Poplave koje su bile u maju pokazale su arogantan i ignorantan odnos vlasti prema svojim građanima. U Tuzli je stotine obitelji ostalo bez svojih domova, a svi oni i dalje su ili u kolektivnim smještajima ili kod prijatelja, bez vlastitog krova nad glavom. Vlast umjesto socijalne akcije i vođenja kakve takve socijalne politike u njima vidi samo problem - kojeg ne zna kako riješiti.
Dvanaestogodišnji Armin, osmogodišnja Aldijana i dvogodišnja Anida već šest mjeseci žive u tuzlanskom Domu umirovljenika u jednoj sobi. Bez svoje kuće i sobe pune igračaka ostali su u svibnju, a njihovi roditelji još čekaju na rješenje da im kuća, umjesto obnovljena, bude srušena. Dvije mlade mame, Merhunisa Ljaljić i Lejla Vrabac, uspjele su u svojim novim kućama živjeti tek nekoliko mjeseci:
„Sve je bilo novo, tek smo kupili sve. I zadesilo nas je to, tako da smo samo četiri mjeseca živjeli u toj novoj kući.“
„Grozno se osjećamo. Da je nakon pet mjeseci bilo makar nešto, nekog pomaka, pa da insanu da neku nadu, pa da čovjek ima neku nadu za nešto bolje. Ali ništa. Evo nastupio je šesti mjesec kako se ovdje nalazimo, a mi smo još uvijek na istom.“
Petnaest obitelji čije su kuće uništene u klizištima smještene su u Dom umirovljenika u Tuzli. Njih i njihove sudbine vlasti već mjesecima ignoriraju. Šemsa Hurić priča nam o odnosu tuzlanskih općinskih vlasti:
„Jedva sam ih natjerala da se popnu gore, na to brdo, da vide kakvo je stanje, da padaju trešnje, da se brdo kreće. Prvo su mi rekli da neće uzaći gore. Kad sam rekla da sam ja bolesna a sad ću se popeti, morate i vi. Kad su se oni gore popeli i kad su sve to vidjeli, znate šta mi je Zlatan iz komunalnog rekao, imam svjedoke. ’Baš me briga,’kaže,’za tvojim brdom!’“
Fadila Ljaljić također je ostala bez kuće:
„Za pet mjeseci s nule nas nisu pomakli. Samo smo ovdje, nemamo više svoje kuće. Šta će biti taj plac kada dobijemo, trebamo ga navodno dobiti sad u ovom mjesecu? Da li će nam ko pomoći, da li neće - to ja još uvijek ne znam.“
A sve ovo isto su doživjeli 2005. godine. Devet godina su upozoravali nadležne da će klizište donijeti daleko veće posljedice ukoliko ne saniraju zemljište. Pitaju se što je sa sredstvima koja su odvojena u te namjene. Šemsa Hurić:
„Pouzdano znam da je tada za sanaciju bilo klizištae u Gornjoj Tuzli i odmah smo bili mi na Paša bunaru, Šljivici, da dođu da saniraju to brdo. Nikad niko nije ni izašao, niti je to šta sanirano. Svi smo izmješteni. Ja sam ovdje u Domu penzionera s mužem, djeca su kod prijatelja.“
Za djecu je u ovih nekoliko zidova Doma umirovljenika najteže. Mame im ne mogu čak ni skuhati ono što najviše vole. Lejla i Merhunisa:
„Ovdje nemamo opciju da kuhamo. Sad opet kažem i ponavljam - direktoru kao direktoru hvala, on nas je primio. Imamo sobu, imamo kupatilo, imamo se gdje oprati, sve to stoji. Što se tiče hrane, i to su nam dali, ja ne mogu griješiti dušu, a mi znamo kako jedu penzioneri – to nije hrana za nas.“
„Mi smo par puta od Crvenog krsta vidjeli pokoji paketić – na svaku porodicu, bez obzira koliko članova ima, dobili smo po pet pašteta.“
Sve ove obitelji koje su do travnja imale domaćinske kuće teško se mire sa činjenicom da su ovisni o tuđoj pomoći, a ne vide ni neku svijetlu budućnost. Fadila Ljaljić:
„Znate kako je - 35 godina radite kuću i kućite se, i kad jednog dana izgubite to sve, non-stop plačete, non-stop se sekirate, obilazite opštinu svaki dan, pitate za neku pomoć, a niko vam ništa ne govori.“