Radnici propalih tuzlanskih preduzeća, nakon tri dana pješačenja do granice sa Hrvatskom i namjere da se isele iz države u kojoj, kažu više ne vide budućnost, vratili su se u Tuzlu. Borbu za radnička prava nastaviće na drugačije načine, ali kažu odustati neće.
Marš tuzlanskih radnika ka granici sa Evropskom Unijom otvorio je niz pitanja, među njima i ono da li je prijetnja iseljavanjem dobar način da se riješe nagomilani problemi radnika u BIH, naročito ako se ima u vidu činjenica da se na njihovu dramu niko od nadležnih nije ni osvrnuo.
Emina Busuladžić tri dana je hodala do hrvatske granice, kako bi bolji život potražila van granica Bosne i Hercegovine. Ona je jedna od 200 radnika propalih tuzlanskih preduzeća koji su vraćeni iz Orašja, nakon što su iz Bosne i Hercegovine pokušali izaći sa nevažećim dokumentima.
Dugogodišnju radnicu tuzlanske DITE, i predstavnicu sindikata ove fabrike, zatekli smo kako dijeli sindikalne potvrde radnicima. Ogorčena je zbog svega što su tuzlanski radnici doživjeli.
Ona kaže da bi iz Bosne i Hercegovine bilo dobro „deložirati sve ove kriminalce od političara“ i dodaje da oni ipak neće tako lako otići iz države u kojoj imaju lagodan život.
„Mi njima smetamo, oni nas tjeraju. Mi sada vadimo svi pasoše, i ako se nešto drastično ne promijeni, svi komplet idemo. Onda me interesuje od čega će ti političari ostati ovdje, od čega će živjeti i na kome će se iživljavati. Jer oni se na nama iživljavaju“, kaže Emina Busluladžić.
Tuzlanski radnici kažu kako će nastaviti borbu za svoja prava. Zahtijevaju samo ono što su mukotrpnim, dugogodišnjim radom zaradili, ali i traže da nadležni konačno počnu da rade posao za koji su plaćeni - da radnicima obezbijede posao.
Tomislav Galušić iz sindikata radnika tuzlanske fabrike "Aida" kaže nikada neće odustati. Smatra da onima koji tokom trodnevnog marša nisu ni obratili pažnju na obespravljene radnike to treba „da služi na čast“.
„To su radnici ove države. To su radnici koji su možda čak njima davali glasove i oni se moraju uključiti. Trebali su, i moraju se uključiti, ne samo kantonalna vlada, mi smo državna firma i njihova smo firma i svi oni se moraju uključiti. Neka im je na čast“, navodi Galušić.
On smatra da radnici ne bi sebi dozvolili da dođe do teškog puta ka granici da im je dobro u Bosni i Hercegovini.
„Ne bi tražili iseljenje. Ali mi se nećemo iseliti. Mi ćemo ostati ovdje i boriti se za svoja prava“, dodaje on.
Vaš browser nepodržava HTML5
Povratak radnika u Tuzlu
Marš tuzlanskih radnika ka granici sa Evropskom Unijom otvorio je niz pitanja, među njima i ono da li je prijetnja iseljavanjem dobar ili pak naivan način da se riješe nagomilani problemi radnika u BIH, te pitanje ko ustvari treba da se iseli iz BIH.
Docent na Pravnom fakuletetu u Tuzli Zlatan Begić kaže da iz BiH niko ne bi trebao da se iseljava, a ponajmanje radnici.
„Mi ovdje između sebe moramo urediti odnose, moramo da vidimo ko je šta radio posljednjih dvadeset godina. Moramo da animiramo sve potencijale u ovoj zemlji da bismo nešto napravili. Da li je to moguće sa starim likovima, koji su nas doveli u ovu situaciju, moje lično mišljenje je da je to vrlo teško“, navodi Begić.
Novinar i publicist Ahmed Burić ironično kaže da bi iz BiH trebali da se isele svi građani, a da u njoj ostanu da žive samo političari.
„Oni su sebi napravili okvir koji je njihov El Dorado, njihovi Karibi. Jer oni imaju vile na Poljinama (elitno sarajevsko naselje op.aut.), oni imaju svoje hotele, imaju svoje tržne centre, imaju svoje benzinske pumpe, svoje restorane“, objašnjava Burić.
On dodaje da se u BiH može desiti samo podjela na one koji imaju i one koji nemaju.
„Ja mislim da je logično za one koji nemaju da se 'zahvale', ukoliko ne žele da budu u nekom ropskom statusu, za koji smo mislili da ga je civilizacija zaboravila, ali eto kod nas postoji mogućnost da se pored feudalizma revitalizira i robovlasništvo“, dodaje Burić.
Nakon februarskih protesta koji su se kao talas po cijeloj državi raširili upravo iz Tuzle, vjerovalo se da će se nova vlast baviti upravo rješavanjem problema obespravljenih radnika, no to se nije dogodilo.
Radnici su nezadovoljniji nego ikada, a vlasti čini se jednako ravnodušne. Docent Zlatan Begić smatra da je činjenica da se niko od vlasti nije obazirao na marš tuzlanskih radnika strašna poruka.
„Jer vladajuće političke strukture su u prethodnih petnaest godina napravile sistem u kojem sasvim ugodno u raskoši mogu da žive oni prominentni članovi političkih partija i nosioci političkih funkcija“, dodaje Begić.
On misli da je riječ o bahatosti ljudi koje u BiH često zovu političkim liderima.
„Ja nisam čuo da je niti jedan od ovih koje volimo da zovemo liderima, obratio pažnju na čitavu ovu dramu koja se dešavala. Jer ovi ljudi koji su pješačili, riječ je o onim najupornijim i najočajnijim, a desetine hiljada je takvih ljudi u BiH koji se još nisu odlučili na ovakve ili slične poteze, ali je vjerujem pitanje vremena kada će se na nešto takvo odlučiti“, zaključuje Begić.