja... 54 brava ovaca imala pred rat, i volusine, i krave i sve, a sad... Nikakva ja primanja nemam, samo ako mi djeca dadnu šta, a ne mogu ni oni... Podstanari... Šta ćeš dalje.“
Olovo: U povratničkom selu Krajišići, u općini Olovo, od prijeratnih 35 kuća obnovljeno je svega petnaestak, a još je manji broj porodica koje danas ondje žive
Iz Centra za socijalni rad u Olovu Mara je dobila rješenje za novčanu pomoć od „čak“ 42 KM, no, zbog revizije u ovoj oblasti, i ta pomoć je upitna:
„Nema od tog još ništa. Ni ono 42. Daj Bože i to da dođe. Ja se smijem, kažem neki dan: čekaju dok umrem...“
68-godišnja Mara Mirković i ostali povratnici iz ovog sela izgubili su nadu da će od nadležnih stići ozbiljnija pomoć koju, na primjer, podrazumijevaju projekti održivog povratka.
Kada uskoro snijeg pokrije težak planinski put kojim se stiže u Krajišiće, selo će biti potpuno odsječeno od svijeta. Zato ne čudi ovakvo Marino mišljenje o političarima:
„Moje je mišljenje da su oni sve krivi što mi patimo. I što je dozvoljena ova krađa. Što se jednom tome ne stane ukraj? Pljačka. A ja nemam o'kle da živim. I nemam televizora. I bolje mi je što ga nemam. Imam radio, pa nekad malo vijesti čujem. I to me nervira. Oni duvaju sebi u džepove, a onaj koji je radio i koji radi i danas, on ispašta i pati.“
Izuzev ljutnje na političare, ni riječi pritužbe na suživot, na komšije s kojima se godinama zajedno živjelo. Na vratima svog doma često dočekuje i ispraća čak i ribare, brinući se zbog njihovog kašnjenja u povratku stazom koja vodi pored njene kuće:
„Ja ne razdvajam nikakve vjere, jedino ko je čo'ek. Evo, ovi mladići što idu u ribu – ono okasni, k'o mladost. Ja stojim na vratima, čekam. Nek' je to tuđe dijete. Ja sam takva.“
U nekom od toplih ureda Mara Mirković se vjerovatno vodi kao uspješan primjer povratka. U stvarnosti - guši se u vlastitom jadu i bijedi i samo je, nažalost, jedan od brojnih sličnih slučajeva.
Najveći je problem nas povratnika u Banjaluci, a ima nas priličan broj, što nemamo zaposlenje
Zapošljavanje povratnika je ključni problem o čemu govore Kemal Gunić, predsjednik Udruženja povratnika u Banjaluku i Radomir Mičić, nevladina organizacija Demokratska inicijativa sarajevskih Srba (DISS).
„Najveći je problem nas povratnika u Banjaluci, a ima nas priličan broj, što nemamo zaposlenje. Poznato vam je da u Vladi entiteta i gradskoj Upravi radi svega 38 Bošnjaka, što je stvarno katastrofa. Prema Ustavu, trebalo bi nas biti daleko, daleko više. Najveći zadatak nas povratnika je da radimo na održivom povratku, da tražimo i da na svaki način otvaramo nova radna mjesta. Banjaluka je grad koji je dao velika sredstva i saniran je 2041 objekat, što od Bošnjaka, što Hrvata, a ima i šezdesetak porodica srpskih povratnika i dvadesetak romskih, međutim, od zidova se ne živi, nego se živi od rada. Sada je jedini naš zahtjev zapošljavanje povratnika i otvaranje novih radnih mjesta. Podnijeli smo, također, zahtjev Gradu Banjaluci da nam da dozvolu da napravimo jednu halu koja ima 450 m2, gdje bismo mogli zaposliti veći broj povratnika-zanatlija – to je „Inkubator program“. Mi takvih zanatlija imamo, samo nam nedostaje prostor.“
Radomir Mičić:
„Naša nevladina organizacija (DISS) osnovana je odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jedan od naših ciljeva je povratak svih izbjeglica, prevashodno u Sarajevo. Tim povratkom mi se bavimo već dugi niz godina, ali ne mogu da kažem da smo zadovoljni. Ima pojedinačnih slučajeva teških kršenja ljudskih prava, gdje ne možemo niti mi, u saradnji sa predstavnicima svih nivoa vlasti, da uradimo nešto značajno. Imali smo sastanke u OHR-u, UNHCR-u, OSC-u, sa predstavnicima američke ambasade, ali oni samo evidentiraju stanje. Kada ukažemo na težak položaj, na pr. građana srpske nacionalnosti koji se vraćaju u Sarajevo, oni samo evidentiraju stanje, ali ništa konkretno ne preduzimaju na tom polju. Ne mogu da kažem da je saradnja s njima dobra. Nema saradnje, a nedostaje ta koordinacija s njima. Naše inicijative ne dobijaju njihovu podršku. U našem udruženju povratnici dobijaju besplatnu pravnu pomoć. Bilo šta da treba građanima, mi smo tu da im pomognemo, na bilo koji način i koliko možemo. Zapošljavanje povratnika naša je najbolnija tema. Odluka o konstitutivnosti svih naroda, u Sarajevu nije ispoštovana. Popis stanovništva iz 1991. godine nije ispoštovan. Imamo opština u Kantonu Sarajevo gdje od građana srpske nacionalnosti radi jedno ili nijedno lice. To je katastrofa za glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo ipak mora da bude primjer za cijelu BiH. Kad slušamo zvaničnike ovdje u Federaciji kako je Sarajevo „multi-multi“, ja se s njima ne mogu da složim. Zaposlenih povratnika u Sarajevo, po svim našim procjenama, je oko tri posto.“
Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije - bivšeg Saveza udruženja udruga izbjeglih i raseljenih BiH :
„Mi 17 godina radimo i često se i u medijima zamjenjuju uloge nas i Ministarstva. Mi smo pet godina radili bez državnog ministarstva. Nosili smo veliki teret, i to onda kad je bio najmasovniji povratak – u periodu 1995.-2000. godina. – a nije uopšte bilo državnih institucija, već su to radile volonterske i nevladine organizacije, zajedno sa međunarodnim organizacijama. Onog časa kada je trebalo te ljude zadržati na mjestima povratka i dalje ubrzati proces povratka, međunarodna zajednica se povukla i proces predala lokalnim vlastima. Projekat „Monitoring održivog povratka u BiH“, tj. naše istraživanje povratka, je najmjerodavniji, jer smo povratnike obišli - od kuće do kuće . Ljude smo zatekli na licu mjesta, razgovarali s njima, a uključili smo sve mjesne zajednice u 50 opština. To želimo i dalje nastaviti. Neki su željeli ostati, kupovali su se placevi, ljudi su pravili kuće, nisu se vraćali u mjesta povratka. Odnos je prema svima jednako human. Jučer smo bili u Modriči – to je jedan set problema – ljudi su u beznadežnoj situaciji – ostali su, žive, nisu se htjeli vratiti u Federaciju, bilo zbog djece bilo iz drugih razloga. Mi želimo kao civilno društvo – mislim da smo jedini registrovani u Briselu – da nađemo fondove za ekonomsko jačanje lokalnih zajednica, da se s njima zajedno apliciraju projekti, bilo infrastrukture, bilo zapošljavanja. Sad je jako bitan turizam, ide pet projekata IPA fondova za BiH, tako da ćemo pokušati da utičemo na poboljšanje stanja, jer mi u ovoj godini nemamo povratka, ne možemo reći da su se ljudi vratili.“
Prije pet mjeseci imali smo press konferenciju i rekli da ne želimo da se raspodjela novca Fonda za povratak desi po nacionalnom ključu, nego po potrebama.
Predsjednica Unije za održivi povratak kaže da su sve organizacije okupljene u Uniju, protiv nacionalnog ključa kod obnove kuća:
„Prije pet mjeseci imali smo press konferenciju i rekli da ne želimo da se raspodjela novca Fonda za povratak desi po nacionalnom ključu, nego po potrebama. To je prošlo malo nezapaženo. Mi smo reagovali jer to nije mali iznos, 46 miliona KM, to je novac udružen za proces povratka. Mi nemamo nikakvu komunikaciju sa Fondom za povratak, on je institucija koja prati sve projekte za koje Komisija za izbjeglice donese odluku. Zbog činjenice da su prošle godine radili kako ne treba, mi smo ove godine, prije nego što je došlo do raspodjele sredstava, poslali svim članovima Komisije i svim međunarodnim predstavnicima, upozorenje da se to ne desi opet. Ako ćete vi novac koji je namjenski dat za povratak dati tamo gdje nije povratak, onda je to zloupotreba novca. Ili - izdvojite sredstva i ne pravite diskriminatorski odnos prema nekom ko ne može da se vrati, a treba mu pomoći. Znači, izdvojite sredstva koja će da glase za ekonomsku pomoć i integracije ljudi u mjestima gdje žive, a druga za povratak. Zaista je tačno da se novac nije namjenski trošio niti usmjerio, a još se troši. Zapanjujuće je da se prave džamije gdje nema ljudi, da se prave crkve gdje zaista nema ljudi, da se prave i drugi vjerski objekti gdje te populacije uopšte nema. Mi smo im ukazivali: znamo da dolaze izbori, ali nemojte to raditi. Nemojte opet preko izbjeglica. Evo, 20 miliona KM ide na individualnu stambenu izgradnju – možete odmah prepoznati ko su načelnici i iz koje su političke partije i ko će novac dobiti, jer to tako ide. Stravično je da tri čovjeka mogu sjesti i dijeliti toliki novac – ja ću za Bošnjake toliko, ti ćeš za Srbe praviti, a ti pravi za Hrvate, pa ćemo se mi negdje pokusurati u procentima. To je neviđeno. Pa milijarde su došle u BiH, od kojih mi, naravno, nismo mogli znati koliko ko i u šta ulaže. Našli smo kuću na kojoj piše: „Prodajem kuću sa donacijom“, ili u Istočnoj Bosni – čovjek u Americi, a dobio kuću. Nemojmo zanemariti istinske povratnike. Da ne govorimo o ljudima koji su izrazili želju da se vrate, koji su ostali i bez alternativnog smještaja, ne plaća im se, a podstanari su. U Mostaru oko 700 porodica plaća kiriju, a gleda ruševine ili poluizgrađene kuće.“
POMOĆ U OBNOVI
Povratnicima Hrvatima obnovu porušenih domova pomaže Vlada Hrvatske. Kako to izgleda na primjeru Konjica?
Vlada Republike Hrvatske kroz program stambenog zbrinjavanja, od 2002. godine u konjičkoj općini obnovila je 18 kuća u cilju pomoći povratka Hrvata na svoja ognjišta. Ovih dana koordinator za obnovu u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Vlade RH, Mario Zeko, posjetio je Konjic kako bi se i dalje radilo na ovoj problematici:
Konjic: Vlada Republike Hrvatske kroz program stambenog zbrinjavanja, od 2002. godine u konjičkoj općini obnovila je 18 kuća u cilju pomoći povratka Hrvata na svoja ognjišta.Foto: Mirsada Ćosić
„Želimo da vidimo kako bi hrvatska država kroz ovaj program stambenog zbrinjavanja mogla pomoći Hrvatima s područja općine Konjic, s obzirom da imamo veliki broj zahtjeva zaprimljenih u Ministarstvu u Zagrebu, negdje oko 300 zahtjeva ljudi koji traže obnovu svojih domova na području općine Konjic. „
Predsjednik Općinskog vijeća Konjic, Ivica Ružić, zahvalio je na ovoj posjeti, te naglasio da je povratak Hrvata u svoje domove jako važno pitanje na kojem će ova općina maksimalno raditi:
„Načelno smo se dogovorili o ovoj suradnji o jako važnom pitanju povratka izbjeglica u svoje domove, odnosno o obnovi njihovih domova.“
Mario Zeko kaže: „Najveći broj ovih ljudi živi još u nekakvim kolektivnim smještajima. S obzirom da je prošao dugi niz godina nakon rata i da se ta izbjeglička naselja – govorim s pozicije Republike Hrvatske – moraju zatvoriti, mi trebamo na neki način zbrinuti te ljude. Svima koji se žele vratiti u BiH, mi želimo na ovaj način pomoći da se vrate na svoja ognjišta, da obnove svoje kuće i da nađu krov nad glavom. Najveći interes je za povratak u BiH.“
Kako Hrvatska godišnje za pomoć povratku Hrvatima u BiH izdvaja oko 50 miliona kuna, Zeko je naglasio da će i naredne godine biti mogućnosti za obnovu. Treba samo raditi zajednički na odabiru prioriteta, uz maksimalnu saradnju lokalne zajednice u kojoj se kuće obnavljaju.
Sastanku u Konjicu prisustvovala je i predstavnica UNHCR-a koja je angažirana na problematici povratka kroz različite projekte koje ova organizacija realizira u cilju pomoći ovoj populaciji u BiH. Kako je istakao Zeko, upravo je i UNHCR značajna karika u ostvarivanju dobrih rezultata na ovom polju:
„Pokušaćemo zajedno, Općina Konjic, UNHCR, BiH i Vlada RH posredstvom Ministarstva, otkloniti ove probleme koji postoje, a postoje u općini Konjic za ljude koji se žele vratiti, a još se dan-danas nisu snašli.“
Kroz program stambenog zbrinjavanja, Vlada RH je u BiH u posljednjih osam godina obnovila 3.200 kuća, ističe Zeko:
„U Ministarstvu u Zagrebu imamo još 4.400 novih zahtjeva, a svakodnevno stižu novi zahtjevi iz različitih općina u BiH. Naglašavam da smo do sad ušli na ovaj način obnove kuća u preko 72 općine u BiH, od Brčkog do Nevesinja, od Trebinja do Bihaća.“
Saradnja: Kadir Plećan, Mirsada Ćosić