Narodno pozoriste u Mostaru, najstarija kulturna institucija u Hercegovini, poslije 60 godina rada bilo je prinuđeno, barem privremeno, stvaviti ključ u bravu. Nekadašnji nosilac osnivačkog prava Gradsko vijeće, naime, ustupilo je ovu čast i obavezu Skupštini Herecegovačko-neretvanskog kantona, a ovi, opet, nikad nisu preuzeli obaveze.
Tako je ova cijenjena kuća izostavljena iz oba budžeta, a finansiranje je pokrivano grantovima. Povremeno i stihijno izdvajani novac vremenom je postajao sve manji, pa se više ne mogu pokriti ni troškovi golog preživljavanja.
Nekako u predvečerje sarajevskog MESS-a, jedne od najznačajnijih regionalnih pozorišnih smotri, mostarsko Narodno pozorište, poslije šest decenija kreativnog rada, umjesto podizanja zavjese u slavu nove sezone, spustilo ju je preko vlastite fasade. I to crnu, sa natpisom „Sramota“. Poslije dvadeset mjeseci patnje na sve tanjim i sve rjeđim grantovima, zaključali su vrata.
U štrajk je stupilo i tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, a crna zastava se vijori i iznad kapije sarajevskog Narodnog, poprišta najozbiljnijih dešavanja od sutra otvorenog MESS-a. Sarajlije se, eto, solidarišu sa mostarskim kolegama, ali bogme lamentiraju i nad mogućim vlastitim posrtanjem. Nermin Tulić, direktor Pozorišta mladih:
„Mostar je crna tačka. Ta tačka se evo proširila na čitavu državu. Onda je sve jasno da je današnjoj vlasti lako sa glupacima, nepismenim manipulirati. Ja mislim da je to sve izrežirano. Da je jedan od uzroka što je opšti haos, ubijanja, otimačina, kriminala i strašnih stvari koje se dešavaju na ulicama gradova BiH taj što je sve manje i manje kulture.“
Nisu na udaru jedino pozorišta
Sarajevski kanton je, naime, vođen instrukcijama Međunarodnog monetarnog fonda, krenuo u kresanje tamo gdje je, i inače, najmanje i najtanje. Ali, čini se da će u oblasti kulture biti radikalniji nego ikad dosad. Neke izjave zvaničnika sugerišu čak 28 odsto manje, umjesto onih 10 što ih zahtijeva MMF, pa se strani monetarni forumi ovdje doživljavaju tek kao alibi za neodgovornu i nedobronamjernu vlast.
Naravno, nisu na udaru jedino pozorišta. Veselin Gatalo očekuje svoju dvanaestu knjigu, ali se, kaže, od pisanja nije baš najeo:
„A inače čini mi se da se ostvaruje stara ideja jednog Austrijanca - knjiga se zove Mein Kampf, izdata je u prošlom vijeku 30-ih godina i tu piše da mi Sloveni moramo biti nepismeni, neobrazovani, polugladni i da samo takvi možemo biti pogodni za kolonizaciju. To je jedan od visokih predstavnika ovdje rekao - da je kultura luksuz. Mi smo takva gamad da nam ne treba čak dopustiti da imamo kulturu.“
Ko bi ga znao šta se to krije u ljudima koji nam kroje kapu. Može li, zapravo, cijeniti knjigu neko ko je nikad nije ni pročitao, uložiti u predstavu ili izložbu ukoliko nijednu nije pogledao? Koride i pehlivani imaju prioritet nad kulturnim dešavanjima koja jedina, uz sportska, na pipetu doduše, raduju i hrabre ubogog Bosanca i Hercegovca. Odakle, zapravo, pravo nekim ljudima da raspodjeljuju kako raspodjeljuju, pita se Šerif Aljić, direktor mostarskog pozorišta pod ključem:
Ne postoji kulturna politika na nivou BiH
„Ne trebamo mi od Narodnog pozorišta, niti od bilo koje druge kulturne ustanove, praviti ustanovu za sažaljenje, neku socijalnu bijedu, kad porezni obveznici daju svoj novac i njega treba samo pravedno raspodijeliti - jer taj novac nije babovina ni djedovina onih koji tamo sjede.“
Kao i banjalučka novinarka i pjesnikinja Tanja Stupar - Trifunović:
„Ja bih rekla da kulturna politika na nivou BiH uopšte i ne postoji. Ako bismo htjeli poetično da je dočaramo, ona bi bila ona Andrićeva Jelena žena koje nema, ili neka vrsta našeg privida, nekog sna, čežnje koju realnost rastače.“
Ko to, zapravo, rastače ovdašnju stvarnost i ko će to sutra roniti krokodlilske suze nad razvalinama društva koje nije htio ni uspostaviti? Primitivni sjecikese, hoteći ostati gospodarima duše, spremni su, a izgleda i sposobni, uništiti sve ono što čini atribucije jedne države, njene istinske vrijednosti, a u krajnjem i državu samu. Bez samopoštovanja, društvo gubi i samopouzdanje, gubi orijentaciju, pa onda ni ne osjeti kad mu se izvuče tepih ispod nogu, kad mu neko ugasi svjetlo. Još jednom Nermin Tulić, direktor Pozorišta mladih:
„Kultura je bila barjak kojim su se ondašnja politika i vlast dičile po svijetu kako mi radimo što niko nije u historiji nekog grada radio. To je dokaz da se država stvara sa kulturom. Država jest stvorena, ali kultura je uništena - i uništava se kultura, tako da se ja bojim da države neće više biti. Ja nikad nisam pesimističniji bio nego u ova vremena i pomalo me strah. Ne za mene. Ja se bojim za generacije koje dolaze - i za moju i za svu djecu ove države.“
Mada se, na prvi pogled, čini optimističnijim, pisac Veselin Gatalo svojim poređenjem se doima katastrofičnim:
„Kultura se još uvijek bolje drži nego država.“
Činjenica da su se krah pozorišnog života i MESS susreli tek je cinična koincidencija koju će, naravno, neki pokušati dugoročno zloupotrebljavati. MESS, od ovog vremena treba još više negoli je dosad trebao. Ne isključivo zbog poluvjekovne tradicije, nego i da ohrabri sve dekuražirane teatarske radnike i posrnule kuće. A može biti, neka će bukova glava zalutati u svečanu ložu, pa će mu se dopasti. Možda nas jednom iznenadi podizanjem ruke za kulturu.
Tako je ova cijenjena kuća izostavljena iz oba budžeta, a finansiranje je pokrivano grantovima. Povremeno i stihijno izdvajani novac vremenom je postajao sve manji, pa se više ne mogu pokriti ni troškovi golog preživljavanja.
Protest zbog zatvaranja Narodnog pozorišta Mostar koji su održali kulturni radnici ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu
Isto tako, najnovije obaveze bosanskohercegovačkih vlasti prema MMF-u nalazu nove rezove u budžetu, a u tom procesu najgore prolaze kulturne institucije, pa se kriza mostarskog pozorišta kao zaraza širi na sve kulturne institucije. U Sarajevskom kantonu situacija je najteža. 
Nekako u predvečerje sarajevskog MESS-a, jedne od najznačajnijih regionalnih pozorišnih smotri, mostarsko Narodno pozorište, poslije šest decenija kreativnog rada, umjesto podizanja zavjese u slavu nove sezone, spustilo ju je preko vlastite fasade. I to crnu, sa natpisom „Sramota“. Poslije dvadeset mjeseci patnje na sve tanjim i sve rjeđim grantovima, zaključali su vrata.
U štrajk je stupilo i tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, a crna zastava se vijori i iznad kapije sarajevskog Narodnog, poprišta najozbiljnijih dešavanja od sutra otvorenog MESS-a. Sarajlije se, eto, solidarišu sa mostarskim kolegama, ali bogme lamentiraju i nad mogućim vlastitim posrtanjem. Nermin Tulić, direktor Pozorišta mladih:
„Mostar je crna tačka. Ta tačka se evo proširila na čitavu državu. Onda je sve jasno da je današnjoj vlasti lako sa glupacima, nepismenim manipulirati. Ja mislim da je to sve izrežirano. Da je jedan od uzroka što je opšti haos, ubijanja, otimačina, kriminala i strašnih stvari koje se dešavaju na ulicama gradova BiH taj što je sve manje i manje kulture.“
Nisu na udaru jedino pozorišta
Sarajevski kanton je, naime, vođen instrukcijama Međunarodnog monetarnog fonda, krenuo u kresanje tamo gdje je, i inače, najmanje i najtanje. Ali, čini se da će u oblasti kulture biti radikalniji nego ikad dosad. Neke izjave zvaničnika sugerišu čak 28 odsto manje, umjesto onih 10 što ih zahtijeva MMF, pa se strani monetarni forumi ovdje doživljavaju tek kao alibi za neodgovornu i nedobronamjernu vlast.
Naravno, nisu na udaru jedino pozorišta. Veselin Gatalo očekuje svoju dvanaestu knjigu, ali se, kaže, od pisanja nije baš najeo:
„A inače čini mi se da se ostvaruje stara ideja jednog Austrijanca - knjiga se zove Mein Kampf, izdata je u prošlom vijeku 30-ih godina i tu piše da mi Sloveni moramo biti nepismeni, neobrazovani, polugladni i da samo takvi možemo biti pogodni za kolonizaciju. To je jedan od visokih predstavnika ovdje rekao - da je kultura luksuz. Mi smo takva gamad da nam ne treba čak dopustiti da imamo kulturu.“
Ko bi ga znao šta se to krije u ljudima koji nam kroje kapu. Može li, zapravo, cijeniti knjigu neko ko je nikad nije ni pročitao, uložiti u predstavu ili izložbu ukoliko nijednu nije pogledao? Koride i pehlivani imaju prioritet nad kulturnim dešavanjima koja jedina, uz sportska, na pipetu doduše, raduju i hrabre ubogog Bosanca i Hercegovca. Odakle, zapravo, pravo nekim ljudima da raspodjeljuju kako raspodjeljuju, pita se Šerif Aljić, direktor mostarskog pozorišta pod ključem:
Ne postoji kulturna politika na nivou BiH
„Ne trebamo mi od Narodnog pozorišta, niti od bilo koje druge kulturne ustanove, praviti ustanovu za sažaljenje, neku socijalnu bijedu, kad porezni obveznici daju svoj novac i njega treba samo pravedno raspodijeliti - jer taj novac nije babovina ni djedovina onih koji tamo sjede.“
Kao i banjalučka novinarka i pjesnikinja Tanja Stupar - Trifunović:
„Ja bih rekla da kulturna politika na nivou BiH uopšte i ne postoji. Ako bismo htjeli poetično da je dočaramo, ona bi bila ona Andrićeva Jelena žena koje nema, ili neka vrsta našeg privida, nekog sna, čežnje koju realnost rastače.“
Ko to, zapravo, rastače ovdašnju stvarnost i ko će to sutra roniti krokodlilske suze nad razvalinama društva koje nije htio ni uspostaviti? Primitivni sjecikese, hoteći ostati gospodarima duše, spremni su, a izgleda i sposobni, uništiti sve ono što čini atribucije jedne države, njene istinske vrijednosti, a u krajnjem i državu samu. Bez samopoštovanja, društvo gubi i samopouzdanje, gubi orijentaciju, pa onda ni ne osjeti kad mu se izvuče tepih ispod nogu, kad mu neko ugasi svjetlo. Još jednom Nermin Tulić, direktor Pozorišta mladih:
„Kultura je bila barjak kojim su se ondašnja politika i vlast dičile po svijetu kako mi radimo što niko nije u historiji nekog grada radio. To je dokaz da se država stvara sa kulturom. Država jest stvorena, ali kultura je uništena - i uništava se kultura, tako da se ja bojim da države neće više biti. Ja nikad nisam pesimističniji bio nego u ova vremena i pomalo me strah. Ne za mene. Ja se bojim za generacije koje dolaze - i za moju i za svu djecu ove države.“
Mada se, na prvi pogled, čini optimističnijim, pisac Veselin Gatalo svojim poređenjem se doima katastrofičnim:
„Kultura se još uvijek bolje drži nego država.“
Činjenica da su se krah pozorišnog života i MESS susreli tek je cinična koincidencija koju će, naravno, neki pokušati dugoročno zloupotrebljavati. MESS, od ovog vremena treba još više negoli je dosad trebao. Ne isključivo zbog poluvjekovne tradicije, nego i da ohrabri sve dekuražirane teatarske radnike i posrnule kuće. A može biti, neka će bukova glava zalutati u svečanu ložu, pa će mu se dopasti. Možda nas jednom iznenadi podizanjem ruke za kulturu.