Nasilje nad ženama, posebno nasilje u porodici, i dalje je široko rasprostranjen problem u BiH i predstavlja ozbiljno kršenje osnovnih prava i sloboda žena. Uprkos intenzivnim aktivnostima javnog zagovaranja od strane nevladinog sektora iz cijele zemlje, ovaj vid nasilja i dalje se smatra i toleriše kao „društveno prihvatljivo ponašanje“. Iako su sigurne kuće u BiH jedino mjesto gdje se žrtve nasilja barem privremeno mogu skloniti i pobjeći od nasilnika, država nikada nije preuzela obavezu njihovog finansiranja.
U Sigurnu kuću u Sarajevo Rafija smještena je prije 11 mjeseci. Kuću rijetko napušta. Strah od nasilja koje je trpjela godinama i zbog kojeg je postala teški invalid i danas je prisutan.
„Došla sam zbog porodičnog nasilja. Nasilnik je bio muž. Vršio je fizičko, psihičko, čak i seksualno zlostavljanje. A njegove kćerke su me psihički zlostavljale, a na kraju i fizički. Sva je porodica obrazovana, intelektualci su - što je najtužnije“, priča ona.
Dosta vremena Rafija je u svojoj kući provela zaključana. Od policije je odustala nakon prvog poziva i blage reakcije policijskih službenika koji su na uviđaju razgovarali samo sa njenim suprugom. Nakon premlaćivanja, u kojem joj je teško nastradala noga, odučila je pobjeći i sakriti se u Sigurnu kuću.
„Bilo me sramota. Mi smo dugo u braku i starije smo osobe. Bila sam u šupi jedno vrijeme i razmišljala šta, kuda. Nisam iz Sarajeva rodom, nemam neke puno familije u Sarajevu“, rekla je Rafija.
Prema procjenama različitih nevladinih organizacija u BiH, samo pet posto slučajeva nasilja u BiH se službeno prijavljuje, dok je svaka treća žena barem jednom bila izložena nekoj vrsti nasilja. Jedan od osnovnih razloga zašto žena ostaje u zajednici sa nasilnikom, njihova je ekonomska zavisnost, ali i stid od okoline koja nasilje i danas nerijetko toleriše kao „društveno prihvatljivo ponašanje“.
„To je prisutno u svim segmentima i svim profilima žena. Međutim, kad je žena visoko obrazovana ili na položaju, manje će trpjeti. Ta ekonomska ovisnost žene ustvari je jedan od najizraženijih faktora zbog kojeg žene ostaju. A vi znate da je naći posao u našem društvu vrlo teško“, navodi Edita Pršić voditeljica Agencije lokalne demokratije, u čijem sastavu djeluje i sigurna kuća.
Nesigurne finansije
Podatak iz 2010. godine govori da je u FBiH zaprimljeno više od 1.600 kaznenih prijava u predmetima nasilja, a u RS-u preko 300. Ipak, tek manji broj ovih slučajeva je završen zatvorskom presudom, a većina presuda su bile novčane i uslovne kazne.
„Zemlje u okruženju - npr. Hrvatska, koja je se bori s ovim problemom godinama prije nas, i dan-danas se bori sa problemom smještaja nasilnika, odnosno rješavanja njegovog statusa. BiH još uvijek nije ni blizu toga. Mi se još uvijek borimo, odnosno zalažemo da žrtva dobije adekvatan smještaj. Odnos institucija prema sigurnim kućama je apsolutno nedostatan“, kaže Mirjana Penava, NVO Forma F iz Mostara.
Iako je devet sigurnih kuća u BiH jedino mjesto gdje se žrtve nasilja barem privremeno mogu skloniti i rehabilitirati, država nikada nije preuzela obavezu njihovog finansiranja.
Novim zakonom Vlada RS preuzela je obavezu finansiranja 70% troškova sigurnih kuća, no stvari se u praksi nisu bitnije promjenile, kaže Mara Radovanović, iz Udruženja žena „Lara“ iz Bijeljine.
„I dalje je sve jako, jako neizvjesno i nijedna sigurna kuća ne može osigurati unaprijed nekakva sredstva sa kojima bi mogla da posluje. S tim problemom se susreću skoro sve sigurne kuće u BiH“, navodi ona.
Oko polovine korisnica ostaje u sigurnoj kući do 30 dana, dok njihova rehabilitacija traje značajno duže. Što nakon sigurnih kuća? Žene koje nemaju riješenu egzistenciju najčešće postaju socijalni slučajevi. Programi zapošljavanja putem civilnog sektora su nedovoljni i traju dok postoje donatorska sredstva. Rafija s početka naše priče kaže:
„Najradije bih da vlada shvati ozbiljno taj problem, da se izgradi jedna zgrada. Žene dolaze s djecom - i npr. starije osobe kao što sam ja mogu pomoći. Ja razumijem da je teško meni naći posao, ali voljela bih ipak nešto da radim.“
Predsjedništvo BiH nedavno je donijelo Odluka o pristupanju Bosne i Hercegovine Konvenciji Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ciljevi ove konvencije, za čije usvajanje su se godinama zalagale različite NVO, zaštita je žena od svih vidova nasilja, ali i izrada sveobuhvatnog okvira, politika i mjera zaštite i pomoći žrtvama nasilja. NVO su pozdravile usvajanje Konvencije, te podvukle kako se ne radi o političkom pitanju, zbog čega ne očekuju blokadu njene provedbe.
U Sigurnu kuću u Sarajevo Rafija smještena je prije 11 mjeseci. Kuću rijetko napušta. Strah od nasilja koje je trpjela godinama i zbog kojeg je postala teški invalid i danas je prisutan.
„Došla sam zbog porodičnog nasilja. Nasilnik je bio muž. Vršio je fizičko, psihičko, čak i seksualno zlostavljanje. A njegove kćerke su me psihički zlostavljale, a na kraju i fizički. Sva je porodica obrazovana, intelektualci su - što je najtužnije“, priča ona.
Dosta vremena Rafija je u svojoj kući provela zaključana. Od policije je odustala nakon prvog poziva i blage reakcije policijskih službenika koji su na uviđaju razgovarali samo sa njenim suprugom. Nakon premlaćivanja, u kojem joj je teško nastradala noga, odučila je pobjeći i sakriti se u Sigurnu kuću.
„Bilo me sramota. Mi smo dugo u braku i starije smo osobe. Bila sam u šupi jedno vrijeme i razmišljala šta, kuda. Nisam iz Sarajeva rodom, nemam neke puno familije u Sarajevu“, rekla je Rafija.
Prema procjenama različitih nevladinih organizacija u BiH, samo pet posto slučajeva nasilja u BiH se službeno prijavljuje, dok je svaka treća žena barem jednom bila izložena nekoj vrsti nasilja. Jedan od osnovnih razloga zašto žena ostaje u zajednici sa nasilnikom, njihova je ekonomska zavisnost, ali i stid od okoline koja nasilje i danas nerijetko toleriše kao „društveno prihvatljivo ponašanje“.
„To je prisutno u svim segmentima i svim profilima žena. Međutim, kad je žena visoko obrazovana ili na položaju, manje će trpjeti. Ta ekonomska ovisnost žene ustvari je jedan od najizraženijih faktora zbog kojeg žene ostaju. A vi znate da je naći posao u našem društvu vrlo teško“, navodi Edita Pršić voditeljica Agencije lokalne demokratije, u čijem sastavu djeluje i sigurna kuća.
Nesigurne finansije
Podatak iz 2010. godine govori da je u FBiH zaprimljeno više od 1.600 kaznenih prijava u predmetima nasilja, a u RS-u preko 300. Ipak, tek manji broj ovih slučajeva je završen zatvorskom presudom, a većina presuda su bile novčane i uslovne kazne.
Ilustrativna fotografija: Midhat Poturović
„Zemlje u okruženju - npr. Hrvatska, koja je se bori s ovim problemom godinama prije nas, i dan-danas se bori sa problemom smještaja nasilnika, odnosno rješavanja njegovog statusa. BiH još uvijek nije ni blizu toga. Mi se još uvijek borimo, odnosno zalažemo da žrtva dobije adekvatan smještaj. Odnos institucija prema sigurnim kućama je apsolutno nedostatan“, kaže Mirjana Penava, NVO Forma F iz Mostara.
Iako je devet sigurnih kuća u BiH jedino mjesto gdje se žrtve nasilja barem privremeno mogu skloniti i rehabilitirati, država nikada nije preuzela obavezu njihovog finansiranja.
Novim zakonom Vlada RS preuzela je obavezu finansiranja 70% troškova sigurnih kuća, no stvari se u praksi nisu bitnije promjenile, kaže Mara Radovanović, iz Udruženja žena „Lara“ iz Bijeljine.
„I dalje je sve jako, jako neizvjesno i nijedna sigurna kuća ne može osigurati unaprijed nekakva sredstva sa kojima bi mogla da posluje. S tim problemom se susreću skoro sve sigurne kuće u BiH“, navodi ona.
Oko polovine korisnica ostaje u sigurnoj kući do 30 dana, dok njihova rehabilitacija traje značajno duže. Što nakon sigurnih kuća? Žene koje nemaju riješenu egzistenciju najčešće postaju socijalni slučajevi. Programi zapošljavanja putem civilnog sektora su nedovoljni i traju dok postoje donatorska sredstva. Rafija s početka naše priče kaže:
„Najradije bih da vlada shvati ozbiljno taj problem, da se izgradi jedna zgrada. Žene dolaze s djecom - i npr. starije osobe kao što sam ja mogu pomoći. Ja razumijem da je teško meni naći posao, ali voljela bih ipak nešto da radim.“
Predsjedništvo BiH nedavno je donijelo Odluka o pristupanju Bosne i Hercegovine Konvenciji Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ciljevi ove konvencije, za čije usvajanje su se godinama zalagale različite NVO, zaštita je žena od svih vidova nasilja, ali i izrada sveobuhvatnog okvira, politika i mjera zaštite i pomoći žrtvama nasilja. NVO su pozdravile usvajanje Konvencije, te podvukle kako se ne radi o političkom pitanju, zbog čega ne očekuju blokadu njene provedbe.