Hrvatska, prvi put, ima milijardera u dolarima, potvrđuju u hrvatskom izdanju časopisa Forbes koji, u broju od idućeg sedmice, objavljuje listu najbogatijih Hrvata u 2013. Riječ je o Ivici Todoriću, vlasniku Agrokora, čiji prihodi dosežu četvrtinu državnog budžeta.
Hrvatska konačno ima svog dolarskog milijardera, ali i dalje je to bogatstvo, u svjetskim, pa i širim regionalnim razmjerima, beznačajno – ističe glavni urednik hrvatskog izdanja časopisa Forbes, Viktor Vresnik.
"U svjetskim razmjerima mi smo još uvijek nigdje. Mi smo vrlo siromašna zemlja. Tek ove godine imamo svog prvog milijardera, a svi drugi su daleko ispod. Najviše je trgovaca i proizvođača hrane", kaže Vresnik.
Todorićevo je bogatstvo lani iznosilo 4,5 milijarde kuna, oko 700 milijuna eura. Ove je godine, unatoč recesiji, povećano, osobito zbog kupnje slovenskog Mercatora. No sve je to još daleko od svjetskih visina:
"Na velike Forbesovu listu još nije došao ni jedan. U regiji, ako ne računamo Bosnu, Srbiju i Makedoniju, svaka zemlja ima po nekog od svojih milijardera. Češka, Poljska i Mađarska već imaju", tvrdi Viktor Vresnik.
Naravno da je, osiromašenim i prosječnim hrvatskim građanima, i bogatstvo hrvatskih bogataša teško sagledivo. Osim toga, ističe predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, na svaki spomen bogataških elita, prisutno je i ogorčenje, zbog sumnji u nezakonito bogaćenje, jer za 99 posto njih, hrvatska javnost, do 90-tih nije ni čula.
"Govori se o nešto manje od 300 obitelji koje su izrazito bogate. Govori se o par tisuća obitelji koje su solidno bogate. Brojka je zanimljiva upravo radi toga što je najveći dio njih svoje bogatstvo steklo u izrazito kratkom vremenu, a pri tome to nisu neki burzovni mešetari koji bi se mogli još negdje pojaviti, pa da im se nešto posrećilo i tako redom", kaže Sever i naglašava:
Književni kritičar i leksikograf, Velimir Visković ocijenjuje:
"Za golemu većinu njih se može reći da je u sprezi sa politikom i državom. Onaj prvi val, tamo negdje 90-tih, su apsolutno bili ljudi koji su na neki način financijski pomagali uspon, tada vladajuće stranke, pa ime je stranka, kao svojim povjerljivim ljudima, omogućila da dođu u posjed goleme imovine, što je nekoć bila društvena. To su ljudi, koji su po svom mentalitetu, sitni šverceri."
Bogataške elite su poprilično zatvorene i ne vole pokazivati svoje bogatstvo.
"Vrlo su nepristupačni i ne vole se eksponirati. Ima ih koji žive u dvorcu, ali i dalje puno od toga o njima ne znamo. Ovdje nema nekih gala večera bogataša, kao u Americi. Srednja klasa se voli pokazivati. To što se vidi u Zagrebu da blješti, nije bogatstvo, ali ugodan život", smatra Vresnik.
Možete ih vidjeti u različitim žurnalima i tjednicima, nasmijane i vesele, pa i u ponekoj TV emisiji, puno rjeđe u nekoj humanitarnoj aktivnosti.
"Činjenica je da njima veliki dio humanitarnih akcija posluži za neku vlastitu promidžbu, rekao bih i za olakšavanje savjesti, iako je to možda malo nespretan izraz", pojašnjava Sever.
Vresnik naglašava da je za manjak donacija i sponzorskih izdvajanja uvelike kriva i država jer porezima ne stimulira humanitarne aktivnosti, a hrvatski bogataši, sami po sebi, nisu baš darežljivi:
"Takvi ljudi baš nisu previše socijalno osjetljivi. Ako se njima i skinu porezi i očekuje se od njih da daju – oni neće dati."
"U svijetu su kompletne bolnice, knjižnice, javne ustanove gradili ljudi svojim novcem i te ustanove se njihovim imenom i zovu. Nikada se ne zaboravlja da su to oni napravili. Ovdje ćete naići na veliki niz problema, od toga da je to nemoguće i da niko sa nama neće o tome razgovarati. Više anonimno pomažem, prvenstveno mlađe ljude koji nemaju životnu šansu. Time se bavim već jedno 10-tak godina, a to radim potpuno anonimno. Niti neću da se to zna, niti da to oni znaju", konstatira Štern.
Sociolog Renato Matić smatra da svoju svoju humanost i darežljivost hrvatski bogataši bi trebali prvo iskazati prema svojim radnicima.
"Neki naši najveći bogataši imaju zaposlenih bar desetak tisuća ljudi, a ako ti ljudi dobivaju mizerne plaće, onda uzalud sve dobrotvorne akcije, uzalud sve ekskluzivne okolnosti u kojima se skuplja novac. Tu se pokazuje njihova dobrota, solidarnost i pravednost", riječi su Matića.
Ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, Dubravka Vrgoč, uspoređuje mentalitet većine hrvatskih tajkuna s Krležinim Glembajevima.
"Krležini Glembajevi su voljeli umjetnost, odnosno, barem se tako navodi u drami. Mislim da naši tajkuni ne vole umjetnost. Rijetko ih viđamo u kazalištu. Gotovo je nemoguće od njih dobiti sponzorstvo. Njima su puno zanimljivija neka estradna događanja i neke druge kategorije vrijednosti", navodi Vrgoč.
"Prvi kapital Glembajevih je stečen na kriminalu. Kasnije, u sljedećim generacijama, dolazi do sabiranja znanja. Mi još nismo došli do te faze visokih i osviještenih Glembaja. Još ne primjećujem da su se u sljedećim generacijama tog našeg primitivnog tajkunskog sloja formirali i sofisticirani intelektualci, kakav je Leone Glembaj", zaključuje krležolog Velimir Visković.
Hrvatska konačno ima svog dolarskog milijardera, ali i dalje je to bogatstvo, u svjetskim, pa i širim regionalnim razmjerima, beznačajno – ističe glavni urednik hrvatskog izdanja časopisa Forbes, Viktor Vresnik.
"U svjetskim razmjerima mi smo još uvijek nigdje. Mi smo vrlo siromašna zemlja. Tek ove godine imamo svog prvog milijardera, a svi drugi su daleko ispod. Najviše je trgovaca i proizvođača hrane", kaže Vresnik.
Todorićevo je bogatstvo lani iznosilo 4,5 milijarde kuna, oko 700 milijuna eura. Ove je godine, unatoč recesiji, povećano, osobito zbog kupnje slovenskog Mercatora. No sve je to još daleko od svjetskih visina:
"Na velike Forbesovu listu još nije došao ni jedan. U regiji, ako ne računamo Bosnu, Srbiju i Makedoniju, svaka zemlja ima po nekog od svojih milijardera. Češka, Poljska i Mađarska već imaju", tvrdi Viktor Vresnik.
Naravno da je, osiromašenim i prosječnim hrvatskim građanima, i bogatstvo hrvatskih bogataša teško sagledivo. Osim toga, ističe predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, na svaki spomen bogataških elita, prisutno je i ogorčenje, zbog sumnji u nezakonito bogaćenje, jer za 99 posto njih, hrvatska javnost, do 90-tih nije ni čula.
"Govori se o nešto manje od 300 obitelji koje su izrazito bogate. Govori se o par tisuća obitelji koje su solidno bogate. Brojka je zanimljiva upravo radi toga što je najveći dio njih svoje bogatstvo steklo u izrazito kratkom vremenu, a pri tome to nisu neki burzovni mešetari koji bi se mogli još negdje pojaviti, pa da im se nešto posrećilo i tako redom", kaže Sever i naglašava:
Krešimir Sever
"Puno toga je spretno iskorišteno upravo u vremenima pretvorbe privatizacije i nekih poslovnih poteza. Dio njih je dobro radio i sa državom u određenim razdobljima, dio je kao takav iz toga izašao. Nekima se pogodovalo u svemu, tako da ima svega. Neki su pri tome i svojim trudom i mukom bogatstvo izgradili. Samo je pitanje koliko, do koje mjere i na koji način se može steći bogatstva unutar jedne generacije u dvadesetak godina, isključivo svojim trudom i mukom, pogotovo ako se strta iz ničega?"Književni kritičar i leksikograf, Velimir Visković ocijenjuje:
"Za golemu većinu njih se može reći da je u sprezi sa politikom i državom. Onaj prvi val, tamo negdje 90-tih, su apsolutno bili ljudi koji su na neki način financijski pomagali uspon, tada vladajuće stranke, pa ime je stranka, kao svojim povjerljivim ljudima, omogućila da dođu u posjed goleme imovine, što je nekoć bila društvena. To su ljudi, koji su po svom mentalitetu, sitni šverceri."
Bogataške elite su poprilično zatvorene i ne vole pokazivati svoje bogatstvo.
"Vrlo su nepristupačni i ne vole se eksponirati. Ima ih koji žive u dvorcu, ali i dalje puno od toga o njima ne znamo. Ovdje nema nekih gala večera bogataša, kao u Americi. Srednja klasa se voli pokazivati. To što se vidi u Zagrebu da blješti, nije bogatstvo, ali ugodan život", smatra Vresnik.
Možete ih vidjeti u različitim žurnalima i tjednicima, nasmijane i vesele, pa i u ponekoj TV emisiji, puno rjeđe u nekoj humanitarnoj aktivnosti.
"Činjenica je da njima veliki dio humanitarnih akcija posluži za neku vlastitu promidžbu, rekao bih i za olakšavanje savjesti, iako je to možda malo nespretan izraz", pojašnjava Sever.
Vresnik naglašava da je za manjak donacija i sponzorskih izdvajanja uvelike kriva i država jer porezima ne stimulira humanitarne aktivnosti, a hrvatski bogataši, sami po sebi, nisu baš darežljivi:
"Takvi ljudi baš nisu previše socijalno osjetljivi. Ako se njima i skinu porezi i očekuje se od njih da daju – oni neće dati."
Inina benzinska postaja
Iako se svojedobno našao na listi bogatih, hrvatskog izdanja Forbesa, naftaš, Davor Štern, bivši direktor INE, sredinom 90-tih i ministar gospodarstva, danas uspješni konzultant za naftni biznis s Rusijom, osobno se ne smatra bogatašem. Kaže da za svoju obitelj ima dovoljno, pa i za donacije, ali, zbog loših iskustava, o njima ne želi javno govoriti. Zbog pljačke i makinacija u pretvorbi stvorila se, kaže Štern, opća odioznost prema bogatašima, pa i onima koji su svoje bogatstvo stekli vlastitim znanjem i radom."U svijetu su kompletne bolnice, knjižnice, javne ustanove gradili ljudi svojim novcem i te ustanove se njihovim imenom i zovu. Nikada se ne zaboravlja da su to oni napravili. Ovdje ćete naići na veliki niz problema, od toga da je to nemoguće i da niko sa nama neće o tome razgovarati. Više anonimno pomažem, prvenstveno mlađe ljude koji nemaju životnu šansu. Time se bavim već jedno 10-tak godina, a to radim potpuno anonimno. Niti neću da se to zna, niti da to oni znaju", konstatira Štern.
Sociolog Renato Matić smatra da svoju svoju humanost i darežljivost hrvatski bogataši bi trebali prvo iskazati prema svojim radnicima.
"Neki naši najveći bogataši imaju zaposlenih bar desetak tisuća ljudi, a ako ti ljudi dobivaju mizerne plaće, onda uzalud sve dobrotvorne akcije, uzalud sve ekskluzivne okolnosti u kojima se skuplja novac. Tu se pokazuje njihova dobrota, solidarnost i pravednost", riječi su Matića.
Ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, Dubravka Vrgoč, uspoređuje mentalitet većine hrvatskih tajkuna s Krležinim Glembajevima.
"Krležini Glembajevi su voljeli umjetnost, odnosno, barem se tako navodi u drami. Mislim da naši tajkuni ne vole umjetnost. Rijetko ih viđamo u kazalištu. Gotovo je nemoguće od njih dobiti sponzorstvo. Njima su puno zanimljivija neka estradna događanja i neke druge kategorije vrijednosti", navodi Vrgoč.
"Prvi kapital Glembajevih je stečen na kriminalu. Kasnije, u sljedećim generacijama, dolazi do sabiranja znanja. Mi još nismo došli do te faze visokih i osviještenih Glembaja. Još ne primjećujem da su se u sljedećim generacijama tog našeg primitivnog tajkunskog sloja formirali i sofisticirani intelektualci, kakav je Leone Glembaj", zaključuje krležolog Velimir Visković.