Jedno je kada ukrajinski fudbalski tim izgubi glavnog odbrambenog igrača, a sasvim drugo kada igrač ode u jedan od vodećih ruskih timova, piše Radio Slobodna Evropa.
Kada je Jaroslav Rakicki, igrač donjeckog Šahtjara, potpisao ugovor sa Zenitom iz Sankt Petersburga, rivalskim timom iz rivalske zemlje, navijači su poludjeli od bijesa.
Njegov profil na Instagramu bio je bombardovan uvrijedljivim komentarima, većina kojih nisu prigodni za objavljivanje, mnogi komentari su dovodili u pitanje njegov patriotizam. Drugi su govorili da 29-godišnjak koji je za državni tim igrao na 54 utakmice, nikada više ne treba da obuče dres reprezentacije Ukrajine.
Rakicki, koji je i ranije kritikovan zbog navodnog nedostatka ukrajinskog partiotozma, nije ulazio u skobe. Služba za medije Zenita odbila je zahtjev za intervju za Current Time, a reporter ove medijske podržnice RSE koja se vodi u saradnji sa VOA bilo je zabranjeno da prisustvuje konferenciji za medije održanoj 30. januara uz objašnjenje da on ne predstavlja profesionalni sportski medij.
Ne bi bilo prvi put da konflikt između Moskve i Kijeva, zbog ruske aneksije ukrajinskog poluostrva Krim 2014. godine i podrške separatistima u istočnoj Ukrajini, utiče na sportska dešavanja.
Ukrajinski političari uzaludno su pokušavali tokom 2018. godine da nagovore druge zemlje na bojkot Svjetskog prvenstva u fudbalu čiji domaćin je bila Rusija. Ukrajinsko Ministarstvo sporta naložilo je iste godine da se prestane s finansijskom podrškom vlade sportistima koji učestvuju na takmičenjima u Rusiji.
Sukob u istočnim regijama Ukrajine, Luhanjsku i Donjecku -- koji je suprotstavio separatiste koje podržava Rusija i snage ukrajinske vlade i od 2014. do danas je rezultirao s najmanje 10.300 poginulih -- teško je pogodio i ukrajinski fudbal. Šahtjar nije igrao u svojoj matičnoj regiji od kad su počele borbe a prva liga Ukrajine spala je s 16 na 12 timova usred teških ekonomskih uslova.
Rakicki je pretrpio kritike zbog svoje navodne nevoljkosti da 2014. pjeva nacionalnu himnu dok je igrao za ukrajinsku reprezentaciju.
Vlasnik Šahtjara, Rinat Ahmetov pretrpio je “nacionalizaciju” koju su izvršili separatisti a neki od najvećih fudbalskih talenata ove zemlje otišli su na terene gdje je trava zelenija.
Transferom za Zenit, Rakicki ne samo da će igrati za jedan od najbogatijih i nauspješnijih timova u Rusiji već i u Evropi. Uz podršku Gazproma, Zenit je platio deset miliona eura za 29-godišnjeg odbrambenog igrača koji je cijelu karijeru proveo igrajući za Šahtjar i osvojio nekoliko ukrajinskih titula.
Rakicki, za kojeg se nije dosta čulo na Zapadu, potpisao je, kako je objavio Zenit 29. januara, ugovor do kraja sezone 2022-23.
“Prešao sam iz jedne vrhunske ekipe, Šahtjara, u drugi vrhunski tim, Zenit,” izjavio je Jaroslav Rakitski. “Uradit ću sve što je u mojoj moći, uložiću 100 procenata na terenu kako bi tim uvijek pobjedio.”
Mali broj ukrajinskih navijača ga je podržao.
Sergej Filonenko je na Twitteru napisao da je Rakici ovim potezom pokazao svoje “prave boje”.
Rakicki je kritikovan još 2014. godine zbog navodne nevoljkosti da pjeva nacionalnu himnu dok je igrao za Ukrajinu.
“Ja jednostavno ne pjevam himnu i to je sve. Naravno da znam riječi. Koristim to vrijeme da se skoncentrišem na igru, slušam kako drugi ljudi pjevaju,” rekao je Rakicki te godine na državnoj televiziji.
Za one koji su dovodili u pitanje njegov partiotizam, transfer u Zenit je, kako se čini, potvrdio sve sumnje. Jedna anketa na internetu koju je sproveo novinski portal Tribuna.com pokazala je da je 56 procenata ispitanika protiv toga da Rakicki ponovo obuče nacionalni dres Ukrajine. Približno 10.000 ljudi je uzelo učešće u ovom neformalnom istraživanju.
Oleksandr Horškov, koji je igrao za Ukrajinu i nekoliko sezona za Zenit, predvidio je da bi Rakicki mogao postati “žigosan” ako i dalje bude pozivan da igra za nacionalni tim.
Jaroslav Rikicki (u žutom dresu) na terenu protiv Sjeverne Irske na Stade de Lyon, Lyon 2016.
“Mislim da je vrlo moguć scenario da on postane izgnanik u timu, iako ja to ne bih volio. Sport treba da se drži podalje od politike, ali danas je sve moguće.”, Horškov je rekao za Sports24.
Horškov je dodao da su razlozi zašto je Zenit pozvao Rakicog da igra za njih čisto sportske prirode.
“Bilo je problema u odbrani Zenita, pogotovo na lijevoj strani. Uprava je odlučila da kupi kvalitetnog centralnog odbrambenog igrača.”
Ruski sportski list Sports Express sastavio je listu lijepih želja upućenih Rakickom pod naslovom: “Navijači – Rakicki: Ne slušaj osmogodišnjake. Ti si legenda!”
Korisnik Tweetera pod imenom Milanista borio se da obuzda entuzijazam rekavši da je transfer Rakickog “fantastičan za Zenit. Donijeće više stabilnosti u obrani.”
Ali on neće biti jedini fudbalski velikan iz Ukrajine u klubu. Anatolij Timoščuk, koji je bio kapiten Ukrajine, i čak igrao nekoliko sezona za njemačkog giganta Bajerna iz Minhena, je pomoćni trener u timu Zenita.
Za navijače Šahtjara to je bila kap koja je prelila čašu u nizu loših vijesti. Oni već navijaju iz daljine jer njihov tim 'domaće' utakmice uglavnom igra u Harkovu, ali i u Kijevu ili čak u Ljvovu.
Njihov stadion, Donbas Arena, ultramoderna građevina izgrađena po cijeni od 425 miliona američkih dolara, gdje su se takođe igrale utakmice tokom Evropskog prvenstva u fudbalu 2012. godine, sada stoji prazan, oštećen od granatiranja.
Šahtjar je na vrhu ukrajinske Premijer lige sa sedam poena prednosti nad Dinamom iz Kijeva. Ali liga nije ono što je nekad bila sa nekadašnjim vrhunskim ekipama, Dnjipro ili Metalist iz Harkova koji su degradirani na amaterski status.
Pad Dnjipra pogotovo oslikava okrutnu borbu koju fudbal danas vodi u Ukrajini. Godine 2015. klub je bio razapet zato što je tijesno izgubio od španske Sevilje 3-2 u finalu Evropske lige, drugom najvećem takmičenju poslije Lige šampiona.
Izvan terena, ništa nije bilo na strani kluba. Vlasnik Dnjipra, oligarh Ihor Kolomojskij se borio da plati račune što je uključivalo i plate trenera i igrača.
Dvije godine nakon finala Evropske lige, Dnipro je degradiran u treću ukrajinsku ligu nakon što je Kolomojski izgubio i strpljenje i finansije.
Kako Dnjipro nije imao sreće, jedan od najboljih igrača, Jevhen Seleznjov, napustio je klub 2016. godine. Gdje je otišao? U Rusiju. Napadač, stalni član ukrajinske reprezentacije, potpisao je za Kuban Krasnodar, klub iz ruske Premijer lige, usred negodovanja navijača iz Ukrajine.
“Nikada nisam miješao sport i politiku. Ovo je samo jedna situacija, nadam se da će ljudi shvatiti,” rekao je tada Seleznjov za portal Tribuna.com. “Možda će me neko nazvati izdajnikom, ne znam. Ali ja nikoga nisam izdao.”