Sve je vidljivije da rane iz rata nikada nisu zacijelile. Ne samo u BiH već i u Hrvatskoj i Srbiji. Ljudska patnja nije priznata, još uvijek svatko ima svoju istinu, a ni pravosuđe nije mnogo učinilo, pa su još uvijek mnogi zločini ostali nekažnjeni. Poseban problem je i među mladima koji nerijetko raspiruju nacionalne strasti. Također, današnje političke elite imale su upliva i u ratnim događanjima devedesetih, zbog čega je proces suočavanja sa prošlošću ono čega se boje.
U BiH 20 godina nakon rata većina toga, pa i obrazovni i državni sustavi funkcioniraju prema nacionalnom principu. Ratne rane nisu zacijelile, a u nekim sredinama još uvijek traju međuljudske optužbe koje sežu u ratne devedesete. Još se u povratničkim sredinama vode žustre rasprave tko je koga prvi napao. Žrtve rata suočavaju se sa prošlošću jedino način da svakodnevno susreću svoje zločince. Sinan Alić, iz Fondacije "Istina Pravda Pomirenje", kaže da ovakav način međuljudskih odnosa niti jedna institucija, obrazovna, vjerska pa ni politička ne promatra kao ozbiljan problem:
„Izbori su pokazali da su pobijedile stranke i politički projekti, ako su to projekti, utemeljeni na nacionalnom. Dakle, političke ideje koje su dovele BiH u rano stanje 1992. ponovo su na političkoj sceni. Ne vjerujem da će zaratiti, ali ne dozvoljavaju da se društvo razvija i ide naprijed. Ako se pusti obrazovni sistem da funkcioniše kako funkcioniše, onda proizvodimo bolesno društvo. Oni će biti defektni, oni će se, ako ništa, bojati jedni drugih. Dok god to država ne shvati kao svoju zadaću, to mora raditi država, mi ćemo se vrtiti u krug“, smatra Alić.
Vesna Teršelič
No, teška ratna prošlost nije problem samo BiH. Hrvatski građani, također, nose duboke ratne rane. Ljudska patnja još uvijek nije priznata, kaže za naš program Vesna Teršelič iz Documente. Umjesto ostvarivanja prava mladih da uče povijest utemeljenu na činjenicama, u Hrvatskoj je sve više isključivosti, ali i rasizma.
„Od priključenja Europskoj uniji u Hrvatskoj stagniramo, ponekad čak idemo natrag, u smislu izgradnje povjerenja, prestali smo ga graditi", kaže naša sagovornica. "Ima više nacionalizma, više isključivosti, ima više ljutnje. Mi u zadnjih nekoliko mjeseci svjedočimo hajkama. Spomenut ću samo u zadnjih tri tjedna - hajka na Dejana Jovića zbog stava koji je izrazio u vezi sa referendumom o osamstaljenju, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim tada republikama, danas postjugoslavenskim zemljama. Prošli tjedan je krenula hajka na Krunu Kardova koji vodi Upravno vijeće Hrvatskog memorijalnog centra Domovinskog rata. Mjesecima pratimo hajku na Bojana Glavaševića i ministra branitelja Predraga Matića. Nema dovoljno javnih reakcija na te hajke.“
To što se stagnira u procesu pomirenja i povjerenje zaslužne su, prije svega, politike koje se vode u zemljama regije, odnosno političke elite čiji je nedostatak spremnosti da započnu proces suočavanja sa prošlošću sve očitiji. Marijana Toma, zamjenica direktorice Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.
„Srbija do sada nije pokazala niti spremnost niti volju u vezi sa zločinima iz prošlosti - od načina na koji se odvijaju suđenja za ratne zločine i izbegavanja da se procesuiranju više ili srednje rangirani pripadnici zvaničnih oružanih formacija, dakle pripadnici MUP-a Republike Srbije ili Vojske Jugoslavije, do toga da su reparacije za žrtve onemogućene da se daju žrtvama zbog niza diskriminatornih mera koje se nalaze unutar srbijanskog zakonodavstva. Pored toga, izražena je nespremnost Srbije da na bilo koji način otvori pitanje utvrđivanja činjenica, a vidi se u stanju našeg formalnog obrazovanog sistema“, kaže Toma.
Kemal Neđibović iz Tuzle, mirovni aktivista i dečko rođen u dejtonskoj 1995. godini, i sam tvrdi da su institucije, prije svega škole, učinile to da njegove kolege iz drugih sredina odrastu u okruženju u kojem je nacionalna odrednica jedino što je važno, a tema rata temelj na kojem svaka donosena odluka počiva:
„Kada rastete u društvu koje je sa raznih strana opterećno, koje sa raznih strana trpi pritiske da trebamo i da moramo mrziti drugo i drugačije, onda je jako teško da se formirate kao jedna kvalitetna mlada osoba. Meni je strašno žao što su moje kolege iz raznoraznih krajeva BiH bile upravo žrtve ovih slučajeva. Ja moram da kažem da su moje kolege žrtve zato što im nije data prilika da upoznaju drugo i drugačije, da vole i da poštuju druge.“
Svi naši sugovornici složni su - mladi su jedina svijetla točka priče o procesu pomirenja. No, Marijana Toma ističe da im taj teret budućnosti neće biti nimalo lako ponijeti:
„Oni su zanemareni. Oni prolaze kroz formalni obrazovni sistem koji im nudi laži, pogrešne interpretacije prošlosti, i pre svega ih uči da podržavaju samoviktimizaciju sopostvenog naroda i da ne razvijaju nikakvu empatiju prema žrtvi drugih naroda“, smatra ona.
Ukoliko se izgubi borba za mlade generacije, regija će ostati bez budućih donositelja odluka. Bit će otvoreni i iskreni neprijatelji pomirenja, a to onda znači da će ova regija biti i stalan izvor nestabilnosti.